Alka & Zokk: Vrijeme za nas

Bojan Mušćet

Daleko od klasičnog albuma dueta: Alka i Zokk

Zajednički album Alke Vuice i Zorana Šerbedžije Zokka nostalgični je spomenar na glazbenu aromu osamdesetih. Uključuje i obradu klasika Josipe Lisac “Danas sam luda”

Zoran Šerbedžija Zokk i Alka Vuica u neobičnoj glazbenoj kombinaciji / Foto: Šime Eškinja

Premda je Alka Vuica bila ugurana u vlak dance nostalgije devedesetih na nedavno održanome Megadance Partyju u zagrebačkoj Areni, ona se odlučila vratiti na (diskografsku) scenu u potpuno drukčijem žanrovskom stilu. Udružila je snage sa Zoranom Šerbedžijom Zokkom i uronila u vode čvrstog pop-rocka. Zokk je lani objavio ne osobito zapaženi album Dobar ili loš, tako da je njegov glazbeni background više temeljen na članstvu u Valentinu, Crvenoj jabuci i Bombaj štampi, negoli na solo karijeri. Ipak, njegov glavni posao danas je u Njemačkoj, gdje surađuje na različitim projektima u ulozi gitarista, skladatelja, tekstopisca i pjevača. U sve četiri uloge pojavljuje se i na albumu “Vrijeme za nas”.

Nije to album dueta, prepoznatljiv vokal Alke Vuice dominira u svim pjesmama, Zoran Šerbedžija pojavljuje se u nekim pjesmama kao drugi glavni vokal, efektno pjeva prateće vokale, a u naslovnoj skladbi čujemo i Nenu Belana. Također, nije na albumu podjela posla tako da je Alka pisala sve tekstove; većina glazbe i stihova nastala je u suradnji, dok glazbu pjesme “Pala za slobodu” potpisuje Amir Kazić Leo. Uz deset originalnih pjesama, album sadrži obradu klasika Josipe Lisac “Danas sam luda” za koji je tekst napisala upravo Alka Vuica, a Zoran Šerbedžija prearanžirao je uvodne taktove kao da je ciljano radio posvetu verziji “Bandiere Rosse” Pankrta.

Sve to je upakirano u uptempo power pop s prilično eighties gitarskog prštanja u kome su i Alka i Zokk očito nastojali dati što više u toj suradnji. Rezultati su vidljivi na nekoliko razina. Melodijski razrađene retro-pjesme zazivaju uspješna izdanja iz osamdesetih kao što su prvijenci beogradske grupe Viktorija ili Slađane Milošević, a tekstovi odaju standardnu virtuoznost Alke Vuice. Stihovi iz pjesme “Kuća iz žurnala” vjerojatno neće proći nezapaženo: “Ja nisam lutka/Iz pomodnog kafića/Što lovi sponzore/Za jeftina pića/Mene je rodila revolucija/AFŽ i demokracija.”

Produkcija Arijana Vuice, Srđana Sekulovića Skansija i, dakako, Zorana Šerbedžije (uz Nenu Belana koji je koproducirao pjesmu “Vrijeme za nas”) vrlo je funkcionalna s dovoljno raširenim zvukom koji dopušta gitarama da budu u apsolutno glavnoj ulozi uz vokale. Na albumu sviraju i prekaljeni svirački profesionalci kao što su Dražen Scholz, Dado Marinković, Fedor Boić i drugi, tako je očito da ništa nije prepušteno slučaju i da nije riječ o off-projektu, nego o pomno razrađenome projektu.

U ovom slučaju kvantiteta očito rađa kvalitetu: Alka Vuica nakon 20 godina ima album na kome ne premeće svoju ostavštinu s novim pjesmama, a Zoran Šerbedžija Zokk zasigurno će dobiti mnogo veću pozornost na hrvatskom tržištu od one koju je stekao s lanjskim albumom. Kolekcija neupitno radiofoničnih pjesama koje bi Dražen Vrdoljak zacijelo stavio u kategoriju rocka za ugodno starenje zapravo je nostalgični spomenar na glazbenu aromu osamdesetih. U doba sve intenzivnijeg okretanja tom razdoblju kod raznih uzrasta slušatelja, možda će se takav potez Alke Vuice i Zorana Šerbedžije pokazati komercijalnijim od samog sadržaja albuma.

Pitanje je samo hoće li to, s druge strane, razočarati Alkine folk-etno-dance fanove, jer primjeri pokazuju da su pjevačice išle obrnutim žanrovskim smjerom kako bi skupile nove poklonike. No ovo je vjerojatno album kakav je ona, zapravo, oduvijek željela snimiti… bez suvišnih zašto.