Nina Romić u tri poglavlja

U želji da ne ponavljam te usporedbe, a da ipak ponudim odgovor kako strancu približiti zvuk i poruku Nine Romić, rekla bih da je ona naša Florence Welch. Obje imaju snažan glas i njeguju eklektičnu umjetničku viziju, koristeći folklorne elemente i naglašeno emotivan izričaj

Nina Romić, jedna od najistaknutijih hrvatskih kantautorica, rođena 1984. godine u Mostaru, predstavlja najmlađi glas u ovoj rubrici. Naime mjesec dana je mlađa od Denisa Kataneca. Pripada generaciji koja je, uz pomoć platformi poput Myspacea i Earbugsa, donijela novu energiju na domaću nezavisnu scenu, promijenila zakulisje naše glazbene industrije i pružila srodnim dušama prostor za intimniji i osobniji glazbeni izričaj.

Kritika je od samih početaka hvalila Ninine pjesme, ponajprije zbog njezina toplog vokala i sanjive poezije, koja još uvijek očarava one uhvaćene između neodoljive nostalgije i blještave budućnosti. Kao predvodnica mladog kantautorskog vala, Romić je doprinijela pronalaženju i stvaranju prostora za akustične koncerte, pokrenuvši programe Začarana močvara i Škrabica u Booksi, koji i danas privlače ljubitelje magličaste glazbe i refleksivne poezije.

S pet albuma iza sebe, među kojima se ističu Stablo i Jezero, Romić ostaje dosljedno relevantna autorica na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Da je predmet u špajzu, Nina Romić bila bi Pink Lady jabuka, zimska sorta prepoznatljiva po svojoj sofisticiranosti i nepredvidivosti, koja se otkriva u rijetkom skladu kiselog i slatkog. Da je lik iz bajke, bila bi vila jezerkinja. Da je dan u tjednu, bila bi četvrtak.

AUTORSKI KLJUČ

Nina Romić prepoznatljiva je po svom matiranom vokalu od svile i kadife, kojim uspijeva dočarati i pjev ptica u letu i šum vjetra među stablima, slikajući tako prirodne i duševne krajolike koji nadahnjuju njezine pjesme. Pritom, iako pažljivo bira vizuale koji prate njezinu glazbu te nerijetko svojom pojavom priziva zagonetno i nepristupačno, ipak ostavlja dojam djevojke odnosno žene iz susjedstva. Ona je prizemljena, draga i autentična, prava Sandra Bullock iz Novog Zagreba.

Nina Romić odrasla je u glazbenom okruženju. Njezin otac, koji je svirao gitaru i pjevao, u mladosti je bio član benda Štekeri, dok je majka pisala poeziju i također voljela pjevati. U novijim intervjuima Nina često spominje da se prvi put osjetila glazbenicom u selu Rumin, rodnom mjestu njezina oca, na čijoj je gitari naučila svirati prve akorde. Na svoj debitantski album uvrstila je pjesmu “U zoru će, sanjam…“, čije stihove je napisala njezina majka.

Obiteljska kolekcija ploča i kaseta bila je glazbena pozadina njihovih dugih putovanja između Sinja, Mostara, Irana i Zagreba. Zvučna imena te putne kolekcije bili su Bob Dylan, Bruce Springsteen, Bijelo dugme, Drugi način, Doris Dragović, JJ Cale, Led Zeppelin, Oliver Dragojević, Pink Floyd i Tutti Frutti.  Albume Desire od Boba Dylana i Ummagumma Pink Floyda Nina je istaknula kao one kojima se neprestano vraća jer svaki put otkrije neke nove nijanse. Glazbu je otkrivala i preko radija, a među emisijama koje su je oblikovale istaknula je Glazbenu oazu Romana Josipovića.

U osnovnoj školi Nina je svirala tamburicu u KUD-u i bila članica zbora, a potkraj osnovne škole počela je zapisivati prve stihove. S petnaest godina upisala je tečaj gitare na Rock akademiji i počela skladati svoje pjesme. U to vrijeme pisala je i na engleskom jeziku, a onda je s osamnaest godina otišla na koncert benda Mika Male, gdje je „po prvi put čula uvjerljivu hrvatsku liriku, glazbu i okruženje“ i shvatila da nema potrebe da se izražava na jeziku kojeg zapravo ne razumije i ne osjeća.

<

Prvi nastup imala je tri godine kasnije u Spunku. Taj koncert organizirali su voditelji danas ugašenog glazbenog portala Earbugs, prvog hrvatskog portala posvećenog demo bendovima, na kojemu je Romić prvi put podijelila svoje pjesme. Preko Earbugsa, upoznala se i s glazbenicima iz dubrovačke grupe Izae te u ljeto 2006. s njima snimila zajednički EP i održala prvi koncert izvan Zagreba – u kultnom hrvatskom klubu A3 u Kninu.

Nakon EP-ja Nina/Izae, Romić je 2007. snimila album uživo Jazz Club Live s gitaristom Filipom Kozlicom (Lotus), koji su objavili samo na internetu. Iste godine krenula je na etno radionicu Dunje Knebl te uz nju počela istraživati i hrvatsku tradicijsku glazbu.

Prvi autorski materijal snimila je 2009. godine, u vrijeme kada je u Jutarnjem listu objavljen članak kritičara Aleksandra Dragaša o kantautorskoj sceni, koji je predstavio novi val glazbenika i probudio interes za relativno malu i nepoznatu scenu. Tako je Nina svoj prvijenac Daljine objavila 2010. za Aquarius Records, izdavačku kuću s kojom je surađivala sve donedavno.

Neke od etiketa koje su popratile Daljine su „urbani studentski sevdah“ i „šumska folk psihodelija“. Kao dominantni motivi i teme tog romantično-minimalističkog debija ističu se prirodni motivi, ptice, mjesec, sunce, ali ništa manje ne znače tišine i pogledi koje dijeli s drugima, odnosno s njim. Dosta je mraka i promatranja, znakovitog treptanja i treperenja srca. Uz jedanaest autorskih, na albumu se nalazi i obrada narodne pjesme “Zvira voda”, čime se podcrtao utjecaj etno glazbe na Ninino autorstvo.

I na iduća dva albuma uključila je obrade tradicionalnih pjesama (“Ruža” i “Vuprem oči”). U recenziji njezina drugog albuma Ptice Vedran Živković zabilježio je da Nina Romić ima rijetku sposobnost „da svojom muzikom savršeno pogađa senzibilitet ljudi koju su skloni melankoliji, buljenju u prozor, propitkivanju sebe i sjetnim raspoloženjima“, zaključujući da je to generacijska tema kojom se tada, 2012. ne bavi puno mladih glazbenika. Neke od upečatljivijih pjesama s tog albuma su “Pismo” i “Opet”.

Dvije godine kasnije, 2014. Nina je objavila svoj treći album Stablo. Bio je to njezin prvi album u cijelosti snimljen sa stalnim bendom. Frederic Lanz, Petar Cvahte i Ivica Antunović oblikovali su zvučnu sliku albuma, ali nisu značajno izmijenili Nininu poetiku. „Nina je i dalje uronjena u svoj intimni svijet zaljubljivanja, maštanja o potencijalnim ljubavnicima, tihih svađa s (bivšim) ljubavnicima, žalovanja za propuštenim prilikama, grižnje savjesti, prirode u kojoj traži utjehu, nostalgije, melankolije, ali ponekad i ljutnje“, napisao je Dragaš u recenziji za Jutarnji.

S radiofoničnim pjesmama poput “Sasvim običan dan” i “Bicikl”, Stablo je dugo smatrano Nininim najboljim albumom. Zanimljivo, njegova naslovnica, baš kao i naslovnica Ninina najnovijeg izdanja Jezero, prikazuje ženski lik zagledan u nebo, koji kao da želi svijet gledati naopačke.

Novu stvaralačku fazu u kojoj krhku romantiku postupno zamjenjuje neka drugačija i izdržljivija ljubav otvara album Sloboda iz 2018., nastao nakon glazbene pauze u kojoj je Nina postala majka. Refren naslovne pjesme „sloboda je plava, sjajna ptica na mom ramenu; ona leti, ona leti i odleti“ raspjevani je zaključak relativno mračnog albuma.

Na upit otkud ta mračna atmosfera na Slobodi, Nina je odgovorila: „tekstovi su, možda, nekome mračni, ali meni su svijetli, jer su mi pomogli da se iščupam i budem na nekom puno ljepšem mjestu“. Tim riječima Nina je na neki način najavila koncept svog petog albuma Jezero. Pjesme s tog albuma postale su njezine osobne mantre, podsjetnici na ono što je njoj bitno i putokazi za to „ljepše mjesto“. Ostalo je samo pitanje kako i s kime pronaći zvuk tih pjesama.

Na početku karijere, uz bend Izae Nina je shvatila da želi svirati s drugima, da želi imati svoj bend, a ta je želja značajno usmjerila njezino glazbeno djelovanje u idućih petnaest godina.

Stoga je sve do nedavno Nina, komentirajući ladice u koje ju publika i kritika stavljaju, isticala da bi htjela otrgnuti fokus javnosti sa žene s gitarom na ženu iza koje je bend. „Od početka svog glazbenog puta svoju glazbu dijelim i stvaram s drugim glazbenicima. Oni su me naučili toliko toga, ne samo glazbeno, već i ljudski, i zahvalna sam svakom čovjeku koji je svoje vrijeme posvetio druženju sa mnom, s mojom glazbom, koja je na taj način postala i njihova.“ No onda se rodila misao da njezina glazba može biti uistinu njezina.

Netom prije izlaska petog albuma Jezero, u intervjuu za VIDA art Nina je naglasila da je u svom dosadašnjem radu davala velik prostor svojim suradnicima da izraze vlastite umjetničke preferencije i oblikuju svoje vizije unutar njezine vizije. No tog puta htjela je album iznijeti baš onako kako ga je ona iznutra osjećala. Istaknuvši Jelenu Galić kao savršenu suputnicu, napomenula je da je za taj kreativni zaokret presudan utjecaj njezinih korijena.

„Ono što osjećam iznutra nije utjecaj američkog folklora, folka, americane, nego je zapravo utjecaj mojih korijena. Moji korijeni jesu iz Hercegovine, moji korijeni jesu iz Dalmacije, moji korijeni jesu iz ovog podneblja. To je ono od čega sam ja satkana. Dala sam si sad priliku da izrazim apsolutno bez srama sve ono što ja jesam.“

Sličnu misao da sada samostalno stoji iza svojih pjesama ponovila je i u kasnijim intervjuima. „Sada osjećam kao da sam po prvi put nešto u cijelosti sama napravila, da je svaki korak bio svjesna odluka, iako sam znala da će zbog tih odluka cijeli proces još više trajati. Moje su vizije poprilično očvrsnule i otišle na jednu drugu stranu koja nije bila u skladu s dotadašnjim načinom funkcioniranja benda.“

Na neki način to je bio povratak „ženi s gitarom“ od koje je nekada bježala. No instrumentarij se ipak i dalje širio, a neke su stvari ostale iste. Prirodni motivi i tog su puta bili putokazi za suočavanje s tamom ispod površine materijalnog i svjesnog. Simbolika naziva albuma počinje s jezerom Peruča čiji pejzaži ispunjavaju Ninino djetinjstvo, a završava u ideji poniranja u nesvjesne, intuitivne i emocionalne aspekte psihe te preobrazbu čitavog bića.

Čini se da je bila potrebna cijela jedna punoljetnost da se Nina izbori s očekivanjima, što svojima, što tuđima, i krene stvarati glazbu onako kako je osjeća. Sličan proces prolaze mnogi istinski kreativni ljudi, a prvi dokaz za to su noviji Baretovi intervjui. No ono što Ninu izdvaja iz šireg uzorka je lakoća s kojom artikulira ono što će većina prešutjeti ili čak previdjeti. Samo takva osoba može biti nadahnuće i mentor drugima, a Nina je to bila i još uvijek jest.

Govoreći o svom stvaralačkom procesu u intervjuu iz 2014. Nina je rekla da je on za nju poprilično mističan te da ne vjeruje u formule i šablone. „Ja sam više tip koji se oslanja na muze i igra s njima briškule u kasne ili ranojutarnje sate“, podijelila je u vrijeme svog trećeg albuma. „Sve ove pjesme nastale su kroz neobjašnjiv impulzivan pokret iz mene. Neke su nastale uz pomoć skica i misli zapisanih u malen blokić usred vožnje autobusom ili šetnje kroz šumu. Više osluškujem nego što zapisujem“, zaključila je tada Nina. Po svemu sudeći i danas je tako, s tim da starija Nina više osluškuje prostor u sebi, a manje onaj s druge strane stakla.

NINA ROMIĆ U BROJEVIMA (I PRIDJEVIMA)

Nina Romić je u svojoj gotovo dva desetljeća dugoj karijeri objavila jedan EP i pet samostalnih autorskih albuma s približno osamdeset originalnih skladbi. Usto je od početka svog djelovanja čest gost različitih kompilacija, ali i suradnica braće i sestara kantautora te pjesnika. Naime od početka karijere prati književna događanja. O tome svjedoči njezin doprinos kompilaciji uglazbljenog hrvatskog suvremenog pjesništva Ritam i Riff iz 2010. godine. Sudjelovala je i na kompilacijama Zvučni zid, Femme Nouvelle, Oči u magli, Kompot Berba te Bistro na rubu šume.

Pored toga snimila je desetak dueta, a u nizu suradnji ističu se Novi odmetnici, ime pod kojim se okuplja niz kantautora iz regije. Prvu zajedničku kompilaciju Djevojka koja voli život objavili su 2010. godine, a posljednju Iznad tame 2023. Kompilacija Iznad tame je u potpunosti posvećena životu i smrti čileanskog kantautora i aktivista Viktora Hare, a stihove potpisuje Mehmed Begić. S osnivačem Novih odmetnika Milošem Zupcem Nina je, na stihove Nikole Ninkovića, snimila i duet “Hercegovina”.

​U vrijeme svog drugog albuma Ptice Nina je u suradnji s Kornelom Šeperom u Močvari pokrenula program Začarana močvara, koji je zapravo bio nastavak priče koja je krenula s njezinim prvim javnim nastupima. „U Zagrebu te 2006. i 2007. godine nije bilo mjesta gdje kantautori mogu svirati i gdje ih ljudi mogu slušati“, rekla je Nina koja je tih godina, najprije u MMC-u Kopriva a zatim u Booksi i na drugim lokacijama, počela organizirati kantautorske večeri. Kroz te programe i danas se predstavljaju novi kantautori iz Hrvatske, regije i svijeta.

Također, Nina se tih godina s kantautoricom Ivanom Picek pridružila Pridjevima, psihodeličnom projektu multimedijalnog umjetnika Dine Santaleze, čiji je eponimski album iz 2014. bio apsolutni hit tog i mnogih budućih proljeća. Ključan sastojak u toj tapiseriji bili su Ninini i Ivanini dvoglasi, koji su usto obogatili njihov šumsko-vilinski „hipijevski“ imidž.

S Dunjom Knebl Nina je surađivala na njezinim albumima, bila članica njezina zbora i predstave “Oj ti tožni človek”, a 2008. zajedno su snimile i božićni etno album Dođe Božić oj Koledo. Krajem ovog rujna najavile su novi album Bilo je sada koje su, kao Dunije, snimile s Jelenom Galić.

Prateći bend Nine Romić najprije su činili Damjan Čakmak (S.o.M.) i Orlan Tus (Mika Male), a danas ga čini svestrana Jelea. Galić. U međuvremenu su s Ninom svirali brojni glazbenici, vezani uz različite etno, jazz, rock i metal projekte. Među njima su Fred Lanz, Karlo Cmrk, Marijan Jelenić, Alen Bernobić, Goran Farkaš i Leo Beslać.

Nina je u vrijeme objave prvijenca Daljine radila kao teta u vrtiću, a danas radi u Centu za kulturu Novi Zagreb, gdje uređuje i vodi glazbene programe. Njezinim riječima, najljepša uloga koju je ikad iskusila je uloga majke.

ŠKRIPAVA LADICA

Stariji milenijalci kantautori, to je najprikladnija ladica u koju bismo mogli smjestiti Ninu Romić. No ne bismo pogriješili ni kada bi je smjestili po geografskom ključu, i to u svaki od lokaliteta koji su je oblikovali, od Mostara, Rumina, Sinja i Lara do Zagreba. Isto tako nemoguće je ne primijetiti koliko njezina karijera duguje internetskoj kulturi koja je početkom dvijetisućitih od anonimnih izvođača stvarala velike zvijezde. Zajedništvo na ranim društvenim mrežama nije bilo tek virtualna iluzija i stoga je izravno poticalo živo okupljanje na stvarnim mjestima.

U „novom“ valu kantautora, kojemu je Nina bila predvodnica, svoje mjesto pronašli su Ivan Škrabe, Ivan Ščapec, Ivana Picek, Denis Katanec, Zvonimir Varga, Zvonka Objadin, Miki Solus, Irena Žilić, The Marshmallow Notebooks (Matija Habjanec), Bebè Na Volè (Adam Semijalac), Lovely Quinces (Dunja Ercegović) i mnogi drugi, uključujući veteranku Knebl. Toj „akustičnoj“ jezgri kontinuirano se pridružuju sva bića iz začarane močvare koja žele duet s tišinom.

O Nini Romić se, premda je rano prepoznata kao predvodnica čitave kantautorske scene, obično piše kao o jednoj od kantautorica, uz primjerice Saru Renar i Irenu Žilić. Međutim, da se vratim na početak ovog teksta, Ninin opus ima više dodirnih točaka s Katanecovim bendovima nego s njima. Osim što ih povezuju neke ključne godine, konteksti i kompilacije, veže ih i to što nadahnuće nerijetko crpe iz prirode, čineći njezine oblike najvjernijim ogledalima za unutarnje preobrazbe. I ne znam čini li to još netko toliko jasno i dosljedno kao oni, od prvih izdanja iz 2010. do posljednjih iz 2023.

Tijekom godina, Romić su često uspoređivali s brojnim američkim kantautorima, i ženama i muškarcima, često bez konkretnih objašnjenja. U želji da ne ponavljam te usporedbe, a da ipak ponudim odgovor kako strancu približiti zvuk i poruku Nine Romić, rekla bih da je ona naša Florence Welch. Obje imaju snažan glas i njeguju eklektičnu umjetničku viziju, koristeći folklorne elemente i naglašeno emotivan izričaj. U svijetu gdje se glasovi često gube u buci, obje svojom glazbom svijetle kao svjetionici istinske autentičnosti, ostavljajući trajni trag tamo gdje se najviše broji – na srcima svih koji ih slušaju.