Neno Belan u tri poglavlja

Neno Belan, rijedak primjerak kantautora i pop-rock skladatelja kojega publika jednoglasno prihvaća na radiju i uživo, danas slavi 62. rođendan

Otkad je završila četvrta sezona showa The Voice Hrvatska pred mene su višeput iskočile riječi njezina pobjednika: „Volio bih nastaviti razvijati zvuk u retro trendu i malo ga modernizirati“. Izraz je to koji odjekuje svaki put kad ga pročitate. Najprije  zato što „retro trend“ i „modernizirati“ zajedno zvuče kao neodlučnost. No to nije to jedini razlog.

Zaplela mi se u misli jer je zvučala poznato, kao opis tendencije s kojom smo se u više navrata upoznali, što kroz stranu glazbu, što kroz onu našu, u boljim i lošijim inačicama. S potonjim u vezi, čini mi se da je baš opus Nene Belana, ako ne i najbolji i najuspješniji, onda svakako najpristupačniji primjer modernizacije retropopa kod nas.

Mnogi su pokušali pokrenuti ljude autorskom inačicom zvuka starih gramofona, ali ovaj Splićanin s četiri adrese ostao je među rijetkima koji to mogu i četiri desetljeća nakon što su zagazili na taj teren. Neumoran u želji da širi ljubav i optimizam on ostaje demodȇ i kad je u modi. Zbog kreativaca poput njega izreka „dobri umjetnici kopiraju, a veliki kradu“ zadržava svoj šarm.

Da je predmet u špajzu, Neno Belan bio bi teglica meda čija zlatna boja evocira toplinu i ljubaznost. Da je građevina, bio bi mediteranska vila; na prvi pogled jednostavna, ali bogata skrivenim kutcima i sjenovitim vrtovima. Da je začin, bio bi bosiljak i prenosio atmosferu Mediterana u hladnije klime.

AUTORSKI KLJUČ

„Trend me ne zanima“, rekao je Belan. „Uporno pratim sjaj te neke „svoje zvizde“ koja me obasjava negdje gore s neba i djelujem. I to je ono što razumijem svjesno. A što mi je ta moja zvizda donijela? Možda jednu zgodnu mješavinu talijanske kancone, američkog rokenrola, britanskog popa, uz još poneke glazbene sastojke čije okuse volim, poput latina ili reggaea. I, naravno, okus, miris i vibru moje rodne Dalmacije… Ili Mediterana, kako želite.“

Što god da je donijela, ta zvijezda Belana prati od malih nogu. Rođen je u Splitu 1962. godine, a osjećaj za muziciranje i romantiku naslijedio je od roditelja. Kada su se uzeli, njegova majka Marija, porijeklom Bračanka i otac Jakov, Hrvat iz Boke kotorske, imali su u svojoj spavaćoj sobi samo krevet, radio i gramofon. Glazba im je bila potrebnija od ormara.

Voljeli su glazbu, kupovali ploče i opsesivno pratili festival u Sanremu. Zbog njih je Neno naučio svirati gitaru. Naime u djetinjstvu su ga, više od glazbe, zanimali zemljopis, povijest, biologija i astronautika. Ipak, roditelju su ga upisali u nižu glazbenu školu jer su vjerovali da će mu dobro doći. Ondje je šest godina učio svirati klasičnu gitaru.

Odrastao je u splitskom kvartu Skalice i kasnije na Blatinama. Rock bendovi iz ranih sedamdesetih poput Sladea, Sweeta i T.Rexa te Suzi Quatro, koja je tada održala koncert na Gripama, njegovu su pozornost privukli u višim razredima osnovne škole. Rock&rollom se pak zarazio u srednjoj školi. Sa 16 godina si je kupio prvu električnu gitaru marke Eko – polovnu gitaru na kojoj je snimio prvi album Đavola, Ljubav i moda.

Prije odlaska u vojsku, što je stalno mjesto svake poštene jugoslavenske rock biografije, svirao je u bendu koji je inicirao njegov prijatelj Marinko Biškić, prvi splitski panker i poznati čokolatijer. Svirali su obrade i prepjeve pjesama iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, po uzoru na Ramonese i Stonese. Rad benda prekinuo je Biškićev odlazak u Zagreb, a na mjestu pjevača „privremeno“ ga je zamijenio Neno koji je u toj ulozi ostao do danas.

Belan je Đavole okupio 1984. godine, već kao perspektivni student elektrotehnike. Nazvali su se po skladbi “Diavoli”, koju je izvodio talijansko-belgijski pjevač Rocco Granatta. Iako su počeli kao cover bend, brzo su se preobrazili u „sofisticiranu art skupinu“ koja želi oživjeti predodžbu koju ima o rock’n’rollu pedesetih. Tom je razvoju najviše doprinio dolazak Roberta Čalete Čarlija u bend.

On im je postao menadžer, većinski tekstopisac i oblikovatelj njihova imidža – njihov Brian Epstein. Godine 1985. otvorio je klub u stilu šezdesetih godina, tzv. Čarlijev klub, u kojemu su Đavoli cijelo ljeto svirali repertoar sastavljen od obrada i prepjeva. Prije izlaska prvijenca Ljubav i moda Čaleta je ovako predstavio njihov program: „Rock’n’roll Đavola temelji se na ljubavi. To je rock’n’roll koji ne trpi sve te mržnje, rušenje kuća, razbijanje, krv i ostalo. Nastojimo da ljudi dolaze na koncerte da bi se zaljubljivali.“

„Namazani briljantinom, dugih zulufa, u crnim i kockastim odijelima Đavoli se ironično poigravaju s tri mitska akorda rock’n’rolla, pokušavajući biti u suglasju s vlastitim vremenom. Svojim, do granice podnošljivosti patetičnim pjesmama, Đavoli su pravi prototip splitske atmosfere u kojoj se miješaju rokerska agresivnost i mediteranska ležernost“, pišu novinari Studija te godine. Bio je to glazbeni susret juga i zapada.

Belanovim riječima, gurali su film koji nije imao nikakve veze ni s čim osim s njima samima. Dok je Čarli pisao tekstove, Belan je slagao glazbu i aranžmane te usto pjevao i svirao gitaru. U vrijeme snimanja debitantskog albuma na basu je bio Dragiša Mandić Panda, na bubnjevima Dean Radovniković Grizli, na saksofonu Igor Kmetić Truba, a na klavijaturama Zlatko Volarević Dilajla.

Album je za Jugoton producirao Ivan Piko Stančić, koji je ranije isti zadatak imao na prvim albumima Prljavog kazališta, Filma, Aerodroma, Zvijezda, Idola i Električnog orgazma. Naslovnicu je grafički oblikovao crtač stripa Igor Kordej, a ime dao film Ljubomira Radičevića iz 1960, prvi jugoslavenski film u boji, o čijem smo utjecaju već pisali u retrospektivi o Ivi Robiću.

Drugi album Đavola Hallo Lulu 22, nazvan po listićima za motanje duhana, Đavoli su snimili u splitskom studiju Tetrapak. Belan ga je producirao u suradnji sa Željkom Brodarićem Jappom, frontmanom i gitaristom kultne splitske grupe Metak. Bio je to album na kojem je 1987. godine objavljen veliki hit “Stojin’ na kantunu”.

„Naša muzika je i klupska i dvoranska i stadionska i hotelska… Svirali smo u hotelima ‘di svira Magazin, dobro smo prošli, svirali smo tamo ‘di svira Dugme, dobro smo prošli“, rekao je Neno u ljeto te godine. Tada je napomenuo da mu je, iako zna sve akorde i slaže harmonije kako god hoće, važno da radi jednostavne stvari, da rock’n’rollu vrati izvornu eleganciju i namjenu te, naravno, zabavi ljude.

Treći album Ostani uz mene Đavoli su snimili u nešto drugačijem sastavu. Volarević je tada postao član Crvene jabuke, a na klavijaturama ga je zamijenio Dragan Lukić Luky. Dio tekstova za taj album napisao je Jakša Matošić, a na njemu se nalazi i “Večeras pusti me”, jedna od rijetkih potpuno Belanovih pjesama u dotadašnjem opusu Đavola.

Nakon pobjede na Splitskom festivalu 1989. godine s pjesmom “Dugo toplo ljeto”, čiji su spot TBF-ovci parodirali u svom “Veseljku”, Đavoli su objavili kompilacijski album. Bend je nastavio svirati diljem Jugoslavije i izvan nje, a s radom su prestali 1991., kada je postalo jasno da njihov rock’n’roll stvarno ne trpi mržnju, rušenje kuća, razbijanje, i krv.

Belan je početkom devedesetih preselio u Zagreb, zamalo završio fakultet, a onda ipak započeo samostalnu karijeru. Novi početak označio je maxi singl Rock galama iz 1991. a prvi solo album objavio je dvije godine kasnije. Izvorna postava Đavola se spontano ponovno okupila 1998. i tom prilikom u Belanovom studiju Garaža snimila Space Twist, album s kojega su potekli hitovi “Ivona” i “Jagode i čokolada”, za je Belan napravio hrvatski prepjev, a slovenski original koji izvodi Rok’n’Bend potpisuje Saša Lošić iz Plavog orkestra.

Belanov prvijenac Vino noći najavljen je uspješnim singlovima “Sunny Day”, za koji je tekst napisao Zdravko Bajan, i naslovnom “Vino noći. Na drugom albumu Dolazi ljubav surađivao je s nizom autora, uključujući Alku Vuicu, a tek na trećem albumu Južnjačka utjeha, sa 35 godina i riječkom adresom, postaje kantautor u punom smislu – zreliji, stariji i sam.

Južnjačka utjeha je bio njegov najosobniji album, svojevrsni povratak korijenima nakon dvostrukog ljubavnog brodoloma, koji mu je u potpunosti izmijenio život. Osim poslovnim uspjesima i privatnim neuspjesima (a i obratno) Belanove devedesetih obilježene su i traženjem novog zvuka, odnosno benda. Olju Dešića, Vedrana Križana i Lea Rumoru, svoje Fiumense, pronašao je negdje između Južnjačke utjehe i Space Twista te s njima ostao do danas.

Novo tisućljeće donijelo je stabilnost i unijelo nove teme u njegov opus, ali ljubav je i dalje ostala glavna tema. Iako je tek u novije vrijeme Belan prepoznat kao kantautor, većina motiva kojima se bavi u svojim pjesmama vuku niti od njegovih ranih radova iz osamdesetih.

U jednoj od svojih prvih autorskih pjesama “Dok tebe ljubim” Belan riječima slika atmosferu kasnog ljeta u gradu, noći u kojoj jedan par provodi posljednje trenutke zajedno. Ono što je specifično u ovoj pjesmi svodi se na stih „ja sam sretan što sam bio samo tvoj“ koji savršeno sažima Belanovu viziju ljubavi. Slična situacija oslikana je i u singlu “Zvijezde” iz 2021. godine.

No to ne znači da je svaki njegov lirski prekid bio ugodan. Kasnije se u pjesmama javlja tuga zbog rastanka, pjesnički subjekt u snovima proganjaju pitanja na koja si odbija odgovoriti a rađa se i usamljenost te snažna navezanost na uspomene. “Ponoćna zvona” su ogledni primjerak. Krajolik prati unutarnje raspoloženje pa se i more spominje sve češće. Sreća u toj fazi njegova stvaralaštva nije nestala, ali je bila neodvojiva od mladosti i podsjećala na prolaznost.

Dvijetisućitih Belan izlazi iz sebe. Okreće se zavičaju, utjesi muzike i zaljubljuje ne samo u žene nego i u život. “Ulicama grada (Pjesma sreće)”, nastala trideset godina nakon “Dok tebe ljubim”, a koju izvodi s Fiumensima i Ljetnim kinom, donosi zrelu viziju sreće.

“Rijeka snova”, ključna pjesma njegova opusa, spaja grad sa ženom a more i rijeke s ljubavi na izniman način. Pritom donosi jedan od Belanovih ljepših stihova: „znam, vezao sam se uz tebe, al’ pružila si mi slobodu, dugo sam je tražio“. Nekoliko pjesama se ne uklapa u dosad rečeno, ali većina ima dvije stvari zajedničke. Prvo, glazba i aranžman su gotovo uvijek superiorni tekstu, što nikako nije negativna stvar i, drugo, žene o kojima se pjeva uglavnom su svedene na „lice puno tajni“, što bi moglo biti negativno.

Oči, usne, osmijeh, ruke, teško je izvući nešto više o tim živim izvorima sreće (i nesreće). Belanov doživljaj ljubavi ostaje površan i subjektivan, ali ne vidim da njegovoj publici to smeta. Ipak, s obzirom na to da ga uspoređuju s McCartneyjem, treba upozoriti na izostanak portreta svakodnevice i običnih žena u njegovim pjesmama, nešto što poznatom Beatlesu ne možemo spočitnuti. No ne poričem da se s njim Belan često susreće u melodijama i harmonijama.

Pjesme je oduvijek pisao i piše na gitari, ali je s vremenom naučio svirati mandolinu, ukulele, bendžo i usnu harmoniku. Ima više od dvadeset gitara, ali tvrdi da nije strastveni kolekcionar već samo kupuje nove i ne prodaje stare gitare. Osim Eko gitare, koju je kupio kao šesnaestogodišnjak, čuva i Fenderov Hot Rode, zvani Barbara, koji je kupio 1999. od Jadrana Vuškovića. No danas ga i laici prepoznaju po crvenom Gretschu.

Prvi album koji je Belan objavio s Fiumensima, Luna & Stelle iz 2002. godine, bio je ujedno i njegov posljednji „pravi“ album. Otad niže singlove, a njegova studijska izdanja su zapravo kompilacije. Sanjaj!, posljednja takva, objavljena je 2016. godine a otad je Belan, sam ili u duetu, snimio još petnaestak pjesama, odnosno najmanje još jedan album, u prosjeku dvije pjesme godišnje.

Nastavno na tu temu, zanimljivo je da su Belanovi albumi, iako je godinama, odnosno desetljećima na samom vrhu ljestvice najprestižnijih autora i izvođača na našem jezičnom području, što se iznova potvrđuje svakom godišnjom listom najemitiranijih pjesama i autora u Hrvatskoj, svojevremeno imali neobičan tretman kod glazbene kritike. Naime uvijek je nešto iz tih paketa kvarilo ukupni dojam, a to se vrlo često odrazilo i na samu prodaju.

Stoga ne čudi da je Belan među prvima odustao od „paketa“ i krenuo objavljivati singlove, koji su u globalnim razmjerima još devedesetih počeli preuzimati primat nad albumom. Treba li uopće spomenuti da su pedesete i šezdesete, njegova velika inspiracija, poznate i kao era singlica – pjevnih, plesnih i samodostatnih hitova?

NENO BELAN U BROJEVIMA

Neno Belan je do 1986. do 2016. s Đavolima, Fiumensima ili sam objavio 13 studijskih albuma, niz singlova i kompilacija te dva albuma uživo. Prvi je Tvornica snova s Fiumensima, dvostruki live album snimljen na dva bravurozna koncerta održana u zagrebačkoj Tvornici kulture 2008. godine. Drugi je Studio M & Kulušić Live, zakašnjeli koncertni album Đavola. Obuhvaća osmomartovski koncert u Kulušiću iz 1987. godine i radio koncert snimljen u organizaciji M produkcije Radija Novi Sad 1989. godine.

Od 2013. Belan povremeno nastupa i u unplugged varijanti s tzv. „mediteranskim orkestrom”, proširenom formacijom svog benda s dodanim gudačima, udaraljkama, mandolinama, gitarom i klapom. Također, od 2017. s Fiumensima i saksofonistom Jakšom Kriletićem Jordesom, revitalizira zvuk svoje prve profesionalne grupe Đavoli na za to posebno koncipiranim nastupima.

Potpisuje više od dvjestotinjak skladbi i tridesetak tekstova, od kojih su neke izveli drugi. Među poznatijima, za koje možda ne znate da su njegove, je “Ella E”, pjesma koju izvodi u duetu s Dinom Dvornikom. Ima 16 Porina a prvoga je dobio 2008. godine. Primio je i cijenjenu strukovnu nagradu Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Körbler u kategoriji zabavne glazbe.

Višekratno je nagrađen na Splitskom festivalu, Melodijama hrvatskog Jadrana, Zadarfestu, Zagrebfestu, Marko Polo festu, te na jednom od najprestižnijih domaćih festivala – šibenskim Večerima dalmatinske šansone, gdje je postao najuspješniji autor i izvođač u povijesti tog festivala. Devedesetih je izjavio da je „predstavljanje pjesme na festivalima nužno zlo“ (VL, 29.08.1997, br. 12194), ali to su tada govorili svi rokeri koji su nastupali na njima.

Godine 2013. uključio se u rad Zagrebačkog festivala kao punopravni član Izvršnog odbora, a 2018. postao umjetnički direktor tog festivala. Na Dori je konkurirao 1994. i 2005. godine, a 2015. nastupio je na slovenskom izboru za pjesmu Eurovizije s njihovom pjevačicom Alyom. Ima i duet sa slovenskim kantautorom Vladom Kreslinom, slovenskom kantautoricom Tinkarom Kovač te srpskim sastavom Neverne bebe.

No njegova najistaknutija suradnja svakako je ona s Massimom na autorskoj pjesmi “Zar više nema nas”. Ipak, nizom suradnika dominiraju žene. One su najprije pjevačice (i glumice):  Anja Šovagović Despot (“Ljubav postoji zbog nas”), Zorica Kondža (“Do posljednjeg daha”), Maja Posavec (“Tvoj glas”), Mia Dimšić (“Ajmo u đir”), Elena Stella (“Samba i ti”), Zorana Kačić Čatipović (“Čarobna stvar”), Nikolina Tomljanović (“Još jednu noć”) i njegova kći Nikolina (“Ti i ja”). A zatim i autorice, već spomenuta Vuica te Ines Prajo i Arjana Kunštek.

Možemo spomenuti i Vannu koja se ukazala u spotu za pjesmu “Kavanna”. Posebno mjesto zauzimaju brojne suradnje sa „splitskom dicom“, Dinom Dvornikom i Banom, o kojima smo već pisali, ali i klapama Fortunal, More, Nostalgija, Cambi te Kampanel.

Svestrani i pustolovni Neno svoj je prvi dodir s teatrom imao početkom devedesetih, glumeći s Tedijem Spalatom američke mornare u Splitskom akvarelu, koji je tada režirao Krešimir Dolenčić. Danas Belana slobodno možemo nazvati i kazališnim umjetnikom. Naime on paralelno sa svojom pop-rock karijerom od 2010. radi autorsku glazbu za mjuzikle. Počelo je dječjim mjuziklom Buratino, a nastavilo se s Matildom, Čarobnjakom iz Oza te dramom Povratak Filipa Latinovića, koje je režirala Nina Kleflin.

Spomenuti dječji mjuzikli izvodili su se većinom samo u Šibeniku u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala. Stoga je, u namjeri da ih približi široj publici, od nekih pjesama napravio pop-pjesme, primjerice “Oceani ljubavi”. Godine 2020, netom pred koronu, u splitskom HNK-u je praizveden jukebox mjuzikl Bambina nastao prema njegovoj glazbi, odnosno glazbi Đavola u aranžmanu Olje Dešića. Po Belanu, to je bila kruna njegove karijere. Redatelj je i ovoga puta bio Krešo Dolenčić, a dramaturginja Ana Tonković Dolenčić.

Radnja mjuzikla se odvija u splitskom škveru gdje se gradi tanker Bambina za grčkog brodovlasnika. Mladom, neiskusnom inženjeru dodijeljen je projekt, a direktor i suradnici su ga odabrali kako bi prikrili svoje malverzacije. Priča obuhvaća tri ljubavne priče, klasne i ideološke sukobe te ostala obilježja vremena, prepoznatljiva i danas. U Bambini su se iz kolektivnog sjećanja izvukli neki od neizostavnih likova tadašnje gradske scene.

Belan često putuje. U Rijeci živi, u Zagrebu radi, a u Splitu i u Pučišćima na otoku Braču uživa. Voli čuti svoje pjesme prepjevane na strani jezik, a odlazak na tuđi koncert mu je najdraži oblik zabave.

ŠKRIPAVA LADICA

Neno ili Nenad Belan zapravo je nišni autor s velikom publikom i ogromnim popisom suradnika, od kojih smo naveli samo neke. Mreža koju si je izgradio tijekom četiri desetljeća duge karijere proteže se od Karla Metikoša do Mie Dimšić i čini ga neizostavnim sudionikom scene. Ono što je rekao u intervjuu iz 1987. i dalje stoji – njegovu glazbu jednako prihvaća i Magazinova i Dugmetova publika. Njega ćemo sasvim sigurno naći u splitskoj i festivalskoj ladici, ali ćemo zadržati osjećaj da nikamo ne pripada jer, naprosto, pripada svugdje.

Od nezgrapnih usporedbi sa stranim autorima ovdje ću priložiti samo jednu – onu s Elvisom Costellom. S tim ga engleskim glazbenikom veže više od šešira, odijela i Gretschove gitare šupljeg tijela. Naime, iako bi prgavi vođa The Attractionsa vrlo vjerojatno otfrknuo nosom na Belanov sentimentalizam, pozavidio bi mu na vještini spajanja žanrova i muzičkoj versatilnosti po kojoj je i sam prepoznatljiv. Obojica su s lakoćom pronašla novo ruho za melodije s kojima su odrastali i postali instant klasici na scenama u sklopu kojih su djelovali.

Neno Belan prepoznatljiv je po svojoj autentičnosti, dosljednosti, strasti prema glazbi i optimizmu koje prenosi kroz svoje stvaralaštvo. Tonući kroz sjećanja on uvijek ispliva na obali sreće, a uz njegove se pjesme lakše mašta, ljubi i prašta, i tako već generacijama. Zvučna traka Belanove karijere je poput priručnika za glazbene fantaziste i romantičare koji se (ne) žele izgubiti ni u vremenu ni u prostoru. A njegovi najveći hitovi, iako tematski ujedinjeni oko ljubavi, presjek su različitih utjecaja s obje strane Atlantika i obje obale plavog Jadrana i, barem glazbeno, spajaju te razdvojene svjetove.