Gabi Novak u dva poglavlja

Premda nam logika nalaže da se ne čudimo smrti onih koji umiru nakon više od osam desetljeća života, odlazak nekih starih ljudi ipak nas zatekne, jer s njima ne umire samo jedan glas – s njima umire kuća, vrt i način života – sve ono što uzimamo zdravo za gotovo i za što vjerujemo da će uvijek biti tu.

Gabi Novak bila je ta kuća za ptice i blaga kiša u vrtovima članova svoje obitelji, suradnika i poznanika, a svima drugima podsjetnik na stari, gotovo pa golikovski način života, koji se živi jednom nogom na ulici, a drugom na terasi s pogledom na daleki, unutarnji svijet.

Zagrepčanka rođena u Berlinu a porijeklom s Hvara, svoju je solističku glazbenu karijeru započela 1958. godine, u vrijeme stasanja prvih domaćih festivala i sazrijevanja naših prvih kantautora – kad je jugoslavenska diskografija bila mlada, a glasovi naših pjevača zanimljivi i svijetu. Gabi je osvojila taj svijet i prije nego je u njega zakoračio dvije godine mlađi Arsen Dedić, koji je te 1958. zalijepio njenu sliku u svoju teku.

Osebujni vokalistički stilizam učinio je Gabi Novak jedinstvenom pojavom u hrvatskoj glazbi. Zbog svoga, kako ga je pjesnik Zvonimir Golob opisao, “zasjenjenog, oblog, toplog glasa, punog suzdržane senzualnosti” ostat će upamćena kao jedan od najosebujnijih hrvatskih vokala ikada.

“Moje je mjesto i načinom na koji pjevam, i afinitetima, i time što mi nitko ne sliči, i po mnogočemu drugome još – vrlo posebno. Oduvijek sam imala ono nešto što me je vodilo, a već na samom početku imala sam vlastiti stav. Sa mnom je uvijek bilo dosta teško raditi jer sam birala isključivo kvalitetne pjesme i autore.” Gabi Novak (VL, 18.4.1997., br. 12066).

Dio probranog društva njenih autora činili su Arsen, Kemal Monteno, Nikica i Stipica Kalogjera, Alfi Kabiljo, Hrvoje Hegedušić, Đorđe Novković, Drago Britvić, Željko Sabol i Maja Perfiljeva.

Stopama interpretatora

Gabi Novak rođena je u Berlinu krajem turbulentnih tridesetih godina, gdje su tada živjeli njeni roditelji. Majka Elizabeth Reiman upoznala je njezina oca Đuru tijekom jednog ljetovanja na Hvaru. Zajedno su potom otišli u Njemačku, gdje je strastveni vaterpolist i inženjer brodogradnje nastavio školovanje i zasnovao obitelj – koju je Drugi svjetski rat ubrzo razdvojio. Gabi je ratne godine provela uz baku i djeda na otoku. Oca su joj partizani pogubili na Visu, a ona je, kao devetogodišnja djevojčica, svjedočila njegovu odvođenju.

Nakon rata Gabi se s majkom doselila u Zagreb, suočavajući se s teškoćama koje su u tadašnjoj Jugoslaviji pogađale ljude njemačkog podrijetla. Majka je radila kao inokorespondentica, trgala karte u kinu Kozara i obavljala razne poslove kako bi uzdržala sebe i kćer. Istodobno je godinama pokušavala, i naposljetku uspjela, dokazati da je Đuro – čiji grob nikada nije pronađen – bio pogubljen nevin.

Gabi je fizički nalikovala ocu, dok je od majke naslijedila osjećaj za red, odgovornost i ozbiljnost. “Mislim da te takvo odrastanje očeliči, ali i nauči da dobro procijeniš i poštuješ sve životne etape. Prihvatiš i dobro i zlo i sudbinu, drugačije razmišljaš o tome, ne zalijećeš se”, rekla je kasnije ta jednostavna, nenametljiva i druželjubiva dama.

Kao djevojčica, Gabi je obožavala Doris Day i rado oponašala njezino pjevanje. No prije nego što je postala solistica zabavne glazbe, radila je u Vjesnikovoj cinkografiji kao retušerka te u studiju Dušana Vukotića, gdje je surađivala na crtanim filmovima. Završila je Školu primijenjene umjetnosti – grafički smjer, u istoj generaciji s Miroslavom Šutejem i Zlatkom Bourekom. Prijatelji su očekivali da će upisati Likovnu akademiju, no okolnosti joj to tada nisu dopuštale.

Iako je prve pjevačke korake napravila u KUD-u Joža Vlahović, svoj je glas u punom smislu oslobodila tek u crtanim filmovima. Možete ga čuti u animiranim ostvarenjima zagrebačke škole crtanog filma Susret u snu i Inspektor se vratio. U to je vrijeme snimila i pjesmu “Sretan put” za film H-8 Nikole Tanhofera, koji je kasnije stekao status kultnog, a mnogi ga drže i najboljim hrvatskim filmom svih vremena.

Prvi ju je pred publiku izveo slovenski skladatelj Bojan Adamič, pozvavši je na koncerte ljubljanskog Big Banda. Ubrzo je surađivala s Boškom Petrovićem, Miljenkom Prohaskom i Tomicom Simovićem, i nastupala na bledskom jazz festivalu. Na nezaboravnom jam sessionu nakon zagrebačkog koncerta Louisa Armstronga čak je zapjevala u duetu s legendarnim Satchmom.

Tek se u zrelijoj dobi potpuno predala jazzu, no Gabi je oduvijek naglašavala da njen vokalni stil puno duguje jazzu i pjevačicama poput Doris Day, Peggy Lee i Helen Merrill. Usto godinama je na svom repertoaru imala Prohaskinu “Intimu” Miljenka Prohaske, najpoznatiju hrvatsku jazz skladbu.

Godine 1959. nastupila je na festivalima u Zagrebu i Opatiji, snimila prve televizijske nastupe i upoznala Arsena. Na Zagrebačkom festivalu te je godine (u alternacijama s Ivicom Šerfezijem, Ivom Robićem i Tonijem Kljakovićem) pjevala četiri pjesme, uključujući pobjedničku “Ljubav ili šala”. Ta se pjesma 1960. godine, uz Gabi Novak osobno, pojavila u filmu Ljubomira Radičevića Ljubav i moda, prvom jugoslavenskom filmu snimljenom u boji. Bio je to svojevrsni spomenar vremena u kojem je zapadnjačka pop kultura počela prodirati u socijalistički svijet, a u filmu su, baš kao i na sceni, nastupili i Ivo Robić i Arsen.

Godine 1961. Gabi Novak snimila je svoju prvu ploču za PGP RTB. Peva Gaby Novak bio je album prepjeva jazz i pop standarda, od bluesa i egzotičnih ritmova do nježnih balada. Prvi ploču s vlastitim pjesama, jednostavno nazvanu Gabi, objavila je za Jugoton tek devet godina kasnije.

Na omotu albuma stoji Golobov zapis, koji naglašava da se uistinu radilo o vlastitim pjesmama, jer Gabi pripada interpretatorima koji su u velikoj mjeri i autori pjesama koje izvode. Album je snimljen pod producentskom i dirigentskom palicom jazz-pijanista Kreše Oblaka, uz pomoć Nikice Kalogjere i Prohaske, a mnoge pjesme s tog albuma postale su klasici, među njima “Vino i gitare”, “Pusti me da spavam” i “Sve što znaš o meni”.

Gabin izgled šezdesetih godina postao je inspiracija mnogim ženama, a zbog diskretne ljepote godinama je nosila titulu naše najljepše, najelegantnije i najšarmantnije pjevačice. Stavom je podsjećala na mladu Marianne Faithfull, a već krajem šezdesetih njezin su zaštitni znak postali duga kosa i duge, lepršave haljine. Fotografije koje su je prikazivale nastajale su uglavnom na festivalima, na kojima je, unatoč strogim kriterijima ondašnjih selektora, bila čest gost.

Tijekom svoje dugogodišnje karijere Gabi je na Zagrebačkom festivalu otpjevala četrdesetak pjesama, mnoge u alternacijama s drugim izvođačima. Među njima je bilo i pet pobjedničkih skladbi, uključujući “Gazi, gazi srce moje” Alfija Kabilja i Arsenovu “Kuću za ptice”. Zagrebfest joj se 2024. godine odužio dodijelivši joj nagradu za poseban doprinos. Posljednju pobjedu na tom festivalu ostvarila je 2001. s pjesmom “Živim u snu”, a tada je o festivalu rekla:

“Zagrebfest je naš najstariji i najbolji festival na kojem su mnogi stasali. Ja sam na njemu oblikovala osobnost, pjevala “On me voli na svoj način”,… Strašno sam nesretna što na njemu nema ljudi iz Ministarstva kulture, političara koji bi ga trebali poduprijeti, a i medijski bi se trebao bolje pratiti. Ne znam što se s njim događa – on pliva, tone, a bio mi je najbliži i najviše mi je pomogao da budem to što jesam.” (VL, 26.11.2001, br. 13697)

Na festivalu Festivalu kajkavskih popevki u Krapini nastupila je 25 puta, a posebno se pamti njena interpretacija pjesme “Oko jene hiže navek tiči lete”, s tekstom Drage Britvića. Višekratno je nagrađena i u Opatiji. Veliku popularnost donijela joj je pobjeda na tom festivalu 1969. s pjesmom “Malo reči treba kad se voli”, skladatelja Jovana Adamova.

Tih je godina Gabi nastupala na festivalima u Italiji i Rumunjskoj, odlazila na turneju po SSSR-u i dobila ponudu za glazbenu karijeru u Francuskoj. Naime sredinom šezdesetih naša glumica Eliza Gerner dobila je zadatak poslati nekoliko ploča iz Jugoslavije svojoj prijateljici Renée Lebas. Francuska producentica tada je tražila ženski glas za svoje projekte, a među odabranima su bile Lola Novaković, Ljiljana Petrović, Tereza Kesovija i Gabi.

Gabi Novak bila njen prvi izbor, ali odustala je kada su joj počeli nabrajati što bi sve u vezi svog izgleda i glasa morala promijeniti da bi ostvarila francusku karijeru. Tereza je uletjela kao mediteranska verzija svega onoga što je Lebas tražila, ali i kao osoba spremna poslušati njezine savjete, a dugogodišnje i vrlo blisko prijateljstvo dviju diva pokazuje da Gabi nikad nije zažalila što je Parizu rekla ne.

Godine 1969. Gabi je na pitanje koga najviše cijeni od svojih kolega pjevača, odgovorila: “Najkompletnija ličnost je kao autor, pisac tekstova i pjevač Arsen Dedić. On je jedna od rijetkih ličnosti koje imamo u našoj zabavnoj muzici.” Iako su se godinama poznavali i surađivali, početkom sedamdesetih njihova se veza prerasla u ljubavni odnos. Četiri godine kasnije rodio se Matija, a Gabi je postala šibenska nevjesta. Od tada će biti poznata i kao Arsenova supruga.

Sedamdesetih je objavila dvije samostalne ploče, Samo žena i Gabi ‘77. Neki od njenih najvećih hitova, poput “On me voli na svoj način”, “Pamtim samo sretne dane” i “Nada”, nalaze se na izdanjima iz osamdesetih.

Ona i njen autor Arsen su više puta nastupili zajedno, ali uvijek su jasno odvajali svoje karijere. Godine 1980. objavljen je jedini album koji su snimili zajedno, Gabi & Arsen. U nizu dirljivih i iskrenih dueta okupljenih na tom izdanju nalazi se i pjesma “Ljubim tvoje lijepe bore”, koju su im napisali Rajko Dujmić i Momčilo Popadić.

Kompilacijom iz 1988. Hrabri ljudi zajedno su proslavili 30 godina na sceni. Tijekom rata održali su brojne dobrotvorne koncerte za prognanike, ne baveći se pritom ničim komercijalnim. Kasnije su nastupali i s Matijom, uvijek kao sjajan trio, sve do Arsenove smrti 2015. godine.

Novu fazu u Gabinoj karijeri pokrenuo je Matijin povratak sa studija na Jazz odjelu Glazbene akademije u Grazu krajem devedesetih. Na njegov poticaj, 2002. godine, sa 64 godine objavila je prvi solistički album u sedamnaest godina, Pjesma je moj život. Taj album obrada Arsenovih pjesama nagrađen je s četiri Porina, uključujući onaj za najbolji album.

Tada oživljenu pjesmu “Za mene je sreća” izvela je u duetu s bivšom divasicom Majom Vučić, a zanimljivo je da je upravo to bio njezin prvi pravi glazbeni spot. Izvornu verziju te pjesme Gabi je otpjevala uz Radojku Šverko.

Gabi se glazbeno oslobodila i preporodila, i to zahvaljujući sinu Matiji i mladim glazbenicima koji su s njom radili. S njima je otkrivala nove mogućnosti, tražila nove putove, te se osjećala potpuno ispunjenom kao umjetnica. Posebno je naglašavala bliskost i sreću koju osjeća nastupajući sa sinom, ističući kako su ti trenuci na solističkim koncertima jedni od najljepših koje može podijeliti s djetetom i talentiranim umjetnikom. Njeno posljednje diskografsko izdanje bila je snimka koncerta u ZKM-u 2009. godine, Jazzarella. Ondje je nastupila uz dugogodišnje suradnike, članove skupine Boilers All Stars.

“Napravila sam sve što sam htjela i sad živim na lovorikama vlastite slave”, rekla je 2010. godine. Posljednje je mjesece života provela u domu za rehabilitaciju, suočavajući se i s raznim zdravstvenim tegobama. U dom je otišla kako bi se oporavila nakon problema s kralježnicom koje je imala prošle godine, no tuga zbog smrti jedinog sina, koja ju je zadesila prije dva mjeseca, dodatno je oslabila njezino zdravlje. Mnogi su strahovali da to neće prebroditi – i, nažalost, tako je i bilo.

Gabi Novak u brojevima

Tijekom gotovo 65 godina karijere Gabi nije otpjevala velik broj pjesama, no svaka njena izvedba se pamtila. Snimila je svega osam studijskih albuma i jedan album uživo, no njezine kompilacije, poput Retrospektive iz 1993., uvijek su bile vrlo tražene. Prva je među protagonisticama hrvatske glazbene scene koja je dobila Porin za životno djelo, a ukupno ih je osvojila trinaest, uz brojne festivalske nagrade koje desetljećima potvrđuju njezin izuzetan doprinos hrvatskoj glazbi.

Nakon Porina za životno djelo Gabi je odlučila više ne snimati nove pjesme. Ipak, 2015. je u čast Arsenu, s Leom Deklevom, unukom Lu i Matijom, snimila pjesmu “Ja bi da te slijedim”. Isto tako 2019. je prihvatila pjesmu “Sanjaj jedini”, koju joj je ponudio Fedor Boić, a na njezino iznenađenje to je potaknulo mnoge mlade autore da joj ponude svoje skladbe. Tako je posljednja pjesma koju je otpjevala bila “Početak”, s Danijelom Martinović i Matijom, skladba Miroslava Lesića na tekst obiteljske prijateljice Lee Dekleve.

To što nije htjela snimati nove pjesme nije značilo da se povlači sa scene. Godine 2010. nastupila je s prijateljicama Kesovijom i Šverko na Stradunu, u sklopu otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara. Već sljedeće godine tri su dive započele svoju regionalnu turneju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, koja se potom nastavila kroz 2012. i 2013. godinu, obuhvativši Beograd, Novi Sad, Niš, Opatiju, Sarajevo, Rijeku i druge gradove.

Pod ravnanjem Ante Gele i uz pratnju glazbenog sastava, dive su izvodile najveće hitove iz svojih bogatih repertoara, stvarajući presjek svojih karijera i oduševljavajući publiku profesionalnošću i karizmom. Šverko i Gabi su još 2004. nastupile kao gošće na oproštajnom koncertu grupe Divas pod nazivom Divas & dive, uz Josipu Lisac i Meri Cetinić.

Biografija Knjiga o Gabi, s potpisom Siniše Škarice, prati životni put legendarne pjevačice, donoseći pregled njene karijere i osobnog života. Na pitanje zašto nije sama napisala svoju priču, Gabi je odgovorila da se ne voli otvarati i da za to nema talenta. Uz knjigu je objavljen i box set sa 135 pjesama, među kojima se našla i “Neko čeka na tebe” iz beogradskog filma Šavovi, duet s Radom Šerbedžijom “Otkako te ne volim”, te Oliverova “Ti mi čitaš misli”.

Gabi je strašno voljela slušati klasiku, a posebno ju je smirivala filmska glazbe. Izuzetno je cijenila domaće autore poput Gibonnija, Damira Urbana i Gorana Bareta, ističući ih kao stvaratelje istine i posebne čarolije. Njena ljubav prema umjetnosti bila je sveobuhvatna. Bila je slikarica i humanitarka, s neizmjernom potrebom za darivanjem.

Brak s Arsenom bio je za Gabi treći. Prvi put se udala sa samo 19 godina, ali ljubav s akademskim slikarom Bogdanom Debenjakom kratko je trajala. Njen drugi suprug bio je maestro Stipica Kalogjera, a suradnja s njim nastavila se i nakon razvoda 1970. godine. Još od prvog susreta 1959. godine Gabi je znala da je Arsen osoba s kojom će se najdulje družiti u životu. Iako su oboje imali svoje brakove, viđali su se stalno. Odlazili bi zajedno na večere, u kino, kazalište i omiljene klubove poput Saloona, Jabuke i Gradskog podruma. Ta druženja bila su skromna, ali upečatljiva.

S Arsenom je provela gotovo 45 godina, a iskustvo života s njim opisivala je kao istovremeno zahtjevno i ispunjavajuće. Sjetno je govorila o “buri i bonaci” u njihovom odnosu, ističući da nije bilo lako živjeti s njim, ali da je to bilo posebno iskustvo. “On je bio teška osoba, ali nikako ne mislim u negativnom smislu. Cijeli dan bi okupirao, morao si ga slušati, razmatrati, razgovarati.”

Tražio je partnericu koja bi bila ravnopravna u razgovoru, a ipak ne superiorna, i upravo je u Gabiju pronašao tu ravnotežu. Iako mu je ponekad znala vratiti, uvijek je bila spremna pomiriti se i oprostiti. Na kraju joj je laskalo što je mogla biti žena umjetnika kojeg je smatrala najkompletnijom ličnošću na našoj sceni i bila joj je čast biti prva koja bi čula njegove skice. Njegovi komplimenti za nju imali su posebno značenje, više od bilo koje titule, pa i one prve dame naše glazbene scene, koju je uvijek odbijala, sa željom da je pamte samo kao – Gabi.