Vesna Pisarović u tri poglavlja

Za mnoge rođene krajem osamdesetih i devedesetih, Vesna Pisarović je totem bezbrižnog djetinjstva – rijetka domaća pop zvijezda koja je dosegnula status obožavanog simbola, a zatim tiho skrenula s očekivanog puta

Nakon niza hitova, nastupa na Eurosongu i uspješnog početka kantautorske karijere Vesna Pisarović se okrenula jazzu. Sa scene nikada nije nestala, ali u Hrvatskoj je nije bilo cijelo desetljeće, sve do 2017., kada je albumom obrada starih jugoslavenskih hitova ponovno privukla pažnju medija. Zatim se 2018. dogodio sad već kultni nastup na brucošijadi FER-a, nakon kojeg je otvorila i Instagram profil – neslužbeni znak da su njezine namjere o povratku na pop scenu sazrele. Tri godine kasnije nastupila je u revijalnom programu Dore, 2022. rasprodala Malu dvoranu Doma sportova, 2023. Cibonu, a ove godine i zagrebačku Arenu – sve to s pjesmama starima više od dva desetljeća. Naime prošlo je točno 20 godina od njezina posljednjeg pop izdanja. U međuvremenu je objavila tek nekoliko remikseva i niz jazz obrada.

Mediji su se posljednjih godina raspisali o njezinom velikom povratku premda je ona uporno tvrdila da nikada nije ni otišla. U svakom slučaju, povratak repertoaru s početka dvijetisućitih, tračevi o razvodu i preseljenje iz Berlina u Zagreb djelovali su kao savršeni sastojci za još jedan koktel sa šanka “kad se isprazni kasa, bit ćete 4 asa”. Međutim ispada da je istina, kako je i sama Vesna rekla u intervjuu za naš portal, zapravo puno prozaičnija:

“Već dugo osluškujem reakcije publike na velike pop hitove s početka moje karijere, te usporedo razvijam ideju ne samo o organizaciji jednog većeg koncertnog događaja, već i novom načinu predstavljanja tih pjesama, prilagođavanju nečem suvremenom. Jer ne samo da sam se ja u ovom čitavom periodu prilično promijenila, već se promijenio i čitav glazbeni kontekst.”

Medijski narativ nudi dramu, ali stvarnost je nenametljivo dosadna. Vesna je vrlo mlada, zahvaljujući talentu, podršci roditelja i predanom radu, ostvarila snove iz djetinjstva, čime je na pragu tridesetih otvorila prostor za neke nove. Nastavila se obrazovati i donositi dobre životne odluke. Putem je stekla ne samo odane obožavatelje, već i poštovanje kul klinaca. O njezinu životu vjerojatno se nikada neće snimiti film, jer su ljudi koji griješe diskretno ili povremeno kameri jednostavno nezanimljivi. Ipak, njezina priča krije vrijedne lekcije za mlade glazbenike i kreativce. Zato o njoj nije dosadno pisati.

INTERPRETATORSKI I AUTORSKI KLJUČ

Vesna Pisarović rođena je u Brčkom 1978. godine – biografski podatak koji ćete, usput, pronaći i kod Ede Maajke. Rođena je tamo slučajno jer su se njezini roditelji ondje zaposlili nakon fakulteta. Otac kao inženjer šumarstva, a majka kao radiolog. Početkom osamdesetih vratili su se u Zlatnu dolinu. Zbog toga Vesna kao grad svog djetinjstva pamti jedino Požegu. Odrasla je uz jednog brata, a glazbeni je talent naslijedila od majke.

Roditelji su od ranih dana hranili njezine snove. Upisali su je u glazbenu školu – smjer flauta – vodili na razna natjecanja pjevača amatera i podržavali njezine ideje. “Uvijek sam performans doživljavala vrlo ozbiljno, čak sam vrlo rano od mame zahtijevala da mi osmisli neke haljinice za moje nastupe kad dođu gosti”, prisjetila se Vesna nedavno u razgovoru za Večernji.

Prvi nastup imala je kao jedanaestogodišnja djevojčica na festivalu pjevača amatera u mjestu Kaptol, nedaleko od Požege. Isprva je nisu htjeli primiti jer je bila premlada ali, zahvaljujući upornosti njezina oca, ipak je nastupila. Izvela je tada popularnu “Lambadu” i pobijedila.

Godine 1992. debitirala je na televiziji, u dječjoj emisiji Turbo limach show, s pjesmom svoje tada omiljene pjevačice Whitney Houston. Njezin nastup oduševio je i organizatore međunarodnog dječjeg festivala Modri biser Rovinja, na kojemu je s vlastitom skladbom osvojila drugu nagradu. Pjevajući “I Will Always Love You” pobijedila je i 1993. na natjecanju Prvi pljesak u tadašnjem Jazavcu, a 1995. je na Zlatnim žicama Slavonije u Požegi osvojila drugu nagradu publike s pjesmom “Vjerovala sam ti sve”.

Na festivalu Zlatni glas Zlatne doline godinama je bila nedodirljiva – toliko da je 1996. (sa samo 18 godina) nastupila izvan konkurencije, kao svojevrsna veteranka. Usto je sa samo 12 godina počela pjevati u pop-rock bendu Benny and Lee, čiji je repertoar obuhvaćao sve što se tada moglo i smjelo slušati, od Pistolsa i Ramonesa, preko Roxette, pa sve do Tajči. Isto tako u međuvremenu je počela putovati u Zagreb na satove pjevanja kod legendarnog Marija Gjuranca, isprva bježeći od kuće, sve dok svojom voljom nije slomila roditeljski strah.

Uskoro se i preselila u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu upisala studij kroatistike i fonetike. Paralelno je nastavila pjevati u raznim sastavima, među kojima je bio i bend Dine Dvornika, financirajući tako svoj studentski život. No za njezinu je solo karijeru ključan bio susret s Ivanom Plechinger i Brunom Kovačićem na Zadarfestu 1997., gdje je nastupila s autorskom skladbom “Nema me”. Taj ju je bračni par povezao s Milanom Vlaović, budućom autoricom polovice njezina pop opusa. Ugovor s Vlaović i Croatiom Records potpisala je već na prvoj godini fakulteta, a uspjeh je stigao tri godine kasnije.

Zanimljivo je da Milana Vlaović, barem u vrijeme dok je pisala za Vesnu, nije znala note niti je svirala ijedan instrument. Tvrdila je da pjesme nastaju u glavi, a ne u rukama, te da ih može dovoljno precizno prenijeti aranžerima, koji su ih zatim činili stvarnima. Njezin i Vesnin prvi album Da znaš (2000.) najavljen je pop-rock pjesmom “Da mi daju sve” i nježnom “Da znaš”, prepjevom talijanske balade “Non c’è”, koju je proslavila Laura Pausini. Vesnina velika želja tada bila je naučiti talijanski i preseliti se u Milano.

Iste godine Vesna je debitirala na Dori s pjesmom “Ja čekam noć”, osvojivši šesto mjesto unatoč primjedbama na tanak glas. Ljetni eter obilježila je pjesmom “Jutro donosi kraj”, singlom s njezina drugog albuma, koji joj je donio nagradu za najboljeg debitanta na Melodijama hrvatskog Jadrana. Na Zagrebfestu u jesen, pjevajući “Ti si samo jedan”, osvojila je nagradu Ivo Robić za najbolju vokalnu interpretaciju.

Vesnin zaštitni znak tih je godina bila crvena kosa koja je isticala njezine zelene oči, ali i stas zbog kojeg je prozvana našom “džepnom Venerom” i uspoređivana s Britney Spears i Shakirom.

Na drugom albumu Za tebe stvorena (2001), uz devet Milaninih pjesama, nalazi se i jedna Vesnina – “Još ovu noć” – koju je tada opisala kao “samo jednu pjesmicu koju se ne stidim pokazati drugima”. Na tom je albumu i “(Da je meni) Oko moje”, prepjev Shakirine pjesme “Ciega, Sordomuda”.

Godine 2001. Vesna je po drugi put nastupila na Dori, gdje je s pjesmom “Za tebe stvorena” zauzela 4. mjesto. Iako je na natjecanje ušla kao rezerva, kritičari su se tom prilikom obrušili na producente, aranžere i frizere, sve samo ne nju, tvrdeći da je pjesma ispod njezinih vokalnih sposobnosti. Stoga ne čudi da je 2002. bila njena godina.

Na Dori 2002. Vesna je pobijedila s pjesmom “Sasvim sigurna”, a na Euroviziji u Tallinnu (Estonija) predstavila nas je engleskom inačicom “Everything I Want”, osvojivši 11. mjesto. Odluku da pjeva na engleskom donijela je publika, iako je ona sama bila sklonija hrvatskoj verziji. Danas se smatra da je ta promjena, uz modifikacije u kostimima i koreografiji, značajno smanjila kvalitetu njezina nastupa. Tome usprkos, s odmakom možemo reći da je to bio jedan od naših uspješnijih nastupa i plasmana na tom natjecanju.

Uslijedila je objava trećeg albuma Kao da je vrijeme… (2002.), na kojem se našao i veliki hit “Bježi od mene”, pjesma koju je Vesna otpjevala u duetu s Giulianom.

Iduće godine Vesna je diplomirala i objavila svoj prvi kantautorski album, prekinuvši suradnju s Vlaović i Croatiom Records. Album Pjesma mi je sve (2003), s uspješnicama kao što su “Dolje na koljena” i “Ljubomora” objavila je za Hit Records. Od tog trenutka skladala je i pisala tekstove za gotovo sve svoje pjesme. Osim toga te je sezone pjevala glavnu žensku ulogu u Komedijinu uprizorenju mjuzikla Kosa.

Također, 2004. je po drugi put bila na Euroviziji, i to kao autorica pjesme “In The Disco”, s kojom Fuad Backović Deen predstavljao Bosnu i Hercegovinu, osvojivši 9. mjesto.

Na petom albumu V. (2005) Vesna je preuzela i uloge producenta i aranžera, dok je pjesmu “Stranac” potpisala Maja Perfiljeva, koja ju je ujedno inspirirala da snimi Našu veliku pjesmaricu deset godina kasnije. Na pjesmi “Probudi mi ljubav” Vesna je čak i svirala, i to flautu. Taj je album također iznjedrio nekoliko hitova, među kojima se izdvajaju “Neka ljudi govore” i “Tako mi nedostaješ”, koji su Vesni priskrbili i titulu radijskog izvođača godine.

Međutim već 2006. godine Vesna polako nestaje s radara, a u medije se vraća tri godine kasnije kao snaha političara Milorada Pupovca i, prividno manje važno, magistrica jazz pjevanja. Bio je to početak potrage za novim glazbenim jezikom.

“Bila sam nezadovoljna vlastitim vještinama, glas mi je bio promukao, konstantno sam osjećala umor, nisam znala napisati ni jednu pjesmu koja bi imala pet akorda, nego samo četiri. Tražila sam način da se nešto dogodi. Nalazila sam se s prijateljima jazzerima, prijateljicama koje pjevaju klasičnu muziku, željela sam napredovati”, objasnila je zaokret u karijeri, dodavši da je za konačan lom ključan bio berlinski koncert Petera Brötzmanna na kojem je doživjela katarzu. Danas u Njemačkoj objavljuje albume za istu diskografsku kuću kao i taj prvak europskog free jazza – Jazzwerkstatt.

Vesna je dvije godine studirala jazz pjevanje na kraljevskom konzervatoriju u Haagu, a onda je upisala magisterij u Londonu, na Guildhall School of Music & Drama. Iz Londona je jednom došla na vikend u Berlin i, oduševivši se lokalnim jazz muzičarima, odlučila tamo ostati. Ondje je snimila svoj prvi jazz album With Suspicious Minds (2012), sa 17 obrada pjesama Elvisa Presleyja, na koji ju je nadahnulo preslušavanje Kraljeve diskografije kupljene po niskoj cijeni na nekom buvljaku.

Zatim je objavila album jazz obrada starih jugoslavenskih hitova iz 1950-ih i 1960-ih pod nazivom Naša velika pjesmarica/The Great Yugoslav Songbook (2016), kojim se ironično referirala na The Great American Songbook. Album je objavio i PDV Records, a Vesna je za svoj rad nominirana za glazbenu nagradu Porin u kategoriji Najbolji album zabavne glazbe.

“Ideja Naše velike pjesmarice bila je prvenstveno ironijska – dakle, ne toliko kako afirmirati naše bogato glazbeno naslijeđe, već kako od njega stvoriti neke predloške za improvizaciju i glazbenu dekonstrukciju. Baš kao što su to rani američki jazz glazbenici učinili s takozvanim The Great American Songbookom, dakle brodvejskim i holivudskim šlagerima i hitovima, prevodeći ih u jezik be-bopa, u eksperimente jazz improvizacije”, rekla je Vesna za naš portal o tom projektu.

Pjesmarica je izazvala raznovrsne reakcije, ali ironiju gotovo nitko nije prepoznao. Mnogi su pohvalili izbor pjesama, ali ne i njihovu reinterpretaciju. Naglasak je stavljen na politički kontekst i činjenicu da je tekst za hrvatsko izdanje albuma napisao Boris Buden, dok su same pjesme, nažalost, pale u drugi plan.

Zatim se dogodio Brucifer, koji je bio početak Vesninog velikog povratka pop glazbi, a u konačnici i Zagrebu, u koji se vratila tijekom COVID pandemije. Netom prije toga snimila je album Petit Standard (2019). Na tom je albumu kroz kompozicije suvremenih jazz klasika Vesnin bend ispleo hommage svemu što je malo i slatko, snimivši album gotovo iz prve. Tih je godina Vesna počela svoj dvostruki glazbeni život: jedan dan nastupala je u velikim dvoranama pred tisućama fanova, pjevajući stare hitove, a drugi dan u malim klubovima za tucet ljudi, pjevajući jazz.

Na pitanje Željke Stanković osjeća li se bolje na pop ili jazz koncertu nedavno je odgovorila: Sve sam to ja. “Američki jazz basist Greg Cohen mi je prije deset godina rekao da sam to sve ja, dok sam ga uvjeravala da je pop moja prošlost. Danas vidim da je bio u pravu iako su to potpuno dvije različite energije – na pop koncertima je usmjerena prema publici, a u jazzu energiju posvećujem zvuku i muzičarima s kojima dijeliš taj trenutak.”

Iznenađujuće je da Vesna ranih dvijetisućitih nije imala priliku održati veći samostalni koncert u Hrvatskoj, iako je godinama bila na vrhu radijskih ljestvica i bila prepoznata kao karizmatična interpretatorica sa snažnom prisutnošću na sceni. Pjevala je u Sloveniji i Crnoj Gori, ali ne i kod nas. Brucošijada FER-a bila je korak koji ju je konačno izveo iz zablude da više nije važna u stvarnost u kojoj njezina publika već dvadeset godina strpljivo čeka njezin novi autorski album.

VESNA PISAROVIĆ U BROJEVIMA

Vesna Pisarović je u 25 godina karijere objavila pet pop i tri jazz studijska albuma te jedan live – A Fish In My Pocket (2023). Best of su joj tiskali samo tri godine nakon prvijenca, a 2011. Croatia Records objavila je i kompilaciju njenih ljubavnih pjesama. Na Dori je nastupila četiri puta, a na Eurosong išla dvaput. U pripremi ima čak dva nova albuma: jedan sevdaha te jazz album, a najavila je i neke nove pop uratke.

Na početku karijere Vesna je surađivala s etabliranim producentima i aranžerima poput Ante Pecotića, Nikše Bratoša, Predraga Martinjaka i Mire Buljana. Danas, pak, surađuje s mladim glazbenicima koji dolaze iz različitih niša alternativne glazbe – Ivonom Eterović, Makom Murtićem i Dimitrijem Simovićem. Pritom joj na koncertima gostuju mlade pop pjevačice Zsa Zsa i Nika Turković, a pozornicu je dijelila i sa srbijanskom folk zvijezdom Milicom Pavlović – što dovoljno govori o njezinoj otvorenosti prema različitim glazbenim svjetovima.

Vesna se u mladosti bavila stolnim tenisom, a danas ozbiljno biciklira. “U Zagrebu vozim po brdima Vukomeričkih gorica i Pisarovine, a obožavam i Istru”, kaže. Općenito za sebe tvrdi da živi asketski – dobro spava, kvalitetno se hrani, redovito vježba i ne izlazi puno. “Volim sport, volim to što radim, volim ljude s kojima sam okružena – i mislim da je to tajna ljepote”, otkrila je skromno.

Od 2009. Vesna je u braku s Ozrenom Pupovcem, no nikada nisu snimljeni zajedno u javnosti. O njihovom privatnom životu ne govori, strogo dijeleći osobno i profesionalno. Nakon dvanaest godina provedenih u Berlinu par danas živi u Hrvatskoj. Nemaju djece, ali društvo im pravi mačak Ferdinand.

ŠKRIPAVA LADICA

Vesna Pisarović je pop pjevačica koja se vrlo rano potvrdila i kao autorica. Nema sumnje da je mogla krenuti putem Alke Vuice da je to poželjela, no čini se da je sebe uvijek prvenstveno vidjela kao vokalisticu, a tek potom kao kantautoricu. Ipak, smjestiti je u samo jednu kategoriju nije jednostavno. Premda je na svjetskoj glazbenoj sceni zaokret od srednjostrujaškog uspjeha prema eksperimentalnijim, jazz i alternativnim vodama relativno čest (očigledan primjer je Lady Gaga), u našem kontekstu takav potez i dalje s pravom nosi oznaku kurioziteta.

Stoga izvođače slične putanje nije lako pronaći, no određene obrasce ipak možemo prepoznati. Vesna Pisarović pripada skupini glazbenika koji su vrlo rano započeli graditi svoju karijeru – prošla je glazbenu školu, osvajala nagrade na dječjim i amaterskim natjecanjima, da bi zatim dobila priliku interpretirati pjesme zrele autorice, što joj je pomoglo da razvije vlastiti izražaj. Taj razvoj vodio ju je prema suradnjama s vrhunskim glazbenicima, ali i prema ulozi mentorice mlađima. Ono što je mnogima izgledalo kao iznenadni uspjeh bio je rezultat dugogodišnjeg rada i predanosti, što možemo reći i za njezin povratak na pop scenu.

Možda jest nepravedno u ovom kontekstu isticati isključivo žene sličnih postignuća, ali učinit ću upravo to. Među pjevačicama koje su, kako glazbeno tako i šire, vrlo obrazovane i koje su prošle razna natjecanja pjevača amatera te pritom izgradile prepoznatljiv interpretativni stil koji zadovoljava i publiku i struku, ističu se Ivana Kindl – također Požežanka, Vesnina vršnjakinja – te nešto mlađe Natali Dizdar i Tina Vukov. Ipak, s priličnom sigurnošću može se reći da nijedna od njih dosegnula popularnost usporedivu s Vesninom, a o kantautoricama novije generacije sa sličnom pričom, poput Anne Moor, da i ne govorimo.

Vesna je svoju karijeru gradila s odlučnošću i samopouzdanjem, prihvaćajući sve izazove koje ona donosi, uključujući i zamke. “Taj dio mog života tada je bio oblikovan prije svega odnosom prema publici. Sve što sam tada radila, mislila, mijenjala, htjela, pisala bilo je s ciljem da se svidim publici”, istaknula je 2016. u intervjuu s Danijelom-Anom Morić. “To je bio period baziran na emotivnoj razini, a ovo čime se sada bavim više zaokuplja intelekt.” Prije desert godina ta je razdjelnica između pop prošlosti i jazz sadašnjosti djelovala kao nužan korak.

Jaz između jazza i pop glazbe nesumnjivo postoji, ali danas ga je lako prijeći, a to će, nadam se, pokazati i nova faza Vesnine karijere. Međutim zabrinjava način na koji se govori o njenim počecima. U intervjuu s Markom Podrugom iz 2019. sugerira se da bi se Vesna možda trebala sramiti svojih ranijih pjesama, a sličan ton ponavlja se i godinu dana kasnije u emisiji Dalibora Petka, gdje ju se pita koju pjesmu iz svog pop razdoblja najmanje voli. Takva pitanja možda na prvi pogled djeluju bezazleno, no da su doista takva, postavljala bi se i drugim glazbenicima.

U društvu koje neprestano traži podjele, umjetnici poput Vesne lako postaju taoci vlastitih izbora. A čini se da je i potreba za distanciranjem od ranih radova više odraz publike nego njih samih. Stoga vrijedi pažljivo pratiti kako će Vesna odgovoriti (ili šutjeti) na sve te predrasude i velika očekivanja.