Zdenka Kovačiček, glazbena ikona čija se karijera razvijala poput fine vinske berbe, danas slavi osamdeseti rođendan. Nezaustavljivim usponom Zdenka se kroz više od šezdeset godina izborila za svoje mjesto pod reflektorima, odbijajući biti tek sjena prošlih glazbenih era. Rođena Zagrepčanka, s korijenima i dušom Zagorke, ostavila je dubok trag u našoj glazbi

Životni put Zdenke Kovačiček odiše kaotičnim, ali radosnim kaosom u kojem se, po vlastitom priznanju, snalazi prema osjećaju i intuiciji. Unatoč izazovima, negativnosti, strahu od kritike i izostanku stabilne podrške u mladosti, Zdenka je izrasla u umjetnicu koja zrači zavidnim dostojanstvom i samopouzdanjem.

Zdenkine pjesme, od prvog albuma do posljednjeg, odraz su njezine sposobnosti preobrazbe, smisla za improvizaciju i vjernosti nepisanim pravilima rock glazbe. To potvrđuju njezini rani radovi koji su prije četrdeset godina bili prešućeni, a danas su prepoznati kao avangarda i privlače pažnju novih generacija i tržišta. No dostignuća ove „pjevačice trenutka“ ne broje se samo na sceni. Ona je vrhunska rock i jazz vokalistica ali i glumica u mjuziklima, samohrana majka (i baka) te aktivistica za žene i životinje.

Da je predmet u špajzu, Zdenka Kovačiček bila bi kolut parmezana – prirodno dozrela do savršenstva, s tvrdom koricom i bogatom, raspadljivom srži. Da je začin, bila bi sriracha.

INTERPRETATORSKI KLJUČ

Zdenka Kovačiček, jedinica u majke i oca, rođena je 1944. u Zagrebu. Njezini su roditelji bili srednja klasa i od svoje su kćeri očekivali karijeru ozbiljniju od one glazbene. Fakultet, brak i obitelj, ne pozornicu, diskografske ugovore i ljubav na daljinu. No svojim neostvarenim željama usprkos, uveli su je na scenu i ostali uz nju u za nju najtežim trenucima. „U mom je životu uvijek bila borba da zadovoljim roditelje, ali i da zadovoljim svoju znatiželju za avanturama“, priznala je Kovačiček.

Borba je lajtmotiv njezina života, a izdržljivost, dugotrajnost i prkos njezina baština. Kroz prizmu parole „rock je moje shvaćanje života, jazz moja strast, a kazalište velika ljubav“ pokušat ćemo posložiti sve Zdenkine pobjede, kao i padove koje nam je dopustila znati.

„Treba početi jako rano da bi se sve saznalo na vrijeme i da čovjek ne bude prestar kad bude pun iskustva i da stvarno nešto uradi“, rekla je Zdenka u intervjuu 1981. godine. Govorila je, kao i obično, iz vlastitog iskustva. Naime imala je samo pet godina kada je postala članica Pionirskog kazališta (današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih) i trinaest kada se pojavila na Prvom pljesku Viktora Glowatzkog.

Gluma je bila njezina prva ljubav i ostala najveće žaljenje. No pjevanje je conditio sine qua non koji ju je na kraju vratio kazalištu. S obzirom na to da je kao dijete bila stidljiva, na sceni se sigurnije osjećala skrivena iza uloge ili uz pratnju. Zbog toga se na Prvom pljesku pojavila sa školskom prijateljicom Nadom Žitnik, drugom polovicom naše prve pop grupe Dua Hani. Djevojčice su pobijedile i postale jako popularne.

Kao i druge zvijezde tog vremena ovjekovječene su filmom. Seki snima, pazi se u kinima se našao 1962. godine, kada i njihov prvi i jedini EP Želim te u Jugotonovim trgovinama. Na krilima popularnosti dvije djevojčice su uz Vicu Vukova, 4M i Gabi Novak putovale po inozemstvu i nastupale uz glazbene zvijezde kao što su Peter Kraus, Lou Van Burg i Bill Haley, a njihove su se pjesme učestalo vrtjele na radiju i televiziji.

Da Zdenka silan uspjeh i ozbiljnu zaradu nije shvaćala ozbiljno, potvrđuje to što je usporedno s nastupima završila gimnaziju i glazbenu školu (harmonika i klavir) te čak upisala fakultet. Nada je, pak, prekinula školovanje. No Duo Hani raspao se na turneji američkim bazama u Njemačkoj, kada su njegove članice upoznale svoje buduće supružnike. Svaka djevojčica pronašla je svojeg Rudyja.

Zdenkin suprug, basist i vođa njezinog pratećeg sastava Rudi Kampersky bio je sin balerine Bečke državne opere i poznatoga istoimenog bečkog glazbenika. S njim je provela sedam godina u braku i još 15 u vezi na daljinu. Bečki šarmer i zagrebačka buntovnice nisu mogli spojiti svoje snove u jedan. Naime Zdenka je šezdesetih pred sobom imala obećavajuću inozemnu karijeru, a Rudi je nije htio pratiti. Na kraju je odselio u Švedsku.

Bez njegove podrške Zdenka se nije uspjela snaći u svijetu velikih planova pa se vratila mami i tati u Zagreb. No nije se vratila podvijena repa, barem ne u glazbenom smislu. Već 1970. nastupila je na Opatijskom festivalu s pjesmom Miljenka Prohaske “Zbog jedne davne melodije” (u alternaciji s Višnjom Korbar) i osvojila prvu nagradu žirija.

Opatijski uspjeh obilježio je njezin povratak na hrvatsku scenu i najavio početak solo karijere. Počela je surađivati s našim najboljim džezerima poput Boška Petrovića i Damira Dičića, a zatim se pridružila novoosnovanim rock sastavima kakvi su bili Nirvana, Time, Korni grupa, Telephone blues band i mnogi drugi, u „jutro“ autorskog rocka na našem jeziku. Uz to je nastupala na raznim festivalima i osvojila brojne nagrade. Ipak, prvi LP objavila je tek 1978. godine.

U međuvremenu je snimila pjesmu “Žuta ruža” za Jugoton i još pet singlica za PGP RTB, ali je upamćena po svojim nastupima uživo, a ne po zvučnim zapisima. Naime na njima nije uspjela ostvariti jednaku snagu interpretacije. Kao prateći vokal sedamdesetih je sudjelovala na albumima Dnevnik jedne ljubavi (Josipa Lisac), Ne daj se Ines (Rade Šerbedžija), Samo žena (Gabi Novak), Porodično stablo (Arsen Dedić), Pop (Tihomir Pop Asanović) i Život u čizmama s visokom petom (Time).

Na Boom Pop Festu 1973. godine (i samo tada!) s triom Nirvana izvela je “Klik temu broj 1”. Vokalna improvizacija po uzoru na peruansku pjevačicu Ymu Sumac bila je njezina ideja, a nadahnutu i energičnu izvedbu nije bila u stanju ponoviti.

Eponimski album, koji je činilo šest novih i šest ranije objavljenih skladbi, objavila je 1978. godine. Na njemu su snimljene pjesme koje su za nju skladali Vladimir Delač, Mustafa Ismailovski, Kornelije Kovač, Igor Savin, Tihomir Pop Asanović, Vanja Lisak, Aleksandar Ilić i Goran Bregović a na tekstove koje su napisali Ivica Krajač, Maja Perfiljeva, Marina Tucaković i drugi. Album tada nije doživljen kao važan događaj, ali habent sua fata liberi.

Sredinom 2010ih u Beogradu ga je otkrio Austrijanac i ljubitelj naše glazbe sedamdesetih i osamdesetih te ga za 300 eura kupio i ponovno objavio u Austriji. Iduće godine Karl Lagefeld je Chanelovu reviju u Parizu zatvorio Savinovom “Elektrom”. Promovirajući krajem sedamdesetih svoj prvijenac na turneji sa Zlatkom Pejakovićem Zdenka nije mogla ni sanjati o takvom ishodu, što ne znači da je bila obeshrabrena. Čak ni tada nije imala namjeru okrenuti se komercijalnim formama u kakve su ozbiljno zašli bivši rokeri poput Pejakovića.

Njezinu tjeskobu, podcijenjenost i nezadovoljstvo primijetili su i drugi. Petar Janjatović se 1981. u Džuboksu pitao: “Zašto jedna neosporno dobra pjevačica, a tako malo dobrih snimaka na pločama?” Odgovor se krio u nizu sporednih aktivnosti koje su Zdenki uporno odvraćale pažnju od vlastite karijere. Među njima se ističu brojne turneje po Sovjetskom Savezu, od kojih je tada živjela, te angažman u rock operi Grička vještica, koji ju je vratio prvoj velikoj ljubavi – kazalištu.

Početak osamdesetih obilježio je još jedan u svoje vrijeme neprepoznat hit – “Frka” – napisan 1981. za Zagrebački festival. Pjesmu je na lascivne stihove Slavice Maras skladao Kire Mitrev, idejni i glazbeni vođa grupe KiM. Bili su to autori koji su iznijeli njezin drugi album Frka. Naslovna pjesma tog albuma dobila je novi život 2015. godine kada su je obradili Nipplepeople. Uslijedio je niz kompilacija jugoslavenskog funka, disca i elektronike na kojima su zaživjeli i drugi hitovi s njezina prva dva albuma.

Manje je poznato da je 1981. godine Kovačiček u sklopu jazz programa na novovalnom Pozdravu iz Zagreba nastupila u Beogradu s Filmom, Haustorom i Prljavcima. Pratio ju je sastav Toranj ’77. Tih godina ona se još uvijek nije usudila nazvati jazz vokalisticom – svoj je identitet vezala uz rock – ali kritika ju je već tada prepoznala kao ponajbolju jazz pjevačicu na našem jezičnom prostoru čije “pjevanje krasi izvrsna dinamička iznijansiranost”.

Osamdesetih je Zdenka postala majka, ali je nastavila putovati i nastupati te pjevati prateće vokale na albumima svojih kolega. Sudjelovala je na albumima Zaljubi se (Mia i Vlado Kalember), Korak do sna (Prljavo kazalište) i Mi Amor (Miro Ungar). No desetljeće je zaključila jazz albumom Love is a Game, snimljenim uz Orkestar Igora Savina. Promovirala ga je na međunarodnim jazz festivalima i doma, nastupajući s Telephone blues bandom.

Devedesetih je nastavila u sličnom stilu. Objavila je dva jazz albuma s Vanjom Lisakom te nastavila gostovati na koncertima i albumima značajnih jazz sastava. Za vrijeme Domovinskog rata podržala je sve dobrotvorne koncerte širom Hrvatske i inozemstva te svirala na bojišnicama za branitelje. Bila je u prvoj grupi pjevača koji su snimili pjesmu “Moja domovina” kao matricu i pjevala jazz 1995. u sarajevskom Kamernom teatru 55.

Krajem tisućljeća upoznala je Marka Tomasovića, skladatelja čija je karijera tada tek počinjala. S tim od sebe trideset godina mlađim Zagrepčaninom je od 1999. do danas napravila čak četiri albuma na kojima su ovjekovječene skladbe koje su već godinama dio njezina potpisa. To su “Žena za sva vremena”, “Odavno shvatila sam sve”, “Vrati se u moje dane” i “Ja živim svoj san”. Te su je himne vratile u zabavnu glazbu, odnosno na festivale.

Godine 2000. “Vrati se u moje dane” pobijedila je na Zagrebfestu, a uslijedili su zapaženi nastupi na na Melodijama hrvatskoga Jadrana, Etnofestu Neum, Dori, itd. No Zdenka se nije odrekla jazza. O tome svjedoči album Jazz Portrait snimljen s Big Bandom HRT-a iz 2009. godine te brojne kompilacije filmske, klasične, jazz i srodne glazbe. Nije se odrekla niti rocka. Sa Zabranjenim pušenjem je 2001. pjevala “Bog vozi mercedes”, a u međuvremenu je snimila duete s Davorom Gopcem, Mirelom Priselac Remi, Matijom Cvekom i grupom The Bastardz.

Sve što čini, čini držeći korak s mladima, ali nastavljajući tradiciju koja ju je stvorila. Stoga je njezin posljednji album Konstatacija jedne mačke iznimno blizak njezinim počecima. Na njezino osobno oduševljenje, crnogorski kritičar Stojan Stamenić nazvao ga je divljom, neosedlanom slavom života i trijumfom muzike u njezinoj aktualnosti. Album nosi naslov knjige Slavice Maras, iz koje je svojevremeno izvučena “Frka”.

Govoreći o svom shvaćanju glazbe i načinu na koji pristupa interpretaciji Zdenka se često poziva na svoje uzore među kojima su Janis Joplin, Tina Turner i Elkie Brooks. „Glazbu doživljavam isto kao Janis – dajem se potpuno, do kraja“, rekla je otkrivajući da voli pjevanje koje iziskuje fizički i psihički napor, pjevanje iz dubine i uz vrisak. „Rock je moj način života, bio je i njezin. Ona se borila protiv diskriminacije, i ja mrzim svaku vrstu diskriminacije i nepravde. Čini se da sam u životu birala baš linije težeg otpora, volim se davati kao i ona“, otkrila je Kovačiček, koja s Janis povezana i u horoskopskom znaku.

Za energičnu izvedbu važno je imati pjesmu koja nešto poručuje. U tom smislu Zdenka za sebe bira angažiranu poeziju i bježi od banalnosti. Ako pjesma već nema aktivistički naboj, draže joj je da je emotivna i vrlo jednostavna kakva je, primjerice, “Žuta ruža”.

Kad su u pitanju neostvarene ambicije, među njima se ističe tek žal za profesionalnom karijerom u teatru. Za inozemnom karijerom nije žalila. „Mogla sam sve postići u Europi, no najbolje se osjećam u Zagrebu. Nekad sam tu obilazila sve klubove, bila sam “kuhana i pečena” u Saloonu, Lapidariju, Kulušiću, Jabuci. Nikad se nisam bunila da budem viđena na šanku u jutarnjim satima. To je bio moj život, koji nije samo karijera. Željela sam proživjeti glazbeni život kompletno, sto na sat. Sada mogu reći da sam zadovoljna njime i da ništa ne bih mijenjala“, zadovoljno je konstatirala.

ZDENKA KOVAČIČEK U BROJEVIMA

Premda se u na njezinoj službenoj stranici navodi da je objavila 17 albuma, kada se oduzmu prigodne kompilacije, ostaje ih 11. Stilski nema dominantne linije – napola je jazz, dopola rock. Do devedesetih je na brojnim albumima bila navođena kao prateći vokal, a u novije vrijeme se, s promjenom paradigme, njezin doprinos počeo vrednovati kao solistički. Sve joj je u životu došlo malo „kasno“, ali to je nije pokolebalo. Zbog toga je naviknula ne očekivati sve što misli da zaslužuje čim to zasluži.

Porina za životno djelo dobila je 2021. kao vrhunska blues, soul, gospel, rock i jazz pjevačica. No 2015. HRT i Institut hrvatske glazbe snimili su glazbeno-dokumentarni serijal Naši dani – priča o hrvatskom rocku u kojem je se ni ne spominje.

Iako je od malena imala želju upisati Kazališnu akademiju, glazba ju je odvukla od glume. Krajem sedamdesetih zaigrala je u rock operi Grička vještica. Bio je to početak poprilično plodne sporedne karijere. U to je vrijeme djelovala u Off teatru Bagatella koji je vodila Slavica Maras, njezina dugogodišnja suradnica, a zatim je s glumcem Krešimirom Zidarićem glumila u predstavi Obljetnica braka. Ondje je pjevala neke pjesme iz svojeg repertoara i glumila nesuđenu jazz pjevačicu.

U mjuziklu S ljubavlju, Janis pjevala je pjesme svoje heroine Janis Joplin. Predstava o tragičnoj bjelkinji s glasom crnkinje imao je više od osamdeset izvedbi, a popraćen je s dvogodišnjom turnejom koja je uključivala niz koncerata u čast Janis. Sljedeća je bila predstava Ella i Marilyn u kojoj je glumila i pjevala s Vandom Winter i za koji je bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Bio je to veliki profesionalni pothvat, ali osobna stranputica.

„Nekako sam bila priklonjena više tuđim životima nego svom vlastitom“, bila je iskrena Zdenka. „U to vrijeme nisam bila oduševljena svojim životom, a sad sam se u zadnjoj fazi svog života počela baviti njime pa zbog toga pišem autobiografiju.“ Iako pisanje autobiografije sporo napreduje, neke zanimljivosti iz njezina života već su dio legende. Tako se zna da je u Primoštenu pjevala na rođendanu posljednjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova a u Rusiji prvoj ženi u svemiru Valentini Tereškovoj.

Iako je poznata kao aktivistica, značajnijih političkih istupa nije imala. Naravno, ako ne brojimo upisivanje na listu stranke Bandić Milan 365, na čijem se začelju 2021. zatekla s kolegom Ibricom Jusićem. Njezin aktivizam usmjeren je najprije prema osnaživanju žena i udomljavanju te brizi za kućne ljubimce, prema slabima.

Kći Tinu Zdenka je rodila sa 39 godina, a u sličnoj dobi Tina je njoj podarila unuka Maksa Domagoja. Kovačiček smatra da je odluka da bude samohrana najhrabrija koju je ikad donijela te da bi „bez Tine i iskustva majčinstva bila nesretna žena“.

ŠKRIPAVA LADICA

U ladici naših legendarnih vokalistica četiri kuta drže Gabi Novak, Tereza Kesovija, Zdenka Kovačiček i Josipa Lisac. Svaka u svom filmu, u svom kvartu, sa svojim Porinom za životno djelo; svaka svjesna svoje vrijednosti i nepokolebljiva u želji da pjeva do kraja. Posljednje Mohikanke zlatne generacije pjevačica stasalih na domaćim festivalima zabavne glazbe, svjedokinje vremena koje zavodi svojom jednostavnošću.

No više od njihove uloge u svemu tome gladnima trača prijaju navodi o tobožnjem beefu između najmlađih i najbuntovnijih među njima – Lisac i Kovačiček. Iako je ta priča daleko od klupka kakvo su isplele Joan Crawford i Bette Davis, vrijedi istražiti gdje je počela. Na Josipinom debitantskom albumu Dnevnik jedne ljubavi Zdenka je pjevala prateće vokale, a godinama kasnije spomenula je da za to od lisice nije dobila niti „hvala“. Zamjerila egocentrizam i manjak ženske te profesionalne solidarnosti, a Josipa to dosad nije javno komentirala. Šture izjave o njihovom odnosu nama će ovdje poslužiti samo kao povod za usporedbu između te dvije velikanke naše rock glazbe.

Prije svega, obje su interpretatorice vezane uz rock i jazz scenu, naklonjene mladim autorima i posvećene pomicanju granica. No Zdenka, raznovrsnoj diskografiji usprkos, obično ističe žanrovsko opredjeljenje dok Josipa bira biti bliska žanrovima, ali u konačnici ostaje neopredijeljena. U svom javnom nastupu obje odaju dojam snažnih žena koje se opiru svakom vidu kontrole nad svojim životom ili stvaralaštvom. Međutim, dok je Zdenka nesklona bilo kakvom pokazivanju slabosti, što je vidljivo u njezinom himničkom repertoaru, Josipa upravo izraženom emotivnošću i ranjivošću pokazuje svoju unutarnju snagu.

Ono što je teško ne primijetiti jest to da je Lisica, uvjetno rečeno, imala jednostavniji karijerni put. Godine 1973, kada je Josipa objavila svoj prvijenac, šest godina starija Zdenka još uvijek nije imala ploču, iako je na sceni bila više od petnaest godina. Dnevnik je stekao status antologijskog ostvarenja hrvatske glazbe, a takvom priznanju nije se približio niti jedan Zdenkin album, iako se pod stare dane probio u inozemstvu.

Uz to Josipa je rano pronašla svoga autora – Karla Metikoša. Zdenka je dugo čekala na skladatelje i tekstopisce koji će joj pomoći da se profilira. Pritom je godinama bila zarobljena u ulozi pratećeg vokala i zabavljačice koja rado putuje te nije u stanju ozbiljnije voditi vlastitu karijeru. Stoga je Zdenkin uspjeh, iako je njezin talent vrlo rano prepoznat, došao kasnije.

Njezin je život obilježen je strpljenjem i izdržljivošću te iščekivanjem „kozmičke pravde“. Pozivajući se na neslužbena priznanja, koja su joj umjesto struke dodijelili mladi DJ-i i Karl Lagerfel, kao naknadnu pravicu, otkrila je da je kroz život vode inat i želja da pobijedi. Možemo zaključiti da je Lisac dosegnula vrhunac na samom početku karijere, dok Zdenka igra dugu igru, ali i dalje teži postizanju tih visina te želi nadmašiti Lisicu, čak i ako nema zavade među njima.

Zdenkini intervjui s početka osamdesetih u mnogočemu su nalik onima koje čitamo danas. Često si spočitava to što nije bila poduzetna, što je gubila vrijeme na krivim mjestima ili s krivim ljudima. Zatim na krilima glazbe mladih izvođača svih stilova nadahnuto najavljuje nove radove, produžujući si tako karijeru, ali i život. Ključna je razlika to što danas iza nje stoji čak sedam scenskih desetljeća. Danas je sigurnija u vlastitu veličanstvenost a uz sebe ima Greenhouse Blues Band i Marka Tomasovića, čija je strast obnavlja. No njezina je energija ostala jednako iskusno djetinja.

Spoj konzervativnog i progresivnog pristupa u Zdenkinom nastupu stvara dojam da svaki njezin dan otvara vrata prema nečemu svježem i uzbudljivom. Kao da zna da audaces fortuna iuvat (sreća prati hrabre), iako ne u stopu.