Žan Jakopač (Šo!Mazgoon) u tri poglavlja

„Na Palagruzu, na Palagruzu, na Palagruzu, na Palagruzu“… U posljednjoj pravoj ljetnoj retrospektivi kiselimo krastavce uz pionire otočkog vala i čovjeka koji ga je omogućio

Žan Jakopač, svestrani komunikator, najpoznatiji kao pjevač, gitarist i autor u Šo!Mazgoonu, prešao je put od Rundekovog gitarista do začetnika nove glazbene struje u dalmatinskoj muzici. Od pjevanja o gommi natural do pivanja u klapi i pozdrava Azri, vrludao je svjetovima koje je otkrio negdje na putu između Afrike, otoka Brača i Zagrebačke gore. Pjevao je o otocima, cvrčcima, ribarima, vjetrovima, macićima, nostalgiji; često nerazumljivo, ali uvijek vedro.

Da je predmet u špajzu, Žan Jakopač bio bi pletena košara. Da je prijevozno sredstvo, bio bi trajekt. Da je video igrica, bio bi FIFA.

AUTORSKI KLJUČ

Jakopač je rođen u Splitu 1967. u majke Jelke i oca Stjepana, a djetinjstvo je proveo na Braču i Visu. Završio je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti, a za vrijeme studija pridružio se nekolicini sastava kao gitarist. U domaću diskografiju ušao je pjevajući i svirajući sa sastavom Naturalna mistika, bendom Borisa Leinera o kojemu se danas i ne zna mnogo više od toga da su svirali reagge, ska i malo funka, uglavnom obrade.

Taj je bend za sobom ostavio tek jednu autorsku pjesmu, i to navijačku. Ona nije zaživjela u narodu, ali zorno svjedoči o rasponima euforije koju je u Hrvatskoj izazivalo treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.

Šo!Mazgoon nastao je negdje u to vrijeme, kao izraz nostalgije za dalekim zavičajem. Jakopač je tada već svirao s Leinerom, a poznavao je i drugog novovalnog prvoborca koji će postati član njegova benda – Maxa Juričića. Taj ljetni Bročanin s Žanom je u vrijeme Naturalne mistike već pokušavao pokrenuti bend na tragu Ljetnog kina, od kojeg su tad odustali.

„Onda mi je otpjevao jedan dan na dijalektu “Črčojak”. Ja sam potpuno puk’o i rekao mu da moramo napraviti bend“, prisjetio se tih početka Juričić. „I tako je nastao Šo!Mazgoon sa kojim smo pomaknuli neke granice“. Kao četvrti mazgun unovačen je basist i čelist Stanislav Kovačić, tada manje poznat, ali također vrlo iskusan glazbenik Jakopečeve generacije.

Spomenute granice koje je Šo!Mazgoon pomaknuo primarno se tiču jezika. Naime bili su prvi koji su u rock glazbu uveli pjevanje na Jakopačevu materinjem idiomu, odnosno otočkom dijalektu, zbog čega ih se naziva pionirima otočkog vala ili đira. „Volim dijalekte, to je ono što krasi našu kulturu, nešto zaista vrijedno“, rekao je Jakopač o svom prirodnom, pa i neizbježnom odabiru, napomenuvši da je dijalekt ključan element otočkog vala.

Sam naziv benda ŠO!MAZGOON čini onomatopejski zapis uzvika kojim se tradicionalno tjeraju mazge i tovari na Braču, ali može značiti i „show mora ići“ odnosno show must go on. Ta dvosmislenost u nazivu bila je namjerna. Kako je Jakopač rekao na početku priče o mazgunima, na likovnoj akademiji shvatio je da je dobar dio umjetničkog djelovanja ne samo dvosmislen nego i višesmislen pa mu je bilo simpatično da i ime njegova benda nosi više značenja.

Eponimski prvijenac Šo!Mazgoon objavio je Aquarius Records 1999. godine. Na njemu su se posebno istaknule “Tramuntana”, himna magiji postirske nevere, što u ponosnoj ljudskoj duši budi poniznost, ali ima i zlokobnije nuspojave te “Di je? Ni je (Rusulica)”, posveta proljeću nastala na osnovi tradicionalnog napjeva s otoka Brača. Obje imaju zanimljiv spot, a zanimljive slike ponudile su i skladbe “Letimo” te “Čovik”, također nadahnute tradicijskim napjevima.

Nadalje u “Babylonu” se reagge spojio s Dubrovačkim trubadurima, a u pjesmi o črčkojku odnosno cvrčku zanos mediteranskim načinom života sa zvukovima iz Afrike. Iako na albumu ima pjesama koje se nisu uspjele do kraja odcijepiti od opijenosti Dalmacijom kakva bolje leži srednjoj struji muzičara, taj je prvijenac ipak riznica prizora i zvukova. Završava autentičnim zapisom crkvenog pjevanja, slično kao Valentinotov “Marsferatu”.

Ni sam bend nije bio prezadovoljan prvim albumom, primarno zbog nemogućnosti da u studijsku snimku upišu živi zvuk. No on je neobičnim izričajem ipak privukao dovoljno pozornosti da četiri mazguna motivira na povratak u studio. Za vrijeme rada na drugom albumu Umri’ ću od bonace nastala je “Palagruza”.

U serijalu Moja pjesma Jakopač je kao glazbenu inspiraciju za svoj najveći hit naveo „afričke“ albume Paula Simona Graceland i The Rhythm of the Saints, kao i to da je pjesma ispjevana na čak tri viška dijalekta (s minimalnim brojem dijakritika). O samom tekstu odnosno njegovom značenju, znakovito, nije rekao ništa. No situacija koja je članove benda zadesila na snimanju spota s Gonzom djelomično odražava značenje pjesme. Naime čini se da se do Palagruže može stići samo ako ste tvrdoglavi kao mazge. Mazguni to tad nisu uspjeli.

“Na Palagruzu” je 2001. uvrštena u natjecateljski program Runjićevih Melodija Jadrana, zbog čega je dobila dodatnu medijsku pozornost. Danas je to jedina općepoznata pjesma ovoga sastava, nešto kao “You Can Call Me Al” Paula Simona. Međutim na Umrit’ ću od bonace nalazi se još dragulja: crnohumorni “Sprovod”, diri doj da raba da doj doj “Gomma Natural”, te duet s Oliverom Dragojevićem “Jubov gre”.

Ništa manje zanimljive nisu bile „sporedne“ pjesme na albumu poput one o sidru ili “Stroha”, u kojoj se nabrajaju sve pojave kojima su žene u Postirama sedamdesetih plašile djecu: od vukodlaka i vještica do macića, što su duše nekrštene djece, i Ciganina poznatog kao Crni Osman. Posljednja pjesma na albumu bila je obrada “Rusulice” u izvedbi ženske klape Dišpet. Veliki uspjeh “Palagruze” mazgunima je pomogao da te godine nastupaju po čitavoj Hrvatskoj.

Godine 2003. objavili su treći i, za tu fazu rada, posljednji album velegradele na kojemu nije bilo hitova, a ni previše nadahnuća. Na njemu Jakopač zvuči kao da silno želi biti razumljiv i pjevati o ljubavi prema ženi ili moru na način na koji su naši ljudi naviknuli. Svjetlo u tom tunelu od albuma bila je pjesma “Zatočen” sa stihovima „sa Zagrebačke gore nikad ne vidi se more i još veća bude tuga koju nosi vjetar s juga“.

Godine kad su objavljene velegradele, Šo!Mazgoon je nastupio uz Aquariusove štićenike Edu Maajku i Cubismo te održao turneju po otocima pod nazivom „Otoče, volim te“. Cilj te turneje bio je ekološki osvijestiti ljude i promovirati kulturu zabave bez loših posljedica po stanovnike i okoliš. Ta turneja je dodatno učvrstila veze između sastava koje su mediji tada svrstavali pod kapu „otočkog vala“, primjerice Gego & Picigin Band.

U nedavnom intervjuu za naš portal Jakopač je kao jedan od dojmljivijih događaja iz te faze svoga života izdvojio upravo akciju Otoče, volin(m) te na Biševu koje je netom bilo opožareno. Naime tada su seljani s Dugog Otoka brodom doplovili do Biševa i ondje zasadili masline. Akcija je imala sveukupno šest izdanja u razdoblju od rujna 2003. do listopada 2004. Na otocima su svirali i zimi.

Izvorna Šo! četvorka se ubrzo nakon toga razišla. Max Juričić i Stanko Kovačić počeli su svirati u Picigin Bandu. Također, na Geginom debitantskom albumu iz 2005, između ostalih, gostuje i Leiner. Te godine Jakopač je nastupio na Splitskom festivalu s pjesmom “Picigin” i objavio četvrti album Šo!Mazgoona No Name No Fame Vs. Šo!Mazgoon. Riječ je o albumu remiksa jedanaest starih i jedne nove Jakopačeve pjesme, nastalog pod producentskom palicom Mladena Đikića (No Name No Fame).

Žan je nakon nekog vremena ipak okupio novu postavu Šo!Mazgoona, mijenjajući im putem ime u Mazguni, Šoguni, Šomazguni. Osnovu novog sastava činili su basist Tomislav Jurina i bubnjar Ivan Vodopijec te drugi „prijatelji i glazbeni istomišljenici“. Kao Žan i Mazguni oni su za Menart 2009. godine objavili album Mazgune ponovo jašu.

Taj je album stilski bio nešto bliži Jakopačevu izvornom izričaju od tada posljednjeg albuma Šo!Mazgoona. Dokaz broj jedan za tu tvrdnju je prva pjesma “Vengo coj”, skladana na trećićanskom, izmišljenom dijalektu iz romana Renata Baretića Osmi povjerenik. Zanimljivo, bio je to prvi mazgunski album koji nije došao s rječnikom odnosno „ričnikom“ dijalektalizama.

Nedugo nakon tog izdanja Jakopač je dobio posao u dječjem televizijskom programu i počeo sve rjeđe nastupati sa svojim bendom, iako se glazbenim stvaralaštvom nije prestao baviti. Povodom KSET-ovog 40. rođendana svirao je svoje pjesme uz sastav koji su za tu priliku činili Jelena Galić, Ante Prgin Surka, Nino Orepić, Vedran Perkov i gosti. Usto, te 2016. nastupio je s pjesmom “Zvizdo večernja” na Splitskom festivalu.

Ove godine Jakopač je singlom “Maške” najavio izlazak novog albuma koji će se zvati Albun. Na njemu se opet vraća otoku, a nadahnuće pronalazi u uspjehu bratsko-bračkog benda Valentino Bošković, s kojim novi Šo!Mazgoon sada dijeli i mudrobrkog izdavača. U najavnom singlu čak se i spominje Valentino „če po svemiru leti“, kao kakva svetačka figura, svjetlo i utjeha. Svježi Albun očekuje se krajem ove godine.

„Počeo sam skladati onoga trenutka kad me uhvatila teška nostalgija za Dalmacijom i Bračom“, rekao je Jakopač 2000. „Siguran sam da vjerojatno nikad ne bih počeo skladati da sam ostao živjeti na Braču ili u Splitu. Vjerojatno bih svirao u nekom blues bendu, ali čisto sumnjam da bi krenulo nešto ozbiljnije da me nije pukla ta razdaljina“ (VL, br. 13157). Četvrt stoljeća poslije, pod stare dane Žan se ipak vraća Dalmaciji, iz kontinentalnog zatočeništva na morem opkoljeni škoj.

ŽAN JAKOPAČ I MAZGUNI U BROJEVIMA

Žan Jakopač je dosad objavio pet studijskih albuma, a njegove pjesme našle su se na brojnim kompilacijama dalmatinske, ljetne i etno muzike. Pored rada sa svojim autorskim bendovima više je puta surađivao sa „zagrebačkom“ odnosno Rundekovom ekipom. Svirao je gitaru na “Apokalipsu”, bio prateći vokal na njegovom solo albumu U širokom svijetu i na Plavoj turneji Rundek Cargo Orkestra 2003. godine. U jednom ranom intervjuu rekao da bi volio da jednog dana da Max, Leiner, Rundek, Sacher, svi budu u jednom bendu.

Osim u Zagrebu Jakopač je rado viđen i u rodnom Splitu. Godine 2002. imao je zanimljiv duet s Goranom Karanom, “Ahoj! – lipi galebe moj”, a 2007. udružio je snage s Nenom Belanom i Fiumensima na pjesmi “Fiumera (Dva Bracanina)”. Surađivao je i s Banana Zvukom, Miroslavom Evačićem, bendom Gramofon i kolegama iz Šo!mazgoona na njihovim solo projektima. Na albumu Uspavanke za djecu i odrasle Stanislava Kovačića nalazi se njegov drugi duet s Belanom “Uspavanka.”

Voditelj dječjeg showa Prijatelji Jakopač je postao na preporuku svog prijatelja Srđana Gulića, bivšeg bubnjara Haustora, a suvoditeljica mu je bila Jasna Bilušić, jazz pjevačica s kojom je također bio profesionalno vezan preko Rundeka. „Što zbog moje radoznalosti, a što zbog činjenice da je rijetkost da ti netko u današnje vrijeme ponudi posao, prihvatio sam ponudu da budem voditelj te nisam puno razmišljao o tome da li to želim raditi“, priznao je Žan tada u razgovoru za Jutarnji.

U nedavnom intervjuu, na pitanje što kao umjetnik i pedagog može reći o zainteresiranosti mladih za umjetnost u školi, Jakopač je dao zanimljiv odgovor: „Sve počinje u obitelji. Obitelj skoro da i ne postoji. Održava se umjetno. Dogovorno-interesno. Djeca su u institucijama koje ih uzgajaju za svoje interese. Neka djeca brzo shvate da je ipak bolje misliti svojom glavom jer razumiju da su već uvelike opremljeni za ovaj svijet koji ih nastoji ukalupiti i skrenuti im pozornost.“

Iako se često navodi da je Jakopač po struci nastavnik likovnog, nije sigurno je li ikada radio u školi. Naime jednom je rekao da posao u školi nije ni tražio jer su mu drugi poslovi kojima se bavio bili financijski isplativiji.

ŠKRIPAVA LADICA

Dalmacija, ljeto, etno. U tim se kontekstima može čuti ime Šo!Mazgoon. Tako će se Žan Jakopač u nekoj priči neprimjetno približiti Neni Belanu, Goranu Karanu, Oliveru i Gibonniju, a u drugom Gegi, Cinkušima, Gustafima i Vješticama. A to nije kratak put. No, što zbog svoje radoznalosti, a što zbog činjenice da je rijetkost da ti netko u današnje vrijeme ponudi posao, Jakopač je prihvaćao svakakve ladice, od bluesa i reaggea do otočkog đira koji je sam „izventao“.

„Pa uvijek je s otoka dolazila dobra glazba; s Jamajke, Kube, Irske, Britanije… Zašto onda ne bi i s Brača?“ Riječi su to kojima je Jakopač više puta objasnio privlačnost otočke muzike. U tekstu uz kompilaciju 15 slanih – The best of otočki val Siniša Bizović piše: „Nije teško razumjeti da glazba s kraja svijeta, glazba okružena morem, jednostavno mora biti drugačije i šarmantno iščašenija; isprana burom, pročišćena izolacijom, natopljena čekanjem, filtrirana drugačijim mirisima i strahovima – i dakako slana“.

Na toj su kompilaciji objavljene pjesme Šo!Mazgoona, Gege & Picigin Banda te grupe Kopito u kojoj je glavni autor Pavle Sviličić. Brač – Hvar – Vis, to je kultni južni trokut u kojemu se razvio otočki val. Iako život na otoku stoljećima nadahnjuje naše pjesnike i glazbenike, o otočkom điru danas se govori gotovo isključivo u kontekstu ovih bendova, ako se o njemu uopće govori. Sve je ostalo na Palagruži i Jamajki. Pardon, i na Marsotu. Valentino Bošković vrlo se rijetko spominje u kontekstu otočkog đira. Međutim začetak čitave ideje o bračkom astronautu seže u prve godine novog milenija, kad je otočki val – oprostite na izrazu – gorio.

U ovoj šarolikoj retrospektivi, gdje je jedina konstanta u životu čovjeka o kojemu se piše promjena, ne bi bilo pogrešno zaključiti da se radi o još jednom hrvatskom glazbeniku koji si baš nije znao smisleno voditi karijeru. Isto tako nije pogrešno pomisliti da je Jakopač svojim izborom ostao na rubu dvosmislenog i višesmislenog, pa posljedično nikad do kraja shvaćen. Ipak, ako mislite da umjetnik živi kako bi iznenadio ili iznevjerio sebe i ljude oko sebe, onda će vam sve biti jasno, pa i tekstovi Žanovih pjesama.