Kako domaći nogomet „diše“ po pitanju glazbe na tribinama i koliko zaostajemo za Europom?

U danima koji su prethodili ispisivanju redaka za tekst o, kako i sam naslov kaže, glazbi na travnjacima diljem Lijepe naše, anegdote pojedinaca koji su bili zainteresirani za tematiku nisu prestajale stizati.

Primjerice, davne 1999. godine, maksimirski stadion ugostio je susret između Hrvatske i Republike Irske u sklopu kvalifikacija za Europsko prvenstvo u nogometu. Bila je to napeta utakmica koja će zauvijek biti obilježena legendarnim Šukerovim pogotkom za pobjedu u sudačkoj nadoknadi, no ima jedna posve nevažna, ali za ovaj članak poprilično sudbonosna scena koju su gledatelji mogli primijetiti pred malim ekranima.

Queen, Mare i Kate

Navodno, prema riječima jednog od znatiželjnika kojima sam se povjerio o temi, na poluvremenu utakmice između Vatrenih i Iraca imali smo prilike vidjeti pravu sliku i priliku onoga što je sviralo, a ponekad i dandanas svira na stadionima diljem Hrvatske.

Opijeni broncom od godinu ranije, Vatrenima i navijačima reprezentacije je na poluvremenu krenuo svirati svima poznati takt. Kamera se fokusirala na gostujuće navijače koji su spremno, iščekujući početak hita “We Will Rock You” lupali rukama, kad ono… nagla promjena.

Milozvučni melos Bohema i glas Igora Štimca okupirali su zvučnike, a irski navijači su u čudu ostali slušati pjesmu koja ih je na sekundu podsjetila na Queen. No, umjesto Mercuryja, dobili su pitanje gdje su sinoć spavale heroine Mare i Kate. Dobrodošli!

Ova, i nebrojene druge epizode, postale su insipiracija za pogled iznutra, u naoko nevažnu, ali kulturološki izuzetno slikovitu stvarnost. Dobrodošli u svijet glazbe koja zabavlja domaće i gostujuće gledatelje na utakmicama HNL-a, ali i naše reprezentacije.

Isto tako, ovo je priča o pjesmama koje možemo čuti na velikim stadionskim zdanjima, pjesmama koje su poprimile neko novo značenje kada su se pojavile na razglasu, primjerice, Allianz Arene.

Koliko kaskamo, zašto kaskamo i “tjeramo” li ljude s tribina zbog inercije koja nadilazi ona osnovna infrastrukturalna pitanja?

Odgovor je teško pronaći, ali neke zaključke ipak možemo donijeti.

Za one koje takvo što ne zanima, tu je uvijek informativna zabava. Neki klubovi su sa svojim odabirom ugodno iznenadili, neki pak ostali u sferi očekivanog, dok su oni treći, koji će iduće sezone nastupati u drugoj (iliti po novom , u “prvoj” ligi) doveli priču do samoga apsurda. Stoga, krenimo na put.

Dinamo – Zagreb

Za početak, Zagreb i Dinamo. Novi/stari prvak Hrvatske uglavnom je odan probranim i provjerenim hitovima na zagrijavanju pred susret. Nezaobilazna “Košulja plava” Novih Fosila pa onda i Kemal Monteno uz njegov “Dinamo”. Tu su, naravno, i nezaobilazni Pipsi i njihova “Dinamo ja volim”. No, u duhu vremena koje pritišće i „svetinje“ poput domaćeg nogometa, Plavi su početkom sezone predstavili novi glazbeni identitet uz potpis Mateja Meštrovića.

Umjetnik koji je uspio doći do statusa da izvodi vlastitu praizvedbu u Carnegie Hallu, malo je usevremenio glazbeni identitet Dinama pa su tako Plavi na teren izlazili uz novo muzičko ruho koje ih je uostalom, uz nezaobilazni HNL, odvelo i do neslućenih visina u europskoj ligi.

Pjesma je dramatična i uvelike podsjeća na glazbenu podlogu koju pušta i UEFA prije svih utakmica Lige prvaka od grupne faze nadalje. Zanimljivo, sve te skladbe su zapravo pogled na himnu Lige prvaka koju je početkom devedesetih skladao Tony Britten. On se pak u svojoj himni referirao na Handla. Dinamo, barem kako je rekao Matej Meštrović na predstavljanju skladbe prošloga ljeta, dobio je pjesmu koja spaja nogomet i klasiku. Kako su opisali američki kritičari rad našeh skladalja, riječ je o „hrvatskom Johnu Williamsu“.

Iako je Dinamo ovim manevrom zakoračio u neke nove i progresivnije vode, kada padne gol na Maksimiru i dalje možemo čuti probranu i nezaobilaznu “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb”. Jedan od simbola kluba i skladba sastava Prva ljubav koja je prije svog konačnog raspada početkom osamdesetih godina napisala Dinamovu baladu, aktualna je i danas.

Ne samo da se pjesma pali kada Dinamo zabije, već se stihovima i najavio ovosezonski naslov prvaka. No to već spada u domenu pisane riječi na transparentima tribina, što je pak tema za sebe.

Lokomotiva i Hrvatski dragovoljac

Ako ćemo pošteno, morali bismo odmah preseliti za Split jer su Bijeli završili prvenstvo kao drugi i usput odradili sjajan posao uz Sašu Antića i Matu Mišu Kovača. No, da se ne vraćamo opet u Zagreb bez potrebe, ostanimo još kratko u metropoli jer se na njenim stadionima krije još glazbe, i to kakve. Naime, naši prvoligaši Lokomotiva i Hrvatski dragovoljac su ove sezone, zbog nemogućnosti da osiguraju uvjete na svojim terenima, odigravali domaće utakmice u dobroj staroj Kranjčevićevoj ulici. Stadion u, kako mu vole tepati, „ulici pjesnika“, ovog nam je puta donio oprečne odabire.

Lokomotiva je primjerice izvrsno prepoznala potencijal imena svoga kluba pa smo tako često na Kranjči slušali ni manje ni više nego Kylie Minogue, uz glazbu koju obično možemo čuti na plesnjacima ili pak na retro emisijima MTV-a ili VH1-a. Lokosi i njihovi simpatizeri plešu uz hit “Loco-Motion” koji je, moramo priznati iz prve ruke, definitivno pjesma koja može malo podići radnu temperaturu malobrojnim posjetiteljima koji su usprkos svim infrastrukturalnim problemima odlučili pohoditi susret na vjetrom propuhanom stadionu na Trešnjevci. Inače, pjesmu je u originalu izvela Little Eva 1962. godine., kasnije su ju preradili OMD, a potom i australska zvijezda Kylie Minogue.

S druge pak strane, novopečeni drugoligaš sa Sigeta, Hrvatski dragovoljac, zapeo je u vremenu baš kao i Lokomotiva, no oni se bave nešto drugačijim stihovima. Kada su oni domaćini na istom tom stadionu, playlista za zagrijavanje bliža je desničarskom političkom skupu nego nogometnoj utakmici. Redom hitovi Marka Perkovića Thompsona i njegovih suradnika za dečka u crnom, točnije za dečke u crnim dresovima. A sada, moramo napomenuti i taj već najavljeni apsurd.

Naime, otprilike minutu prije početka susreta je uobičajeno da glazba staje, vrše se posljednje pripreme i utakmica ubrzo počinje. Na susretu između Dragovoljca i Istre 1961, u istom tom fotofinišu prije početka te važne utakmice, CD je naglo „preskočio“ na Thompsonove “Čavoglave” i stihove „stići će vas naša ruka i u Srbiji“.

Kratko i jasno – cirkus. Ima toga još, popularni Marin Ivanović Stoka je prije tri godina skladao himnu Dragovoljcima, a tu je i “Crna oluja” koju redovito možemo čuti prilikom postignutog pogotka. Autor pjesme je Siniša Vuco čiji je sin jedno vrijeme nosio dres donedavnog prvoligaša sa Sigeta.

Velika Gorica

Koliko god nam je Kranjča okupirala pažnju ove sezone, ipak je ostala zakinuta pokraj poprilično samozatajne Gorice koja je uz nešto moderniji odabir glazbe s razglasa (često su se tik pred susret znali čuti i drum’n’bass ritmovi) ipak pobijedila tamo gdje je to najvažnije – na tribini.

Naime, Gorica je „naoružana“ na stadionu s nekoliko pojedinaca i njihovim instrumentima, a svakako najzanimljiva u toj priči je – truba. Dok nas je s jedne strane pred kraj sezone Slaven Belupo izmučio uz upornog i neumornog gospodina koji je punih 90 minuta pjevao jedno te isti stih, Gorica je na svom gradskom stadionu mogla slušati kako navijači sviraju Rundeka!

Taktovi “Apokalipsa” svakako su osvježenje za uši uz uglavnom drugačiju ponudu, a još kad se pjesma svira uživa, gušt je utoliko i veći. Zanimljivo, trube su i sjajna dekoncentracija za protivnike. Kada bi suparnička momčad dobila penal, izvođač bi ostao počašćen svirkom koju bi najbliže mogli opisati kao raspadnuti free jazz.

Svakako atrakcija koju se isplati popratiti, ako ništa, radi znatiželje. A kad smo već u Turopolju, „ne bi to bilo to“ da ne spomenemo i bivšeg nogometaša Samira Toplaka koji danas obnaša funkciju trenera. Legenda HNL-a okušao se prije tridesetak godina u pjevanju pa se okuražio otpjevati himnu na dodjeli nagrada za najboljeg igrača prvenstva. Ako Gorica iduće sezone pod njegovim vodstvom ostvari toliko željenu četvrtu poziciju, možda ćemo opet čuti pjesmu, ovog puta na gradskom stadionu u Gorici.

Inače, nije samo Rundek zvijezda u Gorici. Očigledni rast kvalitete prvenstva i neka nova lica na glazbenoj sceni postali su „petrijeva zdjelica“ čudnovatih kombinacija. Tako je, primjerice, Bore Balboa na gradskom stadionu u Gorici snimio spot za singl “Mo Salah” i to uz kolaboraciju sa svima dobro znanim Željkom Velom, koji mu je u maniri nogometnog prijenosa „najavio“ pjesmu.

Tako je danas stabilni prvoligaš postao zanimljiv i zbog nogometa, dok oni stariji pamte koncerte na istom tom stadionu prije dvadesetak godina tamo nastupali Shakira, ali i Iron Maiden.

Slaven Belupo – Koprivnica

Kad smo već spomenuli Koprivnicu, i oni su se odlučili za strane taktove, barem kada govorimo o pjesmi prilikom postizanja pogotka. Naime, već niz godina navijači skaču, plešu i pjevaju hit Fratellisa “Chelsea Dagger” diljem Europe na stadionima, a kao što i čujemo, i taj hit se ustoličio na našim borilištima.

Na stadionu Ivan Kušek-Apaš se uglavnom vjeruje evergreenima pa smo tako često prije početka prijenosa hvatali tu i tamo koji takt Tine Turner i njene “Simply the Best”, ali kada padne gol, čujemo ponekad i nešto modernije Fratellise.

Hajduk – Split

Sada kada smo apsolvirali sadržaj u blizini Zagreba, vrijeme je da se otisnemo na put i pogledamo šo se događa na jugu, istoku i zapadu naše zemlje. Naravno, melodična Dalmacija, koja kako ljudi vole reći „živi za Hajduk“, ima već standardan repertoar pjesama na okupljanju publike.

Sluša se tamo bezvremenski Vinko Coce i njegova “Kad umren umotan u bilo”. Isto tako, kada govorimo o klasicima, svi poznaju Grdovićevu „Dalmatinac“, ali i naelektrizirani hit sastava Tutti Frutti “Dalmacijo”.

Puno je tu izbora, Hajduk je opjevan na stotinu načina, no zanimljivo je pogledati što su smislili ove sezone na Poljudu, jer je HNL epizoda 2021./2022. ostala obilježena rastom „majstora s mora“ na svim razinama, tako i na onom marketinškom.

Bijeli su, naime, ove sezone dobili svoju novu himnu. “Ja ne mogu drugo nego da ga volin” u izvedbi Miše Kovača i Saše Antića. Pjesma, original u izvedbi velikog Šibenčanina pod naslovom „Ja ne mogu drugo nego da ju ljubim“, izašao je davne 1975. godine.

Uglazbio ju je Zdenko Runjić, a pomalo izmijenjeni tekst refrena, koji je napisao Drago Britvić se ionako već godinama može čuti u izvedbi Torcide. I ona je dala svoj obol ovom hitu koji je izašao povodom osamdesetog rođendana Miše Kovača, ali i 110. obljetnice osnutka kluba.

Da Hajduk i glazba dišu kao jedno, potvrdio je i sam Antić (inače, član skupine TBF). „Da se izrazim u nogometnom žargonu, imam već puno utakmica u nogama, al još uvik ne mogu virovat šta mi se dogodilo. Suradnja s Mišom i to na Runjićevu glazbu i još u pismi za Hajduka. Jednostavno nevjerojatno”, rekao je Saša povodom izlaska singla za klupske stranice.

Šibenik, Pula i Osijek

Iako smo do sada već prošli više od pola naše lige, kako ne, barem na kratko, spomenuti da je Šibenik redovito otvarao susrete na svom Šubićevcu uz DJ Tiesta i njegov hit “Adagio for Strings” originalno u izvedbi Samuela Berbera. Ili da se na Aldo Drosini u Puli pušta “Thunderstrike” AC/DC-a. Kada padne gol, najčešće u režiji već sad bivšeg igrača kluba Diona Drene Belje, krenuo bi svima znani melos iz kultnog Pulp Fictiona.

Naravno, riječ je o “Pumpkin and Honey Bunny”. U neku ruku takav odabir ima i smisla. Klub drže Španjolci, u svlačionici je puno igrača s Pirineja pa čak i sam trener. Melos itekako paše.

Ipak, za razliku od utakmica u Puli gdje možemo slušati rock and roll, na drugim terenima uglavnom prevladavaju sintetički zvukovi. U Gradskom vrtu, domu Osijeka koji je ove sezone nastavio s dobrim igrama, pogodci se slave uz Scooter i “Maria”. Svakako služi svrsi, a i adrenalinski naboj takvog benda s razglasa je sigurno dodatni „poguranac“ na terenu.

Rijeka

U Rijeci, točnije, da budemo baš precizni, na Rujevici, pjeva se već probrana “Volim te, Rijeko” u novom ruhu, baš kako je i Hajduk ubacio moćno višeglasje Torcide, tako i Armada na tribini, ali i na Korzu pjeva kratko i jasno svom omiljenom klubu. Kad smo već tu, moramo se dotaknuti i Josipa Drmića, donedavnog napadača s Rujevice. On je s Oliverom Matijević snimio singl naziva “Zašto mi to radiš”, ali iz očekivanih razloga, barem koliko čujemo preko TV-a, singl nismo ulovili na tribini.

Naravno, ako govorimo o inozemstvu, tamo su davno mainstream moderni hitovi ušli na zvučnike. Na otvaranju pretposljednjeg europskog prvenstva slušali dramatični izlazak nogometaša uz uspješnicu “Intro” sastava The XX.

Dobro od sportskih tantijema živi i Jack Black, čiji “Seven Nation Army” redovito podiže pivske čaše u zrak na Allianz Areni i sličnim zdanjima. Uostalom, nogometna Europa ionako velikim koracima želi približiti elitna natjecanja onima koje Amerikanci nazivaju „casual fans“.

Prije otprilike dva tjedna, finale Lige prvaka je uz malo pažnje i pompe otvorila popularna Camila Cabello, a pamtimo i Dua Lipu u Kijevu prije četiri godine. Sve je to sramežljivo i nenametljivo, ako usporedimo manifestaciju s primjerice “halftime” predstavom Super Bowla. Tamo je to punokrvni, gotovo pa dvadesetominutni koncert na poluvremenu i funkcionira kao mali svijet za sebe unutar goleme mašinerije NFL-a.

U Hrvatskoj, kao što možete i vidjeti, odolijevaju takvim trendovima. Romantika starih i već toliko puta preslušanih pjesama u kombinaciji sa stranom glazbom koja je davno izašla sa svog zenita, stvara jedan mali kozmos sve boljeg nogometa i nostalgične glazbe koja se uglavnom ne mijenja.

Trebamo li se mijenjati?

Apsolutno, ali ipak valja shvatiti kako se u ovom slučaju radi o atmosferi koja itekako pazi na tradiciju. Primjerice, u prvu ligu nam se vraća Varaždin, a s njima i već sada kultne sirene preko kojih se jako dobro znalo da slijedi promjena na semaforu u korist domaćih. Takvo što se nije mijenjalo godinama, sumnjamo da će i sada na ljeto.

Na kraju dana, najvažnije je da se svira, ali i da se pjeva. Pjesme, uostalom, zato i služe. Stoga, očekujemo i od naredne sezone, koja počinje za mjesec dana, isto ili više. I najbitnije, barem nešto novo.