Ime Milan Mladenović je znak, ali čega?

Nagrada Milan Mladenović dodijelit će se po četvrti put, 21. rujna, na dan glazbenikova rođenja. Nagrada je regionalna, a sastoji se od povelje i novčanog iznosa od tri tisuće eura. Dodjeljuje je Zadužbina Milana Mladenovića.

Ove se godine među dvanaestoro finalista Nagrade nalaze i četiri hrvatska projekta, a slično je bilo i prethodnih godina. U bubnju su se dosad, između ostalih, našli Sara Renar, Aleksandar Ljiljak, Klinika Denisa Kataneca, litl itali, Žen i Valentino Bošković, a ovogodišnji kandidati su Porto Morto (“Fatamorgana”, PORTOPOP, Jeboton), Šiza (“Oprostite, oprostite, oprostite”, Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem, Dostava Zvuka), Seine (“Riječ”, Naizust, Moonlee Records) i Sentineo (“Samo ti i ja”, Dallas Records).

I.

Kako nagrada nema žanrovskih ograničenja, tako su vrata natječaja bila otvorena svima koji ispune temeljne uvjete, a to su da pjesma ima tekst, i to napisan na narodnom jeziku, ali i da zadovoljava odgovarajuće tehničke i profesionalne standarde. Međutim, iz priloženog vidimo da se na natječaj uglavnom prijavljuju oni koji nesumnjivo jesu pripadnici alternativne glazbene scene, da ne kažemo „koji nisu afirmirani“, ali i oni koji pretendiraju na pripadnost umjetničkom krugu koji njeguje muzički eklekticizam, intelektualizam i nezadovoljstvo statusom quo.

Pravilnik natječaja jasno navodi da je Nagrada ustanovljena s ciljem da potiče glazbeno stvaralaštvo koje krase osobine svojstvene umjetničkom nasljeđu Milana Mladenovića – neprežaljenog frontmena beogradske Ekaterine Velike, iako se te osobine ne spominju izrijekom u samom tekstu, odnosno u uvjetima natječaja.

Ime Milana Mladenovića svakako jest znak nekih vrijednosti, ali kojih? Čini se da Zadužbina, barem kad je natječaj u pitanju, tu odluku i procjenu prepušta stručnom žiriju. No, iz napomene da taj žiri – ako ocijeni da nema pjesama koje rezoniraju s Milanovom ostavštinom, nagradu može ne dodijeliti – iščitavamo da bi te neimenovane osobine trebale biti ključan kriterij. Stoga oko tih vrijednosti mora postojati nekakav koncensus.

Zanimljivo je da je obrazloženje stručnog žirija za pobjedničku pjesmu objavljeno samo prve, 2019. godine, kada je Nagradu dobila pjesma “D.E.P.R.A.“ (Artan Lili).

Nagrada se povremeno spominje i kao nagrada „za najbolju regionalnu pjesmu“, nešto što i nije toliko često u našem kontekstu. Na tom tragu natječaj možemo promatrati kao oblik kantautorskog natjecanja kakvi su česti u anglofonom svijetu. Iako je upitno kako se ovim natječajem, za koji je potrebna prijava, može izabrati najbolja pjesma u regiji. Tako shvaćenu, nagradu možemo promatrati kao Eurosong za siromašne, odnosno Beoviziju ili Doru za siromašne.

II.

Iako je na račun mitologije koja stoji iza Ekatarine Velike i Milana Mladenovića stvoren narativ po kojemu bi svima na spomen njegova imena trebalo biti jasno što to čini njegovu ostavštinu i koje je osobine krase, ne mislim da se išta u vezi te Nagrade podrazumijeva. Stoga sam od članova ovogodišnjeg žirija (Mile Kekin, Sonja Lončar, Matjaž Manček, Edo Plovanić i Dragiša Uskoković Ćima) pokušala dobiti konkretniji odgovor na pitanje kojim su se kriterijima vodili pri izboru finalista, ali odgovor zasad nisam dobila. Ostalo mi je da proučim njihove kratke izjave objavljene na stranicama Zadužbine.

Govoreći o kriterijima svoje potrage za najboljom pjesmom, oni najčešće spominju već pomalo izraubane riječi, „svježe“, „hrabro“, „autentično“ i „originalno“. Zanimljiva mi je pritom izjava Matjaža Mančeka, urednika glazbenog programa Kina Šiške, koji u mladoj muzici traži sjeme svevremenosti. Iako je jedna od glavnih tema o kojima čuvari Milanove ostavštine govore balans između kvalitete i komercijalnosti, koji je on s EKV-om postigao, ulogu publike u izboru najbolje pjesme ističe tek Edo Plovanić, urednik portala Muzika.hr, dok je Dragiši Uskokoviću Ćimi, nekadašnjem basistu EKV-a, najvažnije da izvođači ne pokušavaju kopirati Milana.

Iako se njihove izjave djelomično podudaraju, možemo zaključiti da nemaju identičnu sliku o tome kakva bi trebala biti pobjednička pjesma u kontekstu Mladenovićeve ostavštine. To samo po sebi nije loše, ali dovodi do sumnje u opravdanost same Nagrade. Iako će o tome više reći vrijeme, komentari na društvenim mrežama upućuju na to da oni koji fanatično vole EKV nikad neće prihvatiti da se s imenom Milana Mladenovića povezuju bendovi koji nisu kao EKV, a prezret će i one koji su im previše slični.

Tko, dakle, čini publiku kojoj se ova Nagrada obraća ili, što je još važnije, kolika je ta publika? Ako je jedan od ciljeva Zadužbine poticanje umjetničkog stvaralaštva na tragu Milanovih vrijednosti, bilo bi poželjno da Zadužbina u svoje zadatke uključi i odgoj te publike.

III.

Pitali smo i naše finaliste koje to karakteristike svojstvene EKV-u i Mladenoviću oni prepoznaju u svojoj glazbi. Bruno Antolić iz Šize ističe „ljubav prema glazbi, davanje zadnjeg atoma snage pod reflektorima pozornice bila ona mala ili velika, uživanje u svakoj izgovorenoj riječi i svakom odsviranom tonu,“ ali i čovječnost, jednostavnost i skromnost na koju se oslonio i Ivan Ščapec iz Seinea. „Vječni humanizam, nemilosrdna estetičnost i volja za eksperimentom“, odgovorio je dodajući da svako izlaganje o svojstvima Milanove ostavštine na kraju bude „neprecizno, nedostatno ili bespotrebno“. O tome jesu li im kriteriji natječaja bili jasni nisu imali potrebe raspravljati.

Kandidati su složni u tome da nagrada s Milanovim imenom nosi veliku težinu i promovira njihovu glazbu na dobar način. Upečatljiv odgovor na pitanje što za njega predstavlja Milan Mladenović dao je Vuk Stevanović iz benda Ljubičice, čija se pjesma “Opet“ također nalazi u finalu ovogodišnje Nagrade. On ga je nazvao jednim od najsvjetlijih svjetionika „antiratnih, socijalnih i slobodarskih vrijednosti“ u čijoj se glazbi osjeća „kritiku površnosti i poziv na život bez straha“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zadužbina Milana Mladenovića (@zaduzbinamilanamladenovica)

Tako su natjecatelji definirali kriterije jasnije od onih koji su ih trebali napisati, što je samo po sebi vrlo znakovito.

O samim kriterijima mogli bismo nešto zaključiti i iz intervjua koje je Milan dao prije no što je Ekatarina Velika postala komercijalno uspješan bend, a koje ostavljamo vama na čitanje (1986. i 1989.).

Iz njih možete saznati nešto o Milanu kao o strogom kritičaru, ali i o tome koliko je njemu i njegovim sljedbenicima bila važna svirka uživo. Koncerti su bili glavni test za sve ono što je bend htio prenijeti svojoj publici, mjesto na kojem prestaje svaka kalkulacija, prilika za ispunjenje obećanja, ogoljenje i ljepotu. Moj je prijedlog organizatorima da dodjelu Nagrade ubuduće organiziraju kao svojevrsni „rat bendova“, naravno, u skladu s filozofijom i emocijom koja stoji iza Milanovog nasljeđa.

IV.

Vrijednosti koje sam uspjela detektirati pišući ovaj članak svode se baš na one izraubane riječi. Nešto „svježe“ zapravo je nešto mladenačko, „hrabro“ i „autentično“ predstavlja iskreno i intimno, a ono „originalno“ odnosi se na volju za eksperimentom i naglašenu estetičnost. Ipak, pjesme moramo testirati i na društvenu odgovornost te se zapitati prenose li duh vremena u kojem su nastale, odnosno detektirati postoji li u njima zalog za budućnost, ono sjeme svevremenosti, koje je spomenuo Manček. Zanemariti ne bi trebali ni komercijalni aspekt, iako je o njemu nepristojno govoriti.

Naime, zbroj svih YouTube pregleda pjesama koje se nalaze u finalu Nagrade ne prelazi brojku od šesto tisuća. To je u prosjeku pedeset tisuća slušanja po pjesmi, a ta je statistička procjena realna tek u slučaju trećine odabranih izvođača. Taj kriterij stoga možemo svesti na pitanje ostaje li pjesma u uhu nakon prvog slušanja ili ne.

Uzevši u obzir rečeno, izvođač, odnosno pjesma koja bi trebala osvojiti Nagradu Milan Mladenović ove godine, po meni, je “Riječ“. Kod svih drugih pjesama nešto mi je nedostajalo, najčešće tražena doza humanosti, originalnosti ili to sjeme svevremenosti, ali “Riječ“ mi je u svojoj zlokobnoj suptilnosti i prividnoj kržljavosti bila gotovo pa savršena.

Prve pratilje mogle bi biti mašinski reska “Zavrti me“ (Šajzerbiterlemon) ili pak senzualno-zaigrana “Opet“ (Ljubičice), ali mene je osvojila “Krećem se“ (proto tip), najljepše otkriće mog malog istraživanja, koje svojim emotivnim nabojem pokriva sve svoje nedostatke.

Pjesma koja, po meni, nije ispunila niti jedan kriterij i stoga nije trebala završiti u finalu je “Hodajmo na rukama“ (Relej). Pjesme ostalih finalista ipak su mi rekle nešto što nisam ni znala da želim čuti te su svojim mladenačkim duhom, iskrenošću i mjestimičnim komercijalnim prizvukom zaslužile mjesto na kompilaciji koja će se objaviti ovim povodom.

No na njoj su se lako mogle naći i neke pjesme koje nisu prošle u finale. Po mom su izboru to “Daleko“ (Mihailo Tatić) i “Meke ruke“ (čuvarkuća).

***

Damir Urban bio je član žirija 2021. godine, a čini mi se da je bio jedan od strožih sudaca koji su prodefilirali tim žirijem. Izrekavši sve svoje kritike dodao da njegove i komentare drugih članova žirija treba u potpunosti zanemariti, jer sve što oni, stariji, danas primjećuju, više ne vrijedi.

Umjesto zaključka ostavljam vam Urbanove riječi, kao uputu da odgovor iz naslova tražimo, kako u glazbi, tako i u riječima pripadnika svoje generacije.