Đorđe Novković u tri poglavlja

Na današnji dan 2007. godine hrvatska glazbena scena izgubila je jednog od svojih najistaknutijih članova, a to je Đorđe Novković. On je ne samo oblikovao, već je i definirao pejzaž zabavne glazbe u zemlji. Poznat je kao najtiražniji skladatelj popularne glazbe u Hrvatskoj i najobrazovaniji glazbenik među autorima koji su mu stilski te po tiražu i ugledu bliski

Slika, kažu, vrijedi tisuću riječi, a ova priložena pokušava reći dvadesetak. Prije svega da Đorđa Novkovića, tog ljubitelja Beatlesa naši glazbenici, jer je snažno utjecao na karijere prikazanih pojedinaca, smatraju ocem domaće zabavne glazbe. U našoj pop kulturi Novković zauzima poziciju koju na vanjskim terenima drže velikani poput Quincyja Jonesa, Davida Geffena i Simona Cowella, genijalci zaduženi za opskrbljivanje i pokretanje mašinerije što u zakulisju popularne glazbe stvara zvijezde. „Stoking the star maker machinery behind the popular song“, kako je 1974. pjevala Joni Mitchell.

Na putu od rodnog Sarajeva do Zagreba Novković je ispleo mrežu iz koje su kao najveće ribe ispali Mišo Kovač, Neda Ukraden, Vlado Kalember i Srebrna krila. Kao mentor i suradnik pomogao je mnogim mladim glazbenicima da pronađu svoj glas i izgrade vlastite karijere. Pritom nije dao vremenu da ga pregazi. Svoj neosporivi autoritet izgradio je prije svega odličnim rezultatima u svim desetljećima rada. Taj uspjeh danas čitamo u broju skladbi koje je skladao, ploča koje je prodao i godinama slušanja, tome koliko dugo njegove pjesme žive u javnom sjećanju.

Da je predmet u špajzu, Đorđe Novković bi bio cjedilo za tjesteninu. Da je građevina, bio bi Peristil koji svojim čistim i jednostavnim izgledom spaja istok i zapad. Da je začin, bio bi Vegeta.

AUTORSKI KLJUČ

Premda se kao mjesto njegova rođenja nerijetko navodi Sarajevo, Đorđe Novković rođen je u Vladimircima kod Šapca u Srbiji, 1943. godine. Njegov otac Vukašin bio je građevinar i violinist, a majka Danica učiteljica. S obitelji je kao dijete preselio u Sarajevo. Đorđev afinitet prema glazbi prva je primijetila njegova majka te ga sa šest godina upisala u muzičku školu. Prvi i glavni instrument bio mu je klavir. Karijeru je započeo na Muzičkoj akademiji, gdje je i diplomirao na odsjeku za dirigiranje, u klasi prof. Mladena Pozajića.

Iako je bio odličan student, rano je okrenuo leđa klasici i priključio se pokretu mladih autorskih sastava, koji su kasnije nazvali sarajevskom školom pop rocka. „To je bilo vrijeme entuzijazma, vrijeme gdje su vrata studija svih institucija glazbenih nama bila širom otvorena. Mi smo čak mogli angažirati dio orkestra, sarajevskog filharmonijskog“, prisjetio se tih početaka Đorđe u jednom televizijskom intervjuu. Po završetku studija zaposlio se kao urednik na Radioteleviziji Sarajevo i ubrzo počeo komponirati za mlade izvođače.

Godine 1967. osnovao je grupu Pro arte, a od 1968. do 1970. svirao je klavijature u Indexima, koji su se nekoliko godina kasnije nakratko i spojili s Pro arteom, odnosno s Novkovićem i legendarnim pjevačem Vladimirom Savčićem Čobijem. Premda Pro arte ne uživa kultni status kakav još uvijek imaju Indeksi, svojevremeno su bili iznimno popularan te festivalski i tiražno uspješan, pa i utjecajan sastav, koji se iz mase izdvajao svojstvenom neozbiljnošću. Njihovi hitovi poput “Lole”, “Tike-tike tačke” i “Jedna mala plava” pjevaju se i danas.

Uz brojne promjene unutar sastava Pro arte je ostao aktivan sve do početka osamdesetih, kada su članovi sastava nastavili individualne karijere. Novković je u tom trenutku već bio etablirani autor sa zagrebačkom adresom. Ondje se preselio krajem šezdesetih na nagovor svog prijatelja i suradnika Miše Kovača. No preseljenje je dodatno potaknuo veliki uspjeh s antiratnom šansonom “Stari Pjer” koju je napisao za Ivicu Percla.

Bila je to jedna od zapaženijih pjesama na Zagrebfestu ’68. a Novkoviću je donijela prvu nagradu stručnog žirija i treću nagradu publike, što mu je tada, u dobi od samo 25 godina, bio dobar vjetar u leđa.

Pjesmu je ni godinu dana kasnije prepjevana na francuski pod imenom “Dans le soleil et dans le vent”. Otpjevala ju je planetarno popularna grčka pjevačica Nana Mouskouri, a istu verziju pjevala je i Tereza Kesovija. Tako je “Stari Pjer” ušao u francusku pop kulturu. Kasnije je prepjevan i na druge svjetske jezike. Samu melodiju navodno je nadahnulo klopotanje vlaka kojim je Novković putovao od Sarajeva do Zagreba i drugim putevima ondašnje festivalske scene. Već u to vrijeme pisao je za više izvođača.

Krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih komponirao je za Zdenku Vučković, Gabi Novak, Anu Štefok, Meri Cetinić, Kemala Montena, Duška Lokina, Đanija Maršana, Dalibora Bruna, Ivicu Šerfezija, Kiću Slabinca, Darka Domijana, Tomislava Ivčića, Mladena Grdovića, Miru Ungara i mnoge druge, ali povijest će ga pamtiti kao Mišinog autora. Kao što je sam rekao, nitko nije mogao napisati bolju pjesmu za Mišu od njega.

Od pjevača s vrhunskom vokalnom tehnikom Novkoviću su draži bili oni koji su u interpretaciju unosili strast i emociju. Mišo je bio prototip takvog pjevača, a osvojio ga je, ni manje ni više, nego falševima i sugestivnim greškama. Slično je pjevao i sâm Novković.

Njihova dugogodišnja, ali ne i ekskluzivna suradnja počela je 1969. godine pjesmom “Više se nećeš vratiti”. Uz povremene prekide i svađe trajala je do početka novoga milenija i pjesme “Kakav sam to čovjek ja”.

Novković je osjećao dalmatinski senzibilitet kao svoj a nakon upoznavanja s Mišom počeo je sve češće skladati u tzv. dalmatinsko-meksičkom stilu i za druge izvođače. “Ako me ostaviš”, “Ja nemam više razloga da živim”, “Nikoga nisam volio tako”, “Ostala si uvijek ista” i “Svi pjevaju, ja ne čujem” samo su neke od Novkovićevih skladbi kojima je stvoren mit o Miši. Tekstove tih nezaboravnih uspješnica napisali su Marina Tucaković, Željko Pavičić i Željko Sabol, tekstopisci s kojima je Novković najviše surađivao.

Suradnja s vječnim Dalmatincem što nosi „bol i radost, suzu slanu“ znakovita je iz više razloga, ali ponajviše zato što je Đorđe, po procjeni njegova sina Borisa, najviše sebe unio upravo u Mišine pjesme.

Godine 1978. započela je Novkovićeva suradnja s Vladom Kalemberom odnosno Srebrnim krilima. Sastav je Jugotonova komisija odbijala tri godine, ali Đorđe je u njima vidio ono nešto, osobnost, šarm, privlačnost i odlučio im dati priliku. Ideja o osnutku benda jest bila Kalemberova, ali za njih specifičan zvuk i samo ime osmislio je Novković. Njihova prva i vjerojatno najpoznatija zajednička pjesma bila je “Ana”.

Novković kao skladatelj, u suradnji sa Sabolom i Pavičićem, potpisuje gotovo sve pjesme snimljene na prvih sedam albuma grupe. Premda Srebrna krila nisu bila omiljena ondašnjim kritičarima, visoko su poletjela te s nekoliko milijuna prodanih ploča postala diskografski fenomen. Kao i Mišo. U intervjuu za Studio iz 1980. Novković je priznao da ga je na osnutak grupe potaknula zavist koju je osjećao prema Goranu Bregoviću.

Sedam godina mlađem kolegi zavidio je na tome što nije ovisan o različitim izvođačima i festivalima te što može bilo gdje plasirati svoje pjesme. To objašnjava i njegov izlet sa Staklenim zvonom, zagrebačkim sastavom iz tog vremena koji se nije proslavio.

Kada se Kalember odlučio za solističku karijeru, Novković je nastavio raditi s njim. Zaslužan je za njegova četiri albuma, uključujući prvijenac Vino na usnama iz 1988. godine.

Na početku osamdesetih Novković je već prepoznat kao lik koji ima nos za talente i zlatne koke, a još jedna potvrda da je tomu tako bila je karijera Daniela Popovića. Upravo mu je Novković napisao pjesme za prve singlice odnosno album Bio sam naivan, objavljen 1982. Bilo je to netom prije sudbonosne “Džuli” koju je Daniel skladao na tekst Marija Mihaljevića.

Međutim Đorđe nije radio samo sa debitantima. Početkom osamdesetih obnovio je suradnju s Nedom Ukraden, poznanicom iz sarajevskih školskih dana s kojom je na početku karijere snimio jednu singlicu. Ona je na početku osamdesetih već bila relativno poznata kao folk pjevačica, a on ju je odlučio vratiti pop muzici. Albumom To mora da je ljubav iz 1982. otvorio je novo poglavlje njezine karijere. Zajedno su snimili devet albuma u devet godina.

Svi Nedini albumi iz osamdesetih imali su velike naklade, ali se među njima ističe Hoću tebe iz 1985. godine. Na njemu se nalazi hit “Zora je”, koji je kasnije preveden na trinaest svjetskih jezika i postao najizvođenija skladba ondašnjeg Jugotona. Na engleski ga je, pod imenom “Sailin’ Home”, prepjevao nizozemski pjevač Piet Veerman. U radu na Nedinim albumima Novković je, osim sa svojim već spomenutim omiljenim tekstopiscima, surađivao i s Mariom Mihaljevićem, Domenikom Vanić, Zrinkom Tutićem, etc.

Uoči rata Neda Ukraden je umjesto Zagreba odabrala Beograd, što je Novković smatrao greškom jer je u Hrvatskoj bila popularnija. Njezin odlazak iz Jugotona označio je kraj njihove suradnje. Osamdesetih je surađivao i s Đurđicom Barlović, Jasnom Zlokić, Ljupkom Dimitrovskom, Alenom Slavicom i Željkom Bebekom, s kojim je napravio ultimativnu pjesmu za fajrunt “Laku noć, svirači”. Godine 1989. i sam je Zagreb zamijenio za drugi grad. Preselio je u Rovinj, grad njegova prijatelja Mirka Cetinskog u kojemu je godinama ljetovao.

Odlazak iz Zagreba nije naštetio njegovoj reputaciji. Domaći glazbenici i dalje su mu dolazili po pjesme pa je i u devedesetima bio produktivan i širio popis suradnika. Tako je 1992. na tekst Tea Trumbića skladao kontroverznu pjesmu “Danke Deutschland” koju je otpjevala Sanja Trumbić, zbog čega su ga pobunjeni Srbi proglasili izdajicom srpskoga naroda. O tome kako se nosio s time više u idućem poglavlju.

S bračnim parom Trumbić kasnije je snimio još nekoliko pjesama, uključujući “Moj je dragi u narodnoj gardi”. Nastavno na temu, godine 1993. postao je, uz Andreja Bašu, prvi pobjednik hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije. S grupom Put i domoljubnom pjesmom “Don’t Ever Cry” odlazi u Irsku, gdje osvaja 15. od ukupno 25 mjesta. Tri godine kasnije dobio je Porina za životno djelo.

Krajem devedesetih je, između ostalih, pisao pjesme za Danijelu Martinović i Severinu. Za potonju je napisao “Ajde, ajde, zlato moje” i “Da si moj”, a pjesmom “Virujen u te”, s kojom je pobijedila na Melodijama hrvatskog Jadrana 2001. godine, promijenio joj je imidž. Sama je priznala da su je njegove pjesme od djevojke pretvorile u ženu. Bilo je to vrijeme albuma Pogled ispod obrva. Na njegov poticaj, na tom je albumu i Severina debitirala kao kantautorica.

Nekoliko godina kasnije Novković je s Miroslavom Škorom pristao biti u žiriju prvog talent/reality showa u Hrvatskoj Story Super Nova Music Talents. Tad je bio suvlasnik i direktor programa u Croatiji Records. Story Super Nova dala nam je Natali Dizdar te Sašu, Tina i Kedžu, ali su najveće zvijezde tog showa ipak bili članovi žirija.

U sezoni 2004/05. Novković je sudjelovao u žiriju Hrvatskog idola koji nam je, pak, dao Feminnem i Žanamari Lalić. Kao član žirija bio je strog, ali duhovit i objektivan, čime je stekao simpatije mnogih. Iako se i dalje bavio autorskim radom, taj je show pobudio njegovo zanimanje za nove medije u kojima je bio sve prisutniji.

Uoči iznenadne smrti pripremao je remake svojih najvećih hitova i koncert kojim je namjeravao obilježiti četrdesetu godišnjicu svoga rada. Gold Collection 2, kompilacija na kojoj uglavnom mladi izvođači interpretiraju njegove hitove objavljena je iste godine, ali posthumno. Godinu dana nakon smrti Boris je organizirao planirani koncert njemu u čast, i to po njegovim nacrtima. Slična manifestacija nije se ponovila.

Đorđe Novković više je skladao no što je pisao i najprije je radio na melodiji, a zatim tražio tekst. Međutim, ako je pisao, pisao je o ljubavi. U neobično bogatoj emisiji Televizije Zagreb Sve bilo je muzika, snimljenoj 1982. godine odgovorio je na pitanje što je potrebno za inspiraciju i za skladanje, već tada predstavljajući igru notama kao nešto na što se svi trebaju ohrabriti. Ne čudi da su njegovi štićenici, a među njima prvi sin Boris, nerijetko sami komponirali.

„Obično se misli da je za inspiraciju potrebno jedno proljetno jutro, jedan potok i cvrkut ptica, i eventualno možda kula i na kuli djevojka. Međutim za inspiraciju je potrebna samo jedna osoba, odnosno ono što leži u čovjeku“, objasnio je introvertirani Novković. „A što se tiče komponiranja, potreban je jedan klavir i sedam nota. Kako kaže moja profesorica sa Muzičke akademije Elly Bašić, „sedam nota, sto divota“. E sad u čemu je onda problem? Problem je kako tih sedam nota rasporediti. Kombinacija ima milijardu, da ne kažem bezbroj, s obzirom na ritmička trajanja i raspored tih sedam nota“, rekao je i zasvirao “Starog Pjera”.

Bilo da govore ili pišu o Novkoviću, kolege iz branše uvijek će spomenuti jednostavnost njegova izraza. Negdje će to nazvati „kuruzom“, negdje „troakordnim popom“, skrivajući iza tih riječi zeru zavisti što mu je pošlo za rukom da u toj jednostavnosti stvori uistinu vječne melodije. A učinio je to sežući duboko u skriveni emocionalni život izvođača i slušatelja,  glazbom koja najvećim dijelom nije bila ni banalna, ni patetična, već suptilna i iskrena.

ĐORĐE NOVKOVIĆ U BROJEVIMA

Po nekim procjenama Đorđe Novković napisao je više od tri tisuće pjesama. Njegov potpis stoji na desecima milijuna ploča prodanih u SFR Jugoslaviji, a pjesme se i sedamnaest godina nakon njegove smrti izvode i vole. Porina za životno djelo dobio je s 52 godine, što ga čini jednim od najmlađih dobitnika te nagrade. Bio je treći pojedinac koji je primio tu nagradu i prvi iz plejade hrvatskih skladatelja i producenata zabavne glazbe.

Anegdote koje su o Novkoviću ispričali njemu bliski suradnici predstavljaju ga kao autora koji nije bježao od svoga obrazovanja, ali je svoje izvođače često podsjećao da pjevaju običnim ljudima i da se, ako žele zadržati njihovu naklonost, ne trebaju praviti pametnima. Isto tako bio je svjestan toga da je u svojoj profesionalnoj revnosti za novac napravio i dosta pjesama koje pošto poto treba zaboraviti.

Svoju prizemnost i skromnost potvrdio je kada je primajući Porina u svom govoru zahvale spomenuo pedesetak ljudi, napominjući da je diskografija „ekipna aktivnost“, što znači da su sva priznanja koja se za nju dodjeljuju rezultat suradnje s talentiranim ljudima i prijateljima iz svijeta glazbe. Također, u maniri holivudskog glumca, na kraju se zahvalio svojoj supruzi Ozani, dodajući da je taj Porin i njezin.

Iz sintagme „ekipna aktivnost“ izbija njegov sportski duh. Naime Novković je bio izvrstan stolnotenisač a kondiciju je održavao vježbajući svakoga jutra. U životu je imao dva uzora: Paula McCartneyja i Dragutina Šurbeka.

Više puta susreo se s nemogućnošću da se izbori za svoja autorska prava. Za američki plagijat “Staroga Pjera” bio se spreman boriti i na sudu, ali je na kraju odustao od te skupe bitke. Financijski je oštećen i kada je napustio SOKOJ (Savez kompozitora Jugoslavije). Bio je prvi potpisnik koji se preko ZAMP-a odcijepio od tog udruženja i priklonio novoutemeljenom Hrvatskom društvu skladatelja. Zbog toga je, kada je za vrijeme rata uveden embargo, ostao bez zarade iz inozemstva. Na tu temu rekao je sljedeće:

„Petnaest dana „žderao“ sam se, a onda sam se sjetio da su tisuće ljudi u ovom ratu izgubili kuće i svoje najbliže, a ja ipak nisam doživio takvu tragediju. Istina, izgubio sam oko pola milijuna DEM, ali što je to prema nesreći stotina tisuća ljudi u ovom ratu. Otišao sam na tenis i sve zaboravio (VL, 18.04.1993).“

Novkovića se spominje i kao prvoga skladatelja koji je u Jugoslaviji stvarao domoljubne pjesme, a pritom se prije svega misli na Mišinu “Poljubi zemlju”. No vrijedi spomenuti da je na tekst Mire Alečković skladao “Druže Tito, mi ti se kunemo” koju je proslavio Zdravko Čolić. Na to što su ga zbog “Danke Deutschland” prozvali kao izdajnika srpskoga roda, odgovorio je ovako:

“Neću dokazivati da sam veći Hrvat od Hrvata. Ja sam hrvatski građanin i intelektualac. Neću pljuvati ni na bivše komuniste, jer svi nisu bili loši. Nisam bio član SK, niti prijatelj te ideologije. Ni danas mi nitko ne može birati i određivati domovinu, niti imputirati nacionalni osjećaj i da sam izdao srpstvo. To su palanačke podvale. Uostalom, to nije popularno reći, ali ja sam anacionalan čovjek. Jednostavno, oduvijek sam takav. Utoliko je veća zabluda onih koji smatraju da sam izdao srpstvo. Ništa ja nisam izdao. Najvažnije je da nisam izdao sebe, jer sam građanin Hrvatske, a time Europe i svijeta. (VL, 18.04.1993)“

Kada je 2000. godine srbijanska folk pjevačica Zorica Brunclik obradila njegovu pjesmu “Da si moj” komentirao je da je to dobro jer „što je više hrvatske pjesme u Srbiji, to bolje za nas (VL, 13.10.2000.)“. Smatrao je da je bolje da Hrvati Srbima nameću svoj mentalitet, nego da je obratno, što 24 godine kasnije ima posebnu težinu.

Suprugu Ozanu Novković je upoznao za vrijeme studija u Sarajevu, a o njoj se vrlo malo zna. Diplomirala je na istoj akademiji, ali glazbom se nije bavila. O Novkovićevu jedincu Borisu zna se puno više. Njegova karijera započela je 1986. godine a od samoga početka imao je složen odnos s ocem. Pritom se u startu usredotočio na pisanje za sebe, da bi usput iznjedrio nekoliko hitova u suradnji s Tajči, Tonyjem Cetinskim, Kemalom Montenom i Severinom.

Đorđe, koji je svoju sitničavost i pedantnost rado pripisivao horoskopu, godinama je brijao glavu. Na prvo brijanje odlučio se nakon što je prejakim hidrogenom tijekom farbanja u kućnoj radinosti spalio svoju sijedu kosu. To je na kraju pretvorio u svoj prepoznatljivi imidž. Damiru Urbanu je 2005, kao poklon diskografske kuće, donio mašinicu. Prijatelji kažu da su mu jedini porok bile cigarete.

ŠKRIPAVA LADICA

Treba li definirati zabavnu glazbu ili, pak, estradu kojoj u našem kontekstu Đorđe Novković predstavlja očinsku figuru? Čini se da zdravorazumski znamo o čemu se radi, ali nije na odmet ponoviti. Zabavna glazba u širem smislu predstavlja svu pop i rock muziku koja umije da zabavi čovjeka, što se prije svega ogleda u njezinoj mogućnosti da ga odvrati od razmišljanja. Estradu, pak, čine sve djelatnosti i osobe vezane uz popularne koncertne priredbe. Kako se Novković primarno bavio skladanjem i produkcijom, a ne organizacijom koncerata, primjerenije je reći da je otac zabavne glazbe nego estrade.

U jednom od posljednjih intervjua (i ne samo u njemu) Novković je komentirao da je naša estrada izgubila negdašnji sjaj, što zbog raspada tržišta, što jer je postala privatna stvar. „Novi klinci koji slušaju glazbu s Interneta skidaju samo ono što se njima sviđa, stavljaju to na svoj MP3 i tako tvore svoju estradu“, rekao je tada, dodajući da smo premala zemlja za tolike izvođače te da će opstati samo oni koji postignu status regionalnih zvijezda.

U škripavoj ladici on se prije svega nalazi s najuspješnijim autorima koji su proizašli iz sarajevske škole pop rocka, čiji su začetnici upravo Indexi, Kemal Monteno i njegov Pro arte. Posebno mjesto zauzima i u krajobrazu dalmatinske pisme koju je prigrlio kao svoju, iako nije imao korijene u Dalmaciji. U tom je smislu njegovo mjesto negdje između godinu dana starijeg Zdenka Runjića i dvadesetak godina mlađeg Huljića.

Po širini i kontroverznosti njegov se opus može usporediti još eventualno s Bregovićevim.  Sve drugo bilo bi suviše nategnuto. Figure poput Rajka Dujmića i Zrinka Tutića izašle su iz njegove kabanice, a po skromnom mišljenju Miše Kovača upravo je Novković bio „najveći skladatelj na prostoru svih šest bivših država“.