Hrvatske filmske skladateljice i skladatelji: Zvuk vrijedan kao slika

Filmska glazba u Hrvatskoj još od prošlog stoljeća rijetko dobiva paskvilu koju zaslužuje. Uvijek ili u većini slučajeva biva tretirana kao dodatak, umalo usputna i posljedična servisna djelatnost koja prati sliku, a rijetko kao autonomni umjetnički čin. Pa ipak, filmu daje atmosferu koju scenarij i kadar sami po sebi ne mogu toliko klasno artikulirati. Istaknuti. Podebljati. Dovršiti

Film i glazba su neraskidivi / Foto: Filip Bušić

Filmska je glazba kao nevidljivi dramaturg koji odlučuje hoćemo li mi, gledatelji, sceni vjerovati ili ne baš. Jedna od rijetkih muzikologinja i istraživačica filmske glazbe u nas, Irena Paulus svjedočila je mnogim sjajnim imenima našeg prostora te se u sklopu svojega znanstvenog i medijskog rada sretala s vrhunskim imenima ovih prostora. Legenda odnosne discipline u Hrvatskoj počiva na dvojici istaknutijih prošlostoljetnih imena koja su, svako na svoj način, definirala što filmska glazba ovdje uopće može biti.

Arsen Dedić filmskoj se glazbi ozbiljnije posvetio tek početkom sedamdesetih godina, a njegov je opus obuhvatio filmove poput kultnih Vrdoljakovih adaptacija Glembajevih, dječjeg klasika Vlaka u snijegu, socijalne drame Vlakom prema jugu Petra Krelje ili Bulajićeva Donatora. Bio je liričar koji je filmu donosio pjevnu, gotovo šansonijersku emociju, a njegove su teme funkcionirale i kao dio priče, i izvan nje, kao samostalne pjesme. Vrhunac rada svakako su Glembajevi Antuna Vrdoljaka, film nemoguć bez Dedićevih partitura, koje mu daju dimenziju nadrealne dramske duhovnosti.

Paralelno s Arsenom djelovao je Alfi Kabiljo, arhitekt po struci, skladatelj po pozivu, čiji je filmski opus impresivan brojkama i dosegom, glazba za četrdesetak filmova i stotinjak televizijskih serija, uz međunarodni izlet koji je rijedak za hrvatskog autora, partitura za britanski film Sky Bandits na razini je svjetskih produkcija filmske glazbe. Dedić i Kabiljo predstavljaju dva pola korijenja i najčešće komuniciranih prednika na ono što se i u kojim smjerovima razvija kao hrvatska filmska glazba. S Dedićeve strane introspektivni kantautorski i s Kabiljove simfonijski-produkcijski zvuk, između kojih se hrvatska filmska glazba i danas kreće.

Arsen Dedić

Na prijelazu između stoljeća stoji jedan od bardova. Osim po radu u kultnim bendovima, Srđan Sacher istaknuo se i kao svestran skladatelj primijenjene glazbe za film, televiziju i kazalište. Tijekom dugogodišnje karijere skladao je upečatljivu glazbu za brojne dokumentarne serijale, igrane filmove i putopise, unoseći u njih svoj prepoznatljiv senzibilitet za ritam i atmosferu. Njegov rad na televiziji obuhvaća zapažene projekte Hrvatske radiotelevizije poput serijala Tragom braće Seljan i Tihi glasovi, Jedrima oko svijeta, Pustolovina u Hrvatskoj, Beskrajem svijeta, dok je za potrebe suvremenih televizijskih formata skladao uvodnu temu za dokumentarac Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – postanak, čime je potvrdio sposobnost da glazbom uspješno spaja različite svjetske kulture i ekranske narative.

Novo stoljeće donosi generaciju koja tu tradiciju nastavlja iz posve drugačijih polazišta. Bianca Ban, akademski školovana skladateljica, diplomirala je primijenjenu kompoziciju 2010. u razredu Zlatka Tanodija, već neko vrijeme živi u inozemstvu, a sklada glazbu za igrani i animirani film, kazalište i video igre.

Ozren K. Glaser (inače, i lektor na našem portalu, op. ur.) samouki je slučaj koji je filmsku glazbu upoznao preko Disneyjeve Fantazije. Karijeru je gradio od gotovo nemogućeg početka, s obzirom na to kako mu je prvi angažman bio na holivudskoj produkciji The Reader, filmu za koji je Kate Winslet dobila Oscara, a njegova glazba čuje se i u filmovima poput japanskog oskarovskog megahita Godzille Minus One, zatim televizijskoj uspješnici Genius u produkciji National Geographica, kao i brojnim kazališnim predstavama, od londonskog West Enda do Dubrovačkih ljetnih igara i HNK-a, kao i odličnom aktualnom dokumentarcu Biti u rodu s Johnom Malkovichem. Potkraj prošle godine u velikoj dvorani Lisinski premijerno mu je izvedeno veliko simfonijsko djelo Ahilejeva pjesma, u izvedbi Zagrebačke filharmonije i Zbora Ivan Goran Kovačić, i to kao prvo u svijetu s još neviđenim konceptom „filmske glazbe za film koji nije snimljen“.

Ozren K. Glaser / Foto: Matej Grgić

Dalibor Grubačević, koprivnički bivši rock-basist koji je klasiku učio privatno, karijeru je izgradio surađujući ponajviše s Brankom Ištvančićem, a njegov opus uključuje više od trideset filmskih naslova, od Duha u močvari do The Conversationa, uz Porina za dokumentarni serijal U potrazi za Markom Polom. Za spomenuti The Conversation bio je nominiran za prestižnu nagradu Camille za najbolju glazbu. Njegov prepoznatljiv simfonijski rukopis prepoznat je i u aktualnom animiranom filmu Kristalni planet redatelja Antuna Arsena Ostojića, premijerno prikazanim na ovogodišnjem Pula Film Festivalu.

Posebno mjesto zauzima kazališno-filmski tandem Mrle i Ivanka, Damir Martinović Mrle, osnivač Leta 3, i Ivanka Mazurkijević, dugogodišnja skladateljska suradnica redatelja Paola Magellija, čija je glazba za predstave poput Giganata i Galeba objedinjena na albumu Magelli, opisanom kao spoj filmične orkestracije i elektronike, o čemu smo pisali i na našem portalu.

Mate Matišić, dramatičar i scenarist koji je slučajno postao i skladatelj, zahvaljujući Vinku Brešanu, koji ga je, znajući da svira gitaru, pozvao da spasi glazbu za Kako je počeo rat na mom otoku kad je prvotna partitura bila preozbiljna za komediju. Sve ostalo je povijest. Od tada je Matišić skladatelj filmske glazbe za sve Brešanove filmove, tandem se ne razdvaja. Dobitnik je čak triju Zlatnih arena za glazbu.

Jura Ferina i Pavle Miholjević, jezgra benda Svadbas, godinama su bili Matanićev zvučni potpis, skladali su glazbu za Blagajnicu hoće ići na more, Fine mrtve djevojke i Sami, a danas kao producentski tandem djeluju kao dio Mayalesa, ostajući i dalje jedan od ne toliko javno komuniciranih, ali traženijih parova u domaćoj produkciji, što nije ni čudno s obzirom na kvalitetu koju donose na projektima.

Pavle Miholjević

Braća Alen i Nenad Sinkauz iz Pule donose posve drugačiju poetiku, oslobođenu klasične tematske gradnje. U Zvizdanu su tražili frekvenciju utopljenu u sâm zvuk, umjesto klasičnih tema, a za taj rad s Matanićem, kao i za Osmog povjerenika i Gorana, osvojili su više Zlatnih arena.

Naposljetku, Hrvoje Klemenčić i Roko Crnić, poznatiji kao kreativna jezgra benda Porto Morto, filmskoj su se glazbi prvi put posvetili tek nedavno, skladajući filmsku glazbu za Slatku Simonu Igora Mirkovića, još jedan dokaz kako granica između bendovske i filmske produkcije u Hrvatskoj sve više nestaje.

Jedan od aktivnijih domaćih autora filmaša (redatelj, scenarist, producent), koji je zbog osjetljive tematike zamolio ostati pri inicijalima D.P., također je podcrtao problematiku pri činjenici kako je skupa produkcija domaće filmske glazbe – koja  naprosto nema tržište ni platežne mogućnosti – rezultirala time da ni nema potrebe za ozbiljnom glazbom i orkestrima kao ekstravagancijom, a osobito nakon inauguracije AI-plaćenih prompt modela, koji nude sjajnu zamjenu za skupe instrumentalne partiture mnogih spomenutih.

Ono što sve pobrojene skladatelje i skladateljice povezuje nije stil nego uporni rad u industriji koja filmsku glazbu često tretira kao trošak, a ne investiciju, stoga je njihova ostavština od Dedićeve melankolije do Sinkauzovih zvučnih eksperimenata zaslužila da je se čuje, imenuje i pamti izvan odjavne špice. Jer kad se svi spomenuti aktivni opusi postave jedan pored drugog, isplivava jasna linija razdvajanja koja nema toliko veze s generacijom koliko s odnosom prema izvoru glazbenog obrazovanja. S jedne je strane akademska loza (Bianca Ban, Dalibor Grubačević u svojoj kasnijoj fazi, braća Sinkauz sa svojim etnomuzikološkim diplomama iz Padove), autori koji filmu pristupaju alatom formalne kompozicijske izobrazbe, pa čak i kad ga potom svjesno napuštaju u korist eksperimenta.

Alfi Kabiljo

S druge je strane linija onih koji su u filmsku glazbu ušli sa scene, iz benda, iz drugog zanata (Jura Ferina i Pavle Miholjević došli su iz Svadbasa, Klemenčić i Crnić iz Porto Morta, Matišić iz dramaturgije i gitare). Razlika je bitna utoliko kad definira i sâm zvuk jer akademski trag češće teži tematskoj, lajtmotivskoj gradnji koju su njegovali već Dedić i Kabiljo, dočim bendovski trag film promatra kao još jedan format za already postojeći glazbeni jezik pa je granica između albuma i soundtracka kod njih gotovo izbrisana. Ono što ih, unatoč tome, spaja jest nešto tvrđe od stila, infrastrukturna usamljenost. Grubačević je to izrekao najizravnije spominjući kako Hrvatska nije meka za filmsku glazbu, orkestralnih partitura gotovo da nema jer ih nitko ne naručuje u tolikoj mjeri, a većina domaćih filmskih skladatelja dolazi iz svijeta popularne, a ne ozbiljne glazbe, jednostavno zato što ozbiljna glazba tu nema što (i gdje) raditi.

Spomenuta činjenica proizvodi paradoks kojim hrvatska filmska glazba, unatoč skromnim producentskim uvjetima i gotovo posvemašnjem izostanku institucionalne podrške, funkcionira kao jedan od rijetkih prostora domaće glazbene scene u kojem se šansonijer, rock-basist, dramaturg, etnomuzikolog i akademski skladatelj/ica susreću na istom zadatku, sluganskom, ali i autorskom činu da tuđoj slici daju vlastiti glas.

Razlike u obrazovanju i žanru pritom postaju manje važne od zajedničke činjenice da svi oni rade posao koji hrvatska kinematografija sustavno podcjenjuje, a koji je, paradoksalno, često jedino što od pojedinog filma ostaje u dugoročnom sjećanju publike.

Dalibor Grubačević/ Foto: Matej Grgić