Neki to vole vruće u dva poglavlja

Malo što u našem popkulturnom krajobrazu tako jasno priziva osamdesete kao što to čini glazba grupe Neki to vole vruće. Kultni hard pop duet nedavno je proslavio 40 godina na sceni, a uskoro bi mogli održati i oproštajni koncert

Krajem osamdesetih Neki to vole vruće postao je lokalni sinonim za moderni pop s rokerskim stavom, koji je privlačio i širokogrudne mase mladih i izbirljive radijske urednike. Njihova je glazba produkcijski podsjećala na zvuk tandema poput Hall & Oates i Wham!.

Postizali su visoke tiraže i isticali se energičnim koncertima, okupljajući oko sebe vrhunske zagrebačke glazbenike i publiku koja ih je zbilja voljela vruće. Silvestar “Šomi” Dragoje i Miroslav “Đimi” Stanić nosili su jedan od uspješnijih Jugotonovih projekata, a ključnu ulogu u toj je priči imao njihov aranžer i producent Duško Mandić, poznat i kao gitarist Srebrnih krila.

Nakon uspješnog prvog desetljeća Đimi se okušao kao solo izvođač, a Šomi je okupio jednu od prvih ženskih grupa devedesetih. Zatim su se obojica nakratko povukla sa scene, da bi početkom dvijetisućitih nastavili su gdje su stali i, oslanjajući se na val retromanije i nostalgije za osamdesetima, pod stare dane ponovno postali koncertna atrakcija.

AUTORSKI I INTERPRETATORSKI KLJUČ

Silvestar “Šomi” Dragoje i Miroslav “Đimi” Stanić kvartovski su prijatelji od djetinjstva. Odrastali su u Martićevoj ulici u Zagrebu, slušajući zapadnjačku muziku i igrajući ping pong. Ideju o zajedničkom bendu dobili su 1984. godine, na kavi u legendarnoj Zvečki. Đimi je tamo stigao nakon satova kontrabasa koje je pohađao u glazbenoj školi, a Šomi iz vojske.

Stanić, nećak legendarnog Stjepana Jimmyja Stanića, dotad se nije profesionalno bavio glazbom, dok je Dragoje već imao nekoliko godina sviračkog i skladateljskog iskustva. Zahvaljujući profesorici klavira Steli Čolaković, koja ga je upisala u tadašnju Američku čitaonicu, rano se upoznao s tzv. “američkom pjesmaricom” i vrlo mlad počeo svirati bubnjeve i udaraljke u zagrebačkim jazz-rock sastavima. Skladanju se ozbiljnije posvetio sedamdesetih u funk grupi Clan, istodobno radeći kao studijski glazbenik u Jugotonu.

Školski prijatelji svoj su duet isprva htjeli zvati jednostavno Šomi i Đimi. No tada se u priču umiješao Albert Papo, vlasnik i spiritus movens zagrebačkog Saloona, drugo mjesto u kojem su mladići tada provodili slobodno vrijeme. Kad je u klubu čuo “Californiju”, njihovu prvu demo snimku koju je Šomi pustio DJ-ima Fistri i Stevi Cvikiću, Papo je predložio ime Neki to vole vruće. Ideja posuđena iz naslova Wilderove komedije odmah im je legla.

Na eponimskom debitantskom albumu potpisani su kao autori glazbe i vokali, a Šomi je uz to svirao i bubnjeve. Duško Mandić oblikovao je njihov prepoznatljivi zvuk oko gitarskih rifova, dok su klavijature odsvirali on i Rajko Dujmić.

Tekstove su im na tom, kao i na budućim albumima, pisali drugi. Vruću “Californiju” i dijabetičarsku “Medu moj i šećeru” napisala je Alka Vuica. Uz njih, status hita stekla je i aluzivna pjesma o džentlmenskom strpljenju “Reci da”. Upravo su te tri pjesme početkom devedesetih prepakirane u crodance singlice.

Najboljim albumom grupe i danas se smatra njihov drugi studijski uradak Jeans generacija, objavljen u proljeće 1986. godine. Bio je to prijelomni trenutak i za bend i za Jugoton, u vrijeme prvih primjena digitalnih pultova, sintesajzera i sampleova. Uspješnice s tog albuma, naslovna “Jeans generacija” i “Teška vremena”, lansirale su ih u sam vrh popularnosti. Prodali su zavidan broj ploča i ubrzo krenuli s velikim koncertima i turnejama, uz živi prateći bend.

Naslovna pjesma izdvojila se zahvaljujući zaraznoj melodiji koja podsjeća na Springsteena i tekstu s univerzalnom porukom koja i danas rezonira sa svim generacijama odraslima uz generaciju X. S druge strane, “Teška vremena” su zanimljiva reinterpretacija glazbenih motiva iz Falcove pjesme “Vienna Calling”. Oba teksta potpisao je Stevo Cvikić, dok je drugi slavni tekstopisac na Jeans generaciji bila Marina Tucaković.

Treći album Kakva noć! bio je nadogradnja prethodnog i plod stečenog studijskog iskustva. Produkcija Duška Mandića još je jednom podigla ljestvicu na domaćoj glazbenoj sceni. Taj album, kao i njegova naslovna pjesma, odiše duhom generacijskih himni i vraća u vrijeme kada su mladost i bunt bili neraskidivo povezani.

Na četvrtom LP-u Kad lavina krene bend se okrenuo ženskoj publici, zavodeći je pjesmama poput “Tvoja haljina, moja zastava”, “Skini sve sa sebe” i “Nisi više curica”. Za tekstove je bio zaslužan Neven Kepeski, jedan od osnivača Psihomodo Popa, urednik magazina OK! i autor emisije Briljanteen – poznavatelj i jedan od dizajnera mladenačke kulture nove generacije.

Rat je donio nove teme i nove okolnosti, ali Neki to vole vruće su nastavili plivati tim krajobrazom u svom stilu. Njihov peti album Ljubavne priče, na kojemu gotovo sve tekstove potpisuje Zlatan Stipišić Gibonni, bio je lagani album za ta teška vremena i označio kraj jednog razdoblja. Obilježili su ga socijalno-romantični klasik “Bojler”, balada “Zagrli me nježno” i božićna “Nudiš mi razloge za kraj”, s kojom je grupa 1993. nastupila na Zagrebačkom festivalu, osvojivši prvu nagradu stručnog žirija.

Godine 1995. Đimi je napustio grupu i započeo solo karijeru. Snimio je dva albuma Dobra večer, to sam ja i Dođe mi…, a Šomi je nastavio pratiti tinejdžerske trendove te je s Kristinom Schwarz, Kristinom Škoti i Brankom Delić pokrenuo i vodio jednu od prvih domaćih ženskih grupa. Njegovo je jato objavilo jedan album Boja noći, s kojih djeca devedesetih pamte naslovnu i pjesmu “Opasan plan”.

Ipak, taj sastav poslužio je više kao odskočna daska za Brankinu solo karijeru nego kao novo poglavlje za bend. Ona i Šomi u međuvremenu su postali i životni partneri. Manje je poznato da je Šomi tada u planu imao i hrvatsku verziju švedskih A-Teensa, ali to je prije njega uspio napraviti Mario Šimunović. Krajem tisućljeća N.T.V.V. je završio na ledu, netom prije nego je objavljena kompilacija The best of 15 years.

U proljeće 2004. Šomi i Đimi najavili su povratnički koncert u Tvornici. Na tom je koncertu snimljen i njihov jedini album uživo, na kojemu su, između ostalih, gostovale Divasice. Za tu priliku snimili su i novu pjesmu “Na dlanu svijet”, koju je skladao slovenski glazbenik Sergej Pobjegajlo, dok je tekst napisala Delić.

Duet Neki to vole vruće otada povremeno snima nove i obrađuje stare pjesme. Prizivajući duh dobrih starih osamdesetih, i dalje širi svoju publiku, što se iznova potvrđuje na svakom njihovom koncertu, koji se često održavaju oko Valentinova. Da su ostali vjerni svom zvuku, potvrđuje i činjenica da je njihov današnji producent Martin Mandić, Duškov sin i gitarist u njihovom pratećem bendu.

Poseban zamah novoj fazi tandema dali su alternativni programi poput Punk romantike u Močvari, Sviraj stare u Vintage Industrial Baru i slični “trashy” događaji koji su ih vratili u mladost. To što su mladi pankeri znali sve njihove pjesme potreslo ih je na najbolji mogući način. Po svemu sudeći, ne bi bilo dobro propustiti njihov idući koncert, koji bi vrlo lako mogao biti i oproštajni.

NEKI TO VOLE VRUĆE U BROJEVIMA

Neki to vole vruće su od 1985. do danas objavili šest studijskih i jedan live album te nekoliko kompilacija i singlica. Prvu gažu imali su na modnoj reviji na stubama na Dolcu, gdje su devedesetih snimili i spot za “Medu moj i šećeru”. Surađivali su s brojnim glazbenicima, uključujući dječji zbor Klinci s Ribnjaka.

Iako svoju karijeru nisu gradili na festivalima, više su puta nastupili na Zagrebačkom festivalu, a 1993. su na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije s pjesmom “Sve me podsjeća na nju” bili treći. Te godine pobijedio je Put i “Don’t ever cry”.

Šomi je u ratno vrijeme, s Tomislavom Ivčićem, Pikom Stančićem i Mustafom Ismailovskim, pokrenuo Humane zvijezde Hrvatske, humanitarnu glazbenu organizaciju koja je okupljala brojne domaće glazbenike zaljubljene u nogomet. Godinama su, uz podršku Ćire Blaževića, Dinama i trenera poput legendarnog Đalme Markovića, održavali dobrotvorne koncerte i nogometne utakmice, prikupljajući tako sredstva za obranu Hrvatske. U diskografskom projektu Moja domovina N.T.V.V. je sudjelovao sa svojom pjesmom “Mi imamo snage”.

Prije dvije godine Đimi je prvi put ušao u studio sa svojim stricem Stjepanom Jimmyjem Stanićem. Odabrali su “Kad bi bile sve” s Đimijevog prvog solo albuma iz 1996. i za tu je priliku obradili u stilu Jimmyja starijeg. Glazbenu sliku dodatno je obogatio Matija Dedić. Što se svih obiteljskih veza tiče, Branka Delić i Šomi imaju kćer Domenicu Gabrielu, koja je krenula stopama svojih roditelja.

Ako tako nastavi, mogla bi se baviti i slikarstvom. Naime kad ne svira, Šomi slika. Tu je naviku dugo skrivao, a sve je počelo još kasnih osamdesetih, kada je upoznao Vatroslava Kuliša. “Možda zbog mirisa boje i terpentina, jer mirisi imaju veliki utjecaj na mene, počeo sam se fokusirati na slike koje je Vat radio”, rekao je u jednom razgovoru. “Brzo sam ih zavolio, a on mi je spontano kroz druženje omogućio da se upoznam i s radovima Murtića, Vrkljana, Lapuha, Rončevića, Bane.”

Ipak, da i sam postane slikar, trebalo mu je gotovo deset godina. Krajem devedesetih kupio je prvo platno, nekoliko kistova i uljenih boja te naslikao svoju prvu sliku. U međuvremenu je, zahvaljujući profesoru Coreyu d’Augustinu uspio završiti MoMA-inu školu i naučiti dosta toga o newyorškim ekspresionistima koji su, uz već spomenute hrvatske umjetnike, imali najviše utjecaja na njegovo slikanje.

Nisam o tome aktivno razmišljala, ali pri ponovnom uranjanju u svijet Čudnovatih stvari, misao se nametnula sama od sebe – Neki to vole vruće jedini je hrvatski sastav čija bi se glazba lako uklopila u zvučnu sliku tog nostalgično-znanstveno-fantastičnog televizijskog epa. Naime malo toga u našem glazbenom katalogu tako jasno priziva osamdesete, njihov neonski sjaj, kasetofonske balade, fudbalerke, jakne od kože i trapera, sintesajzere i naivan bunt.

Njihova glazba je zvučni manifest minulog vremena. I nakon četiri desetljeća ona pulsira, povezujući generacije nečim otpornijim od jeansa.