26
lis
Priče

Prvi album na Drugi način

Drugi način

Prvijenac Drugog načina istaknuo je britanski magazin Mojo

share

Diskografska kuća Scardona reizdala je na vinilu jedan od temeljnih albuma hrvatske rock glazbe – eponimni prvijenac grupe Drugi način 

Drugi način

Ovitak prvijenca Drugog načina dizajnirao je Danijel Popović

Nakon 47 godina napokon se pojavilo obnovljeno vinilno izdanje prvijenca grupe Drugi način. Originalna verzija albuma objavljena je 1975. i danas dosiže cijenu i do 120 eura. Reizdanje koje je za područje Hrvatske i Slovenije objavila Scardona vjerojatno će spustiti second hand cijenu, no istodobno će unijeti više svjetla u važnost benda sredinom sedamdesetih.

 

Opet

Nakon prvijenca, bend je objavio tek dva albuma: Ponovno na putu 1982. i Zgubidan 2016., kao i drugi album nazvan po imenu benda s uglavnom nanovo snimljenim starim pjesmama 1993. Prvijenac ostaje najznačajnije a i najprodavanije njihovo izdanje. Samo je u tadašnjoj prodavaonici ploča u središtu Zagreba prodano preko stotinu tisuća komada tog albuma. Štoviše, album je važan i u međunarodnim okvirima, renomirani britanski magazin Mojo svrstao ga je među deset najboljih albuma progresivnog rocka neengleskoga govornog područja.

U doba njegovog objavljivanja, sredinom sedamdesetih, rijetki su ovdašnji bendovi i izvođači s vizijom autorskog rocka imali albume: Grupa 220, njezin negdašnji lider Drago Mlinarec, Time, Tihomir Pop Asanović… U Beogradu su djelovali Igra staklenih perli i Pop mašina, u Sarajevu su dvojnu – pop-rock i progresivnu – karijeru ganjali Indexi, a Bijelo dugme započelo je svoju invaziju trpajući u repertoar sve što su poželjeli, od narodnjaka do progresive.

Drugi način je u studio ušao nakon popularnosti koju je stekao na plesnjacima i koncertima. O tome mi priča Ismet Kurtović, pjevač, gitarist i flautist benda:

Mislim da je Drugi način sredinom sedamdesetih bio prvi bend u Zagrebu. Jako često smo svirali u zagrebačkom klubu Big Ben i skladba “Stari grad” je i prije objavljivanja postala hit. Big Ben je imao dvije dvorane: sportsku dvoranu koja je bila od škole u kojoj se sviralo, a u prizemlju je bio disko klub. Na nastupe je znalo doći i preko dvije tisuće ljudi jer su mogli cirkulirati u krug. Toliko smo poklonika imali da ne znam s čime bih to usporedio. Drugi način je na scenu ušao na velika vrata. Reakcije su bile nevjerojatne, uključujući pohvale drugih muzičara. Ja ih tada nisam znao, a oni su se čudili: “Otkud su ovi izronili?” Mislim da je Piko Stančić prvi to provalio. Za neke od nas se znalo, ali nisu znali da imamo bend. Tih godina u Zagrebu je svaka druga ulica imala svoju dvoranu za sviranje. Sviralo se barem jedanput na tjedan. Mi smo uvijek bili spremni za svirku. Tada se znalo samo za nekoliko bendova kao što je Time koji je snimio album mrvicu prije nas.“

 

Carstvo samoće

Drugi način nije bio samo u Zagrebu velik i popularan u to doba. Ismet Kurtović objašnjava:

„Svi poslovi koji su tada bili aktualni u Sloveniji bili su naši. Iz takvog okružja se i rodila priča o ozbiljnijemu studijskom radu. Jednom smo došli u ljubljanski Forum, što je bila prestižna gaža za bilo koji zagrebački bend u to vrijeme, još od Crvenih koralja nadalje. Jako dobro smo iskoristili tu gažu, publika nas je fantastično primila, bez obzira na to što smo imali malo pjesama. Zahvaljujući prijateljstvu s ljudima iz tog Foruma i njihovom poznanstvu s Miroslavom Bevcom, vlasnikom studija Akademik, dobili smo priliku da snimimo album. No, morali smo skupiti lovu za njega, sve je bilo u privatnom aranžmanu. To smo snimili u dva termina, sve zajedno je iznosilo 22 sata. Snimila ju je originalna postava Drugog načina: Željko Mikulčić, Halil Mekić Sos, Boris Turina Turko, Branko Požgajec i ja. Nekoliko ljudi nam je jako pomoglo i poslije će ispasti da su nam Slovenci uvijek više pomagali nego Zagrepčani. Dečo Žgur, poznati muzičar i muzikolog uvijek je uskakao kad god bi nam nešto trebalo. On je čak za Bevca odradio ulogu supervizora ovog albuma. Za ono vrijeme naš je album bio zahtjevan.“

U promemoriji u povodu reizdanja ovog albuma Branko Požgajec se prisjeća:

“U prosincu 1974. godine počeli smo snimati u Akademiku. Imali smo nekoliko kraćih termina jer su snimatelji uglavnom mogli snimati u ‘fušu’ nakon odrađenoga radnog vremena u RTV Ljubljani gdje su bili zaposleni. Nastojali smo iskoristiti svaku minutu termina jer se studio plaćao po satu, a mi smo imali ograničena sredstva. Petkom i subotom bismo svirali koncerte po fakultetima ili drugim mjestima (brucošijade i sl.) i od nastupa odvajali rate za studio. Album smo snimili u rekordnom roku od 22 sata. Bili smo savršeno uvježbani jer su pjesme bile izbrušene na mnogim nastupima. Sve matrice pjesama snimili smo iz prve, bez ponavljanja. Odjednom smo snimili bubnjeve, bas i ritam gitare, a zatim bismo nasnimavali gitarska sola, klavir, orgulje, flaute i vokale. Za današnje pojmove sve je išlo nevjerojatno brzo. Nakon završenog snimanja u Akademiku, snimatelj Miro Bevc rezervirao nam je termin za miksanje u velikom studiju RTV Ljubljane gdje smo dodali efekt kiše na uvodu u pjesmu ”Lile su kiše” i cjevasta zvona u na uvodu u pjesmu ”Stari grad”. Za sve to trebalo nam je još osam sati i album je bio gotov u siječnju 1975. godine.”

 

Na mom dlanu

„Mi smo bili inspirirani albumom Dnevnik jedne ljubavi Josipe Lisac. Riječ je o tome da je to koncepcijski album, a onda smo se i mi nekim čudnim koincidencijama odlučili za koncepciju“, kaže Ismet Kurtović i nastavlja: „Prvobitna namjera nije bila da to bude koncepcijski album. Kako sam ja već bio skladao te pjesme koje su postali hitovi kao što su ”Stari grad” (a bilo je neobično da pjesma od osam minuta postane hit i da te ljudi žicaju autograme, tekstove), slali smo ih u diskografske kuće. Tako su pjesme završile na nekoj komisiji. Pjesma ”Stari grad” nije prošla komisiju nego je dobila oznaku šunda jer se netko iz Partije pobunio zbog stihova Opet sam ovdje/opet slušam Bacha ili Kada smo se sreli na Starom gradu/okruženi oronulim zidovima katedrale. Nisu pročitali da je to musliman napisao!

Književnica i autorica stihova Heda Piliš dala nam je savjet da napišemo neki uvod kako bi se izbjegli nesporazumi, da ljudima bude jasno da su dvoje sudionika završili na Bachovu koncertu u crkvi, a da to nema veze s molitvom. Turko je tada počeo razmišljati da bi se toga trebalo držati do kraja i tako je nastao onaj uvodni tekst Sjećaš li se dana kad smo se sreli na Starom gradu… Tada se sve otvorilo, znali smo kakav album trebamo napraviti.

Album sadrži šest pjesama, od kojih ”Carstvo samoće” traje gotovo jedanaest i pol minuta. Polovicu je napisao Ismet Kurtović koji kaže:

 

Lile su kiše

„Bend još nije bio spreman za kreativna razmišljanja, ali ja sam to gurao. Pjesme su nastale u mojim podstanarskim sobičcima. Na primjer, pjesmu ”Lile su kiše” napravio sam još 1974. godine u Trnskom gdje sam bio podstanar. Tu pjesmu uopće nismo uvježbali do studija. Kad smo došli do studija, pita mene Sos: ‘Bosanac, a kako ide onaj drugi dio što nam nisi pokazao?’ Rekao sam neka samo odsvira prvi dio, a ja ću završiti. Odsvirao sam prima vista uvod u ”Lile su kiše”, ne znajući što će ispasti. Onda sam ušao u studio i odsvirao solo na flauti, iz prve. Poslije sam za koncerte morao sâm sebe skidati. Tako je bilo sa svim pjesmama, osim ”Na mom dlanu”. Imali smo premalo materijala pa sam predložio Branku Požgajcu da snimimo njegovu pjesmu ”Opet”. I tako smo snimili tu pjesmu koja je već bila objavljena kao singl u doba Novih akorda iz kojih je i nastao Drugi način. Ta stara snimka nije bila dobro napravljena, ali u verziji Drugog načina pjesma je uspjela, a i dobro zvuči.“

Gotov materijal za album odbijen je u tadašnjem Jugotonu.

“Zatim smo krenuli u pregovore s drugom zagrebačkom diskografskom kućom, Suzy, koja je otkupila snimke od nas, ali su odbili prihvatiti našu verziju omota koji je već bio pripremljen za tisak (o našem trošku). Odgovorni u Suzyju bili su spremni objaviti ploču, ali s jednostavnim crno-bijelim omotom, što nama nije bilo prihvatljivo. Vratili smo im novac za snimke i tražili raskid ugovora na što oni nisu htjeli pristati. Cijelu zavrzlamu razriješio je sposoban odvjetnik zahvaljujući kojem smo uspjeli postići raskid ugovora i ponovno postati vlasnici snimaka. Već je bilo proljeće i sve se oteglo, a album još nije bio objavljen, mada su snimke već bile emitirane u radijskim programima najavljujući prvi album ‘novog rock banda Drugi način’.

Naši pregovori s jedine dvije diskografske kuće u Hrvatskoj (Jugoton i Suzy) naišli su na neuspjeh. Preostalo nam je smo da tražimo izdavača izvan Zagreba i Hrvatske. Naš bubnjar Boris Turina, kao najstariji u bandu i s iskustvom bubnjara u Crvenim koraljima, uzeo je snimke i grafičko rješenje omota i otišao u PGP RTB. Uspio je doći do direktora te mu u par riječi objasniti tko je Drugi način – uz napomenu da kod sebe ima i gotovu master traku albuma – i pokazati grafičko rješenje omota. Direktu RTB-a se dopao dizajn te je izjavio: ‘Mi ćemo to objaviti. Odnesi snimke mom muzičkom uredniku da ih presluša.’ I to je bilo to. Napokon smo našli izdavača. Album je izašao gotovo nakon pola godine otkako je snimljen – 16. lipnja 1975. godine.”, piše u promemoriji Branko Požgajec.

 

Žuti list

Fotografiju i dizajn albuma potpisuje genijalni hrvatski dizajner Danijel Popović, poznat po tome što je stavio crvenu zvijezdu na etiketu Heinekena i što je Salvador Dalí baš njega odabrao da mu dizajnira monografiju. Popović se družio i s članovima grupe The Who pa mu rokerski senzibilitet nije bio stran.

„Kad su se otvorili dostupni medijski prostori, preko noći su svi znali za album. Sarajlije, Beograđani, Makedonci, Hercegovci, svi su znali za taj album. Mnogi od njih dolazili su i u Trpanj gdje smo redovno svirali nekoliko godina. Ljudi su se dobro sjećali live izvedbi pojedinih pjesama koje su onda završile na ploči.

Darko Glavan je u kritici napisao kako Drugi način zvuči kao Creamovci, kao Uriah Heep, kao Deep Purple, kao Jethro Tull i drugi, nabrojao je desetak bendova. I dan-danas nas to prati“, zaključuje Ismet Kurtović.

Direktor Scardone Branko Paić imao je i osobne razloge da ponovno izda ovaj album, pa mi objašnjava:

 

Stari grad

Vrlo sam emotivno vezan uz Drugi način zbog toga što sam profesionalni dio karijere započeo s njima 1982. godine. Doduše, i prije sam se bavio s velikim koncertima, no tada sam krenuo izvan granica Zagreba s Drugim načinom i promoviranjem njihova albuma Ponovno na putu. Na neki način ispekao sam karijeru producenta s Drugim načinom gdje smo kompletno obišli bivšu zemlju.

Kao diskografu, oduvijek mi je bila želja da objavimo ovaj kultni album. Proces stvaranja reizdanja bio je vrlo dugotrajan. No, uspio sam s beogradskom diskografskom kućom PGP RTB dogovoriti reizdanje, upravo zbog činjenice da sam bio njihov producent, osoba koja je nekoliko godina s njima intenzivno surađivala. Osnovna intencija bila mi je da neke nove generacije shvate u čemu je važnost toga albuma i da dobijemo novo gledanje na ovaj album. Nakon 47 godina album je napokon ponovno došao u Hrvatsku.

Album je još prije gotovo godinu dana objavljen na CD-u i na streaming platformama, no htio sam pričekati LP jer danas je vinil format koji daje neku dodatnu vrijednost, priču, promociju. Nažalost, nisam znao da će se toliko razvući štampanje vinila, jer onda bih i ranije pokrenuo medijsku priču.”

Drugi način još uvijek djeluje, a njihov sljedeći koncert održat će se u subotu, 12. studenog u zagrebačkom klubu Hard Place.

Moglo bi Vas zanimati