Retrospektiva: Karlo Metikoš u tri poglavlja

Rođeni Zagrepčanin Karlo Metikoš preminuo je u snu 10. prosinca 1991. godine, postavši tako jedan od onih istaknutih umjetnika, kojima nije dano da dožive naše novo, novo vrijeme. Da je poživio, u veljači 2023. godine proslavio bi 83. rođendan, sasvim sigurno s Josipom. Otišavši te prosinačke noći on je po drugi put u životu sišao s pozornice da bi njezina pojava jače sjala.

Naime, mlađa publika njegovo ime danas prepoznaje kao ime čovjeka kojemu velika Lisica posvećuje sve svoje koncerte, a valjalo bi da znaju kako je njezina odanost Karlu slojevita, višeznačna i sudbinska, poput kakve srednjovjekovne romanse. No ovdje nije riječ o pukoj književnoj romantici, već o istinskom partnerstvu, skladu različitih osobnosti i sposobnosti te zajedničkih snova, koji je prožeo svaki aspekt njihova zajedničkog života.

Posvete koje Josipa piše svome Karlu svake godine iznova potvrđuju da je naša najveća rock diva ondje gdje jest upravo zbog velike strasti „embrionalnog prvaka domaćeg i europskog rock and rolla“, kako je jednom prilikom Metikoša opisao Dražen Vrdoljak. Drugi su o njemu, odnosno o Mattu Collinsu pisali da je „naš prvi istinski rocker“, „kralj hrvatskog rocka“, „prvi Jugoslaven koji je istinski živio rock and roll“, „jedno od prvih imena pariškog rock and rolla“ i „jedan od prvih Hrvata s izuzetno uspješnom međunarodnom karijerom“. Prvi ili među prvima, pa čak i prije prvih, među zaboravljenima – Karlo Metikoš, za prijatelje Cico ili „C“.

Nema sumnje da bi njega, smionog i šarmantnog čovjeka uvijek spremnog na novo, drugačije i rizično, preobraženje svijeta najavljeno širenjem međumrežja na prijelazu tisućljeća iznimno zabavljalo. Ipak, nešto nam govori da bi on sve to gledao po drugi put. Priča o njemu jest priča o preobrazbi jednog mladenačkog svemira i naravi pionirskih podviga koje po navici izvlačimo kada želimo dokazati da se naša kultura nekoć razvijala u korak s vremenom. To je generacijska, a opet neponovljiva pojedinačna priča.

Da je predmet u kupaonici, Karlo bi bio zapaljena cigareta. Da je staza, bio bi avionska pista. Da je vremenska prognoza, bio bi prevrtljiva, dovitljiva i šaljiva veljača.

Da je predmet u kupaonici…. / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Karlo Metikoš odrastao je uz klavir, oca službenika Osiguravajućeg zavoda s Muzičkom akademijom te majkom koja je pjevala uz oca i radio. Klasiku je počeo svirati sa sedam, a već sa šesnaest godina u potpunosti ju je odbacio. U njegov je život tada ušla električna „amerikanska muzika“, a želja da se njome bavi profesionalno ga je u manje od deset godina učinila jednom od osnovnih figura europske rock and roll scene.

Kažu da iza svakog uspješnog muškaraca stoji žena, ali iza Karla su tada stajali tek školski prijatelji i par očeva. Naime, te 1956. godine otac njegova prijatelja vratio se iz inozemstva s gramofonom i nekoliko singlica Elvisa Presleyja, Billa Haleyja i Little Richarda, koji su u prvoj polovici pedesetih snimili svoje prve ploče. No njihova se muzika nigdje u Europi nije svirala, ploče su bile iznimno rijetke, a rock novinarstvo nije postojalo. Rock and roll glazba bila je svojevrsni luksuz, a mnogi su je smatrali nepoželjnom.

No taj je spoj električnih gitara, vokalnog režanja i lascivnog ritma pozitivno šokirao mladog Karla, koji je slomljenim gramofonskim iglama dokazivao svoju odanost novom mladenačkom pokretu, okrenuvši usput leđa školi, poslušnosti i pristojnosti. Iste godine ostao je bez majke, a otac Josip odabrao je biti velika podrška svom buntovnom sinu.

Mladi Karlo posvetio se učenju tih rock pjesama koje nitko u ondašnjem Zagrebu nije pjevao. Ubrzo su na red došli Tommy Steele, Cliff Richard, Fats Domino i Jerry Lee Lewis, koje će naš pionir upoznati u pariškim klubovima samo nekoliko godina kasnije.

S nepunih osamnaest Karlo je na priredbi Prvi pljesak u zagrebačkom kazalištu Varieté, još jednom programu genijalnog Vikija Glowatzkog, imao svoj neslavni pjevački debi. Kako rock glazbu tih godina nitko nije ozbiljno doživljavao, uključujući voditelje orkestra Stjepana Mihaljinca i Nikicu Kalogjeru, tako si je klavirsku pratnju tom prilikom morao svirati sâm. Osim toga mikrofon mu je morao držati voditelj programa jer stalaka za pijaniste-pjevače nije bilo.

Za jednog sedamnaestogodišnjaka to je bio velik zalogaj, a uslijedili su još veći. Iduće godine Metikoš je nastupao u programu Varietéa premazan pastom za cipele, po uzoru na američke bjelačke glazbenike koji su glumili crnce. Naime, Viki Glovacki prepoznao je i njegov talent i porijeklo njegove muzike. No na stranu prizvuk koji takvo bojanje lica ima danas, veći problem od paste Karlu je tada bio nepristupačni raštimani klavir. Njegov je otac tada pokazao koliko vjeruje u svoga sina te je u Varieté donio njihov Petrof klavir na punih mjesec dana. Riječ je o klaviru na kojem Josipa Lisac dandanas svira.

Uslijedili su nastupi po plesnjacima: Tucman, Brešć, Fijaker i Glazbeni zavod. Međutim Matt Collins još nije rođen, a nije stasala ni njegova publika. Metikoš je bio sretan što od svoje muzike može nešto zaraditi, makar i za sendvič. Već tada s novim zvukom prihvaća i stil života koji priliči jednoj rokenrol zvijezdi, kakvu vrlo uspješno zamišlja na osnovu vrlo malo informacija.

Po uzoru na vokalni kvartet 4M, Karlo je krajem pedesetih s prijateljima osnovao Regal, prvi vokalno-instrumentalni sastav, odnosno rock bend u Jugoslaviji, pa i jedan od prvih u Europi. Važno je shvatiti da rock and roll tada jednostavno nije bio popularan u Europi. Uz to, bio je dostupan samo klincima iz dobrostojećih obitelji, a svi su postojeći bendovi svoju reputaciju gradili isključivo na oponašanju američkih uzora iz pedesetih, onih kojih se Metikoš nije odrekao ni u godinama nakon Beatlemanije.

U Regalu su s njime svirali Marijan Braco Makar, Ivo Andrijašević i Vlado Bauer, inače članovi čuvenoga Ansambla LADO koji su bili u stanju imitirati različite glazbene stilove, te Damir Barašić zvani Gambi, Slavko Venser i Zlatko Potočnik. Prvi nastup imali su u prosincu 1959. godine u Glazbenom zavodu u Gundulićevoj, a brojnim posjetiteljima to je bio prvi susret s električnom gitarom u ulozi solističkog instrumenta!

Regal je zatim gostovao u Rijeci, gdje ih je čuo šef Ljubljanskog jazz orkestra Bojan Adamič i omogućio im njihov prvi televizijski nastup. Uslijedilo je sviranje na Jadranu, ali nastupi s Ansamblom LADO oduzimali su momcima vrijeme potrebno za uvježbavanje novog repertoara, kao i za ozbiljnije bavljenje rock muzikom pa se bend ubrzo raspao, a Karlo je nastavio sam.

Ono što je Ivi Robiću bio opatijski Kvarner, to je Karlu Metikošu postao porečki Pical, jedan od rijetkih hotela koji su u svojoj ponudi imali i rock and roll. No, nažalost, njegova je priča imala nešto grbaviji tijek od Robićeve. Najprije zbog toga što ga ondje nije primijetio vlasnik njemačkog kluba, već grupa rasplesanih francuskih turista, koja mu je savjetovala da dođe u Pariz, jer mu je tamo karijera zagarantirana.

Njegova se mašta probudila, ali ipak je htio pokušati snimiti ploču na domaćem terenu. Stoga je otišao u Jugoton i zamolio tadašnjeg glazbenog urednika Peru Gotovca za pjevačku audiciju. Ta je molbu odbio uz podsmijeh i poruku da Jugoton ima licencu objavljivati američke originale te da im imitacije ne trebaju. Isti taj Jugoton u roku od dvije-tri godine promijenio je ploču, a iz vala tada snimljenih prepjeva rođena je i njihova najzlatnija koka, Mate Mišo Kovač.

Metikoš, na pragu 1960. godine još uvijek samo Karlo Metikoš, spakirao je kofer, kišobran i prijavio se za izlaznu vizu, koju nije bilo tako jednostavno dobiti. Bilo je potrebno čovjeku u Sekretarijatu unutrašnjih poslova obećati da će se vratiti, ali i imati pokoje pismo. Kako je imao prijatelje u Danskoj, tako je najprije otišao tamo i svoju sreću iskušao na ulicama Kopenhagena. Tada je prvi put pokušao s novim imenom čija je prva inačica bila Matt Coche.

U Pariz je stigao u prosincu 1961. godine bez novca, rječnika i s vrlo malo korisnih informacija. Jedina imovina bili su mu kofer, kišobran i odjeća na njemu, koja nije pristajala jednom klošaru ili beskućniku, što će Karlo vrlo brzo postati. Neko vrijeme spavao je po željezničkim stanicama, a po isteku vize i u strahu od uhićenja, pod hladnim mostovima pokriven pariškim novinama. Svom je ocu pisao kako je u Parizu krasno, ali da mu hitno pošalje pare. Otac je poslao pedeset dolara zamotanih u Večernjak, a tim je novcem Metikoš mogao platiti smještaj u prihvatilištu Crvenog križa, gdje je boravio s izbjeglicama, također u potrazi za poslom.

Prvoj zaradi kumovala je jugoslavenska veza. Naime, preko Jeffa Morana, slovenskog glazbenika iz orkestra Bojana Adamiča, dobio je priliku nastupati za američke vojnike, u to vrijeme još uvijek stacionirane u Francuskoj. Uskoro je savladao jezik, postao sudionik brojnih audicija i natjecanja, nastupao u više klubova te dobio vlastitog menadžera. Taj je otvorio telefonski imenik grada New Yorka i iz njega izvukao ime Matt Collins s kojim će se Karlo Metikoš proslaviti diljem svijeta.

U proljeće 1962. godine Les Chaussettes Noires (Crne čarape), najpopularniji francuski rock sastav tog doba, organizirao je audiciju za pjevača koji će mijenjati njihova frontmena Eddyja Mitchella dok služi vojni rok. Između petsto kandidata pobijedio je Matt Collins! Bio je to prijeloman trenutak za dotad anonimnog Zagrepčanina u Parizu. Navodno je u strahu od konkurencije Eddy Mitchell povukao cijeli bend na služenje vojnog roka, a Matt Collins mogao je nastaviti svojim putem. Bila su mu otvorena vrata najvećih klubova, a postao je stalna zvijezda u kultnom pariškom rock klubu Golf Druot, u kojem su kasnije nastupali David Bowie i The Who. Uz to, Matt je potpisao trogodišnji ugovor s izdavačkom kućom Philips i konačno dobio svoju prvu pjesmu, “En écoutant la pluie”, prepjev američkog hita “Rhythm of Rain”.

Oni koji su s Karlom preživjeli te bezbrižne šezdesete nisu mogli znati da se desetljeće takvog prosperiteta i kontrakulturnog značaja neće ponoviti. Collins je tih godina pjevao u čuvenoj Olympiji, upoznao svoje glazbene heroje, snimio svjetski hit, nakratko zasjenio legendarne francuske glazbenike poput kameleona Johnnyja Hallydaya te vidio svijeta, od Francuske i Italije, preko Irana, Sovjetskog Saveza, do Kenije, Maroka itd. Osim s ocem tih se godina dopisivao i sa svojim fanovima. U Sloveniji su djelovala četiri kluba prijatelja Karla Metikoša te po jedan u Zagrebu i Beogradu.

Velike uspjehe pratili su poroci, a Karlo je uskoro počeo planirati svoj povratak kući. No njegova se domovina za vrijeme njegova izbivanja promijenila. U Jugoslaviji je tih godina nastalo nekoliko električarskih bendova, a njihova je publika uporno rasla, iako nije bilo niti jedne autentične rock zvijezde. To je mjesto tada popunio Matt Collins, čija se karijera pomno pratila u domaćem tisku i na lokalnim radio-stanicama, na radost svih koji su mu u tome pomogli i nekoliko onih koji nisu.

Godine 1964. počela je njegova megaturneja za vrijeme koje je odsvirao 152 koncerta diljem Jugoslavije u pratnji tada najboljih sastava, Crvenih koralja, Bijelih stijena i Delfina, a najavljeno je i domaće izdanje njegove hit-ploče. Jugoton je tako sa zakašnjenjem Mattu Collinsu snimio i tiskao nekoliko singlica. Tada je snimljena je i prva ploča koju je Josipa Lisac u životu kupila, EP Matt Collins Sings R&R.

Na spomenutoj se turneji, simbolično nazvanoj U ritmu kiše, po njegovom francuskom hitu, dogodio koncert na Šalati, upamćen po velikom pljusku. Te noći Karlo je mogao poginuti od strujnog udara jer njegova oprema nije bila izolirana, ali nitko od posjetitelja nije bio toga svjestan. Sjedili su pod svojim kišobranima i zadivljeno ga slušali.

U jugoslavenskom će kontekstu Matt Collins ostati sinonim za rock zvijezdu jer je prvi na svojim nastupima vrištao i neometano se kretao po sceni, noseći na sebi puno blještavih rekvizita i svjetlucava odijela od lamea, zbog kojih je u SSSR-u svojevremeno dobio nadimak Željezni čovjek. Njegova je energija bila ogromna i nijedan bend nije mogao izdržati više od pedeset nastupa s njim. Slavna megaturneja završila je u Puli, gdje se publika probila na binu i porazbijala instrumente. Bila je to najava budućnosti rock and rolla u Istri.

Matt Collins je 1966. godine sklopio petogodišnji ugovor s hotelskim lancem Hilton, što mu je priskrbilo nadimak Mr. Hilton i gomilu nevjerojatnih doživljaja. U njegovom afričkom periodu pratio ga je tzv. Afrički korpus koji su činili zagrebački glazbenici Janko Mlinarić Trooly, Miroslav Sedak Bečić Lignja, Nino Dmitrović Ptica, Branko Bulić Dlaka i Miroslav Rodić Roda. Tih se godina njegov repertoar proširio na latino-američke ritmove, jazz i meku muziku, a Matt Collins i Karlo Metikoš polako su se počeli razdvajati. Posljednji ozbiljniji izlet u solističke vode imali su 1966. na domaćim Festivalima s pjesmama “Znat ćeš“ i “Tamara“, koje je Karlo skladao na stihove Arsena Dedića.

O burnom životu koji je vodio tih godina Karlo Metikoš napisao je memoare Matta Collinsa pod naslovom Za dva kovčega slave koji su prvi put objavljeni 1971. godine u tadašnjem Plavom Vjesniku. Činjenica je da nije bio ni prvi ni posljednji tridesetogodišnjak koji je tih godina slagao svoje memoare, a to samo po sebi govori o tome kojom je brzinom rock glazba poharala svijet i postala najvažnija sporedna stvar u svijetu mladih.

Velika količina informacija dostupna je i u intervjuu koji je sredinom 1987. godine Karlo dao novinaru Petru Lukoviću za njegovu knjigu Bolja prošlost.

Sedamdesete su Karlu Metikošu donijele nešto, odnosno nekoga posve novog. U Petrinji je 1971. godine upoznao Josipu Lisac, za njega najboljeg rock pjevača (sic!) u Jugoslaviji i šire. Sve što nije mogao povezati s njom uskoro je palo u zaborav, pa tako i Matt Collins.

Iako je za mnoge njegovo odustajanje od vlastite pjevačke karijere bio neobjašnjiv potez, Metikoš ga je više puta objasnio. U već spomenutom intervjuu iz 1987. rekao je: „Kad sam osjetio da postoji neko izvanserijski, k’o zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ničeg dobrog nije obećavala – odlučio sam da se više ne guram. A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula – predložila mi je da nešto iskomponiram za nju.“

Prvi i najdragocjeniji plod te nove ljubavi i entuzijazma bio je njihov prvi zajednički LP Dnevnik jedne ljubavi iz 1973. godine. O tom nenadmašnom konceptualnom ostvarenju domaćeg rocka, više ćemo pisati u retrospektivi posvećenoj Josipi.

Iz današnje je perspektive jasno da je Metikoša u izvođačkom smislu vrijeme tada već bilo pregazilo. Bilo je boljih pjevača, a autorski rock sastavi kao što su Indeksi, Grupa 220, Korni grupa, Yu grupa i Time gradili su čvrstu jezgru jugoslavenskog rocka daleko od uzora kojima se samo deset godina ranije zanosio mladi Karlo. S druge strane Josipinom je pjevačkom talentu i samozatajnom karakteru bio potreban netko s njegovim iskustvom, znanjima i društvenim alatima. Da je bilo tako možete pročitati u njihovom prvom zajedničkom intervjuu.

U njemu čitamo da Karlo zna „kako se radi i koliko je potrebno slikati se kako jedeš, plešeš, plivaš…“, dok se Josipa grozi popratnog posla koji prati pjevače, premda se raduje svakom lijepom članku o sebi.

Uz Dnevnik jedne ljubavi perjanicama Metikoševa skladateljskog opusa smatraju se dvije rock opere, također iz sedamdesetih. Prva od njih je i prva hrvatska rock opera uopće Gubec-beg praizvedena 1975. godine, a druga puno ambicioznija Grička vještica, praizvedena 1979. godine. Metikoš i Ivica Krajač, idejni začetnik tog projekta, najprije su htjeli raditi mjuzikl, ali im je Vlado Štefančić, direktor „Komedije“, preporučio da naprave rock operu, tada relativno novu formu u glazbeno-scenskom svijetu.

Bio je to veliki rizik koji im se isplatio, barem u slučaju Gubec-beg, koji je svojevremeno pogledalo pola milijuna gledatelja. Najpoznatija i najizvođenija arija iz te rock opere postala je “Ave Maria“, do danas neizostavni dio Josipinog koncertnog repertoara.

Nakon burnih šezdesetih i lova na neku novu slavu u sedamdesetima, Karlu su na vrata pokucale osamdesete. Ostao je bez svoga najvjernijeg obožavatelja, oca Josipa, ali i bez entuzijazma za buduće naraštaje. Zapravo, postao je još jedan u nizu starih estradnjaka-mrguda, koji su u novim generacijama vidjeli višak pohlepe i manjak stila. Na temelju intervjua koje je davao tih godina nastali su i neki dokumentarci o njemu. U jednom je priznao da je zgađen tadašnjom jugoslavenskom rock scenom, a kao primjer naveo je Zabranjeno pušenje iz Sarajeva, piše Vladimir Nedeljković u svojoj retrospektivi.

Nadalje, zaključuje da je Metikoš „sredinom osamdesetih osjetio svu silinu primitivizma, gordosti, osionosti, nekulture, prostakluka i duhovne bijede koja počela da se valja Jugom i on nije imao odgovor za to, a ni četvrto srce i novo ime.“

Uloga pionira itekako ima svoj rok trajanja, a u korak s vremenom mogu se kretati samo rijetki, na vlastitu odgovornost. Nama je ostala  glazba kao utjeha, ali i činjenica da se Karlova vjera u Josipu višestruko opravdala te da je s njom njegovo nasljeđe dobilo jedan posve novi, pa i vječni život.

KARLO METIKOŠ U BROJEVIMA

Matt Collins živio je na pozornici, a Karlo Metikoš za klavirom. Ni jedan ni drugi nisu provodili puno vremena u studiju. Ipak, Karlo Metikoš potpisuje oko sto i četrdeset skladbi, a njegov alias Matt Collins tri – dvije na engleskom jeziku i jednu na francuskom. Njegovim skladateljskim debijem smatra se pjesma “Pourqui” s njegovog drugog frankofonog EP-ja.

Oskudna diskografija svjetske zvijezde Matta Collinsa nastala je sredinom šezdesetih, između 1963. i 1965. godine. Tada mu je objavljeno šest EP-jeva s po četiri pjesme, na sva tri gore spomenuta jezika. Uz to, bio je zastupljen na dvjema kompilacijama tadašnjeg francuskog rock and rolla, uz bok Johnnyju Hallydayu, Luckyju Blondou, Sheili, Claudeu Françoiseu i Sergeu Gainsbourgu, s kojima je svojevremeno dijelio izdavača.

S druge strane službenu diskografiju Karla Metikoša činile su tek njegove rock opere, iako je s Josipom Lisac snimio više od desetak albuma, kao koautor pjesama i producent tih izdanja. Njegova posljednja otpjevana numera bila je u duhu pedesetih. Naime, godine 1985. snimio je u studiju svog starog prijatelja i suradnika, pionira hrvatskog rocka, Janka Mlinarića Truloga, Presleyevu “Blue Christmas“.

Oprostite na izrazu, ali po njegovoj se biografiji čini da je okrenuo više žena nego singlica. Prije no što je upoznao Josipu Lisac Metikoš je bio na glasu kao rock and roll srcolomac, koji je bio u stanju oteti djevojku i puno slavnijima od sebe. Navodno je imao dvadesetak zaručnica, među kojima je bila i jedna grofica. Veze s manekenkama, princezama, konobaricama, kćerkama generala, studenticama, stjuardesama, pa čak i striptizetama pravile su mu stanovitu reklamu, a on je uživao zaljubljujući se u sav taj rock and roll. Beatrice, Jill, Stephanie, Beatrix, Daria, Gull, Shiraz, Margaret, Esther, Nur, Carmela, Heidi von Regenshoff, Sheiki Perrera… ali i May i Tamara koje su dobile i svaka svoju pjesmu, samo su neke od njih, piše Paula Bobanović.

U istom članku spominje HRT-ovu zabavnu emisiju Večer u klubu, u kojoj je nepunih mjesec dana prije svoje smrti, uz pratnju Crvenih koralja pjevao i svirao sâm Karlo Metikoš. Bio je to njegov posljednji nastup koji je, za razliku od onih prvih, zabilježen kamerom.

Karlo Metikoš na vječni je počinak ispraćen u svojoj pedeset i prvoj godini na zagrebačkom Mirogoju i uz zvuk ratnih topova. Godine 1997. posmrtno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a primio je i Porina za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe, Dnevnik jedne ljubavi.

Prvi koncert njemu u čast održan je već o prvoj godišnjici smrti. Na njemu su nastupili Janko Mlinarić Trooly, Vladimir Kočiš Zec, Zdenka Kovačiček, Neno Belan, Plava trava zaborava, Boa, Aki Rahimovski, Doris Dragović, Meri Trošelj, Arsen Dedić, ponovno okupljeni kvartet 4M, Psihomodo Pop, Dino Dvornik i Fantomi. Prosinački koncert u čast Karla Metikoša postao je Josipina najvažnija tradicija, koju s njom redovito dijele brojni obožavatelji.

Ipak, od prosinca je Josipi i Karlu oduvijek bila važnija veljača. U veljači su se rodili, u veljači su se sreli i u veljači je objavljen Dnevnik jedne ljubavi. No zanimljivo je da se Josipa i Karlo nikada nisu zavjetovali jedno drugome u crkvi. Kako kaže Josipa, nisu vjerovali u obrede, vjerovali su u ljubav, a njezina ga je odanost nadživjela.

ŠKRIPAVA LADICA

Karlo Metikoš napravio je ladicu u koju ćemo ga spremiti, ali to ne znači da ga nemamo s kime usporediti. U ovoj smo retrospektivi već spomenuli Ivu Robića s kojim Karlo Metikoš dijeli uspješnu inozemnu karijeru, pa i razočaranje muzičkim pravcima koji su naslijedili šansone i šlagere, odnosno rock and roll iz pedesetih. Ipak, ovdje je riječ o posve različitim karakterima i suprotnim karijerama. Osim stilskih razlika, prisutne su i metodičke. Za razliku od Metikoša, Robić je puno vremena provodio u studiju i bio vrlo miran za mikrofonom. Uz to, imao je bolju dikciju i jači glas. Naime, engleski jezik Matta Collinsa, kao i na snimkama često usiljeno naglašavanje, nije dobro ostario, dok su pjesme Ive Robića ostale nove i spremne za nove slušatelje.

Spomenuli smo u tekstu i Mišu Kovača koji je u jednom od svojih slavnih televizijskih gostovanja priznao da je u životu bio na samo tri koncerta. Dva su bila Collinsova, a jedan, naravno, Elvisov.

Umjesto zaključka s vama ću podijeliti riječi koje je Siniša Škarica zapisao u knjižici koja prati Metikoševu, odnosno Collinsovu ultimativnu kolekciju. „Karlo Metikoš, ili pak Matt Collins,“ piše Škarica, „bio je naš Buddy Holly, Chuck Berry i Fats Domino, naš Elvis, Jerry Lee i Cliff istovremeno; za domaći rock ispisao je prve stranice jednako kako su to oni učinili za planetarni; bio je prvi koji je kod nas izveo i snimio katalog nezaobilaznih rock’n’roll standarda i prvi je, nadahnut njima (najčešće s Krajačem) napisao svoj mali album tinejdžerskih himni. No, one to nažalost nikad nisu zaista i postale, javljajući se u trenutku tranzicije, kada su Beatlesi mijenjali estetiku i značaj pop glazbe, ostale su usamljene i zaboravljene, uostalom kao i u velikoj mjeri i on sam. Tako će kod nas beat generacija predvođena Mlinarčevom Grupom 220, Indexima i Kameleonima – koja se praktički javlja usporedo s Collinsovom diskografijom – biti ona kojoj će se priznati autorska kreativnost  i zajedništvo u ravni globalnog , kulturnog, i umjetničkog kolektiviteta. Matt Collinsu priznat ćemo mjesto našeg proroka ili možda apostola rocka“.