Srđan Gile Gojković: „Uz Srbe i Hrvate, Orgazam najviše vole Poljaci"

Jedna od ikona jugoslavenskog novog vala, Srđan Gile Gojković dolazi sa svojim Električnim orgazmom u zagrebačku Tvornicu 16. studenog obilježiti 40 godina od izdavanja albuma Kako bubanj kaže. U intervjuu nam je opisao rad i kontekst u kojem je nastao ovaj obljetnički album 

Gile napominje kako album Kako bubanj kaže u doba originalnog izdavanja kritika i publika nisu dobro prihvatili / Foto: Matej Grgić

Srđan Gojković Gile nije samo frontmen Električnog orgazma, jednog od najvećih rock bendova s ovih prostora, on je i ležeran i ugodan sugovornik s praktičnim, ali i enciklopedijskim znanjem rock glazbe. Razgovaramo o tome što očekuje od koncerta na kojem će posebna gošća biti glumica Anica Dobra, koju poznajemo iz serije Crno-bijeli svijet, ali i detalje iz povijesti ovog legendarnoga beogradskog rock’n’roll benda.

Četrdeset godina je prošlo od albuma Kako bubanj kaže i on još uvijek zvuči svježe. Rekli ste u jednom intervjuu da je Les Chansons Populares posveta Bowiejevu albumu Pin ups. Na ovom albumu čini mi se da ima malo utjecaja Talking Headsa…

Pa da. Mi smo se na tom albumu dosta furali na Rolling Stonese. Darko Kujundžić koji je radio omot reizdanja primijetio je i utjecaj Clasha, koji je postojao u nekim funk dijelovima. To su sve bendovi koje smo tad slušali i koji su na neki način utjecali na nas – i Clash s albumima London Calling i Sandinista, Talking Heads s Remain in Light, Stonesi s albumom Black and Blue. I sâm omot referenca je na taj album Stonesa.

 Preslušao sam ponovno taj obljetnički album. Možda sam u krivu, ali čini mi se da vas je na pjesmi ”Fras u šupi” malo pokrao i Oasis (uvod na pjesmi ”Live Forever” op. a.). Može li to biti moguće?

Pa eto, rock’n’ roll ima dva-tri akorda koji se vrte u cijeloj njegovoj povijesti! (smijeh) Često se događa da nešto zvuči kao netko, a da taj netko to nije ni čuo! Siniša Škarica je, primjerice, bio uvjeren da je album Lišće prekriva Lisabon pod velikim utjecajem benda Wire, a ja taj bend tada nikad nisam čuo! Dešavaju se ponekad te podudarnosti.

Sada u Tvornici već tradicionalno obilježavate godišnjice albuma. Što očekujete na koncertu od vas samih, ali i publike?

Očekujem dobru svirku, u Zagrebu je kroz cijelu povijest benda postojala dobra energija između zagrebačke publike i Orgazma. Od prvoga našeg nastupa 1980. u Lapidariju do ovog koji slijedi u Tvornici – uvijek imamo dobru reakciju publike i mislim da će tako biti i ovog puta. A uvijek ima nešto novo – za te godišnjice sviramo dobar dio pjesama s toga obljetničkog albuma koje nismo svirali jako dugo – npr. ”Fras u šupi”, koji ćemo svirati u Tvornici i još neke pjesme, ali naravno i neki presjek karijere od Paket aranžmana do zadnjeg albuma.

Album Kako bubanj kaže dosta je šarolik, početak je vedriji, a drugi dio mu je mračniji, npr. pjesma ”Beograd”. Kako je album bio zamišljen?

On je bio velika prekretnica iz ove perspektive. Mi smo krenuli kao punk bend – Paket aranžman, prvi album Električni orgazam, drugi album Lišće prekriva Lisabon. Ali već nakon albuma Lišće prekriva Lisabon u svjetskim okvirima odumire taj žanr novog vala. Mi nismo generacijski bili bend koji je ušao u glazbu s novim valom i punkom u rock’n’roll. Ja sam ušao u rock s dvanaest godina kad su veliki bendovi bili Slade, T. Rex, Bowie kao Ziggy Stardust, pa smo prošli sympho rock (rani Genesis, Yes, King Crimson), pa jazz rock (Mahavishnu Orchestra, Weather Report). Ali tad je svjetska scena došla do slijepe ulice i onda je došao punk i vratio se na osnovno i brzo, na kratku i energičnu pjesmu. To je nama bilo privlačno, i mi smo na scenu došli kao punk bend koji ima slušanja i druge muzike prije tog. Ja sam vidio da poslije Lišće prekriva Lisabon mora doći promjena ili ćemo se početi ponavljati. Prvo je bio Les Chansons Populares gdje smo predstavili neke bendove na kojima smo odrastali i koje smo voljeli – to je bila prijelazna faza, a prvi naš album u klasičnom rock fazonu je bio Kako bubanj kaže.

Kad je on izašao, svjetski trend nije bio baš takav. Bio je popularan elektropop zvuk i novi romantizam – Duran Duran, Depeche Mode, a Kako bubanj kaže nije baš bio u tom fazonu, mi smo išli ispred tog svjetskog trenda. Nekoliko godina kasnije dolazi taj svjetski trend s američkim bendovima kao što su Jason and The Scorchers, Los Lobos koji su se vratili tom rock’n’roll zvuku. Mi smo imali bazični, tradicionalni rock’n’roll zvuk na tragu Rolling Stonesa. On je u to vrijeme realno prošao lošije od svih naših albuma, i komercijalno, i kod kritike, jer nije bio u duhu tog tadašnjeg vremena. Sad vidim da je bio ispred svog vremena i mislim da ga ljudi danas više mogu shvatiti. Nakon tog albuma došlo je i do promjene u bendu – Ljuba (klavijaturist) baš nije bio sretan s tom promjenom zvuka na koju sam ja vukao. Otišao je u New York pogledati Stonese, ostao tamo dvadeset godina i napustio bend, a došli su Švaba i Banana (trenutačni basist i gitarist, op. a.), Čavke (bubnjar) je bio uhapšen nakon izdavanja albuma, ali se vratio. Onda smo snimili Distorziju, koji je najbolje prošao od svih albuma dotad.

 Spominjali ste The Clash. Vi ste upravo sličnim žanrovskim redoslijedom išli, nakon punka ste mijenjali stil, zar ne?

Da, meni su Clash bili model kao bend kako bi se trebao bend razvijati – od punka pa promjene na London Calling do eksperimenata na albumu Sandinista. Ja sam i modelirao bend koji je vidljiv na Distorziji – dvije gitare, bas i bubanj. Na Distorziji su i najveći hitovi benda – ”Kapetan Esid”, ”Debela devojka”, ”Ja sam težak kao konj”, ”Ja ne postojim”…

Album “Kako bubanj kaže” ima natruhe sounda Rolling Stonesa i grupe The Clash, kaže Gile / Foto: Matej Grgić

 Imate i posebnu gošću na koncertu, Anicu Dobru. Kako je došlo do suradnje s tom poznatom glumicom?

Vlada Divljan i ja smo 1992. godine snimili pjesme za film Crni bombarder u kome je Anica glumila pjevačicu i vođu rock’n’roll benda. Pjevala je dvije pjesme koje su postale kultne, prvenstveno ”Svečane bele košulje” i ”Hodam sad kao zombi”, koja je obrada pjesme Rokyja Ericksona (”I walked With a Zombie”, op. a.). Tako da nama Anica prethodnih godina gostuje na koncertu – dva puta je bila u Beogradu, jednom na festivalu u Nikšiću, čak nam je gostovala u Torontu. Sama je jednom rekla – zašto to ne bi napravili i u Zagrebu, jer dosta radi u Zagrebu i ima dosta prijatelja. Predložio sam to ljudima iz Tvornice i dopala im se ta ideja. Tako da će zagrebačka publika moći na našem koncertu vidjeti Anicu i svirat ćemo ta dva hita koje ona pjeva.

Rekli ste da vas publika dobro prihvaća u Zagrebu. Tako govore da je bilo i u vrijeme novog vala – da su zagrebački bendovi bolje prolazili u Beogradu, a beogradski u Zagrebu…

Pa to je istina. Koliko god su god Beograd i Zagreb različiti, u isto vrijeme su slični jer su veliki urbani centri, a mi sviramo urbanu gradsku muziku, kao i svi novovalni bendovi. Kao baza postoji neka sličnost, a opet različitost u vibri – uvijek kad sam u onom drugom gradu svirao, publici je bilo drukčije i egzotičnije, neki drugi štih koji imaju bendovi iz grada u kojem se svira.

Koji su vas novovalni bendovi tada najviše oduševili?

Ja sam najviše volio rani Film i rani Haustor, oni su bili najbliže mom ukusu. Prvi albumi od Filma, ponajviše Live u Kulušiću. A od Haustora mi je sada najdraži drugi album Treći svijet.

U to vrijeme snimili ste i album Warszawa 1981. – kako je bilo svirati iza željezne zavjese?

Značajan trenutak u karijeri benda, tada smo prvi put otišli u neku nama daleku zemlju na dva tjedna i boravili tamo duže vrijeme i imali više koncerata. Budući da u Poljskoj ne znaju naše stvari, rekli smo: „Ajmo svirat stvari s Lišće prekriva Lisabon pa ćemo se bolje usvirati za snimanje albuma“. To je i razlog zašto je taj album – mini album. Nismo htjeli da se te stvari pojave prvo na live albumu, pa onda na studijskoj verziji. Evo, srećom je sad nedavno izašao cijeli koncert na vinilu. Bilo je zanimljivo iskustvo, došli smo u tom čudnom političkom trenutku kad je bio pokret Solidarnošč – prije uvođenja izvanrednog stanja gledali smo što je nama bilo nezamislivo, a to je uskoro stiglo i u Jugoslaviju. Ogromni redovi na benzinskim pumpama, nema goriva, ne možeš ništa kupiti u trgovini jer su prazne, mladi ljudi puni bijesa, revolta, spremni na pobunu protiv krutog i rigidnog sistema – a pritom smo mi fenomenalno prošli na koncertu. Nije puno zapadnih bendova dolazilo u Poljsku, a publika je vrhunski reagirala kao da su znali naše pjesme, iako ih nikad nisu čuli. Energija na nekom primarnom nivou stvorila je fantastičnu reakciju publike. I dandanas na raznim platformama, osim Srbije i Hrvatske najviše posjeta imamo iz Poljske! Očigledno je da je to u Poljskoj ostavilo dobar utisak. Mi smo došli nakon Šarla akrobate u Poljsku. Nakon nas trebali su doći Idoli, ali je Jaruzelski (general i vođa KP Poljske, op. a.) uveo izvanredno stanje i sve je stalo, tako da Idoli nisu nikad otišli.

Što mislite o stream platformama (Spotify, Tidal i sl.)? Dijelite li mišljenje da ima ponekad previše glazbe na izboru i da dolazi do zagušenja glazbenog prostora?

Ima previše svega pojavom interneta. S jedne strane novim bendovima je lakše da objave nešto na YouTubeu ili na streaming kanalu, ne treba im fizičko izdanje – dovoljno je da su na internetu da dođu do publike. S druge strane, previše je toga i teško je privući pažnju na sebe i odskočiti od te gomile bendova koji danas kreću s radom. Ali to je sve prirodno – kako se razvija tehnologija, tako se razvijaju i ti formati. Nekad su bile ploče i sad su opet – meni su najdraže jer sam odrastao na njima. Drago mi je da se vinil vratio jer je bio format koji je skoro izumro. Ali, okej su mi ti streaming servisi – meni je bitna veća kvaliteta zvuka. U početku su nudili mp3 format koji je meni grozan – zvuk nije dobar. Ali čim su prešli na lossless formate (FLAC, WavPack op. a.), koji je kvalitetan kao zvuk na CD-u ili bolji, koristim ih kad sam na putu ili u hotelskoj sobi. Praktičnije je jer si nekad morao nositi gomilu diskova ili ploča, a sad imaš puno veću količinu glazbe pri ruci.

Evo prije nekoliko dana bila je trideset godišnjica smrti Milana Mladenovića s kojim ste se družili. Koja su vam najdraža sjećanja vezana za njega? 

Milan i ja smo bili prijatelji prije vremena Električnog orgazma i Šarla akrobate. Išli smo u istu školu – 11. beogradsku gimnaziju, on je bio malo stariji od mene. Znali smo se sa školskog odmora, obojica smo imali dugu kosu i nešto smo petljali oko muzike. Vežu me privatna sjećanja, gdje smo vježbali zajedno s oba benda u SKC-u, zajedno smo svirali u Zagrebu u Lapidariju. Kasnije u fazi Katarine II i EKV-a imali smo istog menadžera, zajedno smo putovali i ljetovali na Mljetu, 90-ih na Adi Bojani (ljetovalište u Crnoj Gori op. a.). Dosta smo se i privatno družili. Smijanje, zezanje, druženje, glupiranje – interna zajebancija između nas dvojice. Dio klinaca koji su obrazovani SKC-om (Studentski kulturni centar) krajem 70-ih, on je bio neki vid obrazovne ustanove. Mi smo bili dio te ekipe koja je oblikovana beogradskim SKC-om krajem 70-ih. Sve je bilo besplatno – država je to financirala. Bilo je dosta umjetničkih programa – ne samo rock koncerata, crnog talasa jugoslavenskog filma, Koogla glumišta, umjetničkih performansa, likovnih izložbi. Studirao sam turizam, došao do treće godine i nikad nisam završio, a smatram da sam završio umjetnički fakultet u SKC-u.

Naš novinar u razgovoru sa Srđanom Gojkovićem Giletom / Foto: Matej Grgić

Koliko rock može biti edukativan djeci? Napravili ste album s Vladom Divljanom Rock’n’roll za decu?

Snimili smo taj album 1989. godine i dosta mlađe generacije koja je sad u ozbiljnim bendovima mi je reklo da su ga slušali kao djeca. Ja sam prije nekoliko godina imao suradnju s bendom Magic Bush, gdje smo objavili album s pjesmama Orgazma koje smo rijetko svirali. Damjan Dašić, frontmen benda Magic Bush mi je pričao da je on kao dijete s mamom i tatom u kazalištu gledao predstavu u kojoj je bila ta muzika i da je ostavila velik utjecaj na njega. Tako da je to ispunilo neku funkciju kod djece koja su bila sklona rock’n’ rollu.

Radili ste i antiratnu pjesmu ”Slušaj ‘vamo” u sklopu benda Rimtutituki na početku rata 90-ih godina. Je li ona možda danas potrebna svijetu koliko ratova trenutno ima (rat u Ukrajini, Izraelu)?

To su neke stvari koje su se spontano dogodile, bio je specifični trenutak u životu. Kao i s drugim stvarima u  životu, sve se poklopilo i to se desilo, nije nemoguće da se takvo nešto i desi. Vidjet ćemo hoće li.

Bilo je zajedništva u rock’n’ rollu i u najgora vremena. Svirali ste 1993. sa zagrebačkim Vješticama uz Partibrejkerse i EKV izvan ovih prostora. Kako je bilo?

Svirali smo koncerte tad u Berlinu i Pragu. To su pokrenuli Boris Leiner, Petar Janjatović i Rudiger Rossig, njemački novinar iz Berlina – on je imao djevojku u Zagrebu, znao je prije rata putovati u Beograd i voli taj jugoslavenski rock’n’roll. To je bio pokušaj da se napravi koncert na neutralnom terenu gdje bi svirali hrvatski, bosanski i srpski bendovi zajedno. Bio je plan da uz Vještice dođu i Let 3, iz Bosne je trebalo doći Zabranjeno pušenje i ova tri benda iz Beograda – na kraju Pušenje i Let 3 nisu došli. Na kraju koncerta smo svirali i kao Rimtutituki ”Slušaj vamo”. Bilo je emotivno i lijepo svirati pred miješanom ex-Yu publikom iz Hrvatske i Srbije koji su bili izbjeglice i koji su pokušali naći svoj život u nekim normalnijim sredinama u tom trenutku i koji su pobjegli od ludila rata.

Što trenutačno slušate? Neke nove bendove?

To je mi je najteže pitanje, skoro znam reći ime nekog benda koji postoji već 30 godina. (smijeh) Ono koji vam je drag novi bend – Darkwood Dub? A oni su se u međuvremenu raspali. Slabo slušam nove bendove. To ima veze i s godinama koje imaš. Ja sad imam 63 godine. Ja sam do tridesete maksimalno pratio sve u glazbi što me zanima i ne zanima, pratio nove trendove. Nakon tridesete to me počelo zamarati jer dosta toga nije bilo po mom ukusu i fokusirao sam se na neki stil što mi prija i što volim – muzika na kojoj sam odrastao. Stari bendovi, od Dylana, Stonesa, Beatlesa, Jimi Hendrixa, Beach Boysa, Byrdsa,  The Who, Kinks – bendovi 60-ih i ranih 70-ih godina. Vjerojatno je prirodno da muzika koju primaš u razvojnim godinama kad si tinejdžer formira tvoj ukus. Kasnije u životu što se uklapa u to ti se sviđa, a što se ne uklapa, ne sviđa ti se. To je valjda prirodni psihološki fenomen.

 Kada možemo očekivati novi album Električnog orgazma?

Imamo dosta pjesama za novi album, možda početkom sljedeće godine počnemo raditi na njima i sa snimanjem. Koliko će to trajati, to je teško predvidjeti. Hoće li on izaći sljedeće godine ili godinu dana poslije, vidjet ćemo.

Zagreb i Električni orgazam vole se javno / Foto: Matej Grgić