Tereza Kesovija u tri poglavlja

Ona je iskrena, poletna i neustrašiva dama, duhovita i draga kad nije razdražljiva, ponekad buntovna a uvijek osjećajna, samouvjerena i zanimljiva. Njezina je osobnost tolika da se često sama o nju spotakne (ali se uvijek dočeka). Ta „životinja scene“ grize dramatično visoke tonove na desetak jezika, i to više od šest desetljeća. Ona je Tereza Kesovija a danas slavi 85. rođendan

Zbog nje se vole Dubrovnik u kojem se rodila i Split koji ju je potvrdio kao zvijezdu. Ona nam je otkrila parišku Olympiju. Tereza Kesovija je prva hrvatska pjevačica s uspješnom europskom karijerom i jedina koja nosi titulu viteza. Godine 1995. izjavila je da joj „po scenskom, glasovnom, interpretativnom, životnom… iskustvu više nitko ne može konkurirati“ (VL, 14.04.1995), a taj stav u međuvremenu nije imala razloga mijenjati.

Premda ono što se u Dalmaciji naziva temperamentom često zvuči kao neki stupanj narcizma, u slučaju Tereze Kesovije taj temperament u sebi nosi ono najbolje od tih tendencija: karizmu, asertivnost i neuobičajenu predanost drugima. Uz to on krije tajnu njezina uspjeha, sklonosti da riskira, da se hrabro suoči sa svojim kritičarima i povrh svega izdrži sve što život stavi pred nju.

Zbog života popločanog bolnim iskustvima Tereza je svoju patnju više puta usporedila s Isusovom, istaknuvši jednom da razlika između njih dvoje leži u tome što se patnja na njezinu licu nikada nije smjela pokazati. Čini se da su suze i upornost, kao skromni simboli siline s kojom nastupa ta višestruko talentirana diva, od nje stvorili narodnu ikonu.

Iz istih razloga potresne su joj slike i druge kontroverzne izjave s njezinim potpisom, kao i način na koji se nosila s podrugljivim komentarima, donijele više ljubavi nego mržnje, više poštovanja nego poniženja i uvjerljivu potporu šire javnosti. Njezini su ljudi uvijek stajali uz nju, kao i ona uz njih.

Da je predmet u kupaonici, Tereza Kesovija bila bi aromatična svijeća na rubu kade, čija vas svjetlost ne može ostaviti ravnodušnima. Da je građevina, bila bi Bazilika Sv. Srca na brdu Montmartreu u Parizu. Da je začin, bila bi ružmarin iz Konavla.

Ilustracija: Hrvoje Dešić

STOPAMA INTERPRETATORA

Život Tereze Kesovije neraskidivo je vezan uz njezin rodni kraj odnosno seosku idilu Konavala u kojima je odrasla okružena cvrkutom ptica, mukanjem krava i meketom koza, „noćnim mirisom sijena, smokava, grožđa“. Svim zlatnim lovorikama usprkos ili baš zbog njih oduvijek je bila ponosna na svoje skromno podrijetlo, na one zelene lovorike, svoj pitomi Mediteran.

Rođena je u Dubrovniku, kao drugo dijete majke (J)ane, djevojke iz imućne konavoske obitelji i oca Antuna, siromaha bez zanata s kojim se Ana vjenčala mimo obiteljskog dopuštenja, raskinuvši svojom udajom za njega nametnute zaruke s drugim čovjekom. Bila je to filmska ljubav. No, nažalost, Ana je preminula nakon što je rodila Terezu, a brigu o njoj i tri godine starijem bratu Peri ubrzo je preuzela pomajka Jele o kojoj Tereza uvijek govori s blagošću.

Kao osnovnoškolka Tereza je pjevala u dječjem zboru dubrovačke katedrale i bila član zbora radio stanice Dubrovnik, a ljubav prema popularnoj muzici, kao i izravan susret s njom duguje svinjama. Naime jednu je otac prodao da bi kupio radio prijemnik, a drugu da bi Tereza dobila flautu i mogla pohađati glazbenu školu. Tereza je svoju zvijezdu slijedila sve do Zagreba, djelomično nadahnuta nagradom s natjecanja u Ljubljani.

Na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji studirala je na Odsjeku za flautu, ali službeno nikada nije diplomirala. Njezina pjevačka karijera uzletjela je samo par godina nakon dolaska u Zagreb, gdje je uz njezinu veliku karijeru počelo i veliko prijateljstvo s Arsenom Dedićem. Naime, i on je studirao flautu te s njome dijelio zagrebačku sudbinu dalmatinskog studenta iz siromašne obitelji. Njihov kolega bio je i Alfi Kabiljo.

Prvi nastup pred većom publikom Tereza je imala u zagrebačkom Varijeteu 1961. godine. Iste godine pjevala je u alternaciji s Gabi Novak na festivalu u Opatiji, a već iduće godine debitirala na Splitskom festivalu s Runjićevom pjesmom “Ćakule o siromajima”. Samo dvije godine kasnije s Tonijem Kljakovićem na istom je festivalu otpjevala njegovu neslužbenu himnu “Nima Splita do Splita”. Spomenute pjesme osvojile su i publiku i stručne žirije a Terezi zagarantirale zvjezdanu budućnost.

Tada se na horizontu pojavio i Pariz te cijela Azurna obala. Prvom putovanju u Pariz na početku 1965. godine kumovalo je prijateljstvo producentica Renée Lebas sa suprugom kazališnog velikana Tita Strozzija. Lebas je od nje zatražila nekoliko ploča iz Jugoslavije, u nadi da će pronaći ženski glas kakav joj treba za njezine projekte. Primila je snimke Lole Novaković, Ljiljane Petrović, Gabi Novak i Tereze Kesovije.

U monografiji Zagrebački festival – 70 godina Tereza navodi da je Gabi Novak bila njezin prvi izbor, ali je odustala kada su joj počeli nabrajati što bi sve u vezi svog izgleda i glasa morala promijeniti da bi ostvarila francusku karijeru. Tereza je uletjela kao mediteranska verzija svega onoga što je Lebas tražila, ali i kao osoba koja je bila spremna poslušati njezine savjete. Boravak u Parizu donio je svoje izazove, a Tereza je kao mlada pjevačica i još mlađa majka snažno čeznula za domom. Međutim prihvatiti poraz nije bila opcija.

Puno je radila, pjevala do kasno u noć po pariškim kabaretima, učila francuski jezik te u konačnici zaradila četverogodišnji ugovor s diskografskom kućom EMI Pathe – Marconi. Snimila je nekoliko EP-jeva i singlica, a zatim joj se 1966. dogodila “Larina pjesma”. Unatoč očitom glumačkom potencijalu, Tereza nije glumila. No film je ušao u njezinu karijeru. Bila je jedna od prvih koja je snimila “Larinu pjesmu” iz klasika Doktor Živago.

U to vrijeme dogodio se i njezin prvi nastup na Euroviziji. Nastupila je kao predstavnica Kneževine Monako s pjesmom “Bien plus fort”. Ondje su je navodno doveli glasovi Grace Kelly i njezina princa. Te godine je s nula bodova dijelila posljednje mjesto s Italijom. Drugi put na Euroviziji nastupila je 1972. godine kao predstavnica Jugoslavije s pjesmom “Muzika i ti” te osvojila 9. mjesto. Zbog njezine slave došlo je do prvih većih razmirica s Lebas pa je Tereza odlučila nastaviti sama, raskidajući svaki ugovor koji joj nije išao na ruku.

Spletom okolnosti 1967. dobila je priliku nastupiti u Olympiji a toj se pozornici kasnije triput vraćala, posljednji put 2007. godine. Čak i ako nije iskoristila sve pariške prilike, nema sumnje da su šezdesete i sedamdesete bile najbolje godine u njezinoj karijeri. Pjevala je na festivalima i u TV programima u Belgiji, Italiji, Španjolskoj, Sovjetskom savezu, Kanadi, Argentini, Brazilu, Poljskoj, Rumunjskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, etc. i uživala veliku popularnost u Francuskoj i Jugoslaviji. Vrhunac njezine karijere bio je solistički koncert u pariškoj Olympiji 1988. godine.

Između tog i posljednjeg nastupa u Olympiji Terezi se dogodio rat i privikavanje na neobičan glamur nove, slobodne Hrvatske. U ratu je uništena njezina kuća u Konavlima, njezin višekratno oplakan dom, a Tereza je pjevajući prognaničke himne “Vraćam se” i “Sutra je novi dan” i šansone o rodnom zavičaju postala simbol stradanja naroda u Dalmaciji i glas svih onih kojima je nešto nasilno oduzeto. Naravno, kao i mnogi njezini kolege, tada je odlučila da više neće nastupati u Srbiji i Crnoj Gori.

Dvadesetak godina kasnije, u listopadu 2013. ipak je nastupila u Beogradu, a burne reakcije dežurnih moralizatora pratile su njezine klasično neumjerene izjave, zbog kojih Tereza i u starosti ostaje posvađana s dijelom publike koja u njezinim istupima i dalje vidi političku snagu. Međutim danas je barem jasno da se Tereza politikom bavila utoliko ukoliko se ona bavila njome i jasno je dala do znanja da njezin trud generira dug.

Ipak, treba istaknuti da je od devedesetih do danas Tereza zadržala postojanu prisutnost u medijima, i to najprije svojim radom i sudjelovanjem u humanitarnim akcijama. Prašina, bila prouzrokovana tračevima ili istinama, dio je posla, a Tereza očito ne podnosi mir tako lako i ne zadovoljava se statusom glazbenog antikviteta, kako je nazivaju zbog njezine postojanosti.

Terezi svojstven operni stil pjevanja prestao je biti moderan još sedamdesetih, ali Tereza u tome nikad nije vidjela problem. Vjerovala je da klasika, kako je ona vidi, nikada ne izlazi iz mode, a njezin stav ogleda se i u njezinim modnim izborima.

„Uvijek posebna i elegantna, svoju je karijeru počela u dugim lepršavim haljinama, duge crne kose, potom je prešla u kratke hlačice i zgodne kape, a onda je otkrila ruski stil, pa hipijevske haljine, trikoe…,“ piše u jednoj analizi njezina stila iz 1997. godine. Kao prekretnica u njezinim izborima navodi se Azzarova haljina nakon koje su uslijedili modeli Pierrea Balmaina i Givenchyjeva haljina koju je svojevremeno obukla u Splitu. U istom članku navedeno je da su jednu haljinu Peerea Spooka nosile i ona i Sophia Loren, na koju očima i temperamentom, Tereza malo i nalikuje. (VL, 18. 7. 1997., br. 12154)

Sa svojih osamdeset i pet godina Tereza je i dalje lijepa žena koja svojom pojavom i pjevačkim nastupima još uvijek plijeni pozornost, a iz rata s javnim mnijenjem uvijek izlazi kao pobjednica.

TEREZA U BROJEVIMA

Tereza Kesovija je u svojoj gotovo 65 godina dugoj pjevačkoj karijeri snimila stotinjak singlica i tridesetak albuma, od kojih je pet snimljeno na koncertima uživo. Pjevala je na više svjetskih jezika među kojima su talijanski, francuski, ruski, engleski, njemački, španjolski i portugalski. Na nekima od njih i govori! Njezini su domaći i strani albumi često bili prvi na top ljestvicama prodaje, kao i singlice, što je prema nekim navodima čini najprodavanijom i najslušanijom hrvatskom pjevačicom svih vremena.

I u svojoj francuskoj fazi bila je čest gost domaćih festivala. Na Zagrebačkom festivalu nastupila je dvadeset i pet puta, a publika ju je nagradila triput. Još 1995. primila je posebno priznanje za cjelokupni umjetnički doprinos tom festivalu. Na Splitskom festivalu nastupila je gotovo pedeset puta, dovoljno puta da postane njegov zaštitni znak. Ondje je slavila čak deset puta, a 2022. godine posvećena joj je posebna retrospektivna večer.

Nastupala je i devedesetih na Melodijama hrvatskoga Jadrana, u Opatiji, u Dubrovniku, u Krapini, na Melodijama Istre i Kvarnera, na Večerima dalmatinske šansone, etc.

Godine 1999. francuski predsjednik Jacques Chirac dodijelio joj je odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti zbog predanog rada na jačanju zajedništva Francuske i Hrvatske, a prije dvije godine francuska ministrica kulture Roselyne Bachelot-Narquin unaprijedila ju je u Časnika reda umjetnosti i književnosti. Uz to dobitnica je i međunarodne Zlatne povelje za humanizam. Nositeljica je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Iako je struku u Hrvatskoj još devedesetih molila da joj ne dodjeljuju nagradu za životno djelo jer još nije napravila sve što je naumila, 2009. godine dobila je Porina za životno djelo i nagradu grada Dubrovnika za životno djelo. Godine 2020. dobila je još jednu takvu od svoje općine Konavle. Zanimljivo, svoj drugi Porin dobila je nakon nagrade za životno djelo, za svoje posljednje studijsko izdanje album Oči duše. Ništa manje zanimljivo nije ni to da drugih Porina nema.

U povijesti naše televizije snimljeno je dosta emisija o Terezi, ali trebate pogledati samo dvije: Latinicu iz 1993. i Nedjeljom u 2 iz 2004. godine. Prije svega da biste uočili kako dva novinara s različitim motivom za intervju i potpuno drugačijim pristupom pripremi za njega u svojim emisijama vode dva potpuno različita razgovora s dvije potpuno različite Tereze. Samo jedan od ta dva intervjua vrijedi poslušati do kraja.

Emisije posvećene Terezi, osim što puno govore o svojim novinarima, otkrivaju i jednu neobično njezinu čudnu naviku. Naime pogled Tereze Kesovija u svakom televizijskom intervjuu gotovo samovoljno (a nekada i namjerno) skreće od njezina sugovornika prema kameri. Dva su moguća razloga zašto. Prvi se odnosi na njezinu čežnju da bude sa svojom publikom, da im se obrati s važnom porukom, što je očito kada se brani od nepoželjnih novinarskih pitanja.

Drugi je, pak, nešto teže objasniti. On se odnosi na djetinji poriv da se pogleda u kameru, poriv koji djeca dijele sa svima koji se po prvi puta nađu ispred čarobne crne kutije. No Tereza Kesovija pred kamerama je više od pola stoljeća. Stoga je teško objasniti zašto njezin pogled povremeno ipak djeluje djetinje i naivno, kao da drugoga zanima po prvi put.

Osim naivnosti taj pogled može u sjećanje prizvati završne prizore filma Bulevar sumraka. One u kojima Norma Desmond halucinira da se u masi novinara koji žele snimiti vijest o holivudskom ubojstvu krije filmska kamera koja će njezino izražajno lice ponovno učiniti prepoznatljivim. U svakom slučaju, taj je nespretni refleks čini beznadno simpatičnom. (Poznanici su je usporedili i s jednako fiktivnom Scarlett O’Harom.)

Tereza Kesovija na glasu je kao izvrsna svekrva, ljubiteljica tehnologije, brz vozač, vicmaher i osoba koja uvijek kasni. Velika je ljubiteljica životinja a posebno pasa. Dugo je sama vodila vlastitu karijeru, bez menadžera. Uz to tijekom svojih osamdeset i pet godina bavila se razno raznim hobijima, od izrade goblena pa do pecanja. Usput je preboljela rak bubrega, počela gubiti sluh i napisala dvije knjige.

Prvu knjigu Libertas, objavljenu 1994. godine, napisala je nakon što joj je spaljen njezin dom u Konavlima, kako bi zaliječila svoju usamljenost i tugu. U toj knjizi opisuje rat kroz tragediju svoga rodnog kraja, tragedije ljude koji u njemu žive i vlastitu tragediju. Druga knjiga jest njezina autobiografija Tereza, to sam ja objavljena 2014. godine, nazvana po pjesmi čije je stihove napisao njezin Arsen.

Njezin privatni život obilježile su dva javna braka i jedna skrovita ljubavna veza. Njezin prvi bračni partner bio je pjevač Miro Ungar, šezdesetih okosnica sastava 4M, s kojim je dobila svog jedinoga sina Alana. Drugo „da“ rekla je vaterpolistu Ronaldu Lopatnyju i s njim provela šesnaest godina. U treću bračnu sreću nije vjerovala, ali je sa svojim nevjenčanim partnerom Karlom živjela skladno od rata do kraja njegova života.

Godine 1971. Alan je imao duet s ocem Mirom, a 1982. s majkom, svojevrsnu pohvalu služenju vojske “Porastao sam, majko”, ali nakon toga nije se više bavio glazbom. No njegova obitelj nastavila je frankofilsku i frankofonsku tradiciju obitelji Kesovija. Naime francuski i Francuze volio je i njezin prerano preminuli brat novinar Pero.

ŠKRIPAVA LADICA

Ona je Konavoka, ali pripada Prokurativama koliko i Stradunu. No osim tih mediteranskih i festivalskih ladica ovim povodom moramo otvoriti i  jednu generacijsku. Naime, Tereza Kesovija pripada generaciji ’38, onoj o kojoj Arsen govori u “Ne daj se Ines”. „Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve, u prosjeku 1938.,“ govori pjesnički subjekt koji neće imati s kime ostati mlad, ako svi njegovi vršnjaci ostare. Životna je stvarnost da je velik broj tih vršnjaka, uključujući Arsena, već davno daleko. Otišli su i neki mlađi, poput Krunoslava Kiće Slabinca i Kemala Montena, s kojim je Tereza imala duet a koji joj je napisao njezinu najveću uspješnicu “Moja posljednja i prva ljubavi”.

No živ je njezin prvi muž i otac njezina sina Alana Miro Ungar. Žive su i dvije godine starije Gabi Novak, Beti Jurković i Vera Svoboda. U njihovom društvu je i veliki Alfi Kabiljo, neponovljivi Drago Diklić Fiko te od svih drevniji i vitalniji Stjepan Jimmy Stanić. Više ili manje aktivni ti su ljudi žive riznice znanja, vještine i mudrosti koja dolazi s dugovječnosti. O tome da se strukture unutar glazbene scene uspostavljene u slobodnoj Hrvatskoj njima ne bave dovoljno Tereza je počela govoriti još u devedesetima.

Sve njezine slikovite slutnje u nekoj su se mjeri obistinile, ali nije mogla pretpostaviti da će u manjku novih zvijezda legende poput nje postati izvrstan programski adut i onima koje na pragu novog stoljeća i nije previše zanimala. Novonastaloj situaciji Tereza se lako prilagodila.

Tereza Kesovija povezana je s gotovo svim imenima o kojima je dosad pisano u ovoj rubrici. S Ivom Robićem je uz inozemni uspjeh dijelila pjesmu “Golubovi”, koju je izvela u alternaciji s njim kao debitantica na Zagrebfestu 1964. godine. Oliver je njezin brat po Splitu, Runjiću i Olympiji. S Josipom Lisac dijeli top ljestvice najboljih pjevačica u Hrvatskoj, a Metikoš i ona imali su svako svoju parišku epizodu, s bajkovitim početkom i zasluženim krajem. Otpjevala je dvije pjesme potekle iz pera Marine Tucaković, uključujući francusku obradu Zanina hita “Dodirni mi kolena”.

Među njezinim bliskim suradnicima, skladateljima uz koje je gradila karijeru osim spomenutih Arsena i Kabilja ističu se Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, Đelo Jusić i Ivica Krajač. Za nju su pisali Željko Sabol, Drago Britvić, Luko Paljetak i Kemal Monteno. Njezini bliski suradnici u Francuskoj bili su Serge Lama, Michel Legrand, Tino Rossi, Gilbert Bécaud i Rita Pavone. Nakon rata Tereza je surađivala sa Zrinkom Tutićem, a u novom tisućljeću okrenula se novom, mlađem naraštaju autora. Tako su u priču valjda ušli i Let 3.

No daleko od toga da su oni Terezu upoznali s punkom, ona je još 1982. u podne novog vala rekla: „I taj pokret pank, sve to može da bude pozitivno. Ja vjerujem u te mlade ljude, bez obzira na to što po koji put mogu djelovati zastrašujuće. Ljude moraš voljeti.“ Pankericu u njoj zapravo je probudio Robert Knjaz 2009. godine u jednoj epizodi Najvećih hrvatskih misterija.

Tereza voli ljude, naravno, ne sve, kao što ni nju ne vole baš svi. Ali oni koji je vole, čine to brižno i za nju biraju nježne riječi. Ipak, čini mi se da je najljepše riječi o njoj rekao nedavno preminuli kroničar Melodija hrvatskog Jadrana i Splitskog festivala Goran Pelaić kada je rekao: „Tere je naša žena, a kad kažem naša žena, onda pritom mislim na sve one naše žene, Dalmatinke koje su prošle puno toga teškoga i dostigle vrhunac, a Tereza je na samome vrhu.“ Nijedna kontroverza neće izbrisati njezinu simboličnu snagu i nijedno drugo vrijeme neće nam donijeti nekoga sličnog njoj.