Reper Edo Maajka, rođen kao Edin Osmić u Brčkom 1978. godine, danas puni 45. To znači da još pet može sjediti pri vrhu domaće top liste trailblazera iliti pionira rovokopača u pop kulturi mlađih od 50. Prema najnovijim informacijama i dalje se kreće uzbrdo sa džepovima punim ideja i narodne (ne)sreće

Na pragu tisućljeća kosmati izbjeglica iz Bosne Edin Osmić je amerikaniziranoj zagrebačkoj urbanoj sceni donio „nešto novo, svježe i autentično“, kako kaže njegov dugogodišnji suradnik Koolade. To „nešto“ možemo nazvati dozom iskrenosti i stvarnosti koja je uvijek bila prijeko potrebna našoj metropoli, koju je Edo Maajka odabrao za svoju.

“Repat preferiram, mikrofon chekiram, hitove serviram rime kad prebiram, materešina, hip-hop starješina, vel’ka glavešina, rokam ko mašina”, stihovi su koji otvaraju njegov prvijenac Slušaj mater iz 2002, jedan od najvažnijih albuma hrvatskog repa. Bio je to posljednji put da se taj bosansko-hrvatski reper morao sâm predstaviti.

Reperske samohvale dio su hip-hop kulture, ali Edi to godinama ne treba. Struka mu je na second hand sako prišila desetak medalja, novinari su ga proglasili prvim urbanim umjetnikom s jugoistoka Europe, maajkom balkanskog hip-hop, reperskim magom i pobunjenim filozofom, a televizijski i radijski urednici legitimizirali su ga zabranama.

Da je predmet u špajzu, Edo Maajka bio bi kajmak. Da je građevinska konstrukcija, bio bi neki od mostova na Savi, negdje gdje je posebno široka.

AUTORSKI KLJUČ

Edin je treće dijete u obitelji Fehima i Azemine Osmić. Otac mu je bio ostvareni inženjer strojarstva i profesor u tehničkoj školi te neostvareni pjevač sevdaha, provokator i komunist, a majka vjerojatno njegova suprotnost. Osim uz njih odrastao je uz deset godina starijeg brata Nermina, čija je ekipa slušala jugoslavenski rock i novi val, te pet godina stariju sestru Mubinu, koja je radije slušala narodnjake. Kao svako treće dijete u sebi nosi nešto od svakoga od njih.

Važan lik njegova odrastanja bilo je i rodno Brčko koje je napustio kad je imao 13 godina, u proljeće 1992. nakon rušenja Savskog mosta prema Gunji i početka srpske vojne agresije na grad. Od tog trenutka nadalje Edo živi kao podstanar. Najprije se nastanio u Privlaci kod Zadra gdje je živjela majčina rodbina i gdje je u doba bujajućeg nacionalizma bio jedan od tri muslimana u cijeloj školi. Nešto nalik domu zatim je pronašao u Zagrebu, u Dugavama i Travnom, gdje je ostao do kraja srednje škole. Repati i beatboxati počeo je pred ogledalom 1994. godine, prateći tad relativno novu radijsku emisiju Blackout.

Kao stranac nije mogao studirati u Hrvatskoj pa je u želji za učenjem krajem devedesetih vratio u Bosnu i Hercegovinu. U Tuzli je jedno vrijeme studirao strojarstvo da bi, nadahnut scenama iz carinske zone Brčko, upisao kriminalistiku, što je mjestimice prevođeno kao studij prava. Nijedan od programa i nitko od njihovih nositelja nije ispunio njegova očekivanja. Uz to nedostajao mu je Zagreb, koji je već u tom trenutku bio najbliže domu što je imao.

Kako je ostalo zabilježeno na sumnjivim stranicama, na početku karijere izjavio je: „Doš’o sam u Zagreb prije devet godina i ovaj grad prihvaćam kao svoj. Imam purgerski naglasak, volim Dinamo, skandir’o za Radio 101, skandir’o za sindikate. Bio sam tu kad se mijenjala vlast, kad je Dinamo rokn’o Partizan 5:0, kad je rikn’o Njofra… Tu sam prvi put guzio, prvi put se napio, prvi put rep’o, prvi put skoro sve.“

Ipak, Tuzla ga je na svoj način spasila od vrludanja. Ondje je tada djelovala zavidna rock’n’roll scena o kojoj je 2015. izašao dokumentarac Rock’n’War… ili samo zato što je petak, a čiji je najvitalniji predstavnik bio i ostao Damir Avdić. Edo je i sâm bio član hard core grupe Diskord koja je kasnije promijenila ime u Defence i čiji je singl “Odbrana 99” bio lokalni hit.

Ta Tuzla je krajem devedesetih grad s približno sto tisuća stanovnika od kojih možda petnaest sluša hip-hop muziku, a ipak je na radio stanici Kameleon imala radijsku emisiju. Bio je to Fmjam koju su vodili Emir Alagić (DJ Soul) i Erol Tahirović. Kao i naš Blackout Fmjam je iznjedrio čitavu jednu scenu. Oko te emisije okupljali su se grafiteri, plesači breakdancea i reperi, a tijekom 2000. nastale su prve demo snimke MC-ja Ede. Iste je godine naš junak s DJ Soulom osnovao grupu Disciplinska komisija.

Nastupajući s njima i uz bend Edo se formira kao izvođač. Klasična hip-hop produkcija u priču o njemu ulazi kasnije, kao i ugovor s Menartom. No kako ga je dobio? Naime kada se početkom novog tisućljeća vratio u Zagreb, Edo je s Lukom Tralićem Shotom (Elemental) snimio “Minimalni rizik” i “Mahira i Almu”.

Te su pjesme nakon emitiranja u emisiji Blackout privukle pozornost izdavačkih kuća. No Edo je čekao Menartovu ponudu jer su tamo, zaslugom Maje Novak, tada bili ključni zagrebački i splitski hip-hop igrači. Prvi CD od Ede Slušaj mater objavljen je u ljeto 2002. i do danas ostao njegov najvoljeniji album. Uz već spomenute hitovi su postali “Prikaze” i “Saletova osveta.” Produkciju su potpisali Dash, Koolade i Shot.

Netom prije izlaska albuma Edo je prihvatio nadimak Edo Maajka i ošišao dugu kosu. “Majka” je riječ preuzeta iz brčanskog slenga i znači nešto slično izrazima prika, lega, kompa, pajdaš, odnosno velikodušni pomagač koji ti nije u krvnom srodstvu. “A” je dodano da bi zbunilo Purgere. Na naslovnicu prvijenca stavio je svoju jedinu sačuvanu predratnu fotografiju, na kojoj ga baka drži u naručju. Bolesti i nuspojave nacionalizma bile su uz melem eskapizma glavno gorivo tog albuma, a umijeće pripovijedanja i Edin flow neočekivani adut.

Rags to riches, pravi američki san, od žicaroša s klupice do izvođača za kojeg se trgaju izdavačke kuće i koji može napuniti svaki klub u metropoli. To je bio njegov put. Ipak, svoju slavu Edo je ozbiljno shvatio tek kada je prvi put napunio Dom sportova, kad ga je najavio Oliver Mlakar. Bilo je to u listopadu 2004. godine nakon albuma No sikiriki.

Taj će se, pak, pamtiti po naslovnoj i po pjesmi “Pržiii” na kojoj je refren pjevao Dino Šaran (Letu štuke) te više vulgarnoj nego kontroverznoj “Mater vam jebem”. Tad je nastupao uz Frankieja i bend Leksaurini, a nakon koncerta u Domu sportova mediji su ga proglasili Štulićem svoje generacije. Bilo je to zeru smislenije i uvjerljivije od nadimka “balkanski Eminem”, s tim da je Edi u toj fazi falilo Štulićeve suptilnosti i nedorečenosti. Ipak, nedostatke je, za potrebe usporedbe, nadoknadio zubatom gorčinom.

A otkud u priči Oliver Mlakar!? Na taj majstorski potez inspirirale su ga provokacije njegova oca Fehima, koji je običavao govoriti da Edo nije nitko i ništa dok ga ne najavi Oliver Mlakar.

Mlakarovoj staroj školi Edo se očito nije zamjerio, ali je prozivka iz pjesme “Pržiii” loše sjela na estradni želudac. Severina ga je u “Hrvatici” iz 2004. prozvala stihovima: „Hrvatski reperi, dignite malo hajku (sikiriki, kokice), onaj kuhar vam uzeo posao, djeca slušaj krivu majku“. Taj tekst je s njom složilo još troje ljudi, uključujući Milu Stavrosa i Petra Radojčića Bizzu, koji se uz ispriku Edi prije snimanja spota povukao iz projekta.

Svoju veličinu i naklonjenost ženskom rodu Edo je pokazao kada je nekoliko godina kasnije u radijskom intervjuu rekao da ima dobro mišljenje o Severini, jer je za seksualnost žena u Hrvatskoj i na Balkanu učinila više nego bilo tko drugi.

Bassivity (Music pa Digital) 2004. godine objavio je Slušaj mater u Srbiji i Crnoj Gori što je Edu dovelo na srbijansko tržište, gdje se povezao s beogradskim reperima i novom strujom inspiracije. Ona je u konačnici nadahnula materijal s Edina trećeg albuma Stig’o ćumur. “Bomba”, singl s tog albuma, i danas je najslušanija pjesma Ede Maajke, a na YouTubeu je šišaju tek “Prikaze”. Široka publika ipak radije bježi od izravne društvene kritike.

Već na prvom albumu Edi su gostovali brojni reperi, Stoka, Nered, Remi, Bizzo, El Bahattee i nereperi poput glumca Branka Đurića. No sikiriki je toj ekipi, uz spomenutog Šarana, pridružio Diyalu, Davora Ercega (Crna udovica) i Dadu Topića, a Stig’o ćumur Ajs Nigrutina, Lollobrigidu, TBF i Đorđa Miljenovića poznatog kao Sky Wikluh (Bad Copy).

Godine 2008. izašao mu je album Balkansko a naše nazvano po svim onim stvarima “koje se trpaju pod tepih i od kojih ljudi bježe. Tu spada, naravno, i nacionalizam, koji je uvijek moja najveća inspiracija”, objasnio je tad novinarima, “za Hrvatsku tu spadaju sve stvari koje nije ispunila, a nada se Europi. Mito, korupcija, veze, korumpirano sudstvo i policija, bahatost ugostitelja, na koju turisti na moru nisu navikli, lažni džetset, lažne zvijezde.” (VL, 22. 2. 2008.)

Ubrzo nakon tog albuma Edo je s djevojkom Lilah preselio u Tel Aviv. Odlazak iz Hrvatske, iako privremen i praćen povremenim povratcima, zaključio je tu komercijalno najuspješniju fazu njegove karijere. Da je tako, potvrdila je simbolična best of kompilacija Spomen ploča iz 2010, na kojoj su njegovi najveći hitovi snimljeni u novim aranžmanima i s novim bendom.

Štrajk mozga iz 2012. donio je nove beatove i rime, skoro nove teme i nove suradnje. Album je s Kooladeom producirao Adis Kutkut aka Billain, a uz Edu su recitirali Željko Pervan i Arsen Dedić te repali Kandžija i Marčelo. Hitova nije bilo, ali turneja se nastavila. Bilo je to u osvit ere trap muzike.

Prije šestog studijskog albuma Edo je prešao u Dallas i započeo novu priču za koju, kako će i sam kasnije reći, ni sam nije bio do kraja spreman. Po povratku iz Izraela okupio je novi bend i snimio ploču Put u plus, koja će kasnije dati ime njegovom podcastu i poslužiti kao poštapalica u njegovim intervjuima. Seljački oštrouman i gospodski iskusan, Edo na tom albumu prelazi neke nove granice, djelomično zahvaljujući supergrupi koju je tada okupio.

Na Put u plus svirali su jazz basist Mario Rašić i bubnjar Mirsad Dalipi iz sastava Balkan Zoo Ensemble te Toni Starešinić i Yogi Lonich, inače bivši gitarist Chrisa Cornella i Grammyjevac. Uz njihovu podršku Edo Maajka snima neke od svojih najboljih pjesama, svjež kao ruža vraćajući se temeljima i eksperimentirajući sa zvukom rocka, funka, psihodelije, folka i d’n’b, koji su ostali prepoznatljivi u njegovom repertoaru, bilo da repa uz DJ-a ili s bendom.

S albuma su se izdvojile moćna “No Pasaran”, panična “Ne mogu disati” i mantrična “Kreator”. Izdanje ispred svog vremena pet godina kasnije sustiglo je još bogatije – Moćno. Taj će se, pak, album pamtiti po suradnji s Radom Šerbedžijom i Miljenkom Jergovićem te nizom regionalnih, uglavnom mlađih imena, među kojima su Vojko V i slovenski reper Miha Blažič poznatiji pod umjetničkim imenom N’toko (Moveknowledgementa).

Prošle godine proslavio je 20 godina od izlaska albuma Slušaj mater i nizom koncerata potvrdio da nikud ne ide. Posljednje što smo vidjeli od njega je session s Porto Mortom u Studiju Šećer, gdje je s momcima izveo “Jesmo l’ sami” sa svog debija. Mreža slušatelja i suradnika se širi a Edi svatko želi dobro, osim valjda Zdravka Čolića, Tončija Huljića, Thompsona, Sandija, Severine i Žere, ako mu još nisu oprostili za roastanje u “Pržiii”.

Svoj autorski proces Edo opisuje kao igru u kojoj freestyleanje i poigravanje flowom imaju važnu ulogu, kao i na početku karijere. Nekada cijela pjesma izleti u pola sata, a nekada je to proces koji traje, ali pisanje u nekom obliku njegova je svakodnevica.

“Mislim da ću do kraja života imati neki sampler, synth, mikrofon i slušalice na kojima ću slagati kockice aranžmana neke glazbe, mijenjati kickove, snarove, snimati svoje ili rezati tuđe vokale”, podijelio je Edo. „Ako i ne budem mogao fizički nastupati i ne bude koncerata, znam da će stvaranje nekog muzičkog sadržaja uvijek postojati. Isto je i s pisanjem, bilo čega, repa, poezije, romana, scenarija, recepata, uvijek ću nešto pisati.“ U istom intervjuu izrazio je želju da ostane što duže na glazbenoj sceni, aktivan i relevantan.

EDO MAAJKA U BROJEVIMA

Edo Maajka ima pola života karijere, sedam studijskih albuma i približno 150 pjesama. Tijekom svoje dva desetljeća duge karijere nagrađen je s više-manje svakom glazbenicima dostupnom nagradom. Bio je dovoljno pop, dovoljno narodan i dovoljno alternativan da sjedne svakoj stručnoj komisiji.

Ima pet Porina. Godine 2003. bio je novi izvođač godine. Iduće godine imao je najbolju vokalnu suradnju, “Teško je ful biti kul” s Hladnim pivom. Nagodinu je No sikiriki proglašen najboljim albumom urbane klupske glazbe (to je kategorija u kojoj će se naći skoro svaki od njegovih album) a bio je nominiran i za album godine. Tad ga je albumom Pjesma je moj život porazila Gabi Novak. Nagrađen je i redatelj spota “Pržiii”.

Jednu punoljetnost kasnije dobio je Porina za najbolji hip-hop album, što je zapravo preimenovana kategorija urbane klupske glazbe. Osim Porina osvojio je i nagrade Crni Mačak, Zlatna Koogla, Davorin, Porin i Rock&Off koje, ako ništa drugo, pokazuju da uspješno balansira ne samo među žanrovima nego i generacijama.

Bio je prvi vlasnik legendarnog trešnjevačkog caffe bara No sikiriki, „jednog od posljednjih partizanskih utočišta“ koje je u međuvremenu trajno zatvoren. Edo se iz te priče povukao prije odlaska u Izrael, u vrijeme zabrane pušenja u ugostiteljskim objektima.

Kafić je otvorio 2006. godine kada je bio komercijalno najuspješniji. Tih godina nije stajao. Repao je na soundtracku filma Srđana Vuletića Ljeto u zlatnoj dolini, pisao kolumnu na Lupigi i radio s Brankom Šimićem na hip-hop mjuziklu “Prosjačka opera” prema Brechtovom tekstu a za Tuzlanski teatar.

Iako posljednjih godina govori o svojoj borbi s anksioznošću i depresijom, naglašava da kao izvođač ipak nalazi način da ih svlada. Značajniji su problemi koji nastupaju kad se pred kamerama mora pojaviti Edin Osmić a ne Edo Maajka.

Razgovor o tome pokrenut je tijekom njegovog gostovanja 2018. godine kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2, prije nego što je Aco objavio knjigu Depra, koja je postala domaći hit među knjigama za samopomoć. S razumijevanjem za Edine izazove s reflektorima, kamerama i prostorijama bez izlaza, Stanković se pokazao kao savršeni novinar koji će ga voditi kroz početnu paniku. Od tada, Edo je dao niz iznimno kvalitetnih intervjua.

Edo Maajka je bio član kolektiva Fmjam od 1999. godine, ali ga je, zbog međusobnih razmimoilaženja, odlučio napustiti 2019.

Kako je živio u Izraelu, tako su ga više puta pitali o izraelsko-palestinskom sukobu i životu koji je tamo vodio. S obzirom na reputaciju intelektualca, ponekad ga pitaju i o njegovim literarnim i filmskim preferencijama. Tada rado preporučuje djela domaćih i izraelskih pisaca, knjige o odgoju djece, te poneku animiranu seriju za odrasle ili dokumentarac.

Njegov lik i djelo bili su predmet dva dokumentarca. Prvi je Trajno nastanjeni stranac iz 2003. godine, a drugi Sevdah o rodama iz 2007. Nisu mu strani ni crtići. Osim što surađuje s Velimirom Grgićem na scenariju za vlastiti, i što je oženio scenaristicu crtanih filmova, u hrvatskoj inačici Ledenog doba posudio je svoj glas liku ljenjivca Sidu.

Uz to pojavio se u kultnom Bore Leeju Marija Kovača, Cuvaj se sinjske ruke! i komediji Happy end: Glup i gluplji 3 Anđela Jurkasa.

Edo je skoro cijelu svoju karijeru proveo kao oženjen čovjek. S prvom suprugom Lanom bio je u braku približno šest godina, zaključno s 2006. a sadašnju suprugu Lilah upoznao je u vrijeme albuma Balkansko a naše. Vjenčali su se 2011. godine. Tada je dobio i kći Ariel-Yasmin koja se pridružila njihovoj obitelji kao četvrti član. Naime Lilah ima kćer iz prvog braka May. Danas živi i radi u Zagrebu, a često posjećuje i rodno Brčko. Nije niti religiozan, niti politički aktivan, ali mogao bi biti.

Varteksov je ambasador, ali njegove su majice zanimljivije od njihovih sakoa. One, kao i njegove pjesme, često pričaju priče.

ŠKRIPAVA LADICA

Ako je ostalo nejasno i ako je važno, Edo je hrvatski Bosanac i naturalizirani Zagrepčanin te jedna od ključnih figura našeg, bosanskog i regionalnog hip-hopa.

Phat Phillie je, odgovarajući u nedavnom intervjuu na pitanje koje su to hip-hop pjesme „potresle“ Hrvatsku, po Richteru slabo, ali kulturološki dovoljno, redom naveo “One-O-One” (Blackout project, 1996), “Malo sam maka” (TBF, 1997), “Hrvatski velikani” (Tram 11, 1999), “Čiča Mića” (Bolesna braća 2000), “Svaki pas ima svoj dan” (El Bahatee, 2001) i Maajkin “Minimalni rizik” te “Mahira i Almu”.

Premda je svaka od tih pjesama revolucionarni klasik, upućenima je jasno da je i u ovom kontekstu Maajka svijet za sebe. U svojoj kritici ratnog i poratnog gliba on je, riječima Hrvoja Horvata, „precizniji, dostojanstveniji i emotivno istinitiji“, ne samo od medijskih izvještaja već i od drugih repera i muzičara koji su djelovali na prijelazu tisućljeća (a i danas).

Žuč može raditi i dok slušate rep za spas radio stanice, solilokvij o snazi volje i sna ili ispovijed tobožnjeg manijaka, ali “Minimalni rizik” i “Mahir i Alma” udaraju na sva čula i Edu u knjigu generacijskih tuga upisuju kao ultimativnog narodnog pankera, tamo negdje uz Bareta. Kao Saša Antić, njegov dobar prijatelj, i Edo je na razmeđu tradicija te tako most između njih, važan korak prema brisanju žanrovskih i inih granica.

U njegov život rep je ušao preko hardcore i crossover muzike, a Zack de la Rocha u tome je igrao važniju ulogu od, primjerice, 2Paca. Da je prepoznat kao crossover umjetnik, svjedoči i njegovo postavljanje uz bok Red Hot Chilli Peppersima 2007. u Inđiji te nastupi uz The Prodigy i Asian Dub Foundation.

U mreži njegovih utjecaja ništa manje važni nisu bili Serđo Blažević iz Atomskog skloništa, Johnny Štulić, Safet Isović i često citirani Rambo Amadeus. Na kuhinjskom zidu stana u kojem je živio za vrijeme snimanja dokumentarca Trajno nastanjeni stranac, ima fotografije Brucea Leeja i Boba Marleyja. No više je prepisivao iz naše tradicije nego od Amerikanaca i Jamajkanaca, što ukratko objašnjava zašto se s lakoćom ubacio u sve glazbene pore.

Novu generaciju repera nazvao je najuspješnijim valom do sada. „Teme o kojima repaju nisu nešto u čemu se ja vidim i što slušam, generalno slabo i slušam rep“, ističe Edo, „izvodim muziku koja se meni sviđa i to bi umjesto laprdanja o drugima preporučio svima. Napravi bolje, napravi trend, ostavi trag!“

Na kraju otvaramo i ladicu Brčko u kojem ćemo pronaći Lepu Brenu i Vesnu Pisarović. Iako bi bilo smislenije spomenuti Edu Maajku uz književnika Bekima Sejranovića, jer više piše i peca nego pjeva, on se neobično dobro uklapa u narativ o tim kraljicama, koje su također jedinstvene scenske pojave.

Da nije reper, možda bi bio djelovao u Arizoni, najvećem tržno-ugostiteljskom centru na Balkanu. Arizona je izgrađena u Brčkom, „na mjestu sastajanja i plakanja“, kako je to Edo lijepo sročio u razgovoru s Galebom Nikačevićem. “Brčko je na tromeđi. Blizu je Srbija, blizu je Hrvatska, blizu je Bosna. To je bilo savršeno mjesto da se familije nađu. Svi su oni patili. Kad se to [rat] počelo smirivati, tamo su ljudi dolazili da plaču.” Uz malo bosanske čarolije na tom je mjestu tuge niknula ćevapara, pa kafana, pa su se zavrtjeli janjci, pa su zapjevale pevaljke.

Na tragu priče o Arizoni nastavlja se i Edin put, uz maksimalni rizik, 18-karatno razočaranje i što je moguće manje sekiranja. „Minus je put u plus.“