Dani Bošnjak: „Cijeli život sam u potrazi za zvukom“

Dani Bošnjak gotovo je sinonim za vrhunsko muziciranje, flautu u mnogostrukim ulogama, svestranu prisutnost u raznovrsnim glazbenim područjima te skladateljskim opusima, koji su se redom napajali nevjerojatnom energijom i predanošću kojom zrači svaka njegova interpretacija. Nije naodmet spomenuti i da je nerijetko scenski najzanimljiviji izvođač na pozornici jer tijek glazbe i uspješnost izvedbe (sudjelujući u njoj) prati gotovo kao da gleda uzbudljivi sportski meč.

Zagrebačka filharmonija u redovima ga ima već par desetljeća, velik doprinos dao je djelovanju Cantus Ansambla, HRBA-e, kao i matičnom puhačkom kvintetu te kasnije i ansamblu Harlekin Art Collective, a uz solističko djelovanje, danas se njegov interes proširio i na neka vrlo zanimljiva glazbena područja.

Predah u pauzi orkestralnih priprema za hrvatsku premijernu izvedbu Ligetijeva Koncerta za flautu, obou i orkestar iskoristili smo za kratak razgovor koji je tek zagrebao u brojne zanimljive teme koje zaslužuju više vremena i slovnih mjesta, ali zvono Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog neumoljivo je…

Dani Bošnjak na koncertu kojim ravna Mauricio Sotelo / Foto: CA

Kao dugogodišnji član Zagrebačke filharmonije, ali i iskusan solist te interpret suvremene i glazbe 20. stoljeća, uz svoj matični orkestar izvest ćeš ovog petka Ligetijev Koncert za flautu, obou i orkestar. Odakle ideja za ovakav program, baš ovaj Koncert?

To je moja ideja koja je, zahvaljujući odobravanju i podršci našeg šefa dirigenta Dawida Runtza, trebala biti ostvarena još prije četiri godine, ali je došlo do lockdowna, zatvorila se dvorana i otad je to mirovalo. Sposobnošću i dobrom energijom našeg vodstva i producenata, sada se ipak događa. Čak pedeset i dvije godine prošle su od nastanka skladbe do njezine hrvatske praizvedbe koja će se dogoditi upravo na našem koncertu.

Kroz program sezone Zagrebačke filharmonije provlače se vrlo zanimljive partiture velikana 20. stoljeća i to, rekla bih, u promišljenim programskim kombinacijama. Maestro Gabriel Bebeşelea, koji dirigira koncertom, prošle je godine publiku oduševio Manfredom Petra Iljiča Čajkovskog, a ovaj put su na programu Ligeti i Beethoven. Kako teče rad s njim i kako zvuče ova dva skladateljska opusa rame uz rame?

Maestro je jako temeljit, ima nevjerojatnu estetiku, što se odražava i u pristupu glazbi koju izvodimo. Jedna je to od stvari po kojima se dirigenti njegova kalibra razlikuju od drugih. Naš šef dirigent Runtz podržava angažman članova orkestra u pogledu predlaganja i solističkog izvođenja programa, što je pohvalno, ali on je odličan izbor za šefa dirigenta ovog orkestra jer je u određenom smislu i “tradicionalan” s obzirom na svoje godine, što je uz sve ostalo veliki dobitak za ovaj orkestar.

U prvome dijelu sviramo Ligetija, a u drugom Beethovena – to je genijalan spoj lude muzike!

Ovo je jedan iskorak – u prvome dijelu sviramo Ligetija, a u drugom Beethovena. To je genijalan spoj lude muzike! Kad sam to čuo, rekao sam da je to prava stvar za mene jer je Beethoven odlična karika u dugom luku od Bacha do Mahlera. Mozart je divan u svom glazbenom svemiru, ali Beethoven unosi određeno ludilo u toj predivnoj klasičnoj muzici.

Foto: MBZ

Zato mi je nevjerojatno drago da je maestro napravio takav program, gdje susrećemo Ligetijeve dvije faze ili, kako maestro kaže, tri faze – on je analitičniji u tome, a ja gledam iz iskustvene, glazbeničke strane. Početna je faza folklor pa će u prvom dijelu biti izveden Rumunjski koncert za simfonijski orkestar, koji je čisti hommage Bártoku. Puno rumunjskog i mađarskog folklora može se naći unutra, to je jedna divna stvar, pitka i predivna za slušanje (i ne preduga skladba).

Slijedi taj masterpiece, Koncert za flautu, obou i orkestar. To je njegova faza s tim zvukovnim plohama. Cijeli sam život u potrazi za zvukom, prostorom zvuka i tu me „dobio“ jer traži zvuk, a Ligeti je jedan od najvećih majstora zvuka. Tu je i nešto što je njegova zasluga u povijesti glazbe, a to je mikropolifonija. Ona je u ovom djelu nevjerojatno izražena i zato je to ujedno i strašno težak Koncert za izvođenje. Napisao je tempa koja idu nekakvu vrstu ekstaze, koja su možda mehanički izvediva, ali ne znam koliko su ljudski izvediva.

Ligeti je jedan od najvećih majstora zvuka, a mikropolifonija je u ovom djelu nevjerojatno izražena i zato je to ujedno i strašno težak Koncert za izvođenje

Da kompariram s našim, možda najvećim majstorom, Borisom Papandopulom; on je isto volio zapisati nevjerojatna tempa, uživajući u tome, a Ligeti je rekao kako su oznake tempa u konačnici ljudski faktor, prepušten interpretima. Jedna stvar su snimke, a živa izvedba nešto sasvim drugo. Ligeti je bio veliki pobornik akustičke glazbe, na uštrb elektroničke, usred razdoblja kada su gotovo svi njegovi suvremenici išli mahom u elektroniku i vezane eksperimente.

U tom je izričaju bio strahovito jak: i u kompozicijskom i u orkestralnom smislu. U Koncertu sviram tri instrumenta, ali ne najviše instrumente – čak tri piccola su u orkestru! Nipošto nije bez veze napisano, točno je znao što se na instrumentu i kako može izvesti.

Solisti hrvatske praizvedbe Ligetijeva Koncerta: Zoltan Hornyanszky i Dani Bošnjak / Foto: Krešimir Ferenčina

Je li, gledajući iz položaja glazbenika, došlo do toga da je „vrijeme pokazalo“ što je, pa i od kasnije glazbe 20. stoljeća, preraslo u kanon velikih djela orkestralne literature i nastavilo povijesnu liniju o kojoj smo ranije govorili?

Cijeli život istražujem nešto novo. Već sam na Akademiji krenuo istraživati suvremenu glazbu. Kompozitore poput Kelemena koji su istraživali različite elemente pa i tehničke. Meni je to tada jako bilo zanimljivo kao mladom glazbeniku, takvi skoro sportski izazovi u tehničkom aspektu sviranja. Sada mogu i moram reći da u nekim probranim elementima shvaćam koliko su oni bili napredni u istraživanju zvuka, ne samo zvuka pojedinog instrumenta, nego i kada je riječ o najvećem korpusu zvuka kakav je simfonijski orkestar.

Ligeti je vrhunski majstor u svemu tome. Svaka, doista svaka nota (bez obzira na težinu izvođenja) ima svoj smisao i napisana je tako kako treba biti.

Sada mogu i moram reći da shvaćam koliko su neki skladatelji 20. stoljeća, istraživači, bili napredni u istraživanju zvuka

Bošnjak u izvedbi glazbe Iannisa Xenakisa / Foto: CA

Na tome tragu, kakav je odraz hrvatske glazbe toga područja? Brojni ovdašnji skladatelji našli bi se na programima tek prigodno, obljetničarski, pa treba proći puno vremena da se ta glazba uopće upozna i da nađe svoje mjesto.

Točno to. Imao sam sreću, za mene je to sreća, da sam stvarno dugo u krugu ljudi koji sviraju takvu glazbu i s nekolicinom njih sam gotovo živio tu glazbu. Moram istaknuti meni vjerojatno najdražeg među njima, Marka Ruždjaka; on je provodio mnogo vremena s nama još kao studentima, gledao je i slušao kako netko može nešto izvesti, premda je i sam bio instrumentalist. Uzimao je to kao neku svoju energiju i upotrebljavao u svom opusu.

Imao sam sreću da sam stvarno dugo u krugu ljudi koji sviraju suvremenu glazbu i s nekolicinom njih sam gotovo živio tu glazbu

Taj suživot je jako važan. Ima puno sličnih njemu. Meni je jako drag Srđan Dedić koji kad jednom odluči nešto pisati (a on obično traži puno vremena), uvijek pita, zove, svaki dan je prisutan i istražuje. On sam želi biti zadovoljan.

To je možda najvažnije u svemu, interakcija s instrumentalistom ili orkestralnim tijelom. Ima kod nas tih istraživača iz tog doba, veseli dječaci toga vremena koji su uspjeli u nastojanjima da tada ljude šokiraju. Poslije toga imate i one koji imaju svoju vokaciju, estetiku glazbe, a kojima se takav izraz uvukao pod kožu i njihov habitus. Dedić je, primjerice, jako implementirao određene izražajne značajke u svoj opus, slično i Mladen Tarbuk koji ima vrlo prepoznatljiv jezik, Frano Parać također. On je Mediteranac i u njegovoj glazbi čujete tu atmosferu. Svaki od njih ima nešto specijalno, gdje barem ja prepoznam nešto posebno – i jako često pogodim.

Foto: MBZ

Tu se među Mediterancima redovito spominje i Bergamo…

Upoznao sam ga i bio s njim u Splitu, ali nisam mnogo toga svirao. Bio je vrlo simpatičan, jako otvoren prema svemu. Pamtim ga kao jednog od boljih.

Mediteran, a i ranije spomenuti Tarbuk (ciklus Sanjači na kojemu je Cantus Ansambl radio na Visu), bili su među nekima od prvih uspomena tada mladog ansambla. Prošlo je skoro četvrt stoljeća od Cantusova osnutka, a bio si među osnivačima glazbenicima. Kako je to izgledalo i kakav je trag ostavilo na tvoju glazbeničku praksu, koja je istodobno uključivala i barok te orkestralni rad?

Sa svojim puhačkim kvintetom imali smo u MDVL koncert 1999. godine i tada vjerojatno prvi put odsvirali Shönbergov Puhački kvintet, op. 26. Tada se na koncertu pojavila i cijela “reprezentacija” HDS-a, predvođena Ivom Josipovićem i Berislavom Šipušem, a na kraju su pitali bismo li mi bili jezgra budućem ansamblu Cantus. Mi smo, naravno, pristali i bili ondje rado od prvog trenutka.

Cantus, a i barok bili su velika sloboda. Imali smo velike interpretativne mogućnosti s obzirom na repertoar, a i kao komorni izričaj, bilo je tu puno više slobode nego što je nudi orkestralni izričaj. Meni je bilo stvarno teško jer se barok svira na drugim instrumentima. Bila je to velika kolizija u meni samom. Nisam to nikako mogao spojiti i trebala mi je nevjerojatna energija da odijelim jedno od drugoga. Tu sam u mnogočemu uspio, a u koječemu nisam. Sve što je bilo vrlo organizirano meni je postalo vrlo teško pa sam s vremenom morao distancirati jedno od drugoga.

Barok je nešto što je i dandanas ostalo u meni. To je područje u kojem učiš do kraja života. Otkrivaš nešto čak i u svojim fantazijama, kao i u onom što je zapisano. Suvremena glazba je energija koja je tu momentalno i što „pucaš“ sada. Za mene je to moment, temporalna stvar koja je važna sada i sada se mora ostvariti, a barok je proces, nešto trajno. To je moja intencija da u suvremenom izričaju napuštam sve što je zacrtano, organizirano, krećem u slobodu i nezavisnost.

Foto: MBZ

Može se biti vrhunski treniran glazbenik, ali ono što netko ima ili nema upravo je taj glazbenički moment koji se najjasnije ispoljava u glazbama koje (makar djelomično) traže slobodu, improvizaciju, kreaciju – barok, suvremena glazba, improvizacija…

Kod baroka sam se učio, tu sam poprilično samouk. Vidio sam što mogu, a što se suvremene glazbe tiče, vrlo rano počeo sam raditi. Skladatelji kao što su Kelemen i Detoni bili su oduševljeni tom kreativnošću, što se svašta događa na sceni, pa su se znali „okoristiti“ time jer ne bih pitao „kako ste ovo mislili“, nego bih prvo krenuo dajući ono svoje. Nisu oni bili jedini; došli su i mlađi koji su isto tražili da svašta svoje daš, ali tu sam uvidio da je takav pristup esencijalna stvar. Kasnije sam vidio da možda čak i zapisano nije bitno pa su to onda postajale prave improvizacije. To je za mene neprocjenjivo, jedini način na koji vidim da će stvari ići dalje.

Kako je došlo do formiranja sastavā i uopće suradnje s glazbenicima scene improvizirane glazbe?

Slučajno sam se našao s Caprijem i Svenom Buićem, gdje smo rekli: „’Ajmo nešto svirati.“ Došli smo na stage i počeli svirati, bilo je fantastično. Osnovali smo mali sastav koji se zove Lila (prema značenju koje ima na sanskrtu, božanska igra), a nakon toga pojavila su se i braća Sinkauz, s kojima sam počeo isto slučajno raditi. Pri jednoj šetnji u Maksimiru počeli smo razgovarati, što je kasnije rezultiralo mojim odlaskom u Pulu na Audioart, gdje je bilo fenomenalno. Snimio sam s njima jedan jam koji mislim da ću uključiti na svoj sljedeći CD.

Kako koncipiraš diskografska izdanja, što se očekuje na sljedećem?

Svaki moj CD koji je nastao posvećen je nekome. Moj najrecentniji CD sadržavat će i taj jam sa Sinkauzima. Bit će na tom izdanju Dedićeva kompozicija Thinking of Master Ryōkan, još dvije kompozicije rumunjskih skladateljica Diane i Doine Rotaru, koje su skladale za za dvije različite vrste flaute, što doprinosi raznolikosti instrumenta koju želim prikazati. Sa Šimunom Matišićem želim snimiti Bachove duete BWV 802-805, a uz sve to uključio bih i glazbu snimljenu s Nenadom i Alenom Sinkauzom, snimanu u prostoru koji sam prije zatvaranja HGZ-a ondje koristio.

To će biti, mišljenja sam, moje estetski možda najkvalitetnije izdanje u području suvremenih ostvarenja i, neovisno o komercijalnoj isplativosti ili neisplativosti takvih projekata, to me nevjerojatno veseli. Vjerujem da će to biti i vrsta izdanja koje bi netko mogao rado pustiti, npr. u vožnji autom.