Retrospektiva: Drago Diklić u tri poglavlja

Krajem studenog prošle godine proslavio je 85. rođendan, iako će svima reći da mu je tek 53 godine. Slabije upućeni rado će mu povjerovati, posebno ako je netom prije nazdravio s njima. On je Drago Diklić, za prijatelje Fiko, višestruki dobitnik nagrada za životno djelo, a sada i priznanja za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu. No apozicijski niz koji mu pripada time tek počinje.

Drago Diklić Fiko, pjevač, „crooner za saloone“ i šansonijer, idejni začetnik i organizator brojnih kulturnih projekata, skladatelj, violinist, bariton-saksofonist, šef orkestra i dvostruki umjetnički direktor – izdavačke kuće Alta (od 1968. godine) i Zagrebačkog festivala (ukupno sedamnaest izdanja u tri navrata od 1971. do 1998. godine). Doživotni je predsjednik i jedan od osnivača Društva Zagrepčana Kerempuh, a sličnu funkciju obnašao je i u Zagrebačkom bridž savezu te Akademiji bridža. Bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, a jednom se čak kandidirao i za predsjednika države, doduše, nehotice.

Taj je elegantni čovjek od formata, neoflašist, zabavljač, šarmer i šaljivdžija, a po potrebi i polemičar, rođen u Sinju 1937. godine. Međutim, još kao dijete doselio je sa svojom obitelji u Zagreb i ondje „postal i ostal Trnjan“.

Od početka svoje karijere zalagao se za internacionalizaciju naše zabavne glazbe, prava njezinih autora i izvođača te čuvao pravogovor u njoj kao i disciplinu pjevanja uživo. Njegov poduzetnički i liderski duh svrstavaju ga među ponajbolje poslovnjake koje je naša glazbena scena dala, a kulturna povijest Zagreba nezamisliva je bez njega i njegovih evergreena. Sam za sebe često kaže da je, zapravo, lijenčina, a njegova supruga govorila je da je došao s Marsa, jer mu sve što zamisli uspije.

Da je predmet u kupaonici, Dragec bi bio četka za gustu kosu. Da je ulica, bio bi Ilica. Da je vremenska prognoza, bio bi „još malo, pa savršeno“. Naime tako obično odgovara na pitanje „Kak’ ste kaj?“

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Drago Diklić omiljen je među svojima, a to su ponajprije Zagrepčani i muzikanti, koji se od muzičara razlikuju po osjećaju, onom za harmoniju i pravi ugođaj.

Rođen je u Sinju, ali slučajno. Te davne 1937. godine njegov je otac službovao kao časnik u vojsci u Sinju, a već 1941. cijela se obitelj preselila u Zagreb, odnosno kvart Trnje. Iz glazbeničke je obitelji. Njegova majka Meri pjevala je na zagrebačkom krugovalu u vrijeme NDH, često uz tragično stradalog Andriju Konca, a prabaka Hedviga Ban i sama je skladala, ali je poznatija kao muza Vatroslava Lisinskog.

Njegov glazbeni talent uočen je vrlo rano pa je već s nepunih pet godina bio solist u zboru društva Međimurci i učio svirati violinu kod uglednog profesora i skladatelja Stjepana Šuleka u školi Elly Bašić. Slično kao ni tri godine mlađi Karlo Metikoš bio je klasičar sve dok nije otkrio – jazz, i to na svojoj maturalnoj večeri. Na toj je zabavi svirao dixieland orkestar u kojemu je Jimmy Stanić pjevao “Mladog poštar”. Od kada ih je čuo najvažnije mu je bilo pronaći instrument s kojim bi se mogao uklopiti među njih. S violinom nije mogao pa je posudio neki trombon, pa saksofon i, na kraju, počeo pjevati. Stariji momci su ga tada pomalo derogativno nazivali „fiktivcem“, što je kasnije postalo „Fiko“, njemu danas omiljeni nadimak.

Jazz je počeo pjevati 1954. godine u Radio klubu na zagrebačkom Trgu žrtva fašizma (i danas je tamo). Tih godina nastale su prve snimke na Radiju Zagreb, a objavljene su i prve singlice u izdanju Jugotona. Te prve snimke bile su country & western tematike, a snimljene su uz pratnju tzv. „kaubojskog“ ansambla Nikice Kalogjere. Zanimljivo je da je desetljećima kasnije novinar Aleksandar Dragaš napisao da Diklićev nazalni glas, zbog načina na koji naglašava riječi, podsjeća na onaj country legende Willie Nelsona.

Fikin prvi uzor u pjevanju nije bio Jimmy Stanić već Ivo Robić, a neizostavni na tom popisu svjetionika bili su Frank Sinatra, Nat King Cole, Dean Martin, Perry Como i Billy Eckstine. Iako se ne može pohvaliti uspjesima nalik na Robićeve, uvjerljivo je krenuo njegovim stopama. Počeo je u Zagrebu, a zanat je ispekao u inozemstvu. Ravno iz gimnazije otišao je u Njemačku, Francusku, Maroko i dalje.

Saksofon ga je najprije odveo u Frankfurt, gdje su pod imenom Jadran bend već svirali Zvonko Skerl, Stipica Kalogjera i Dražen Boić. S Osječaninom Ivanom Ićom Kelemenom, nadarenom i marljivom harmonikaš-trubaču, a poslije aranžeru i ventil-trombonistu, došao je kao zamjena Boiću i Kalogjeri. Tih pedesetih i šezdesetih u više je navrata boravio u Švedskoj i Zapadnoj Njemačkoj, gdje je vodio vlastiti orkestar i snimio dvije ploče te svirao, među ostalima, s Albertom Mangelsdorfom i Peterom Trunkom.

Kao instrumentalist Dragec je „postal’ i ostal’“ džezist, a to je sigurno utjecalo na njegov način pjevanja zabavnih melodija. „Kukasta nosa, dugih zulufa i tanke kose, sa svojim izgledom lasvegaškog maitre d’-a i naročitim vokalnim stilom, ovaj je zagrebački muzičar već od kraja 1950-ih plijenio pažnju“, piše Đorđe Matić u Leksikonu YU mitologije, ističući pritom da je džezerska pozadina oblikovala njegovo originalno vokalno fraziranje.

Drago Diklić danas je više nalik na Stvar iz Fantastične četvorke nego na lasvegaškog menadžera, ali njegov vokal još uvijek je jednako privlačan.

Vrativši se u Zagreb početkom šezdesetih Diklić je osnovao i vodio nekoliko sastava. Među njima su najpoznatiji bili i ostali Profesionalci, a bili su tu i Kvartet Drage Diklića, Nonet Drage Diklića, Dixie Swingersi, D.D. Five, Big band Drage Diklića i Kvarner Big Band. U Zagrebu su njegovi nastupi s raznim grupama bili sporadični, a najčešće se pojavljivao na raznim jam sessionima i snimanjima.

Godine 1960. nastupio je kao vokalni solist uz oktet na I. jugoslavenskom jazz-festivalu održanom na Bledu, a sljedeće godine na istom festivalu pojavio se u ulozi bariton-saksofonista uz septet pod vlastitim imenom, koji je za treći festival proširen na nonet pod nazivom Ansambl Drage Diklića. Tada je na jam sessionu svirao s Janom Wroblewskim, Erichom Bechtragelom i Wojthiecheom Karolakom.

Skladanjem se počeo baviti 1963. godine, a već s prvim autorskim pjesmama “Još samo večeras” i “Oprosti volim te” ulazi u antologiju domaće zabavne glazbe kao „kralj evergreena“, dok su mu njegove interpretacije tuđih i starogradskih pjesama priuštile još koju laskavu titulu. Uz to jedan je od rijetkih autora koji su vrlo rano shvatili prednosti samoizdavaštva. Godine 1968. osnovao je Altu, čije je ime kasnije nosio i jedan klub te disco-butik, odnosno prodavaonica gramofonskih ploča u Bogovićevoj. Partner u tom izdavačkom pothvatu mu je neko vrijeme bio njegov vjenčani kum Arsen Dedić.

Upoznat s načinom na koji funkcionira svjetska glazbena scena tih je godina htio osnovati i sindikat za estradne umjetnike. Posebno mu je smetao odnos televizije prema izvođačima. Smatrao je da vrsni izvođači po uzoru na američke trebaju imati vlastite televizijske showove. No kod nas su tu privilegiji uživali tek kratko Krunoslav Kićo Slabinac i kasnije Oliver Dragojević s Oliverom Katarinom na Televiziji Beograd.

Na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe Fiko je debitirao 1962. godine pjevajući pjesme “Dođi olujo”, “Jezero” i “Osamljenost”, a veliki uspjeh postigao je samo godinu dana kasnije s autorskom numerom “Još samo večeras”. Pjesma je nastala u Wengenu, švicarskom planinskom mjestu, inspirirana kratkom ljetnom romansom s Talijankom koju je upoznao svirajući ondje. Kada je odlazila, rekla mu je: „Ancora stasera“. On je sljedeći dan sjeo za klavir i u pola sata skladao pjesmu koja će ostati dio njegova potpis do danas. Taj aranžman složio je veliki Miljenko Prohaska.

Za pjesmu “Igra života” nagrađen je na Zagrebfestu 1969. godine, a ulogu umjetničkog direktora festivala prvi put je preuzeo 1971. godine. Vodio ga je i iduće godine te od 1982. do 1985. i od 1988. do 1998. godine te tako postao sinonim za taj festival. Zagrebački festival iz 1971. godine neki smatraju najuspješnijim izdanjem u povijesti tog festivala. Njegov impresivni sedmodnevni program uključivao je regionalne večeri Prigorja, Primorja, Dalmacije, Slavonije, Like i Istre, natjecanje zagrebačkih restorana i hotela u pripremi novih jela, natjecanje u uređenju izloga na temu Zagrebački festival i slično. Na festivalu su sudjelovali svjetski popularni solisti i rock sastavi, između ostalih, tada vrlo popularni Mungo Jerry.

Nešto slično pokušao je ponoviti četvrt stoljeća kasnije, ali nije uspio. Festival je vodio i ratnih godina, ne odustajući ni tada od teškog zadatka. No, iako je Festival vodio kroz sedamnaest manje ili više uspješnih godina, nikad ga se nije libio kritizirati. Možemo reći da je bio njegov najveći zagovaratelj i najgori kritičar. Još je početkom sedamdesetih govorio o problemima koje Zagrebfest ima s medijima, primarno s radijskim i televizijskim kućama, ali i sa svojim sugrađanima kojima je zarada, čini se, bila draža od očuvanja urbane tradicije. Hvalio je Splitski festival, ali nikada nije pjevao na njemu.

Osim Zagrebačkog obilježio je i Festival kajkavskih popevki Krapina, na kojem je 1978. godine izveo “Gde si sad moj prijatel”, još jednu „popevku za navek“.

Vrlo rano prepoznat je kao uspješni poslovni čovjek. Novinari su ga zbog toga svojevremeno nazvali „trgovcem na veliko i pjevačem na malo“. Bavljenje glazbenom ekonomijom i pravom nesumnjivo je usporilo njegovu kantautorsku karijeru. No ona je ipak iznjedrila više velikih hitova. Među njima su “Katarina”, “Opet si plakala” i “Vse bum zapil”. Na ideju da modernizira starogradske pjesme “Teško mi je zaboravit tebe” i “Hladan vjetar poljem piri” došao je slušajući Zvonka Bogdana i Dušana Dančua, koji su ih pjevali tih godina, ali nije očekivao da će baš one postati njegovi veliki hitovi.

Koncerte nikada nije shvaćao isključivo kao glazbenik. Dobru glazbu treba pratiti vrsni voditelj, humorist, punokrvni zabavljač. Stoga je glazbenim brojevima sa svog slavljeničkog koncerta iz 2018. pridružio sve one popratne šale i razgovor s publikom. Bio je to njegov prvi solistički koncert uz kvartet u KD Vatroslav Lisinski.

Pred njim je nastup 18. ožujka u Tvornici kulture povodom proslave stogodišnjice rođenja njegova prijatelja Ive Robića. Osim vlastitih pjesama izvodit će i njegove.

DRAGO DIKLIĆ U BROJEVIMA

Autorski potpisuje četrdesetak pjesama, najčešće kao skladatelj. Najviše je surađivao s tekstopiscem Ivicom Krajačem, a dvije pjesme napisao mu je imenjak Drago Britvić. Snimio je više od 200 trajnih snimaka za Radio Zagreb, objavio oko šest albuma, što uživo, što kompilacija i desetak singlica za Jugoton i Altu čiji je vlasnik. Svojim studijskim angažmanom količinski se nije uspio približiti Ivi Robiću, ali njegovo ime stoji uz brojne hitove koji se i danas slušaju.

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a sve njegove nagrade još nitko nije pobrojao. One, nimalo čudno, nisu isključivo glazbene. Kao zaljubljenik u bridž, najljepšu intelektualnu sportsku igru, priredio je i objavio prvu knjigu o bridžu u nas, Bridge: igra i sport, a posljednjih dvadesetak godina uspješno promovira taj svjetski i olimpijski sport. Zbog toga je prije dvije godine primio trofej Sportskog saveza Grada Zagreba za životno djelo.

Diklić je začetnik proslava Nove godine na glavnom zagrebačkom trgu. Prva takva održana je 1989. godine, a potrebu da tome prišije svoje ime dobio je tek nakon što je Turistička zajednica bez njegovog odobravanja prepustila organizaciju festivala drugima. Smatrao je da ta Nova godina treba biti poklon Zagrepčanima te da se zarada od nje treba slijevati u humanitarne fondove. On je kroz godine organizirao niz takvih koncerata.

Voli gostovati u emisijama različitog formata, kako na televiziji tako i na Internetu. Dobro se snalazi na društvenim mrežama i drži korak s mlađim kolegama. Manje je poznato da se okušao i kao glumac. Najuspješnija uloga je ona u dugometražnom prvijencu Dalibora Matanića Blagajnica hoće ići na more, u kojem glumi samoga sebe – simbol nostalgične slike starog Zagreba koju uvjerljivo guta neko novo vrijeme. Za soundtrack filma obradio je i snimio pjesmu “Moja draga” s grupom Svadbas.

Godine 2020. sa svojim je dugogodišnjim suradnikom i školskim kolegom pripremio mjuzikl Opet si plakala koji zasad nije zaživio na sceni zagrebačkog kazališta Komedija, a ni kao tada spominjana televizijska serija. Pandemija je usporila razvoj te priče, ali ako ćemo suditi po uspjehu Dnevnika velikog Perice, interesa za takav sadržaj itekako ima.

Sa suprugom Ljerkom Dragec je u braku od 1966. godine, a vjenčani kumovi bili su im Gabi Novak i Arsen Dedić. Ključ njihove bračne sreće je tolerancija, ali i povjerenje. Premda redovito šarmira puno mlađe dame, kaže da je uspio izdržati sva iskušenja koje su stavile pred njega. Ima dva sina i jednog unuka, studenta Glazbene akademije, koji polako kreće njegovim stopama.

ŠKRIPAVA LADICA

Već ga rani novinski naslovi nazivaju jugoslavenskim Frankom Sinatrom, a taj se privjesak održao do danas. Iako je generacijski blizak Karlu Metikošu, njegova prva ljubav nije bio rock and roll nego jazz, a to ga je umjesto stazom pobune odvelo putevima evergreena, putem apostola domaće zabavne glazbe Ive Robića.

Kao i Robiću, Zagreb mu je bio velika inspiracija, a uz Arsena Dedića, Zvonka Špišića, Zvonimira Goloba i Hrvoja Hegedušića danas ga prepoznaju kao važnog predstavnika zagrebačke šansone. Omiljena mjesta u Zagrebu su mu njegov klub Zagrepčana Kerempuh u Ilici i Glazbeni zavod, gdje je počela njegova karijera, a već dugo žali za kultnim mjestima poput Gradskog podruma, Kavane, jazz kluba BP, kafića Mocce i restorana Lovački rog, kojih više nema, navodi u intervjuu za Večernji.

Kod nas je malo glazbenih poduzetnika koji se mogu pohvaliti sličnim menadžerskim portfolijom, ali glazbenici koji žele u potpunosti kontrolirati vlastitu karijeru su još od Buddyja Hollyja i Chuck Berryja u anglofonu svijetu sasvim uobičajena pojava.

Kroz njegovu su karijeru u gotovo sedamdeset godina prošle brojne face iz različitih društvenih sfera, a nekada je teško reći što mu se stvarno dogodilo, a što je dio (lovačke) priče. No mnoge njegove priče imaju svjedoke. Jedna od tih vezana je uz Cesariu Evoru koja je na radiju prije svoga koncerta čula njegov glas i poželjela pjevati duet s njim. U toj priči otkrio nam je da je veliki perfekcionist. Naime bez probe se nije usudio pjevati s njom, pa ni s orkestrom Dukea Ellingtona u Francuskoj. Iz sličnih je razloga možda povukao onu nespretnu kandidaturu za predsjednika, koja je proizašla iz jedne duge i vesele noći.

Društvo Zagrepčana, čiji je doživotni predsjednik, njeguje niz pravila, a jedno od njih ispliva na kraju svakog druženja s Dragecom. U tim posebnim prigodama on održi kratki govor (na hrvatskom, njemačkom ili ruskom jeziku) koji glasi ovako: „A što je ovaj naš život? Jednokratna pojava.“ Zatim pita: „A je li to razlog da mi nekaj ne popijemo?“ Odgovor družbe bude jednoglasan i gromoglasan „NIJE“! Ne bi bilo zgoreg da tako završi i ova retrospektiva.