Husein Hasanefendić Hus: „Ono što smo voljeli nas je i hranilo: u tom je čitava utjeha“

Glazbeni i duhovni vođa Parnog valjka Husein Hasanefendić Hus ove je godine napunio jubilarnih sedamdeset. Kao bendovski autor sazrijevao je javno, boreći se s imidžem, predrasudama, nerazumijevanjem i drugim neprijateljima kreativnosti. Tri generacije te pola stoljeća poslije i dalje pliva na vrhuncima glazbenih brzaca. Iz njegove manufakture malo-pomalo izlazi dvadeseti studijski album Valjka

Husein Hasanefendić Hus je transformirao Grupu 220 u Parni valjak

Bitka i dalje traje, ali za svoj status Hus više ne mora brinuti. Vrijeme je na njegovoj strani. Publika je rekla svoje kad je prihvatila novu stvaralačku fazu Parnog valjka s Igorom Drvenkarom a bez prerano preminulog Akija Rahimovskog. Svoje mišljenje sada daje i struka, koja mu ove godine dodjeljuje nagradu za životno djelo. 

Povodom dodjele ultimativnog Porina Hus govori o sretnim okolnostima koje su mu omogućile da se bavi onime što voli, legendarnim glazbenim kritičarima svoje generacije i ulozi vojnog ro(c)ka u sazrijevanju. Dijeli s nama razmišljanja o publici, knjigama, popularnoj kulturi te senzibilitetu i svjetonazoru koji je oblikovao njegove pjesme. Pritom propituje samoga sebe, društvo u kojem živi, a i nagradu koja mu se laskavo dodjeljuje. 

Što vam osobno znači nagrada za životno djelo?

Naravno da znači, ali da bih mogao i bez toga živjeti, mogao bih. Po zakonu velikih brojeva moraš doći na red prije ili kasnije, ne? No takva nagrada skreće pažnju prema postignuću. Mi imamo jedan ozbiljan problem u društvu, a to je da se ne prepoznaje i ne priznaje postignuće. Nemamo svi iste ukuse, ne mogu te svi voljeti, ali ako radiš svoj posao dobro i predano, zaslužuješ priznanje za to. To je jedan pozitivan moment nagrade. Iako, naravno, da je dodana neka izdašna financijska nagrada, to bi bilo još bolje. 

Meni se to čini i kao nagrada za upornost. U stilu, tko god izdrži više od četrdeset godina na sceni, dobit će je. No na stranu nagrade. Na čemu ste sami najviše zahvalni? 

Najviše sam zahvalan na sreći koju sam imao, da imam obitelj kakvu imam, da su mi djeca takva kakva jesu, da je u tom dijelu sve perfektno. Moram biti zadovoljan i karijerom. Mogao sam raditi najpredanije na svijetu, sa najžešćom voljom i uvjerenjem, ali mogla je to biti glazba koja nema dobačaja, koja se sviđa malom broju ljudi. Mali broj ljudi ne dopušta da se time baviš potpuno, predano, profesionalno. Sretna okolnost je i to da je bilo par ljudi koji su žestoko kritizirali bend, i to dovoljno suvislo da iz toga ja izvučem korist.  

Rekli ste već da su vas Dražen Vrdoljak i Darko Glavan naučili samokritičnosti. Na kraju ste postali prijatelji s njima. Koji su to argumenti bili, što vas je u njihovim recenzijama potaknulo da drugačije gledate na svoj rad?

Glavan i Vrdoljak su bili ljudi koji su imali što za reći. Imali su znanje, ukus, argumente da mogu pisati suvisle kritike. Puno su me naučili. Puno su mi pomogli u razvoju. Njihovoj argumentaciji nisam mogao naći protuargumentaciju. Jednostavno mi se činilo, „da, fakat je naivan taj tekst“. Prvenstveno su se kritike na tekstove odnosile. Oni, kad su pljunuli, moglo me uzrujati ne znam koliko, ali činjenica je da su u puno stvari bili u pravu. Malo-pomalo se to onda mijenjalo u mojoj glavi i te pjesme su postupno postajale zrelije pa se promijenio i njihov odnos prema bendu.

Dražen Vrdoljak je, iako nas je i ranije počeo simpatizirati, kad je čuo Zastave, inzistirao da na predstavljanju albuma u Saxu održi uvodnu riječ. A Glavan mi je dao jedan od najvećih komplimenata kad mi je rekao: „Ti si mene na kraju pobijedio“. Njegovo predviđanje na našem početku nije slutilo na dobro, a na kraju se izvrnulo u jednu uspješnu i respektabilnu karijeru, zbroj pjesama koje traju i koje će, mogu neskromno reći, još trajati. 

Gradske priče su bile album ključan za promjenu tog početnog smjera koji su oni kritizirali, ali prije no što nastavimo o tom albumu, vratimo se na početak. Ab Ovo, doslovno, tako se zvao vaš prvi bend. Zatim je došla Grupa 220 pa Aki. Koje su to slike ostale iz tog vremena? 

Mi smo svirali u kući Nenada Zubaka na Cvjetnom naselju. Vikendom, kad su njegovi odlazili na Krk, useljavali smo se u tu kuću. Glazbenici iz pola Zagreba su dolazili tamo. Tako se pojavila i jezgra benda Ab Ovo. U jednoj fazi smo bubnjar Piko Stančić, Zubak na basu i ja visili na Vrbiku, gdje je Drago Mlinarec svirao sa svojim novim bendom Jet Scorpions. Čekali smo pauzu i molili da idemo na binu. Ondje je Mlinarec skužio da klinke reagiraju kad se mi pojavimo pa nas je u jednom trenutku uzeo za svoj bend i vratio ime Grupa 220. 

Međutim mi smo se relativno brzo razišli jer je razlika u godinama bila velika. On je bio zreo čovjek, a mi blesavi klinci. Naravno, blesavi klinci misle da sve znaju pa smo stalno bili u nekakvom latentnom sukobu. U nekom trenutku se dogodio džentlmenski sporazum. On je nama ostavio ime, a album koji smo radili (A ti se ne daj) je izašao kao njegov solo album. Kao Grupa 220 mi smo snimili album Slike. Nakon toga je Zubak, koji je bio glavni vokal, rekao da se ne osjeća ugodno kao pjevač. Tu Aki ulazi u priču.  

Prvi put smo ga vidjeli na zagrebačkom Boom festivalu 1975. godine. On je bio sa svojim bendom Torr. Ne mogu reći da je li to bilo dobro, kako su oni zvučali, kakve su pjesme svirali, ali znam da je on bio toliko u centru pažnje, tolika energetska bomba. U tom trenutku nitko nigdje nije na bini bio tako atraktivna pojava. Međutim nije to išlo lako. On je nestao. Potraga za njim trajala je par mjeseci. Priča ide da ga je našao Vladimir Mihaljek, naš menadžer, u noćnom baru u Jajcu, kako svira orgulje kao pratnju striptizetama. 

Činjenica da je on došao živjeti u Zagreb nas je brzo profesionalizirala. Kako to nije bila generalna odluka svih ljudi u tadašnjem sastavu grupe, Aki i ja smo pokrenuli novi bend. 

Prvim albumima Dođite na show! i Glavom kroz zid privukli ste i dobru i lošu pažnju na sebe, a onda su se dogodile Gradske priče, album s kojeg je odjeknula “Stranica dnevnika”.

Odlaskom u Milano, gdje smo snimili Gradske priče, na kojem je i Aki konačno zazvučao onako kako je zvučao uživo, dosta se toga promijenilo. To koincidira s mojim odlaskom u vojsku. Uspio sam se izvući nakon šest mjeseci, ali tih šest mjeseci mi je bilo dragocjeno jer sam sâm sa sobom kontemplirao. Shvatio sam da, ako mislim to raditi, ako želim nešto reći, to mora biti ono što osjećam, neko vlastito iskustvo i senzibilitet. Dotad je bilo „prevela me mala žednog preko vode“, dobra fora, 16 puta ponoviš refren, to postane hit pa imamo puno svirki. I onda dalje opet smišljaš neku takvu pjesmu, doskočicu. S Gradskim pričama, s tim periodom u vojsci, jednostavno sam promijenio pristup.

Gradske priče su album na kojemu se nalazi “Hrast”, pjesma koju je Nirvana kopirala deset godina kasnije na albumu Bleach, u pjesmi “About a Girl”. Jeste li ikada reagirali na to?

Imam neke ljude u Americi. Oni su mi našli odvjetnika koji je htio ući u akciju. Međutim to je toliki rizik vani. Tamo, ako sudac odluči da ima razloga za tužbu, oni taj trenutak zaustavljaju svu prodaju svih albuma na kojima je ta pjesma. Ne daj Bože da izgubiš parnicu. Troškovi su u silnim milionima. Nisam se htio u to upuštati. Ključna stvar u takvim slučajevima je kako je autor koji je plagirao, u ovom slučaju Cobain, mogao čuti tu pjesmu. Mi znamo da je basist Novoselić iz Zadra i da se osamdesetih muvao tu. 

On je maznuo riff, modulacija je ista i čak je i melodija, u tom drugom dijelu, vrlo slična. Pjeva drugačije na početku, ali je riff identičan. To nije sporno. Naime mi smo u jednom trenutku imali dosta izgledno potpisivanje ugovora s Warner Brothersima. To je bilo nakon Buđenja, kad je i Live in ZeKaeM odjeknuo. Zainteresirali su se za nas i u tom čitavom paketu postojala je ideja da će oni, ako potpišem publishing s Warner Chapel Music, utužiti Nirvanu. Moj sin, koji je bio veliki fan a, da se razumijemo, volio sam ih i ja, preklinjao me da to ne napravim. Danas kaže da sam možda ipak trebao. Još uvijek nije kasno da napravim nešto s tim.

Primijetila sam i ranije da je ključna točka brojnih karijera domaćih muzičara, pa tako i vaše, odlazak na služenje vojnog roka. Sada se ponovno pokreće rasprava o njegovom uvođenju. Dočarajte mi kako je to izgledalo u vašem slučaju. Što ste radili u vojsci? Gdje je bio taj prostor za kontemplaciju?

Kad sam došao u Gospić u vojsku, isti dan je po kasarni krenula priča da je došao Hus iz Parnog valjka. Tad se desilo da je vojni orkestar ostao na dva čovjeka, bubnjaru i klavijaturistu, pa su mi odmah rekli da se vratim po opremu. Sa mnom je bio Srećko Kukurić, moj profesor gitare u Lisinskom. On mi je, još dok smo putovali, rekao da već dugo svira bas i ima opremu pa je i on završio u vojnom orkestru. Taj vojni bend je bio pod nekim posebnim režimom pa sam dosta rano prešao u Dom JNA, gdje su me kačila dežurstva svaki četvrti dana. 

24 sata sam bio na prijavnici, a onda tri dana slobodan. Bilo je vremena za svirati, raditi pjesme, razmišljati, čitati. Imao sam sreće i nisam imao nikakvu traumatičnu epizodu s vojskom. Iako je tih prvih mjesec dana, dok sam išao na obuku, bilo intenzivno, mislim da je bilo korisno. Čovjek se treba naučiti disciplini i samodisciplini. Sad kad se govori o vojnom roku, mislim da je to besmislica, ali da se neki tjedan organizira, gdje će se prihvatiti tu nužnu hijerarhiju u određenoj situaciji, to bi na neki način bila priprema za život. 

Po kakvu ste se opremu vraćali? Što ste imali u to vrijeme i kakvu opremu imate sada? Koje su vam omiljene gitare? 

Tad sam imao Fender Stratocaster koji mi je poslije toga ukraden u Zagrebu, u Domu sportova. Nikad nije prežaljen. Bio je vrhunska gitara. Imao sam njega, stovatnog Marshalla i mikrofon. To je bilo jako važno jer vojni razglas nije imao mikrofon. Petkom i subotom smo svirali plesnjake u Domu JNA. Oni su prodavali karte i pristojno zarađivali jer je dom svaki put bio krcat. Nije bilo izbora u Gospiću, a mi smo imali moderan repertoar, nismo svirali šlagere. Imali smo par pjesama od Čolića na repertoaru, ali i ZZ Topa, Beatlese, nešto Valjka, itd. 

S vremenom sam s bendom nakupio oko deset tona opreme. Imam jedno 25, možda 30 gitara, deset pojačala. Brk isto tako, kao hrčci smo postali. Nekoliko je gitara koje bi izdvojio. Stratocaster iz ’62. godine. On je doma, on ne putuje. Flying V Gibsonov iz ’68. je isto doma. Od ovoga što nosim sa sobom, najdraži mi je moj Telecaster iz ’66, drveni, smeđi, nelakirani. To mi je gitara broj jedan. Imam ih i iz pedesetih, custom made. Neke fine instrumente sam skupio. 

Kako je došlo do toga da na pjesmama “A ja bih sa vragom” (1983.) i “Stojim već satima” (1985.) pjevate vokale?

“A ja bih sa vragom” je demo vokal koji sam ja otpjevao da Aki čuje pjesmu. Mi smo u to vrijeme često ulazili u studio samo s idejama, nacrtima, ne gotovim, uvježbanim pjesmama. U to vrijeme smo si već mogli priuštiti da mjesec dana imamo studio, da u njemu živimo, radimo, pa su neke pjesme nastajale u studiju. Tako je bilo i s “A ja bih sa vragom”. Aki je, kad je čuo pjesmu, počeo: „To je intimna pjesma, to ti moraš, to ja ne mogu tako pjevati“. Ma bio je lijen, nije mu se dalo, a Hrvoje Hegedušić, koji je bio snimatelj na tom albumu, ga je podboltao i rekao: „to je kao šansona, to je takav izraz, to treba tako ostati“. I nagovorili me. 

“Stojim već satima” sam nešto urlao pa se Aki priključio i ostavili smo to kao neki duet. Mi smo se u studiju uvijek igrali. 

Vruće igre, Buđenje i Zastave su vam omiljeni albumi Valjka. Govorili ste o tome već u prijašnjim intervjuima. A koja vam je omiljena naslovnica albuma? Vi ste i sami nesuđeni slikar. Koliko ste veze imali s njihovim kreiranjem?

Nisam imao veze i moram priznati da mi puno toga nije bilo baš po volji. Bilo je par uspješnih omota, ali mi je najdraža naslovna za Vruće igre. Taj omot je ulovio moment u kojem se bend promijenio. Tu su, osim mene i Akija, sve novi ljudi, Rastko Milošev – Ras, Srećko Kukurić i Paolo Sfeci. Inicirao sam to da naša fotografija u crnim odijelima ima poruku zajedništva. Novi su ljudi, ali isto mislimo. Malo smo se na Beatlese referirali. 

Vruće igre

U većini drugih slučajeva je bilo „ajde, može proći“ pa je prošlo. Sad bih ja to drugačije, ali to je danak vremenu. Kad si mlađi, o manje stvari razmišljaš ozbiljno pa ti nešto zvuči kao bočni moment, kao da nije bitno. A bitno je, svaki element je bitan. Otkad su se ti nesretni spotovi pojavili, gomilu loših spotova smo napravili jer nam je to dan-danas najgora stvar koju moramo raditi. Kad bi mogao vratiti vrijeme, onda bi puno ozbiljnije i te popratne stvari kontrolirao. 

Mimo kvrgavog početka, u kasnijim ste fazama više puta bili na putu da zaključite svoju glazbenu karijeru s Valjkom. Jednom ste to čak i napravili. Ipak, uvijek ste se uspjeli iznova pokrenuti. Jesu li za to bile zaslužne ideje, nadahnuće, vaša volja ili drugi ljudi, bend i publika? 

Mi smo se 2005. zaista razišli bez ikakvog plana. Takva je bila situacija. Nismo mogli opstati na nivou do kojeg smo došli. Ima jedna slika iz časopisa Mad. Naime nekada se u Jugoslaviji, tamnici naroda, mogao kupovati taj američki časopis. Ne sjećam se detalja, ali tamo je bila fora s nekom ženskicom koja pjeva prateće vokale u bendu pa je onda netko registrira i snimi joj solo. Sve je prikazano kroz plakate. Ona u jednom trenutku dođe na vrh plakata, da joj ime piše velikim slovima i onda se odjednom počne spuštati dok ne bude osma na popisu izvođača. Ja sam se tada tako osjećao, kao da bend ide prema dolje. 

Tržište se smanjilo, osiromašilo. Nismo išli u Srbiju. Nismo ni osjećali kao da možemo ići tamo. Prošle su 22 godine kad smo prvi put nakon rata došli u Beograd, kad su stasali neki klinci koji su u vrijeme rata imali pet godina. 2005. smo stali zaozbiljno. Brk je nakon toga imao svoj bend i mi smo srijedom odlazili u Sax jer su oni imali fenomenalan repertoar, fenomenalno su svirali i baš je bilo gala. Nekom prigodom smo se svi našli, kompletan stari Parni valjak, nakon što tri i pol godine nismo zajedno svirali. Zasvirali smo, desila se kemija i rekli smo: „Idemo dalje“. Jedino smo rekli da više nećemo kokošariti sve što se može svirati da bi preživjeli jer, u vrijeme kad smo prestali, to nam je bila sudbina. Svirali smo svakako, u ponoć, publici koja nije naša i nije bilo ugodno. 

Sljedeća ozbiljna dilema bila je kad je Aki umro. Bila je to borba između želje da radiš ono što ti je poziv, bez čega ne možeš i činjenice da je na neki način suludo nakon toliko godina razmišljati o zamjeni za čovjeka koji je toliko obilježio bend. Ja ne moram raditi. Mogu uživati, putovati i zajebavati se u životu, ovo što mi je ostalo, ali meni je to besmisleno kad me zove, vuče da radim pjesme. Tako da je riječ ipak o strasti, želji, osobnoj, ali i benda. Bend doživljavam kao odgovornost. Svi su oni iz istih motiva u glazbi. 

Rick Rubin u knjizi Kreativni čin, koja je sad vrlo popularna, piše da je, kad je riječ o stvaranju, umjetnosti, prioritet inspiracija, autor je drugi, a publika zadnja. Tako je onda i kod vas?

Kupio sam tu knjigu sa željom da naučim neke stvari dodatno, od njega kao glazbenog producenta. Međutim bila je riječ o njegovoj životnoj filozofiji. Volio bih ga sresti uživo i razgovarati s njim. Jako puno sličnih razmišljanja sam našao u toj knjizi. 

Hus posjeduje veliku kolekciju gitara

Što još volite čitati? 

Zadnje sam čitao novog Kristiana Novaka. On mi je bio otkriće s Ciganinom i Crnom mati zemlom. Imam kompletan opus Moja borba Karla Ovea Knausgårda. Čovjek je fantastičan pisac a ne piše ni o čemu. Piše o životu, o odrastanju, svojim razmišljanjima. Čitajući njega imam osjećaj kao da netko uobličava moje misli. Ne libim se čitati ni dobre krimiće. Gospodare prstenova i Dinu imam od osamdesete. Tad sam našao te knjige u antikvarijatu i počeo širiti zarazu, dodavao ih frendovima da to pročitaju jer sam otkrio neki potpuno novi svijet. Da bi tek godinama kasnije one postale popularne, posebno kroz filmove, Gospodar prstenova prije i Villeneuveovu Dinu sad. Kao klinac sam pročitao Sliku Doriana Graya pa me i to obilježilo. 

Čitajući vaše stare intervjue stekla sam dojam da ste oduvijek imali specifičan odnos sa zagrebačkom publikom. Uspoređivali ste je s kosom vašem Samsonu, kao da bez nje ne bi bili ono što jeste, a istovremeno vam je slaba točka. Kako stojite s njom danas? Koja je ključna razlika između zagrebačke i publike u drugim gradovima?

Jedna je stvar svirati u Koprivnici na trgu za rođendan grada pred deset tisuća ljudi ili pred publikom koja je kupila ulaznicu za tvoj koncert. No, kad govorimo o fan bazi, tu nema razlike. Zažmiriš i čuješ ljude koji pjevaju. Zagreb je trauma jer smo mi zagrebački bend. Ne možeš biti prorok u svom kraju. Dugo nam je trebalo da nas prihvate kao zagrebački bend i da imamo ljubavni odnos sa Zagrebom. I to je jedan dragocjeni moment. Kad god dolazim na ispit s novim koncertom, on uvijek izaziva određenu napetost, strepnju, tremu. Kako sad stojimo – to ćemo vidjeti. 

Čini mi se da vašu fan-bazu, neovisno o generaciji kojoj pripadaju, čine romantičari, nostalgičari, ljudi navezani na vrijednosti koje već dugo nisu dominantne u našem društvu. 

Danas je svijet stvarno postao malen, u smislu protoka informacija i formatiranja. Klinac koji se rodio u Zagrebu 1954. ili 1964. puno je teže mogao na dnevnoj bazi biti pod stranim utjecajima kroz glazbu, filmove i knjige. Danas čitav dan možeš provesti na telefonu i asimilirati se u drugu kulturu. Šezdesetih to nije bilo moguće. Odrastao si uz glazbu koja je svirala na domaćem radiju, čitao si knjige domaćih pisaca. Glazbenici su bili kroničari vremena i društva. 

Sjećam se jednog novinara koji je došao u Zagreb studirati i rekao mi da je, kad je dolazio, imao osjećaj da poznaje grad zato što je slušao zagrebačke bendove. Pitao se zašto toga više nema u glazbi. Vrlo legitimno pitanje. Zato što je dingi lingi nešto fora sa zaraznim ritmom, ali to će vrlo brzo umjetna inteligencija raditi jednako kvalitetno. Nešto duše je jedino što ćemo mi imati, a umjetna inteligencija neće. Vještina i brzina su na strani UI, tu gubimo. Senzibilitet današnjeg klinca i nekadašnjeg klinca je potpuno drugačiji. Kad govorimo o nečemu što okuplja ljude oko nečega, ja pretpostavljam da je to senzibilitet, svjetonazor, emocija.

Od producentskih projekata na kojima ste radili osamdesetih, izvan Valjka, koji najbolje pamtite i volite čuti?

Sve su to zanimljiva iskustva. Nisam to radio zbog novaca niti slave. Ako sam mogao pomoći, zašto ne? Tad sam dosta stvari producirao, ali isključivo ako bi mi se dopao neki demo materijal. Otišao bi na probu benda da čujem kako zvuče uživo i slušao kako bih to mogao prenijeti na traku. Nije bilo semplova, ritam mašina, loopova. Suština rock’n’rolla za mene je bio nered u sviranju, energija, emocija, stav. Današnja produkcija je otišla u nekom drugom smjeru i ne zanima me. 

Kad sam producirao Haustor, sjeo sam između benda i slušao što proizvode, koje su im ideje, pa shvatio da, iako su bili jako maštoviti, nemaju pojma o nekim elementarnim stvarima. Na primjer, ne možeš dobiti dobar sound, dobar ritam ako bubanj i bas ne sviraju zajedno, takve stvari. To mi je bilo zabavno jer sam relativno razumio proces. Zapravo, više sam imao entuzijazma, nego što sam razumio proces, ali tim entuzijazmom sam nadoknađivao manjak tehničkog znanja. Kad sam producirao jedan album od Animatora, bio sam suvlasnik studija s Trulim. Dobili smo novi pult i radio sam kao tonac, prvi put. Na kraju, kad čujem te pjesme u eteru, to zvuči sasvim solidno. 

Čujem tu i tamo i Cacadou Look. Patrolu nisam dugo čuo, a to je fakat dobar album. Ima nekoliko odličnih pjesama. Plavi orkestar je bio sjajno iskustvo. 

Imali ste oko za talent. Općenito, imam dojam da znate prepoznati kad je nešto dobro. To je teško lažirati. Na kraju krajeva, iako o Johnnyju nerado govorite, vi ste prvi skrenuli pažnju na njega. 

Prva Johnnyjeva zabilježena pjesma je snimljena na našem albumu (“Kad Miki kaže da se boji” na albumu Vruće igre, op.a.). Mi smo vrlo svjesno htjeli skrenuti pažnju na njega. Ja sam u njemu čuo jedan novi moment. Njegov izričaj je značajno utjecao na mene i na širok krug glazbenika. U što se on poslije pretvorio, to je druga stvar i o tome ne želim pričati, ali mislim da je bio apsolutno vrijedan toga da se napravi sve što je potrebno da bi on dobio zasluženu pažnju.

Postoje li neke neobjavljene snimke Johnnyja i Akija?

Eh, to bi bilo suho zlato. Postoje, ali ne znam gdje. To je u nekom podrumu u Gundulićevoj zatrpano. A i to su stare trake pa je pitanje bi li se nešto moglo čuti. U istoj torbi u kojoj su stajale te trake imam naše „demače“ iz Jugotonova studija. Imam i snimke iz razdoblja kad sam vodio neku prethodnicu Azre. To je bilo prije nego sam otišao u vojsku pa se onda svašta izdešavalo. Došao je Jura Stublić pjevati pa je Johnny otišao iz vlastitog benda. Ako bude sreće, možda i nađem te snimke. 

Neko vrijeme bili ste aktivni u Hrvatskoj glazbenoj uniji i borili se za bolji tretman glazbenika u Hrvatskoj. Kako komentirate današnje stanje u industriji?

Problem se uvijek svodi na odnos ponude i potražnje. Ako ima publike koja to želi i bendova koji to mogu pružiti, sve funkcionira, ali nekad treba to i inicirati. Možeš li vjerovati da smo mi nekad imali po 35 koncerata u sportskim dvoranama u 40 dana? Danas je to nemoguće. U manjim gradovima nema publike. Pola je ljudi iselilo. Kad nije bilo konkurencije virtualnih igrica i uopće virtualnog svijeta, imao si samo sport i glazbu i možda nauku. Međutim, da svi gradovi i manja mjesta imaju prostore u kojima se može svirati, stvari bi se pokrenule. 

Mi smo sad, kad smo krenuli u ovu novu fazu, rekli da idemo svirati klubove. Mi u svojim glavama krećemo ispočetka. Imamo nasljeđe u katalogu. Ime benda je moje, pjesme su moje, hoćemo svirati, ali smo svjesni da bi bilo krajnje bahato ići natrag u arene. Vjerojatno bi zagrebačka bila puna, ali nije nam bilo do toga. No onda smo shvatili da u cijeloj regiji, ne Hrvatskoj, nego regiji, imaš deset dobrih klubova. A nekad smo u Novom Sadu 21 dan bili u hotelu Park i svaki dan svirali u nekom od sela u Vojvodini. 21 dan za redom! Utorak, srijeda, četvrtak, nema veze. U osam počneš, u deset si gotov, ljudi idu u krevet u 11, idu ujutro u školu ili na posao i sve funkcionira. Danas je to nemoguća misija. 

Mi smo zagrebački bend, nagodinu će biti pedeset godina otkad sviramo. Nikad nismo dobili prostor od grada. Ne džabe, nego da plaćamo, ali da znamo da je to naša baza. Nikad to nismo uspjeli. To ti dovoljno govori. Nekad su postojali domovi omladine, vatrogasni domovi, domovi kulture, sijaset prostora gdje se moglo svirati i gdje se generirala i scena i publika. Dvorane danas zjape prazne, skupe su, PDV je ogroman. Imamo niz problema koji bi se mogli vrlo jednostavno riješiti da je pameti, ali je, nažalost, nema.

Do koga je – vlasti, medija, glazbenika? 

Kad sam bio predsjednik Unije, shvatio sam da nemam vojsku za ratove koje sam htio voditi. Nešto sam uspio napraviti, ali svi gledaju svoju korist i nismo mogli iznjedriti zajedničku akciju. Da se mi u glazbenim krugovima međusobno uvažavamo, mislim da bi nas i svi ostali počeli uvažavati. Što se tiče medija, imaš u Zagrebu u ovom trenutku, samom činjenicom da pišu u dva najveća lista, dva najpoznatija kritičara. 

Oni se nisu pojavili ni na našem prvom koncertu u Zadru, niti u Ljubljani, niti u Tvornici. Što ti misliš, bez obzira na to kakav album mi objavili, koji će biti njihov stav? Poslali su poruku. E, sad, kako se to dalo riješiti i kako se, nažalost, često rješavaju stvari, to je drugi par rukava. Ali je vrlo indikativno. S jedne strane te nagrađuju za životno djelo, a s druge strane imaš medijski otpor. Zbog čega? Jer nekoga ugrožavamo? Ili jer nemaju nikakvu korist od toga? 

Znaš koja je ogromna razlika između Zagreba i Beograda? Mi smo sad prije tri mjeseca imali dva klupska nastupa u malom klubu u Beogradu. Sve televizije, uključujući Pink, koji je potpuno druga estetska niša, prikazale su oba nova spota. Dočekali su nas s poštovanjem jer razumiju što znači opstati i biti na tom nekom vrhu tolike godine. Ne mora ti se sviđati, ali znaš da nije jednostavno pa cijeniš činjenicu što je netko uspješan. 

Još u Jugi tamo je bio veći respekt prema postignuću nego kod nas. Ovdje se svi žestoko trude da ti podmetnu nogu, da te izignoriraju, da te umanje. Valjda se onda osjećaju bolje u vlastitoj neuspješnosti. Trebaš postaviti pitanje zašto ja nisam tako uspješan, koja je razlika između ovoga koji je uspješan i mene. E, sad, ti meni nađi onoga koji će reći: „U meni je problem“. Problem je uvijek u onom koji je uspješan jer ima vezu. Milijun razloga ćemo naći zašto je netko uspješan – nezasluženo, naravno. Toliko toga srećem na sceni da je već komično.  

Neki dan sam na Netflixu gledao dokumentarac o “We Are The World”. Ono što me posebno fasciniralo u toj priči je međuodnos tih pjevača, što jedni druge traže autograme, padaju u nesvijest jer je došao Ray Charles. Žanrovski vrlo različiti autori na hrpi, ali neki talentirani i predani ljudi koji poštuju jedni druge. A Quincy Jones, producent, je na ulazu u studio stavio veliki napis „Ego ostavite vani“. To ti je poanta svega. Ego ostavite vani. 

Idete li s obzirom na sve to na koncerte ili slušate naše radio postaje u vožnji?

Zadnji put sam bio na koncertu Jinxa u Domu sportova. To je bilo davno. Ne idem. Djelomično je to razmaženost, a djelomično činjenica da gotovo sve što me zanima vidjeti uživo, iako, naravno, nije ni blizu isti osjećaj biti u dvorani i gledati bend, postoji na DVD-ju i YouTubeu. Onda mi se ne da ići u gužve. Ali pratim, koliko mogu, pratim. Radio, kad se vozikam po gradu, najčešće uopće ne slušam. Kad smo na putu, slušam samo kad dođu vijesti da čujem stanje u prometu. Ili puštam svoju glazbu ili razgovaram sam sa sobom pa mi tako prođe vrijeme. 

Volim Sljeme jer Sljeme ima jedan štih zagrebačkog radija koji ja, kao nepriznati purger, volim. Ali nemam radio stanicu koju držim uvijek upaljenu. Radio Student je totalno opskuran, valjda se u tri ulice čuje. Oni znaju neku žestoku alternativu puštati. Tu se nađe dobrih stvari, ali vidim da nemaju nikakav kriterij. Nakon tri moćne pjesme obično krene nešto katastrofalno. 

Ima li nešto što bi htjeli da ljudi znaju o Valjku ili vama, a novinari vas nikad ne pitaju o tome?

Svašta bi mogao u tom smislu ispričati. Možda mi je bolni moment to što sam shvatio da puno onih koji ne vole bend uglavnom ne znaju naš repertoar. Puno ljudi jednostavno ne zna naše pjesme, ali imaju mišljenje o nama. Preživio sam ja loših kritika, gadno loših, ali vrijeme je na neki način najznačajniji kritičar. Ako nešto ostane, nije moguće da su svi koji to podržavaju i održavaju na životu budale. Ili ćemo se složiti da je moguće godinama zavaravati neku gomilu ljudi? To je neko moje žaljenje. S druge strane, da me netko davno pitao o tome kakav bi život proveo, vjerojatno bi maštao o skromnijim događajima nego što smo stvarno postigli. 

Sad se vraćam na ovo pitanje što mi znači ta nagrada. Sad mi prolazi kroz glavu da je to prilično šuplje sve skupa. Ne znači meni nagrada za životno djelo ništa ako se svodi na to da sam bio dovoljno uporan da toliko trajemo pa sam dobio nagradu za upornost, zapravo je to dosta poražavajuće. Ako ti dodijele nagradu, onda bi to trebalo biti ne zato što si snimio 83. film nego zato što taj 83. i 82. i 57. film imaju određenu vrijednosti. Da bi nešto prepoznali, trebali bi malo i slušati. To je jedno pesimističko mišljenje, ali nije daleko od istine. 

U prvi čas sam rekao da smo aktivni, da me ne zanima nagrada. Onda su mi kao razlog naveli to da smo nakon toliko godina opet u novom zamahu. Singlovi su bili u vrhu top ljestvica pa da je to respektabilno samo po sebi, a naročito kad dolazi od autora koji ima sedam banki i benda koji radi pedeset godina, i to s novim pjevačem. Time su me, ‘ajmo reći, kupili. Iako, kad to gledam u kontekstu kako si ti postavila stvar, da je to nagrada za upornost, na kraju ispada da je. Malo je priče o sadržaju, a puno o trajanju. 

Zato rijetki dobiju nagradu za životno djelo u pedesetoj, osim posmrtno. To je već postalo opće mjesto: Kad se nekoga želi maknuti iz branše, dodijeli mu se nagrada za životno djelo.

Sretna okolnost je da smo mi dovoljno rano postali dovoljno uspješni da si možemo priuštiti pristojnu produkciju, uvjete u kojima radimo, da nismo morali dva posla ganjati, od jednog živjeti, a drugi voljeti. Ono što smo voljeli nas je i hranilo. U tom je čitava utjeha. Dovoljno smo uspješni da imamo lagodan život. Čovjek uvijek ima izbora – pristati ili ne pristati. Najgori je izbor ne birati. 

To je dobra poruka za superizbornu 2024. godinu. 

Radio sam najbolje što sam mogao. Da l’ sam mogao bolje? Vjerojatno da. Da l’ sam se trudio? Jesam. Da l’ imam grižnju savjesti? Nemam. Da l’ je moguće da se svima sviđam? Nije. Valjak se sviđa velikom broju ljudi i to je sasvim dovoljno.