MAJA PERFILJEVA – DAMA I SKITNICA  

Nakon dulje pauze vraćamo se s novom retrospektivom, ovog puta posvećenoj autorici, pjesnikinji, nastavnici i slikarici bez čije je nenametljive prisutnosti nezamisliva šansonijerska scena druge polovice šezdesetih i sedamdesetih. Njezino ime je Maja Perfiljeva, a rođena je 1. maja 1941. godine u bokokotorskom mjestu Tivat.

Ako vam je njezino rusko ime nepoznato, možda ćete je prepoznati po njezinim djelima. Na početku karijere surađivala je s Gabi Novak, Radojkom Šverko, Zdenkom Vučković, Mišom Kovačem, Krunoslavom Kićom Slabincem, Daliborom Brunom i drugim doajenima naše popularne glazbe, pa tako i sa skladateljem i producentom Hrvojem Hegedušićem, svojim prvim i posljednjim suprugom.

No najpoznatija je kao autorica rock balada koje su uglazbili i snimili sarajevski Indexi. Među njima su zimzelene himne “Da sam ja netko“, “Balada“ i “Sanjam“, u kojima se vješto prožimaju motivi mladenačke čežnje i razorne putenosti s onima krhkosti života te prošlošću i raslinjem okovanih kamenih pejzaža.

Sasvim je izvjesno da Goran Bregović ne bi mogao napisati stihove pjesme “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ da nije čuo Majinu “Baladu“. Šaš i ptice u tim pjesmama tragovi su Majina velika utjecaja na jednu malu povijest nekadašnje regionalne scene.

Iako šansone i rock balade čine veći dio njezina opusa, pjesme posvećene Boki kotorskoj, kao što je i njezina neslužbena himna “Bokeljska noć“, ključne su za razumijevanje perfiljevske melankolije.

Posljednjih godina Majine su pjesme snimili i neki mlađi izvođači. Među njima su Vesna Pisarović, koja je više puta spomenula utjecaj Maje Perfiljeve na njezinu karijeru, te Tibor Karamehmedović, odnosno grupa Silente. Te su se nove pjesme uklopile u njezin, ali i u opus navedenih izvođača, kao da između njih i pjesama iz sedamdesetih nema nikakvog jaza. Sve do kraja u njezinoj je tintarnici bilo neispunjenih želja, nedosanjanih snova, pa tako i pjesama.

Maja Perfiljeva umrla je od srca 2019. godine u Zagrebu. No, premda je u tom gradu, na starom Medveščaku, provela velik dio svoga života, Boku nikad nije napustila. Svoja ljeta najradije je provodila upravo u rodnom Tivtu, gdje se nalazi i njezino posljednje počivalište.

Da je predmet u kupaonici, Maja bi bila svileni šal na korpi za veš. Da je pločnik, bila bi ponta. Da je učenik u Hogwartsu, spavala bi u kući Hufflepuff.

Da je predmet u kupaonici… /Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Slično kao u slučaju Kemala Montena najzanimljiviji dio priče o Maji Perfiljevoj, a ujedno i ključ njezina temperamenta i stila, upravo je njezino neobično porijeklo. Rođena je na dan kada je Italija okupirala Dalmaciju i Boku kotorsku, kao druga od tri kćeri Ete Staničić i Igora Perfiljeva.

Njezina je majka izdanak stare bokeljske obitelji Staničić, kći tadašnjeg gradonačelnika Tivta, Ilije Staničića i njegove žene Talijanke Gine čije nam djevojačko prezime nije poznato. Njihova kuća na Pinama, nekadašnji ljetnikovac kotorskog plemića Mateja Ivanovića, najstarija je kuća na tom dijelu obale, a za nju je Maja bila vezana čitav život.

Otac joj je pak ruski emigrant prve generacije koji je u Tivat stigao kao mladi mornar, u bijegu pred Crvenom armijom. Sudbina njegove mnogočlane obitelji, čijim je venama tekla mongolska krv, kao i njegova pomaknuta slika stvarnosti, obilježile su Majin život i njezino nikad dovršeno odrastanje. Ocu je posvetila nekoliko pjesama, a pred sam kraj života ispunila je njegovu želju da posjeti svoj davno izgubljeni zavičaj na dalekom istoku Rusije.

Igor Perfiljev rođen je približno 1909. godine na obiteljskom imanju u mjestašcu Mangut u blizini Čite. Nakon Oktobarske revolucije njegov ga je otac, s braćom, ostavio u kadetskom korpusu u Čiti vjerujući da će tamo biti sigurni te je s kćerima otišao u Kinu. No, kako je Crvena armija napredovala, 1920. godine nastavnici su odlučili evakuirati cijeli kadetski korpus i s djecom otići u Vladivostok.

Ondje su proveli čak dvije godine, a zatim su brodom, sa svim potomcima, otplovili u Šangaj, u kojem su proveli još godinu i pol dana ne napuštajući brod. Taj je brod mjesecima plovio Indijskim oceanom i svjetskim morima jer nijedna država nije htjela primiti njegove stanare. Njihovo lutanje prekinuto je tek dolaskom na Jadran i u Kraljevinu Jugoslaviju.

S obzirom na to da je bio vrstan matematičar, Igor je u konačnici primljen u elitnu Pomorsku školu u Dubrovniku, iz koje je, kao mladi kadet, uplovio u luku Tivat. Ondje je upoznao svoju buduću ženu koja je tada imala svega dvanaest godina. Prije nego ova priča dobije nabokovski zaplet, napomenimo da je čekao da odraste.

Iako je stupio u kontakt sa svojim ocem i preživjelim bratom, Igor se nikada nije vratio u Rusiju. Čežnja za povratkom izgubljenoj obitelji nasuprot ljubavi koju je osjećao prema novostvorenoj koštala ga je njegova razuma.

S jednom od svojih sestara Igor se prvi put susreo desetljećima kasnije, i to upravo nakon što je ona primijetila Maju na televizijskom prijenosu čehoslovačke inačice Eurovizije, Zlatý klíč Intervize, u Bratislavi 1967. godine. No to je samo djelić tužne sudbine obitelji Perfiljev, osuđene na gubitak, daljine i plave ponore.

„Kad vi imate roditelja stranca, on vama jest tata, ali i nije tata, jer na neki način on je dijete,“ o svom je ocu rekla emotivna Maja.

Zbog očeve bolesti, obitelj se pedesetih preselila u Zagreb. Ondje je Maja studirala na Filozofskom fakultetu i upoznala Hrvoja Hegedušića s kojim je u braku provela deset godina, deset godina ključnih za njezinu karijeru tekstopisca.

Pisanjem tekstova za popularne glazbenike počela se intenzivnije baviti zbog manjka posla, ali je s tim hobijem nastavila i nakon zaposlenja u jednoj srednjoj školi. Godine 1965. s pjesmom “Riva u noći“, u izvedbi Zdenke Vučković i Ive Robića, po prvi put sudjeluje na Splitskom festivalu. Na istom će festivalu već iduće godine pobijediti Vice Vukov sa sada već kultnom pjesmom “Bokeljska noć“.

Pjesma je to koja zaslužuje poseban esej. Kontrast između melankoličnih strofi i festivalskog refrena kao da slika jednu bokeljsku godinu. Opisujući raskošni, tradicionalni, karnevalski vrhunac godine u Kotoru, uspijeva u taj dan radosti utkati sve tuge koje će doći s jeseni i zimom. Ćutljivi žal za prošlim ljetima pedeset godina i nekoliko propalih država kasnije sada se čuje u svakodnevici mnogih koji su potekli iz Boke ili u njoj preživljavaju.

Ali kada nakon slavlja

opet dođu noći duge

divne, plave moje vale

znat’ će tješit’ svoje ljude!

Ta je pjesma svakako kruna Majina stvaralaštva vezanog za nekoć prestižne festivale. Naime, Majine pjesme koje su interpretirala imena iz uvoda danas su prepoznatljive tek velikim ljubiteljima šansone. Ipak, istaknula bih tri pjesme s kraja šezdesetih, koje se nalaze na dvostrukom albumu GOLD COLLECTION, objavljenom 2021. godine.

To su “Dani moje mladosti“ Ane Štefok, “Bit će kasno“ Beti Jurković i “Ne pitaj me ništa“ koju izvode Delfini. Dok su prve dvije klasične balade svoga vremena nošene zanosnim vokalima dviju zaboravljenih diva, posljednja miriše na osamdesete i zove na obradu, na neko novo izdanje. Zanimljivo je da je “Bit će kasno“ tih godina prepjevao engleski rock sastav The Shadows.

Festivali, na kojima je višekratno pobjeđivala u konačnici su je spojili i sa za svoje vrijeme pomalo neprilagođenim Indexima, u čijim će pjesmama vječno živjeti njezin smisao za život. Prvi put ih je vidjela na Opatijskom festivalu 1967. godine. Upoznao ih je Kornelije Kovač, tadašnji klavijaturist Indexa, a ubrzo je počela njihova suradnja. Prva zajednička pjesma bila im je “Da sam ja netko“. Tekst potpisuje Perfiljeva, a glazbu Hegedušić.

Da sam ja netko

svim majkama bih

izbrisala bore

i vratila im sinove heroje

neka opet kao prije

budu samo djeca

svoje majke –

da sam, da sam ja netko!

Uslijedile su brojne ljubavne balade, uvijek balade. Perfiljeva nikad nije bila klasična hitmejkerica, ali njezine su riječi znale zamrznuti svaki posljednji trenutak i rastopiti hladne stijene, a to je posebno važilo za pjesme u kojima je njezine riječi pjevao glas Davorina Popovića. Maja je više puta priznala da su je Indexi učinili pjesnikinjom te da bi bez njih bila običan tekstopisac. S njima ju je uz niz pjesama vezalo i veliko prijateljstvo. Bila je nešto starija od njih, ali ipak dio njihove generacije, u isto vrijeme potpuni početnik.

Indexi i Maja Perfiljeva

Za razliku od brojnih Majinih suradnika Davorin Popović od nje nikad nije naručio određeni tip pjesme. To joj je dalo slobodu da Indexima piše pjesme koje bi voljela da netko napiše za nju, ali i omogućilo da od svoje intimne filozofije stvori krhak, ali jak i neizbrisiv autorski potpis.

Dvije su konstante njezine poezije. Prva je ljubav, najčešće uzrok nemira, motor strasti i najava boli, a druga priroda, gotovo uvijek sveto mjesto spokoja, zaštitnica od svih grijeha i utjeha. Voljela je Sjaj u travi, nema sumnje.

MAJA PERFILJEVA U BROJEVIMA

Ovo će biti kratko poglavlje jer brojke nisu nešto s čime nam je lako povezati Maju Perfiljevu. Po vlastitom priznanju od oca nije naslijedila smisao za matematiku i fiziku. Premda je svojevremeno upisala arhitekturu, ubrzo je od nje odustala i posvetila se studiju književnosti.

Njezin opus broji više od dvije stotine uglazbljenih pjesama. Neke od njih objavljene su u svom izvornom obliku u izborima njezine poezije: Izvor (1987), Samo jedan život imam (2005) i Tajanstva (2010). Svaka od tih knjiga zapravo predstavlja prošireno izdanje prethodne.

Prva u nizu, Izvor, nazvana po legendarnoj pjesmi Maje i Indexa koju su oni izveli samo jednom u cijeloj karijeri, objavile su Školske novine u ediciji Prosvjetni radnici pisci. Druge dvije zbirke objavila je u vlastitoj naknadi. U njih je, uz svoje balade, Maja uvrstila i autobiografske pjesme u prozi. Nije bila hitmejker ili matematičar, pa ni prozaik. Sve su njezine knjige svojevrsni rariteti, dokazi da je kraj života Maja ipak dočekala u, ni njoj shvatljivoj, anonimnosti.

Godinama je vodila Pjesničku školu Maje Perfiljeve te Pisanje stihova na Rock akademiji. Uz to je organizirala pjesničke večeri u Zagrebu te bila rado viđen gost knjižnica i čitaonica.

Bavila se i slikanjem na svili te je pod stare dane imala nekoliko izložbi svojih akvarela na njoj. Osim toga, Maja je od mladosti šivala svoju odjeću te je dio svojih kreacija predstavila na tim izložbama. Sa svilom je dijelila mekoću i sjaj, daleko porijeklo i bunt. Šal od svile bio je i njoj jedina zastava.

ŠKRIPAVA LADICA

Maju Perfiljevu već smo smjestili u ladicu šansona, festivala, mediteranskog ozračja i pretboomerske melankolije, ali nadam se da vam je jasno da je zbog njezine osebujnosti vrlo lako možemo gurnuti i u ladicu redikula. Od te bebićevske ladice spašava je tek njezino plemenito porijeklo i činjenica da vjerojatno nikada u životu nije opsovala. No u našem su vremenu i dame autsajderi.

Željko Ivanjek povodom njezine smrti zapisao je da je ona je nasljednica Blanke Chudobe i Alke Ruben (pravim imenom Mire Košutić), pjesnikinja s kraja pedesetih i šezdesetih, čije su pjesme postale popularni šlageri. Ujedno je postala i most prema mlađim autoricama, primjerice Alki Vuici i Marini Tucaković.

Osim za Indexe i u članku već spomenute izvođače, Maja je pisala tekstove i za Duška Lokina, Josipu Lisac, Borisa Novkovića, Marinu Perazić, Aleksandra Obradovića, Ismetu Krvavac, Dušanku Beladu, Miru Ungara, grupu Perper i druge.

Maja Perfiljeva je na svoje pjesničke večeri često pozivala i popularne glazbenike, odnosno interprete. Među njima su bile Zdenka Kovačiček i Vesna Pisarović. Potonjoj je čak dala ideju za album Naša velika pjesmarica, na kojemu je Pisarović obradila popularne jugoslavenske šlagere, uključujući tri za koje je Maja napisala tekst (“Balada“, “Nemam te“ i “Tiho tugo moja“).

Pored svog tog rada i uspjeha Perfiljevu su za života zaboravile mnoge kulturne institucije, kako u Hrvatskoj, tako i u njezinom zavičaju. Svoje posljednje dane provela je voljena od svojih prijatelja, ali zanemarena od onih koji su s brojkama uvijek znali bolje od nje.

Sa ZAMP-ovim Autogramom Maja je podijelila da joj je najdraža pjesma “Shine On You Crazy Diamond“ Pink Floyda te da je baš Pink Floyd, uz Indexe i Parni valjak, njezina idealna glazba za subotnju večer. Time je još jednom potvrdila snažnu vezu koju osjeća s glazbom Indexa koja se pak često oslanjala na progresivni i psihodelični rock.

Maja Perfiljeva / Croatia Records (Foto: privatna arhiva obitelji Perfiljeva)

Maja je većinu života provela radeći s mladima. Stoga nije neobično što je u posljednjoj fazi svoga stvaralaštva pjesme često poklanjala upravo njima. Popis njezinih suradnika tako je obuhvatio mnoge zavičaje, desetke generacija i ne prestaje rasti ni nakon njezine smrti.

Možda tek sada, „kada su je skrile paprati, travke i šaš“, njezino nasljeđe može sjati u neokaljanoj i bezvremenskoj ljepoti.

Pročitajte i:

Retrospektiva: Toma Bebić
Retrospektiva: Denis Katanec
Retrospektiva: Alka Vuica
Retrospektiva: Jasenko Houra
Retrospektiva: Zrinko Tutić
Retrospektiva: Kićo Slabinac
Retrospektiva: Dunja Knebl
Retrospektiva: Šajeta
Retrospektiva: Lidija Bajuk
Retrospektiva: Goran Bare
Retrospektiva: Kemal Monteno
Retrospektiva: Mate Mišo Kovač
Retrospektiva: Damir Urban