Andrej Grozdanov: „Dobar zvuk je uvijek težak“

Respektabilni gitarist suvremene kršćanske glazbe Andrej Grozdanov bio je jedan od organizatora duhovno-glazbenog spektakla koji su u pulskoj Areni priredili najvažniji predstavnici toga žanra, Hillsong United i Matt Maher

Instrumentalisti samo kopiraju ono što je Bog već stvorio, kaže Andrej Grozdanov

Andrej Grozdanov je gitarist, organizator koncerata suvremene kršćanske glazbe, nakladnik odnosno direktor nakladničke kuće Bono Records i urednik emisije o suvremenoj kršćanskoj glazbi u programu Hrvatskoga katoličkog radija. Svaki njegov album bio je nominiran za Porina, a dva su ga i dobila.

U kojoj se od ovih uloga najbolje snalaziš?

U ulozi glazbenika jer je to nešto što ovisi isključivo o meni. Kad stisnem gitarske žice, one slušaju samo mene i izvode ono što im kažem. Taj odnos gitare i mene vrlo je prisan. Za sve ostale funkcije ima puno interakcije između institucija i ljudi, kako bih kao glazbenik kršćanske glazbe mogao ne samo sebi, nego i drugima stvoriti platformu za djelovanje u tome.

Malo je znano da si ti jedan od rijetkih Hrvata koji je diplomirao gitaru na GIT institutu u Londonu. Kako si došao na ideju da ideš upravo tamo?
Kao vjernik i kao tinejdžer shvatio sam da me glazba u crkvi na poseban način dotiče. Htio sam dati svoje najbolje Bogu, zato i riječ entuzijazam dolazi upravo iz pojma EN i TEOS. EN znači iz, a TEOS Bog. Dakle sve što radite, radite kao da radite Bogu, pa sam ja htio na najbolji mogući način ostvariti i svoje obrazovanje. Upisao sam Guitar Institute of Technology (GIT). Pohađao sam ga u Londonu i diplomirao zajedno s velikanima engleske i svjetske glazbene scene. Bila je ondje Jennifer Batten, gitaristica Michaela Jacksona, Paul Gilbert, gitarist grupe Mister Big, zatim Scott Henderson i mnogi drugi. Nakon diplome iz gitare vratio sam se u Hrvatsku i diplomirao teologiju kako bih bio što cjelovitiji glazbenik kršćanske glazbe. Postoje četiri razine diplome: brončana, srebrna, zlatna i platinasta. Ja sam bio među troje ljudi koji su te godine dobili platinastu diplomu, što je najveće priznanje.

Vrlo vjerojatno su i oni s manjom diplomom u međuvremenu napravili svjetske karijere. Ti se ipak vratio u Hrvatsku. Zašto?
Tu je gitarsku školu osnovao jedan američki biznismen da pripremi glazbenike za stvarni i realni svijet. Mnogi su od njih sada u raznim bendovima, ja sam se ipak vratio u Hrvatsku, među crkvene zidove, da bih stvarao i razvijao kršćansku glazbu.

Gdje je tvoj gitaristički izričaj postao poznat široj javnosti?
Bilo je to u riječkom bendu Kristina. Sačinjavali smo ga nas nekolicina koji smo odrasli u istoj crkvi i sanjali slične snove. Naš album Kao ruža zaista je dobro prošao, prodan je popriličan broj primjeraka, a što je najvažnije, dao je neki zvuk koji je bio suvremen u to vrijeme. Mnogi su se naslonili na njega i dandanas ga karakteriziraju kao album koji je napravio prekretnicu u njihovim životima, a neki od njih su značajna imena kršćanske glazbene scene.

Album Gitara i glas

Surađuješ s mnogim izvođačima Cro sacro scene, no čest si član orkestra mnogih velikih događanja. O čemu je riječ?

Da, za mene je čast što sam član orkestra Progledaj srcem zadnjih šest godina. Punili smo dvorane poput Cibone i Arene pa čak i Dinamov stadion gdje se okupilo 50 tisuća ljudi, čime se malo koji hrvatski glazbenik može pohvaliti. Također, gdje god se pojavi neki festival duhovne glazbe u Hrvatskoj, zovu me kao gitarista. Ono što je meni zanimljivo i značajno jest da me zovu i iz okolnih zemalja koja imaju svoja velika glazbena okupljanja, i to da isto budem gitarist u njihovom bendu. To je promjena percepcije prema Hrvatskoj jer je donedavno takvo što bilo nezamislivo. Sudjelovao sam na velikim događanjima u Italiji, Austriji, Sloveniji i Mađarskoj. Meni je drago što prenosim glas o svojoj zemlji i što ih upoznajem sa situacijom na našoj sceni.

Kako je nastala emisija inozemne kršćanske glazbe na Hrvatskome katoličkom radiju koju uređuješ i vodiš?
Dobio sam poziv od dotadašnjeg urednika te emisije, a u toj ulozi bio si upravo ti. Poziv mi je bio izazov, prihvatio sam ga i ta suradnja traje već osamnaest godina. Rad na emisiji sam uistinu shvatio ozbiljno pa sam kontaktirao mnoga najpoznatija imena kršćanske scene poput Darlene Zschech, Michaela W. Smita, Matta Redmana, Roubena Morgana, s kojima sam radio intervjue i predstavljao njihove albume i rad.

U Hrvatskoj je tada bilo skoro nemoguće nabaviti originalne albume tih izvođača, uglavnom se sve svodilo na skidanje s torrenta u svakakvim rezolucijama. Ti  dolaziš na ideju da te albume legalno uvezeš u Hrvatsku. Kako si to realizirao?
Upravo to je logičan slijed kako poboljšati našu scenu – da ih suočimo sa standardom. No nije bilo zastupstva izdavača takve glazbe u Hrvatskoj. Uslijedili su vrlo teški pregovori da dobijem zastupstva najvećih kršćanskih nakladnika, kao što su Provident Music, Integrity Music i drugi. Pokrenuo sam Bono Records i tada su CD-ovi počeli dolaziti u Hrvatsku. Oni su se širili na raznim mjestima i ljudi su počinjali osjećati potrebu za slušanjem takve glazbe. Ubrzo su se počeli pitati: „A kad ćemo mi njih moći i uživo vidjeti?“

Sâm si dao odgovor na to pitanje počevši se baviti organizacijom koncerata izvođačâ suvremene kršćanske scene. Vrhunac je toga koncert na kome su u Puli nastupili Hillsong United i Matt Maher. O kakvim je izvođačima riječ?
To su dva najjača imena suvremene kršćanske scene. Ovih dana dobivam upite iz Amerike i Engleske kako mi je uspjelo spojiti tako dva jaka imena, jer ovu kombinaciju neće moći vidjeti ni puno veća tržišta. Sav taj dugogodišnji rad gdje sam dovodio mnoge poznate glazbenike se isplatio. Oni se inače i privatno druže te razmjenjuju iskustva pa se Hrvatska počela pojavljivati u tim razgovorima. Počeli su spominjati da su imali koncert u nekoj malenoj zemlji u Europi i da im je bilo predivno i to je nekako smekšalo sve druge izvođače kad dobiju ponudu iz Hrvatske da ne kažu kako ne znaju gdje je to. Oni govore da su čuli od Matta Redmana, Michaela W. Smitha i drugih da su bili u Hrvatskoj i da im je bilo prelijepo. I zbog toga su nam dva ovako velika imena došla zajedno u paketu.

Ponosni vlasnik kolekcije gitara

Zahvaljujući tebi i tvojim organizatorskim sposobnostima, Hrvatska je imala prilike vidjeti uistinu najveća svjetska imena: Matt Redman, Hillsong je već dvaput bio u Hrvatskoj, pa i Michael Smith. Zanimljivo je to kako su zborske dionice pjevali mnogi domaći glazbenici Cro sacro scene. Što tebi, ali i drugim glazbenicima znače ti koncerti?

Ako ste bili na tom koncertu, mogli ste vidjeti gdje je moje srce, ono tuče za Cro sacro scenu. Michael je došao i otići će, Hillsong dolazi taj dan u Pulu i nakon koncerta odlazi, a ono što ostaje smo mi i iskustvo koje će naši glazbenici na koncertima dobiti i naučiti. Zaista mi je jedina motivacija da osnažim našu scenu, a znao sam da to jedino mogu uraditi kvalitetnim koncertima. I dandanas mi dolaze imena koja su značajna na toj sceni i kažu: „Ti se mene ne sjećaš, ali ja sam bio mali na tom i tom koncertu, bio sam u prvom redu i upijao svaku notu.“ To su ljudi koji danas vode, dapače predvode taj žanr u Hrvatskoj.

Možda je to bilo na Kristfestu u Osijeku na kome su nastupali mnoga značajna imena kršćanske scene. Sjećaš li se svojih organizacijskih početaka?

Jest, bilo je to 2006. godine kada smo u dvorani Zrinjevac u Osijeku doveli Delirious, koji je tada bio na vrhuncu svoje snage i još uvijek ga tretiraju kao pionira suvremene kršćanske glazbe. Nastupio je i poznati europski zbor Oslo Gospel Choir. Oni jesu malo čudna kombinacija, ali su pokazali bogatstvo kršćanske glazbe te kako mogu plivati u raznim žanrovima, od alternative, popa, pa sve do gospela i zborskih nastupa. Dvorana je bila prepuna zato što ljudi nisu imali prilike do tada vidjeti tako nešto u Hrvatskoj. Svake godine su organizirani zanimljivi koncerti. To je prestalo 2013. godine, a onda je Bog 2014. dao Progledaj srcem, dakle, hrvatski brend koji je nastavio taj put dalje.

Već si dugi niz godina u hrvatskoj glazbeno-duhovnoj sceni. Činjenica je da duhovna glazba hrani dušu, no može li se od toga živjeti?

Pa mislim da sam jedini u Hrvatskoj koji živi isključivo od kršćanske glazbe. Imam puno koncerata godišnje i skoro svake godine objavim svoj album. Sviram također u bendu Alana Hržice, u bendu Progledaj srcem i mnogim drugim kombinacijama. Imam godišnje najmanje sto do stodvadeset nastupa u više od devedeset gradova. Djelomično mi pomaže što je moja glazba instrumentalna i nema jezične barijere te nastupam u zemljama okolice: Italiji, Austriji i Mađarskoj, a to znači više od sto tisuća kilometara na godinu.

Album This is The Day

Kad netko dođe na tvoj koncert, posebice ako je glazbenik, zadivljen je tvojim  pedalboardovima za električnu i akustičnu gitaru. Zašto ih koristiš u tolikoj mjeri?
Oprema je nešto što može ali i ne mora biti dio svakog glazbenika. Znamo puno dobrih gitarista kao što je, recimo, Eric Clapton koji između gitare i pojačala ima samo kabel. Dakle, oprema nije preduvjet, ali za stil glazbe koji sviram, kojim sam se hranio od davnine – jest. To je taj ambijentalni rock koji koristi razne zvukove da bi gitara propjevala. Volim da mi gitara bude mekana, pogotovo kad sâm sviram u crkvi. Znate da u crkvu ne možete doći s velikim Marshallom i uključiti ga na najjače. Morate imati senzibilnost za prostor i za tekstove. Tekstovi su u suvremenoj kršćanskoj glazbi vrlo bitni. Mi kao gitaristi podržavamo te tekstove koji imaju za cilj podsjetiti ljude na drevne vrijednosti koje su zapisane u Bibliji. Onda se tu stvara ta ambijentalnost, pa razne pedale uvelike pomažu. Imam tri sustava pedala, izuzetno su skupi i često privuku pažnje više od mene. Znalo se događati da ljudi dođu na moj koncert i fotkaju moju opremu, a ne mene. Izgleda da im je oprema ljepša nego ja.

Neki kažu da kad ti dođeš na pozornicu i uključiš svoj pedalboard, jedan kvart u gradu ostane bez struje. Je li to tako?
Pa kako izgleda, moja elektrana proizvodi struju, dapače čak je i izvozim. Da, oba pedalboarda impozantno izgledaju, ali još bolje zvuče. Zaista je neuobičajeno za ovaj dio svijeta vidjeti gitarista koji sa sobom nosi više od dvadeset kilograma opreme s vrijednošću od oko osam tisuća dolara. Dobar zvuk je uvijek težak.

 Koje gitare čine tvoju kolekciju?

Imam dvije električne gitare koje su tipa Stratocaster. Prva je originalni Fender iz 1998. godine. Druga je Melancon. Napravio mi ju je Gerald Melancon u New Orleansu i nju čuvam kao dragu uspomenu jer smo svaki dio te gitare zajedno promišljali i ručno je izrađena. Nažalost, Gerald je preminuo prije par godina u vrlo mladoj dobi i zato ta gitara ima još posebnu sentimentalnu vrijednost. Pojavom mojih akustičnih albuma gdje sam razvio finger stil tehniku s kojim najviše nastupam, došla je potreba za akustičnim gitarama. Izrazito cijenim izradu drva, a tu se upravo kod akustične gitare vide i greške i dobre strane; najviše od svih instrumenata. Imam vrhunske gitare koje su izradili najbolji majstori u svijetu. Jedan je James Olson, koji je napravio gitare za Philla Keagya i Jamesa Tailora. On je napravio gitare koje su izrazito skupe jer je potražnja velika zbog načina na koji je izrađena. Imam i australsku gitaru Manton. Imam i ručni rad Haris, također iz Amerike koja je bazirana na radu Jima Olsona i njegovim gitarama. To su gitare za raznovrsne potrebe i načine sviranja, a sve služe na slavu Bogu. Jeste li znali da su većina ponajboljih graditelja instrumenata vjernici. Recimo, Tom Anderson je vjernik, Bob Tailor (Tailor gitare) je vjernik. Zatim na čelu mnogih velikih firmi za izradu bubnjeva, klavijatura nekih instrumenata stoje vjernici. Oni to ne rade zbog novaca nego iz entuzijazma i rezultati tada ne izostaju.

Impresivan pedalboard