Meri Cetinić u dva poglavlja

Pijanistica, pjevačica, skladateljica i kantautorica – sve je to Meri Cetinić, diva dalmatinskog soula i ženski odgovor na Olivera Dragojevića. Iako je riječ “kantautorica” posljednja u ovom apozicijskom nizu, upravo je ona ključna

Meri Cetinić prva je žena na našoj sceni koja je pjevala vlastite skladbe, često pišući i tekstove i aranžmane. Preko toga ne možemo tek tako prijeći jer je sedamdesetih autorsku glazbu stvarala tek šačica žena u SFRJ. I dok su postojale iznimke poput Jadranke Stojaković ili Slađane Milošević, jedino je Meri snimala komercijalno uspješne kantautorske albume. Istina, njene su najveće hitove, “Zemlja dide mog”, “Četr’i stađuna”, “Konoba”, “U prolazu”, napisali Slobodan M. Kovačević, Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, Tomislav Zuppa i drugi autori sličnog senzibiliteta. No to nimalo ne umanjuje njezin pionirski status. Uostalom, postoji jedan veliki hit u čijem je nastanku sigurno sudjelovala i kojim se proslavila – “More” grupe More.

“More” je bila jedna od prvih pjesama benda, a Meri za nju potpisuje aranžman. Na istoimenoj se ploči nalaze i neke od njenih prvih kantautorskih skladbi: “Sve moje želje” i “To je dug put”. Svoj solo prvijenac objavila je godinu dana nakon što je napustila grupu. Nije trebalo dugo da mlada djevojka iz benda postane žena koja samostalno upravlja svojom karijerom – čime je postala endemična pojava na domaćoj glazbenoj sceni.

Iza njenog statusa dive stoji više od deset albuma, gotovo šest desetljeća glazbene karijere i najmanje dva poglavlja priče o hrvatskoj zabavnoj glazbi.

KANTAUTORSKI KLJUČ

Meri Cetinić rođena je 1953. godine u Splitu, a porijeklom je iz Blata na Korčuli. Svi su njeni i s majčine i s očeve strane iz Blata. Ljeta je kao dijete provodila na otoku, gdje danas i živi, na svojoj djedovini.

“Moji su svi po tradiciji bili težaci, jedino se ova zadnja generacija odselila u svijet,” rekla je u jednom intervjuu, priznavši da se osjeća Blaškom, bez obzira na to što je rođena u Splitu. “Volim te ljude, njihov humor, oštar ali iskren jezik. Takvu bliskost među ljudima nisam vidjela ni osjetila nigdje na svijetu. A, pored toga – svi lipo kantamo.”

Kao najmlađe i jedino žensko dijete svojih roditelja, bila je pod velikim utjecajem starijeg brata Ante. On je još sredinom šezdesetih, kad je bio basist u splitskim Delfinima, slovio za najambicioznijeg glazbenika u gradu. Kasnije je odselio u Nizozemsku, u Arnhem, gdje je imao svoj studio i proveo ostatak života. Merin drugi brat dugo je živio u Kanadi, ali se iz nje ipak vratio kući. Više njenih pjesama nadahnuto je upravo hrvatskim iseljeništvom.

Odrastajući u Splitu, Meri se vrlo rano susrela s izvođačima poput Miše Kovača, Tomislava Ivčića i drugih koji su tih godina posjećivali njezina brata. Priznala je da, viđajući ih svaki dan, u životu i nije mogla postati ništa drugo osim pjevačice. Njezin talent prvi su prepoznali otac Ante, električar i brijač, te učiteljica Marija Franetović. Klavir je učila kod časnih sestara, završila je srednju Muzičku školu i potom glazbeni smjer na Pedagoškoj akademiji.

Ipak, početkom njene glazbene karijere smatra se 1968. godina. Tada je, kao petnaestogodišnjakinja, pobijedila je na natjecanju mladih pjevača Raspjevano proljeće u Splitu, s pjesmom “Warm and Tender Love” Percyja Sledgea, a usto je na pojedinim snimkama na kojima je sudjelovao njezin brat svirala Hammond orgulje.

Nedugo zatim postala je članica grupe Che gdje svirala orgulje i pjevala, uglavnom obrade pjesama na engleskom jeziku. No ta grupa se raspala jer su proslavljeni Delfini htjeli da Meri prijeđe u njihovu grupu kao vokalni solist. Tako je, s bratovim bendom i nepunih osamnaest, Meri krenula na svoju prvu turneju po bivšem SSSR-u. Od prve zarade kupila si je pianino.

Na početku je pjevala samo na engleskom, osjećajući rock, soul i crnačku glazbu kao svoju, čeznući za Amerikom. Posebno je voljela glas i pjesme Janis Joplin. Tek se u grupi More počela izražavati na materinjem jeziku. Tu su grupu ona i S. M. Kovačić osnovali 1972. Prvu i možda najbolju postavu benda činili su su, uz njih dvoje, Mare Marinković, Vjekoslav Benzon, Oliver Dragojević i Dalibor Jurašin. Mora je bila prva grupa koja je povezala suvremene tokove popularne muzike s ugođajem i ambijentom dalmatinskog ili mediteranskog podneblja.

U kasnijim iteracijama grupe bubnjeve je svirao Milo Vasić (Jasmin Stavros), gitaru Daniel Popović, klavijature Remi Kazinoti, a pjevali su Tedi Bajić (Spalato) i mlada Doris Dragović. Meri je u grupi bila pet-šest godina. U njoj je svirala i pjevala te uz Kovačića skladala i aranžirala, ostavivši trajan pečat na njihovu prvijencu iz 1973. godine. Tada je bila pod velikim utjecajem Carole King. Otkriće njene legendarne ploče Tapestry poklopilo se s radom u grupi More. Uz King i Joplin, na njezin su izričaj utjecale i Mahalia Jackson te Roberta Flack.

Grupa je na Splitskom festivalu debitirala 1975. s pjesmom “Gdje god da pođeš”. Meri je tada osvojila nagradu za najbolju žensku interpretaciju i nedugo zaim otišla iz grupe, s tim da se 1968. u nju nakratko vratila. Taj su put na Splitskom festivalu zajedno izveli pjesmu “Samo simpatija” koja je postigla veliki uspjeh. Meri je potom trajno napustila grupu.

Naš glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak o grupi More je svojevremeno zapisao: “U toj curi [Meri, op. a.] More ima svoju najveću kreativnu snagu. Zbog njezinih kvaliteta, ne bi nas trebalo začuditi ako idućih godina dobijemo (po statusu) pravu domaću žensku pop-zvijezdu.”

U istom tekstu pohvalio je njenu pjesmu “Ti si moj san”, opisavši je kao skladbu s mnogo ukusa i jednu od rijetkih domaćih koje ne dosada i ne postaju bljutave nakon višestruke upotrebe. “Brane Lambert Živković s pravom tvrdi da ga ona (tj. ta skladba) zbog ideje i izvedbe podsjeća na zanatski perfektnog Paula Simona iz njegova samostalnog novijeg razdoblja.”

Isti kritičar u drugom je tekstu napisao da je glavni problem grupe More to što “nema tipičnu rock-fizionomiju [nije muška, op. a.], a nema niti namjeru da udovoljava najprosječnijim ukusima festivalske publike.” Usput spominje i Merine “mušice”. Njena reputacija u tom ga trenutku ne zanima dovoljno da u recenziji uđe raspravu o njoj, ali već sama bilješka o tome baca drugačije svjetlo na Merine kasnije intervjue.

Ovo su samo neki od citata iz njenih intervjua u kojima je nastojala pojasniti zašto se odlučila za samostalnu karijeru, iako je to od nje zahtijevalo žrtvu.

“Imala sam prekrasnih suradnika poput Kovačevića iz Mora, koji je za mene stvarno znao napisati prekrasne balade, pa Zdenka Runjića, mog brata, ali valjda je nešto u mojoj prirodi i ja jednostavno želim biti potpuno slobodna, ponekad i sama, ponekad učiniti i krivo.” (VL, 20.10.1995, br. 11539)

“Ne volim da me netko usmjerava. Moram strašno poštovati tu osobu, imati u nju veliko povjerenje. Osoba koju slušam mora biti mnogo bolja od mene ili barem ja moram tako misliti.” (VL, 14.07.1995, br. 11442)

“Ne dopuštam da me itko skrene s puta kojim sam odlučila ići. Vidim da mi je lakše tako živjeti, a i ljudima sa mnom.” (Ženska škola života)

Najveća podrška u samostalnoj karijeri Meri je bio brat Ante, basist, aranžer, snimatelj i producent. S njim je snimila svojih prvih pet solističkih albuma: Meri (1979.), Ja sam žena (1980.), U prolazu (1981.), As (1982.) i Prašina s puta (1983.). S obzirom na to da je prvijenac snimila oslanjajući se na suradnike iz grupe More i brata, njenim prvim kantautorskim albumom smatra se Ja sam žena. To je ujedno i prvi dijamantni album u hrvatskoj pop glazbi. Na naslovnici te ploče Meri se prvi put pojavljuje s plavom kosom, koja je sve donedavno bila njen zaštitni znak.

Za Ja sam žena većinu je tekstova napisao Ivica Flesch, ali skladbe su Merine, uz jednu iznimku, Runjićevu “Budi dobra prema njemu”. Dugogodišnja suradnja s Runjićem tekla je usporedno s njenim autorskim radom, a Meri je donijela brojne uspjehe na Splitskom festivalu s pjesmama “Četri stađuna”, “U prolazu”, “Lastavica”, itd.

Osim na Splitskom, Meri od kraja sedamdesetih do početka devedesetih nastupa i na festivalima u Opatiji, Zagrebu i Sarajevu. No, uspjesima usprkos, festivale nikada nije zavoljela. “Nisam osoba koja se može nametnuti u tri minute. Treba mi mnogo više vremena da uspostavim kontakt s ljudima koji su me došli čuti,” priznala je u jednom razgovoru.

“Nastupi su strašna iscrpljivanja, to su pražnjenja, a mi to i namjerno činimo… Nakon koncerta moram osjetiti da me nema, da je nešto ostalo – i tada sam sretna”, rekla je. “Tužnija strana je kad nakon koncerta, gdje su svi sretni i plješću vam, odete u hotel spavati – osamljeni, negdje na kraju svijeta. Ali, to je takav način života.” Meri je godinama održavala brojne solističke koncerte i turneje širom zemlje, a često odlazila i na turneje po Kanadi, SAD-u i Australiji.

Na svojih prvih pet albuma skladala je većinu pjesama – neke na vlastite, a neke na tuđe tekstove. Za nju su pisali Šibenčanin Krste Juras te otočani Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić. Njezina je glazba u toj fazi nepredvidiva i raznolika, mnogo više nego što bismo očekivali od dalmatinskog popa koji je tada tek počinjao poprimalo oblik koji danas poznajemo. U pojedinim pjesmama Meri je na rubu da zvuči poput Pat Benatar, pa čak i Donne Summer. Nije čudno što je tada primala (i odbijala) poslovne ponuda iz Italije, Amerike i Nizozemske.

Do ploče Prašina s puta njen se mladenački nemir donekle uljuljkao u konvencije domaće zabavne glazbe osamdesetih, uz povremene bljeskove genijalnosti, koja više podsjeća na desetak godina mlađeg Nenu Belana ili Gibonnija, nego na autore ili pjevačice njene generacije.

Osamdesetih u suradnji s nizom prepoznatljivih imena Meri objavljuje još tri albuma: Meri VI (1985), Potraži me (1988) i Zlatni snovi (1989). Godine 1986. u duetu s Tedijem Spalatom na Splitskom festivalu izvodi Kovačićevu skladu “Konoba”, koja ubrzo postiže veliki uspjeh. Tri godine kasnije na istom festivalu izvodi vlastitu skladbu “Dome moj” i osvaja treću nagradu publike. Pjesma je 1990. dobila međunarodnu verziju pod naslovom ‘Veel te mooi’, koja je postala veliki hit u Belgiji i Nizozemskoj. Meri je za to doznala tek godinama kasnije.

Krajem osamdesetih otpjevala je Dedićevu i Kalogjerinu “Veslaj, veslaj”, duet s Oliverom te snimila “Gorku rijeku” s Ivčićem. Njen album iz 1993., “Zašto te volim”, složen je oko domoljubnih motiva, a uključuje i kultnu pjesmu “Zemlja dide mog”, za koju je tekst napisao poštar Ivo Cetinić iz Vele Luke, a skladao njegov mještanin, glazbenik Vinko Barčot na bojišnici u Stonu.

Devedesetih se Meri prividno povukla sa scene da bi skladala. “Možda sam se malo umorila od brojnih putovanja i gostovanja jer sam već kao 15-godišnjakinja krenula na turneje,” otkrila je tada. “Biti autor jedini je način da ostanem u glazbi, a da ne moram toliko putovati. Imam kod kuće studio i sve što mi je nužno da bih mogla pjesme raditi sama, da bih mogla biti kreativna. Pomalo se igram, to mi je hobi, a opet sam u svom zanimanju. Radim za sebe, a ako mi se nešto stvarno učini dobrim, vjerojatno ću to i objaviti.” (VL, 20.10.1995, br. 11539)

Od 1996. do 2004. Meri je sa kćeri Ivanom živjela u Zagrebu, gdje je snimila album Putovanja. Bio je to njezin povratak kantautorstvu, a snimila ga je uz članove grupe Songkillers te Elvisa Stanića. Na pjesmama je sama radila aranžmane i produkciju, surađujući pritom s Antom Pecotićem, Joškom Banovom i kćeri Ivanom.

Međutim iz Zagreba su je “otjerali” susjedi koji nisu podnosili zvuk njenog klavira i klima. Najprije se vratila u Split, a onda preselila na Korčulu. Godine 2001. izašao je live album Malo mora na mom dlanu, snimka koncerta u splitskom HNK, gdje je s Oliverom otpjevala “You’ve Got a Friend” Carole King. Nedugo zatim gostovala je na oproštajnom koncertu grupe Divas, odnosno albumu Divas & dive, uz Radojku Šverko, Josipu Lisac i Gabi Novak.

Godine 2006. objavila je jazz album Tiramola sa splitskom grupom Black Coffee, a 2009. etno album Virno srce, kojim je proširila svoje polje djelovanja i otvorila prostor sve učestalijim suradnjama s klapama. S vlastitim je skladbama više puta nastupila na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, gdje i nagrađena. Njeno posljednje izdanje za sada je album Dozvoli mi, nastao u suradnji sa kćerkom, a u izdanju vlastite udruge MAMISONIC.

Premda ju je prerana smrt kćeri na nekoliko godina ostavila bez glasa, Meri je i u osmom desetljeću života i dalje aktivna – nastupa i snima, ne opterećujući se onime što je godinama podnosila zbog izražene individualnosti i nemogućnosti uklapanja u zadane kalupe. U intervjuu za časopis Gloria otkrila je da bi voljela snimiti album duhovnih pjesama i tako se vratiti na početke, kad je kao djevojčica pjevala crnačke duhovne pjesme.

MERI CETINIĆ U BROJEVIMA

U stvaralaštvu Meri Cetinić susreću se različiti svjetovi – soul, jazz, pop i dalmatinska tradicija – a upravo taj spoj čini njezin glazbeni rukopis prepoznatljivim. Njene su pjesme najčešće o moru i ljubavi. Za mnoge, ona je utjelovljenje ženstvenosti u hrvatskoj glazbi, pa se tako u člancima o njoj često ističu njena samozatajnost i nenametljivost, ali i snažna, trajna potreba za slobodom. Surađivala je s mnogima, ali uvijek je najviše vjerovala samoj sebi.

Nakon gotovo šest desetljeća glazbene karijere, 14 albuma i više od milijun prodanih nosača zvuka, konačno je dobila i Porina za životno djelo. No taj je Porin bio tek jedna u nizu nagrada koje su joj posljednjih godina dodijelile različite institucije za sveukupan doprinos hrvatskoj diskografiji i kulturi.

Iako je puno vremena provela za klavirom, Meri nikad nije stekla naviku da svoje pjesme nudi drugima. Kaže da su od nje pjesmu tražile samo Josipa Lisac i Gabi Novak. Josipi je skladala pjesmu “Još se zvijezde sjaje”, koju je kasnije i sama snimila, a Gabi je dala “Živim s tobom”.

Ivana Burić, kći Meri Cetinić, bila je njezina velika životna radost i nerazdvojni pratitelj u karijeri. Meri je u mladosti, nakon kratkog braka, ostala sama s Ivanom, koja ju je pratila na svim putovanjima. Ivana je završila je Glazbenu akademiju, skladala vlastite pjesme i objavila dvije zbirke poezije, a Meri je pružila najljepše u životu: bezuvjetnu ljubav i bliskost. Nažalost, Ivana je preminula u lipnju 2021. u splitskoj bolnici nakon teške bolesti, u 43. godini.

Kroz neizmjernu osobnu bol Meri je ipak pronašla snagu da ponovno progovori – glasom i glazbom. Kao odvažna pionirka ženskog autorstva sedamdesetih, nastavila je stvarati, s povjerenjem u Boga, moć glazbe i vlastite sposobnosti.