Zlatko Pejaković u tri poglavlja

Veliki pjevač i vjerojatno najživlja legenda domaće estrade Zlatko Pejaković ima šaroliku biografiju koja uključuje pobjedu njegovog banda na Montreux Jazz Festivalu, a nagradu mu je uručila Ella Fitzgerald

Već kao dječak glasom je osvajao kazališnu publiku i stanare svoje zgrade, a njegov glazbeni put obilježen je nizom iznenađujućih anegdota. Teško da ćete nešto slično pronaći u biografiji nekog drugog hrvatskog glazbenika. Tu ima svega, od West Enda i Eurovizije do bauštele i bankrota, tim redoslijedom. U više od pola stoljeća dugoj karijeri Zlatko Pejaković Žlica postao je nezaobilazno ime na jugoslavenskoj i hrvatskoj glazbenoj sceni. Da ima CV, u odjeljku za istaknute vještine pisalo bi: talent i prilagodljivost.

Da je predmet u špajzu, Zlatko Pejaković bio bi staklenka ajvara. Da je prijevozno sredstvo, bio bi stari fićo — šarmantan, robustan i uvijek spreman za duge vožnje uspomenama. Da je video igrica, bio bi Super Mario.

INTERPRETATORSKI I AUTORSKI KLJUČ

Zlatko Pejaković je sin jedinac svoje majke Marije i oca Mihaela. Poznate su dvije anegdote iz njegova djetinjstva. Prema prvoj, Zlatko je svoj prvi nastup imao u dvorištu zgrade u kojoj je stanovao, gdje su mu publika bili stanari koji su ga gledali i slušali s prozora. Tom prilikom pjevao je “Que sera sera” iz filma Čovjek koji je previše znao i dobio ogroman aplauz. Razumije se, prema legendi, tada je shvatio što želi raditi u životu.

Mitski karakter ima i priča o progutanoj žlici koja mu je osigurala cjeloživotni nadimak. Osim što govori o njegovim hedonističkim apetitima, ta priča vrlo lako može poslužiti kao ilustracija njegova čudesnog grla. Kako i priliči slavonskom djetetu, Zlatko je odrastao u obitelji pjevača i ljubitelja tamburaške glazbe. Usto je, kao i šest godina stariji Krunoslav Kićo Slabinac, svoju pjevačku karijeru započeo pjevajući u dječjim operetama u osječkom kazalištu “Ognjen Prica” (danas kazalište Branka Mihaljevića).

Glazbom se ozbiljnije počeo baviti u tinejdžerskim danima, pjevajući i svirajući na plesnjacima s Čarobnjacima, Lavinama i kultnim Dinamitima. U to vrijeme napisao je svoj uvjerljivo najveći hit – “Čerge”. Nastanak te pjesme tema je još jedne legende o Žlici. Naime ona je nastala jednog snježnog zimskog jutra nakon provoda u Čingilingi čardi u Bilju pored Osijeka, legendarnoj drumskoj birtiji, onomad poznatoj po izvrsnoj gastronomskoj ponudi i još boljim tamburašima.

Vraćajući se iz čarde pješice u Osijek, Zlatko se poskliznuo i upao u kanal, a njegovo društvo nastavilo je bez njega, glasno pjevajući. „Ostao sam u jarku, snijeg je padao po meni, a glava je bila puna ciganske muzike. U tom trenutku osjećao sam se sâm i napušten od cijeloga svijeta“, opisao je strah iz kojega je rođena pjesma. “Čerge” su snimljene tek tri godine kasnije sa zagrebačkim Zlatnim akordima i odmah proglašene šundom, što je tada vrijedilo kao garancija za kvalitetnu muziku.

Nakon kratke suradnje s grupom Zlatni akordi, Zlatko se vratio u Osijek i ondje osnovao grupu Had. Nju je navodno napustio zbog nesuglasica s bubnjarom Rajkom Svilarom, ali i činjenice da je po godinama i iskustvu bio ispred drugih članova tog benda, što se potvrdilo pozivom u beogradsku Korni grupu. U tom progresivnom rock bendu Kornelija Kovača, ranije je pjevao i Osječanin Dado Topić, dok je gitaru svirao Josip Boček, treći lega u toj priči.

Pridruživši se grupi 1971. godine, Zlatko je preselio u Beograd, gdje je živio sve do kraja osamdesetih. Prvi LP Korni grupa objavila je nedugo nakon toga. Godine 1972. sastav je nastupio u Montreuxu na tada vrlo cijenjenom Montreux Jazz Festivalu i pobijedio s pjesmom “Igra na Šar planini”.

Zlatko je nagradu primio iz ruku Elle Fitzgerald. Dvije godine kasnije nastupili su na Euroviziji s pjesmom “Moja generacija”. Ondje ih je zapazio menadžer Pink Floyda i ponudio im da im budu predgrupa na američkoj turneji. Kornelije je tu ponudu odbio (!) jer je već imao dogovoren nastup na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone.

Bila je to, za Korni grupu, kobna odluka. Te 1974. u Italiji su snimili su svoj drugi i posljednji album Not An Ordinary Life pod imenom The Cornelians. Album je snimljen u tada pomodnom simfo rock stilu i otpjevan na engleskom jeziku, ali nije imao značajnu recepciju. Razočaran, Kornelije je odlučio raspustiti sastav. U Novom Sadu grupa je održala dva oproštajna koncerta, a dio snimki s tog koncerta objavljen je na live albumu Mrtvo more.

„Radili smo naporno i puno i danas sam zahvalan Korneliju na svemu što sam tada naučio“, rekao je Zlatko o svom učitelju, kojemu je s godinama postao omiljeni pjevač. Slično je o pokojnom Bati i radu u Korni grupi kao o jedinstvenoj muzičkoj školi govorio i Topić.

I nakon raspada grupe Zlatko je nastavio surađivati s Kornelijem. No njegova solistička karijera zapravo je počela i prije raspada grupe, u mjuziklu Isus Hristos Superstar, adaptaciji poznate rock opere postavljene 1972. u beogradskom Ateljeu 212. Bila je to jedna od prvih postava Jesus Christ Superstara u svijetu i vjerojatno prva na slavenskom jeziku. Pejaković je slučajno upao u tu priču. Naime intendantica Mira Trailović njegov je lik opazila na plakatu na kojemu se prvi put predstavio kao pjevač Korni grupe i u njemu odmah prepoznala Isusa.

Andrew Lloyd Webber i Tim Rice bili su na pretpremijeri te predstave. Oduševljeni Pejakovićevom izvedbom, odveli su ga u London na West End. No, da bi priča bila još legendarnija, Zlatko se iz sumorne Engleske vratio nakon samo tri dana – čeznući za veselom atmosferom matične države. Zanimljivo, uloga Isusa je samo tri godine ranije ponuđena i Johnu Lennonu, a slavni Beatles ju je također odbio.

Premda je propustio dvije prilike za svjetsku slavu prije nego je napunio 23 godine, Pejaković je imao vremena postati jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda. Sve se pokrenulo krajem 1975. godine s velikim hitom “Ove noći jedna žena mirno spava”, koju mu je napisao Kornelije Kovač. Međutim njegov debitantski album Lice nije ostavio jednako jak dojam i još nekoliko godina nije bilo jasno u kojem stilu Zlatko želi pjevati.

Lice je stilski podsjećalo na snimke Korni grupe. Na njemu se osjete utjecaji prog rocka i tendencije prema stvaranju konceptualnog albuma. Uz članove bivšeg sastava, autorski pečat na albumu ostavila je i tada mlada te nepoznata Marina Tucaković. Neobična naslovnica ploče Lice prikazuje Zlatka i njegovog sina Marka nagih torza, prekrivene medvjeđim krznom.

S Kornelijem, Marinom i Aleksandrom Ilićem Pejaković je snimio još dva albuma, eponimski iz 1977. i Tebi ljubavi iz 1978. Na njima su se našle “Čerge” i “Ove noći jedna žena” u novim aranžmanima. Osim svadbarskih pjesmama u njegov opus tada su ušle i one s mediteranskim melosom, nagoviještajući novi stilski zaokret. Tih godina nastupio je i na Zagrebfestu sa šlagerom Maria Mihaljevića “Lagala je da me voli” te pobijedio na festivalu Beogradsko proleće s pjesmom “Obriši te suze, mama”.

Njegove ploče dobro su se prodavale. No Pejakovića se u našim medijima tada percipiralo kao beogradskog izvođača. Tamo je živio, snimao za PGB RTB, pjevao na ekavici, naginjao ubacivanju folklornih elemenata u zabavnu glazbu i surađivao uglavnom sa srbijanskim autorima. Povrh toga na turneje je išao s prekaljenim pjevačima narodne glazbe Lepom Lukić i Tomom Zdravkovićem. Veću pažnju naših medija dobio tek nakon pobjede na Splitskom festivalu 1979. s pjesmom Tea Trumbića i Gordana Franića “Ljetu je mome kraj”.

Nakon toga Pejaković je snimio još dva albuma za PBG RTB sa starim suradnicima. Riječ je o albumima Ti nisi ta i Trn, na kojemu se prvi i zadnji put vraća rock izričaju. Na tom se albumu nalazi i nekoliko prerada njegovih pjesama iz doba Korni Grupe.

Godine 1981. Pejaković je objavio i singlicu Cvita, Cvita, cvite moj s Klapom Lučica te u Splitu osvojio prvu nagradu publike u Večeri dalmatinske šansone. Njegov način interpretacije postavio ga je negdje između sirovo emotivnog Miše Kovača i vokalno superiornog Kiće Slabinca, što je bila moćna pozicija.

Osamdesetih se Pejaković odlučnije okrenuo Mediteranu, odnosno Splitu i započeo suradnju sa zagrebačkim Jugotonom. Godine 1982. objavio je Smiri se srce, album na kojemu supotpisuje čak pet pjesama. No već na idućem albumu Sve je u redu prepušta se autorstvu M. Mihaljevića, Đorđa Novkovića, Nenada Ninčevića i drugih Jugotonovih pulena, dok najveće hitove čuva za Splitski festival.

Nakon 1983. dogodila se petogodišnja diskografska pauza koju je Zlatko iskoristio za odlazak u SAD, gdje je najprije radio kao lučki radnik i ličilac, da bi kasnije zaradio ugovor za dugogodišnje nastupe u Las Vegasu. No s početkom rata odustao i od Amerike i od Beograda i preselio u Zagreb.

Tih godina započeo je suradnju s Tončijem Huljićem, a uz to je i skratio kosu te značajno osijedio. Huljić mu je za tzv. „povratnički“ album iz 1989. skladao pet pjesama za koje je tekstove velikim dijelom napisala Tucaković. Na njemu se nalazi i pobjednička pjesma Zagrebfesta 1988. “Kad te napuste svi”. U dalmatinskom folk stilu složen je i Kad prođe sve iz 1990. godine.

Godine 1993. Pejaković je otpočeo niz eponimskih albuma koji se razlikuju samo po godini izdanja. Zlatko Pejaković ’93 jedan je od njegovih najuspješnijih albuma s hitovima “Ako odem prijatelji” (Dražen Zečić), “Nesretnik sam od rođenja”, “Nećemo noćas doma” (obje na tekst Bratislava Zlatanovića i glazbu Tončija Huljića) i “Nisam te zaboravio” (M. Mihaljević).

Sa Zečićevom “Ako odem prijatelji” pobijedio je na Splitskom festivalu. U to vrijeme postao je prepoznatljiv po marami i šeširu, ruhu čovjeka koji ne može bez kavane. Neslužbeni podnaslov tog izdanja iz 1993. bio je „Ako vam se pjeva, plače i razbija“ (doduše bez zareza i s „ć“).

Iste godine svijetlo dana ugledao je album Tamburicu ja, mandolinu ti na kojemu Pejaković prvi put glazbeno iskazuje povezanost s rodnom Slavonijom. Glavni suradnici na tom albumu su mu bili članovi obitelji Mihaljević i Siniša Leopold. Naljepnica na omotu albuma sugerira da je riječ o glazbi za fajront.

Na albumu ’94. Zlatko nastavlja suradnju s Huljićima. Pjesmu “Rijeke tiho teku” iz tog razdoblja istaknuo je kao svoju omiljenu. „Meni je rijeka Drava jedan sinonim za život u Osijeku“, objasnio je u nedavnom intervjuu. „Za moje početke, za moje roditelje, za moje prijatelje, neke stare ljubavi, Tonči i Vjekoslava su napravili pjesmu mog života“.

Album iz 1995. U se, na se… zna se radio je s Mihaljevićima, a iste godine objavio je i božićni album Večeras će zvoniti zvona (Čestit Božić). Naredne godine sa svima se posvađao. Zapravo, ne sa svima, samo s Croatia Recordsom (i, ni krivom ni dužnom, Majom Blagdan).

Svoju izdavačku kuću (i tada i danas) na kraju je tužio jer je bez njegova dopuštenja objavila kolekciju Zlatko Pejaković – Sve najbolje, i to taman kada je on namjeravao izdati album sa svojim „uistinu najboljim pjesama“ u novim aranžmanima za izdavačku kuću Orfej.

Međutim brzo su se pomirili i zajedno objavili njegov album iz 1997. Ni na nebu ni na zemlji, zapamćen je po hitovima “Neću” i “Misli svako da je meni lako”, iza kojih stoje Amir Kazić Leo, Branimir Mihaljević i Fayo. Uspjeh tog izdanja ovjenčan je live albumom.

„Masovni delirij na sinoćnjem koncertu Zlatka Pejakovića u prepunoj velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova; Ma, koji Bowie, dajte nam kruha i Pejakovića“, piše u jednom izvještaju s koncerta na kojemu je taj album snimljen (VL. 15.04.1998). Naime David Bowie godinu dana ranije nije uspio napuniti tu istu dvoranu.

Zlatko 2000. donosi pjesme “Ma nije moguće” i “Nemam stranku, nemam partiju”. Darko Glavan u recenziji tog albuma piše da se, nažalost, „Pejakovićevo, Mihaljevićevo i Fayino tumačenje hrvatske etničke glazbene baštine svodi na iskaze nesretnih pijanaca koji piju na kredit i stranački su neopredijeljeni“ (VL, 05.05.2000), ali napominje da je Pejaković natprosječan vokalni solist neosporne populističke karizme.

U sljedećih deset godina Zlatko je snimio i objavio još sedam albuma, i dalje oslonjen na narodnu glazbenu baštinu. Pijem da je zaboravim i Bezobrazno zelene su dva albuma obrada narodnjačkih hitova, koje su ranije proslavili pjevači poput Halida Bešlića, Hanke Paldum i Džeja Ramadanovskog. „Htio sam da te pjesme  sačuvam od zaborava, od dijeljenja, da se ne podijeli ovo naše prekrasno muzičko polje“, odgovorio je kad su ga pitali zašto ih je snimio.

Uslijedili su Zlatko 2004. i Zlatko 2010. te tri albuma obrada tradicijskih pjesama Ala je divan taj podravski kraj, Pjevat će Slavonija i Ličanin sam, govor me odaje. Novčano turbulentnih osam godina kasnije izlazi, pogađate, Zlatko 2018, za koji je većinu pjesama napisala njegova supruga Maja Maria Županović. Te godine Zlatko je počeo nastupati s kolegama Jasminom Stavrosom i Mladenom Grdovićem kao Tri mušketira. Zajedno su objavili jedan album Prijatelji, zovite mi nju. I dalje je koncertno aktivan.

ZLATKO PEJAKOVIĆ U BROJEVIMA

Zlatko Pejaković na sceni je više od pola stoljeća, skoro šest desetljeća. U dugoj karijeri objavio je tridesetak albuma, neke samostalno, a neke u grupi. Singlice i festivalske kompilacije nisam brojala, ali zanimljiv produžetak njegove diskografije možete pronaći na albumima pjesama posvećenih drugu Titu. Što se tiče drugih političkih angažmana, Pejaković je devedesetih, netom što se vratio iz Beograda, otvoreno podržavao Hrvatsku stranku prava i nastupao na njihovim predizbornim skupovima.

Autor je četrdesetak vlastitih pjesama. Obrađivao je i nebrojeno puta bio obrađivan, ali nije imao običaj pisati za druge. Međutim na albumu Maje Blagdan iz 1999. nalaze se čak dvije njegove pjesme. Pejaković je ostvario zapažene nastupe na mnogim regionalnim festivalima zabavne glazbe u Jugoslaviji i Hrvatskoj, ali je najvjerniji bio Splitskom festivalu, gdje je tri puta osvojio neku od prvih nagrada. Također, na festivalima je nekoliko puta nagrađen baš za interpretaciju.

S obzirom na to da je na Euroviziji nastupio na samom početku karijere, ona ga kasnije više nije zanimala. Međutim 2007. nastupio je na Dori u duetu s Jelenom Rozgom. Nažalost, bizaran nastup ostao je upamćen po njihovim kostimima, a ne po samoj pjesmi. Ipak, po nekima, i to je bilo bolje od tada pobjedničke pjesme Dade Topića, s kojim se neprestano susrećemo u ovoj retrospektivi.

Svoju solističku karijeru Zlatko je uglavnom vodio sam, ne želeći nekome tko ga nije „ni rodio ni stvorio, a ni naučio raditi“ davati postotak od svojih koncerata. Međutim u jednom trenutku sigurno je požalio što sam vodi svoje poslove. Naime prije deset godina bankrotirao je zbog neuspješnog građevinskog projekta u koji se upustio s nekolicinom prijatelja.

Njegova samozatajna supruga Maja Maria je također kantautorica, ali i pravnica te Zlatkov biograf. Vezu su započeli 2000. godine, iako su se poznavali od ranije. Naime Maja Maria se nekad aktivno bavila glazbom i bila poznata po svom rašpastom vokalu, zbog kojega je stekla nadimak „ženski Bebek“. Sin Marko je DJ u Sloveniji, a kći Maša bavi se turizmom i živi u Srbiji.

Zlatko Pejaković bio je redoviti izvođač u dugovječnoj HRT-ovoj emisiji Lijepom našom i pojavio se u jednoj epizodi serije Bitange i princeze, i to u ulozi proizvođača užičkog kajmaka. No glumom se, nažalost, nakon rock opere Isus Hristos Superstar nije ozbiljno bavio. S druge strane, njegov je bratić Josip Pejaković ostvario zapaženu glumačku karijeru.

ŠKRIPAVA LADICA

Imamo nekoliko ladica u koje možemo spremiti Zlatka Pejakovića: Osijek, Splitski festival i kavana (po potrebi birtija). Ali čini se da je mnogima u ovom kontekstu najzanimljivija ladica „rockeri i narodnjaci“. Svaki intervju sa Zlatkom Pejakovićem (osim onog koji smo vodile kolegica Helena Kezerić i ja, koji nikad nije autoriziran) na jedan ili drugi način dotiče se njegovih rockerskih početaka i kasnijih uspjeha u zabavnoj glazbi, aludirajući na klasičan motiv prodaje umjetničkog kredibiliteta.

„Od “Ove noći jedna žena mirno spava” shvatio sam koji je moj put. Nakon toga nisam mogao pjevati nešto drugo kad je upravo ta pjesma jedna od najtiražnijih u cijeloj jugoistočnoj Europi. Mogao sam tristo puta biti u Korni grupi i ne znam gdje sve ne, ali nikad ne bih imao takav uspjeh. Ovako, svaki se tulum završi s barem dvjema mojim pjesmama“, rekao je na tu temu 1997. (VL, 25.07.)

Po meni, to što su “Čerge” nastale prije nego je Zlatko zaživio kao rocker u neobičnoj odjeći koči svaku raspravu o prodaji njegovih mladenačkih ideala. Osim toga ta je pjesma bila najava budućnosti zabavne glazbe, dovoljno subverzivna da na nju zalijepe etiketu šunda, a snimljena je četiri godine prije nego je osnovano Bijelo dugme, koje se smatra glavnim krivcem za ulazak elemenata narodne glazbe u rock i pop muziku.

Kroz karijeru Zlatko je išao tamo gdje ga je vodio ukus masovne publike. Štoviše Zlatko se više puta zamjerio ljudima, kako kolegama, tako i javnosti, kritizirajući kolege koji misle da se publiku može prevariti ili da joj ne treba podilaziti. Zbog toga što ne radi glazbu s publikom na umu, kritizirao je i nedodirljivog Olivera. Zato Pejakovića danas povezuju s Mladenom Grdovićem, Sinišom Vucom, Joletom i sličnim, od njega nedvojbeno lošijim vokalistima, ali izumiranje glasnog glazbenog snobizma i neumorna popularnost folk pjevača idu mu na ruku.

„Publika je uvijek u pravu i zato treba preuzeti odgovornost i uraditi sve što je u tvojoj moći da je senzibiliziraš svojim pjesmama i da u njihova srca pjesmom doneseš radost, suosjećanje, da s njima plačeš i raduješ se“, rekao je o dugu koji osjeća prema svojoj publici. Publika mora dobiti što publika želi, zar ne?

Stvari nisu i ne mogu biti tako jednostavne kako ih Zlatko postavlja, ali činjenica je da njegovi „ljuti“ intervjui iz devedesetih zvuče slično kao kritike koje hrvatska estrada prima dan-danas. U središtu tih rasprava često su izvođači koji nemaju značajnu publiku i ne smatraju to problematičnim te djeluju kao da su potpuno izolirani od stvarnosti.

O tome što je hit Zlatko je 1996. rekao: „Pogledajmo posjećenost koncerata! – izbrojite koliko kome ljudi dolazi na koncerte, pa onda možemo razgovarati o hitovima. Svi su ti ljudi napravili hitove uvlačenjem u dupe onima na Televiziji. Tako se rade hitovi i na taj će se način i ubuduće raditi. Glavni je onaj kojega Televizija mazi i pazi, ali, vjerujte, publika uvijek ima posljednju riječ.““ (VL, 05.07).

Olakotna okolnost u priči o Pejakovićevoj populističkoj karizmi bila je i jest to što je on iskren kada izvodi pjesme koje publika voli. Zna reći da su sve njegove pjesme autobiografske, odnosno da bira pjesme koje u njemu bude emociju.

„Svi smo mi ljudi isti ispod kože, svi imamo iste strahove, uspjehe, padove, probleme, nedostatak vjere u sebe, tako da vjerujem da su moje pjesme uspješne i toliko traju zato što se ljudi svih generacija prepoznaju u njima“, branio je svoje izbore. Pozornicu je jednom prilikom nazvao mjestom svog najprirodnijeg postojanja. I obećao je da će na njoj ostati barem još 75 godina.

^{*podnaslov izdanja iz 1993.}