TONSKA PROBA
Sljedećeg će Božića transrodna srpska AI cajka Lady Cafana rasprodati sedam Arena. I šta ćemo tad?
Četiri dana zaredom zagrebačka Arena ugostit će Aleksandru Prijović i to nije ništa neobično. Pa ona je trenutačno najveća glazbena zvijezda u Hrvatskoj – njezin hit “Dam dam dam” prvi je na Billboardovoj rang listi najslušanijih pjesama u Lijepoj našoj
Srpska pjevačica Aleksandra Prijović treći tjedan zaredom ima najslušaniju pjesmu na Billboardovom Topu 25 hitova u Hrvatskoj. U godinu i pol dana otkad je ta lista ustanovljena, gotovo i nije bilo tjedna da neka pjesma Aleksandre Prijović nije bila na toj rang ljestvici.
Otkad je radijske postaje Extra FM s hrvatskom nacionalnom koncesijom, koja je specijalizirana za urbo folk, vjerojatno nije bilo dana da se neka pjesma Aleksandre Prijović nije emitirala. Kao niti na pripadajućem Extra TV-u i mobilnim aplikacijama.
Extra FM je (su)organizator četiri uzastopna nastupa Aleksandre Prijović u prosincu u zagrebačkoj Areni, pa kao što je svojedobno Narodni radio pumpao koncerte Petra Graše, Vanne i Doris Dragović u Areni, tako radi i Extra FM.
Prošle godine na Fusion festivalu Aleksandra Prijović privukla je u splitski Park mladeži više od 25 tisuća posjetitelja izvevši samo tri pjesme. Nije nepoznata ni zagrebačkoj publici, redovito je nastupala u urbo folk klubovima kao što su Mint ili H2O.
Dakle, medijski hype koji u posljednjih tjedan dana zauzima više prostora negoli rat na Bliskom istoku, pa čak i Livajina sapunica s reprezentacijom, uglavnom je posljedica činjenice da Aleksandra ne pripada hrvatskomu medijskom mainstreamu i podatka da je prva oborila rekord u prodaji ulaznica u Areni Zagreb. Doduše, s obzirom na barski postav sredine dvorane, ipak će popunjenost njezinih koncerata biti manji od popunjenosti većine drugih izvođača.
Premda se u rukavicama nastojalo pitati publiku i kritiku, užas je neprijeporan: kako mediji prejudiciraju, mlada (hm, pa sa 28 godina ne bi bila mlada ni u Jugoslaviji, članovi Saveza socijalističke omladine s 27 godina bili su otpisani) srpska pjevačica koja izvodi bezvrijednu glazbu ruši tržišne rekorde i postiže ono što nije uspjelo plejadi stranih izvođača, od Beyoncé do Depeche Modea, hrvatskim vedetama kao što su Valjak, Kazalište, Tony Cetinski, Gibonni, a niti srpskim hitmejkerima poput Željka Joksimovića ili Saše Matića. Kako to, kako to?
O cajkama i njihovoj percepciji već sam pisao u ovoj kolumni i među ostalim napomenuo da cajka (pjesma, izvođačica ili slušateljica, a Aleksandra Prijović ulazi u definiciju zbog svoga izvođačkog stila) iz undergrounda sve više ulazi u mainstream, od medija do koncerata. Cajka je zastrašujuće mitsko biće koje neprestano prijeti svim Hrvatima tako da mu se odupiru gdje god mogu, nastojeći zaštititi nejač od njegova pogubnog utjecaja. Cajka je srpskih korijena i svojim primitivnim tekstovima i iskonskim, rudimentarnim ritmovima lako može zatrovati svakoga tko ne pazi, pogotovo ako popije litricu više. Cajka je prije svega antihrvatska, onda je antiglazbena, a na kraju je protuprirodna za naše austrougarsko, non-balkansko, mediteransko, europskounijsko geokulturno okruženje. Nema majci, da nekoj cajci bude otvoren ulaz na hrvatsku radijsku postaju.
Prvo, nema hrvatskih cajki; drugo, ako i ima, onda ima nešto srpsko u sebi – a ni Srbi ne smiju u medije; i treće, da je takva glazba i najpopularnija, cajke nemaju što tražiti u hrvatskomu definiranom mitteleuropskom pop-rock rafinmanu.
Šalu na stranu, medijski je problem što je Aleksandra iz narodnjačkog geta, s Extra FM-a te bivših i sadašnjih klubova kao što su Mint i G20 zakoračila na pozornicu koju osvajaju media darlings ili barem oni koji maksimalno rasprodaju dvije Arene. Dobro ajde, ako su četiri Arene, neka ih Dino Merlin rasproda, oprošteno mu je, imao je smash hit s Ivanom Banfić…
Taj medijski problem temelji se na kompetitivnosti i tržišnim principima. Arena Zagreb je jedinica mjere do te mjere da kad bi neki izvođač rasprodao, na primjer, dva Poljuda i time brojčano nadmašio ovaj rezultat, to ne bi imalo takav efekt. Zapravo, posrijedi je tema namijenjena poslovnim medijima, ali s obzirom na kombinaciju fenomenološkog pristupa (kako djevojka koja je dojučer nastupala samo u nišnim klubovima može privući pedeset-šezdeset tisuća ljudi s plaćenim ulaznicama u četiri dana?) i trijumfa non-mainstream glazbe, sigurno je kako je isprovocirala vjerojatno barem desetinu gledatelja koji će doći isključivo zbog znatiželje.
U slučaju koncertnog serijala Aleksandre Prijović pobijedio je hype. Osim publike koja istinski voli njezine pjesme (a one su, nije nevažno, producirane na svjetskoj razini), tu su i oni koji žele nazočiti vrhunskom showu, bez obzira na pjesmu. U svakom slučaju, četiri rasprodane Arene nisu slučajnost, to nije komercijalni incident, nego pomno pripremani poslovni pothvat koji se razvijao izvan dometa mainstream medija, kao i izvan dometa profila društvenih mreža korisnika koji ne slušaju i u velikom broju slučajeva načelno preziru urbo folk.
Zavapit će tako Facebook žalitelj obični hrvatski, pa kako hrvatski izvođači ne mogu rasprodati četiri Arene, zar je Brenina snajka toliko bolja? Nema to, dakako, veze s kvalitetom, kao što nije imalo niti u osamdesetima kad su Lepa Brena, Halid Muslimović ili Miroslav Ilić rasprodavali hrvatske dvorane. Početkom osamdesetih razgovarao sam s Lepom Brenom iza jednoga takvog rasprodanog koncerta, rekla mi je vrlo jednostavno i izravno kako svaka glazba ima svoju publiku, a na izvođačima je da pruže ono što najbolje znaju toj publici.
Valja napomenuti i da koncerti u Areni nisu baždareni tako da se organiziraju po sistemu tko-će-više. Dakle, možda je Gibonni mogao rasprodati i pet Arena da je s menadžmentom to postavio kao cilj. Isto tako, broj gledatelja na koncertima tek je jedan od pokazatelja relevantnosti pojedinog izvođača.
Umjesto ciljanja na ukus publike, meni bi bilo draže da se mediji raspišu o fenomenu nekog izvođača zato što je inovativan, zanimljiv, a njegove pjesme pomiču autorske granice. S obzirom na to da tu nema kompetitivnog faktora, samim time je i nezanimljivo, a i nije baš podložno nekom skandalu koji će proizvesti clickbait.
Uostalom, takvi poput mene i dalje će kao pravovjernu kombinaciju kvalitete pjesama i komercijalnog uspjeha navoditi kako je Azra prije više od četrdeset godina sedam dana zaredom napunila Kulušić i ondje se snimio jedan od ponajboljih live albuma na ovim prostorima, Ravno do dna. No to ostaje samo u sjećanjima očevidaca i legendama, koje sve više kopne.
Pravila postaju drukčija, svjedoci smo sasvim novih tendencija u popularnoj glazbi. Očito je kako je za komercijalnu karijeru danas manje bitno izvoditi kvalitetnu ili čak komercijalnu skladbu u odnosu na prodane ulaznice. Kao što je sve manje bitno kako igra pojedini nogometaš, a više je bitno koliko vrijedi na Transfermarktu, tako se u medijskom i društvenomrežnom kontekstu glazbenici ukalupljuju s prodajom ulaznica kao kriterijem vrijednosti.
Koncerti kakve pamtimo i gdje je glazba u prvom planu već sada su preseljeni u manje dvorane i klubove, za stadione i velike dvorane mora se prirediti show koji će opravdati visoku cijenu ulaznice i koji će gledatelje neprestano držati prikovane za vizualni doživljaj (za što veći fotografski output na društvenim mrežama), kao što je to slučaj s NBA utakmicama.
Već sljedeće godine možda ćemo svjedočiti kako je neki izvođač rasprodao sedam Arena! I to izvođač koji sada ni ne postoji. Umjetna inteligencija napreduje brzinom koju ni ne slutimo, virtualne pop zvijezde niču kao postovi s videom pjesme “Rain” grupe The Cult poslije kiše.
Do Božića sljedeće godine možda će srpska transrodna AI zvijezda – neka se zove na primjer Lady Cafana – zaista rasprodati sedam zagrebačkih Arena.
Biste li već sada dali stotinjak eura za koncert izvođača koji će sljedeće godine napuniti Arenu sedam dana zaredom, samo da vidite tko je to i uživate u neobuzdanom showu? Aleksandra Prijović bi odgovorila: “Dam dam dam”.