Gitara kao simbol moderne popularne glazbe (1)

Ako znamo da svjetska industrija gitara okreće preko deset milijardi dolara godišnje, onda je vjerojatno riječ o više nego petnaest milijuna vježbajućih prstiju. Istovremeno neke slavne gitare na dražbama postižu milijunske cijene

Nema sumnje da je od polovice prošlog stoljeća pa sve do danas, gitara najeksponiraniji instrument popularne glazbe (osobito one s korijenima u bluesu i rocku), dapače do te mjere da je gotovo možemo smatrati njenim zaštitnim znakom. Na kućnoj zabavi, ili pokraj logorske vatre, ona je najprimjerenija situaciji jer je lagana za ponijeti  sa sobom i jer je na običnoj akustičnoj gitari moguće svirati praktički svaki stil glazbe, na što se pozivala i u 90-im godinama prošlog stoljeća popularna MTV-jeva serija Unplugged – bez struje.

Woodstock poster – gitara kao simbol

S obzirom na to da je riječ o glazbalu čiji korijeni sežu u daleku prošlost ljudske rase, iznenadni uspon gitare na taj visoki pijedestal pop kulture, na kojem još uvijek stoji, bio je munjevit. A da ta gitarska groznica nije samo prolazna moda, kako je još 1962. godine mislio Dick Rowe, izvršni direktor gramofonske kompanije Decca Records, treba se prisjetiti da je odbio Beatlese uz obrazloženje: „….guitars are on the way out“, odnosno „gitare su na odlasku“.

Gitaru ipak nisu uspjeli pokopati ni sintesajzeri u sedamdesetima, ni programirani sekvenceri i elektronički bubnjevi u osamdesetima, ni kompjuteri u devedesetima. U epizodi crtane serije South Park pod nazivom Guitar Queer-O iz 2007. godine autori se rugaju djeci koja tvrde da je sviranje prave gitare za starce, jer normalni ljudi igraju video igru Guitar Hero. Ali danas i dalje vrijedi opservacija Bona Scotta iz hita grupe AC/DC “Let There Be Rock“, o petnaest milijuna prstiju koji su učili svirati:

There was fifteen million fingers
Learnin’ how to play…

Doduše, ako znamo da svjetska industrija gitara okreće preko deset milijardi dolara godišnje, onda je vjerojatno riječ o više nego petnaest milijuna vježbajućih prstiju. Istovremeno neke slavne gitare na dražbama postižu milijunske cijene.

Povijest gitare

Instrument na koji mislimo pod pojmom gitara jedan je u nizu kordofona (tehnički naziv za glazbala kod kojih je izvor zvuka napeta žica), koji su se kroz povijest pojavili u mnogim kulturama diljem svijeta. Čini se logičnim da je, čim su izumljeni lȗk i strijela – a to je prema današnjim spoznajama bilo prije najmanje šezdeset tisuća godina – netko otkrio kako kod istrzaja strelice, tetiva lȗka proizvodi ton čija se visina može mijenjati rastezanjem i savijanjem lȗka i da se tako mogu svirati melodije. Izgleda stoga vjerojatno da je lȗk bio izvorni kordofon, a onda i pradjed, ili prabaka, današnje gitare.

Prvi poznati umjetnički prikaz preteče moderne gitare, Hetitska lutnja (cca 1399–1301 pr.n.e.) iz Alacahöyüka u današnjoj Turskoj

Starogrčka riječ kithára, u nas prevedeno riječju citra, spominje se nekoliko puta i u Bibliji. Kithára se kasnije u arapskom jeziku prometnula u qīthārah, a onda se, za vrijeme muslimanske okupacije Pirinejskog poluotoka, u Španjolskoj transformirala u guitarra, što je postalo korijenom za varijacije u prijevodu te riječi na većinu svjetskih jezika.

I dok etimologija izvorne riječi kithára nije u potpunosti razjašnjena, moguće je njeno onomatopejsko porijeklo. Uz malo mašte, to ime zvuči kao da ste prevukli palcem preko žica.

Moderna gitara

 U 16. stoljeću u Španjolskoj i Italiji pojavljuje se glazbalo s pet žica pod imenom vihuela, koje je preteča današnje moderne gitare. Vihuela se ugađala slično kao i moderna gitara, dakle od najniže žice: A, D, G, H, E.

Vihuela

Sredinom 18. stoljeća vihueli je dodana je još jedna E žica, dvije oktave niža od prve, i tako je nastala moderna gitara koja se i danas standardno ugađa: E2, A2, D3, G3, H3 i E4. U 19. stoljeću je španjolski luthier (graditelj žičanih glazbenih instrumenata) Antonio de Torres Jurado prednju ploču instrumenta – tehničkog imena glasnjača – ojačao letvicama zalijepljenim u obliku lepeze. Tako je riješio problem deformacije glasnjače pod tenzijom žica koja ide i do 600 Newtona (kolokvijalno 60 kg). To je i danas standard pri gradnji klasičnih i flamenco gitara.

Glasnjača gitare poduprta „lepezom“

Čitava dva stoljeća, osim luthiera, i većina virtuoza i kompozitora za gitaru dolazi iz Španjolske. Krajem 18. stoljeća rođeni Fernando Sor, u svoje vrijeme poznat kao Beethoven gitare, prvo je od velikih imena. Sor je napisao mnoga didaktička djela različitih nivoa tehničke kompleksnosti i stoga se početnici na klasičnoj gitari vrlo brzo upoznaju s njegovim jednostavnijim kompozicijama jer su njegovi prstometi prirodni i logični, a tonalno konzistentni. Kompozicija Lágrima odnosno Suza, jedan je od Sorovih malih dragulja, ovdje u izvedbi jednog od najcjenjenijih klasičnih gitarista 20. stoljeća, Engleza Juliana Breama.

Nakon Fernanda Sora, u drugoj polovici 19. vijeka njegov sunarodnjak Francisco Tárrega komponirao je jednu od najpoznatijih i najpopularnijih skladbi za klasičnu gitaru, Recuerdos de la Alhambra (Sjećanja na Alhambru), koja je školski primjer kako se na gitari uz melodiju istovremeno može svirati i pratnju, tako da neupućeni često pomisle da je ondje riječ o dvije gitare. On je također i kompozitor motiva (iz kompozicije Gran Vals) koji je Nokia koristila kao svima znanu melodiju zvona na svojim popularnim mobilnim telefonima. Sjećanja na Alhambru ovdje u interpretaciji naše klasične gitaristice svjetskog glasa, Ane Vidović.

Bez obzira na s vremenom sve veći broj ozbiljnih djela napisanih za nju, na gitaru se i dalje gledalo više kao na salonski kuriozitet, nego kao na ozbiljan glazbeni instrument. To je promijenio Andrés Segovia, rođen 1893. g. u Linaresu u Španjolskoj. Iako samouk, Segovia je svojom virtuoznošću i toplom emotivnom interpretacijom pokazao da gitara može napuniti koncertne sale. Transkribirao je preko 150 djela baroknih majstora, pa iako veliki glazbeni purist, popularizirao je upotrebu plastičnih (najlonskih) žica jer su se do tada koristile strune pravljene od životinjskih crijeva. Bio je također pionir novih tehnika sviranja i utjecajan učitelj te ga se s pravom smatra ocem moderne klasične gitare te najvećim i najvažnijim klasičnim gitaristom 20. stoljeća.

Osim Tárregina Sjećanja na Alhambru, još je jedna kompozicija, zapravo koncert za gitaru i orkestar iz 1939. g., postigla veliku globalnu popularnost, a to je djelo španjolskog skladatelja Joaquina Rodriga Concierto de Aranjuez.

I ovdje je jasno što je glavni problem klasične gitare: ona nije dovoljno glasna da bi se mogla nositi s volumenom zvuka punog simfonijskog orkestra. Iako je Rodrigo napisao vrlo laganu orkestraciju, i u gornjoj snimci jasno se vidi da je Pepe Romero, jedan od vodećih svjetskih klasičnih gitarista, diskretno ozvučen dvama mikrofonima. Segovia nije odobravao nikakvu vrstu elektroakustičkog ozvučenja, ali realnost je takva da su danas većina klasičnih gitarista u velikim koncertnim salama ipak ozvučeni.

S druge strane Atlantika, Orville Gibson je, kao i Antonio Stradivari na svojim violinama, prednju ploču od jednog komada smrekinog drva precizno izrezbario u obliku luka. Te gitare i bez podupirućih letvica (na engleskom bracing) zvuče glasnije od klasičnih i za njih se ustalio izraz archtop, to jest glasnjača u obliku luka.

Kad je na archtop gitarama centralni kružni zvučni otvora u obliku kruga zamijenjen otvorima u obliku slova f, kao kod violine, taj je dizajn postao standard za gradnju jazz gitara.

Gibson LP, carved top s f zvučnim otvorima

Na početku 20. stoljeća počele su se na gitarama koristiti čelične žice. One su glasnije od najlonskih, ali povećavaju pritisak na vrat – koji ide i do 80 kg – i on se s vremenom počne savijati. U Gibsonu su stoga 1921. g. izumili truss rod, to jest metalnu šipku koja se umeće u vrat gitare i kojom se može korigirati njegova zakrivljenost. Danas to imaju sve gitare s metalnim žicama.

Također početkom 20. stoljeća, u Los Angelesu je u Slovačkoj rođeni Ján Dopjera napravio gitaru s tijelom od metala, i u nju, mehanički povezane s konjićem gitare, ugradio tri aluminijske membrane koje pojačavaju zvuk slično kao i membrana elektroakustičkog zvučnika. Tehnički naziv za takvu gitaru je rezonator pa, iako je poanta izuma bila napraviti glasniju gitaru, karakteristični zvuk rezonatora postao je omiljen među mnogim blues puristima. Rezonatori Dopjerine firme National String Instrument Corporation i danas su među najcjenjenijima na tržištu.

National rezonator

Dopjerina braća Rudy i Emil osnovali su vlastitu kompaniju i za njeno ime spojili Do iz svog prezimena i bro od engleske riječi brothers (braća). Tako je nastalo Dobro, riječ istog značenja u hrvatskom kao i slovačkom. Dobro je s vremenom kolokvijalno postao sinonim za svaki rezonator.

U Europi je firma Selmer razvila gitare s prednjom pločom koja je blago savinuta iza konjića i ima bracing u obliku ljestava. U zvuku tih instrumenata namjerno ima vrlo malo basa, da bi se istakli srednji tonovi, koje ljudsko uho bolje čuje. U Gypsy jazzu, jedinom obliku autohtonoga europskog jazza, koristi se gotovo isključivo takav tip akustičnih gitara. Najistaknutiji i najutjecajniji predstavnik žanra i dalje je nenadmašni, 1953. g. prerano preminuli Django Reinhardt, gitarist koji je sa samo dva funkcionirajuća prsta uspijevao svirati vrtoglavo brze solo dionice.

Moderna akustična gitara

Danas globalno najpopularniji tip akustične gitare jest flat top gitara, za koju je vjerojatno najpoznatiji primjer često kopirani model „D 28“ kompanije Martin.

Martin D 28Tu vrstu gitara zovu još i folk ili western gitare, a također i steel-string acoustic guitar (akustična gitara s čeličnim žicama). One imaju ravnu glasnjaču (odatle flat top), ali za razliku od de Torresove „lepeze“, ta je poduprta strukturom od letvica u obliku slova X (X-bracing). Vrat folk gitare i do čitav je centimetar uži od vrata klasične gitare i za dva praga je duži, što omogućuje drugačije tehnike sviranja.

Iako je Španjolska domovina moderne gitare, u 20. stoljeću interes za instrument počeo je brzo rasti i u Americi. Izvorni blues i bluegrass, country and western i kaubojske balade nemoguće je zamisliti bez akustične folk gitare. To se prenijelo i na rockabilly, koji je amalgam countryja i bluesa. Tako na svojim prvim hitovima “That’s All Right”, “Blue Moon of Kentucky” i “Mystery Train”, s obzirom na to da u grupi nisu imali bubnjara, Elvis Presley kompetentno drži ritam na akustičnoj gitari.

Elvis Presley

U šezdesetim prošlog stoljeća akustična je gitara bila primarni instrument američkog folk i protestnog pokreta. Woody Guthrie, Pete Seeger, Bob Dylan, Joan Baez, svi su oni nezamislivi bez akustične gitare u rukama. A snagu kulta akustične folk gitare najbolje je osjetio upravo Dylan, kad su ga iz publike izviždali i počeli zvati Judom jer je prešao na električnu gitaru.

I dok se rock smatra primarno električnom glazbom, naslovi kao “Yesterday“, “Blackbird“, “You’ve Got To Hide Your Love Away“ (The Beatles), “Angie“, “Wild Horses” (The Rolling Stones), “Behind Blue Eyes”, “Pinball Wizard”, (The Who), “Lola”, “Days” (The Kinks) samo su neki od velikih hitova baziranih na akustične gitari.

Led Zeppelin, na koje se gleda kao na jedne od začetnika heavy metala, uvijek su puno pažnje posvećivali majstorski aranžiranim, snimljenim i produciranim akustičnim gitarama. “Stairway to Heaven“ vjerojatno je najpoznatiji primjer.

I danas se mega zvijezde pop glazbe kao Ed Sheeran i Taylor Swift i dalje redovito pojavljuju na pozornici s akustičnom gitarom u ruci.

Nove tehnike sviranja akustične gitare

U američkoj folk glazbi razvile su se dvije nove tehnike: fingerpicking (trzanje prstima) i flatpicking (sviranje trzalicom). Jedan od ključnih figura fingerpickinga svakako je Merle Travis, koji se vodio istom idejom kao i Tarrega, da gitara istovremeno može svirati bas liniju, melodiju i harmonijsku pratnju. Kao i mnogi drugi fingerpicking gitaristi, Travis je koristio thumbpick, trzalicu koja se natakne na palac da bi se mogle glasnije svirati bas dionice. Srž njegove tehnike jest ta da se palac ravnomjerno premješta između bas žica, a prsti onda preko toga sviraju izrazito sinkopiranu pratnju i melodiju. Taj se način sviranja često naziva Travis picking.

Jedan od zadnjih velikih izdanaka te tehnike nenadmašni je Australac Tommy Emmanuel, koji ovdje kombinira vlastiti instrumental Gameshow Rag s Merle Travisovim originalom Cannonball Rag.

Što se tiče virtuoznog sviranja gitare običnom trzalicom, velikanom stila smatra se Doc Watson.

A od najmlađe generacije bluegrass flatpickera jedan od najistaknutijih je Billy Strings.

Zaključno…

Jasno je da je utjecaj SAD-a kroz moćne medije bitan faktora u velikoj popularnosti instrumenta. Teško je procijeniti koliko je mladih ljudi poster Elvisa s akustičnom gitarom inspirirao da se prihvate instrumenta, ali samo neki od njih su, po vlastitu priznanju, John Lennon, Paul McCartney, George Harrison, Bob Dylan, Jimi Hendrix, Eric Clapton, Jimmy Page, Keith Richards, Bruce Springsteen…

Popularnosti je sigurno pomoglo i to što se na gitari uz tek malo glazbenog talenta relativno lako može naučiti nekoliko osnovnih, takozvanih „kaubojskih akorda“, što je dovoljno za pratiti mnoge jednostavne pjesme. Ona je također vrlo pogodna za držanje ritma. I lako ju je ponijeti do logorske vatre. Pokušajte to s klavirom.

Ali gitara je također i ozbiljan samostalan solistički instrument, na kojem se osim toga zatezanjem žice mogu dobiti mikrotonovi, tonovi kojih nema na klaviru, a toliko su važni za ekspresivnost bluesa i rocka.

Međutim, sve to ne bi bilo dovoljno da nije došlo do elektrifikacije. Naizgled paradoksalno, elektrifikacija je presudno utjecala i na akustične gitare, tako da danas oko tri četvrtine modernih akustičnih gitara industrijske proizvodnje dolazi iz tvornice s već ugrađenom nekom vrstom pick-upa koji pretvara zvuk u električni signal pa se gitaru može priključiti na pojačalo. Presudno je ipak nešto drugo.

Iz svog rakursa glazbenog purista, Andrés Segovia bio je u pravu kad se protivio ozvučenju jer u trenutku kad ste postavili mikrofon ispred akustične gitare, to prestaje biti isti instrument. Mijenja se dinamika, to jest odnos tišeg i glasnijeg. Osim toga, ljudsko uho čuje pojedine frekvencije zvuka ovisno o njihovoj glasnoći pa će se pojačanjem zvuka promijeniti i percipirani timbar gitare. I kao što prikaz događanja uživo na ekranu televizora nije stvarnost, već elektronički odraz te stvarnosti, tako se ni ono što dolazi iz zvučnika ne može mjeriti s neposrednošću stvarnoga akustičnog instrumenta. Segovia je bio u pravu za glazbalo kakvo je on podrazumijevao pod pojmom gitara, ali nije razumio da je to sada postao novi instrument koji odgovara novom senzibilitetu i drugačijoj vrsti glazbe, tako da za njega vrijede drugačiji kriteriji, kako za električne gitare, tako i za akustične.

Već spomenuta MTV-jeva serija Unplugged je tu dobar primjer. Ništa tamo zapravo nije bilo unplugged. Sve je bilo uključeno, ako ništa drugo kroz mikrofone. To se dobro vidi u najdojmljivijem trenutak čitave serije, kada Nirvana izvodi tužbalicu Davida Bowieja o samoubojstvu “The Man Who Sold the World“. Tu Kurt Cobain svira akustičnu gitaru na kojoj su vidljivo instalirana dva magnetska pick-upa, kakvi se koriste na električnim gitarama.

Pritom je uključen u Boss DS-2 Turbo Distortion pedalu, koja gitari daje agresivni, režeći zvuk koji nimalo ne sliči na zvuk akustične gitare.

Kurt je možda, na svoj tipični pasivno-agresivni način, aludirao na to da sve ovo smatra farsom, u kojoj je on unovčio svoj autorski kredibilitet da bi postao rob korporacije, ali bio je i električni gitarist s instinktom za riffove na izobličenom zvuku. A to je što želi i većina dječaka, a sada sve više i djevojčica, koji žele gitaru – oni žele taj posebni instrument, s izobiljem posebnih mogućnosti: električnu gitaru. Ali o njoj u posebnom tekstu.