DRUGI SOLO ALBUM
Sandro Bastiančić - Priča
Njegujući intiman akustični zvuk, Sandro Bastiančić još uvijek istražuje art rock konstrukte i pritom zadržava pastoralni senzibilitet
Martina Majerle i Sandro Bastiančić
Promatramo li razdoblje u kojem je stvarao glazbu s bendom i njihovih sedam studijskih albuma kroz koje se profilirao kao autor, sasvim je logično što Sandra Bastiančića još uvijek prvo vežemo za En Face, grupu kojoj i nakon gotovo četrdeset godina od osnivanja mnogi krivo izgovaraju ime (čitaj: an fas). Ipak, ovaj je glazbenik svoj prvi samostalni album objavio tek nedavno. Kada je objavljen prije tri godine, Šlager sezone prošao je ispod radara, no to je bilo ono vrijeme kad je svijet stao, a onda se tek pokušavao osoviti na noge. Bastiančić je na njemu ugostio pjevačice za koje je smatrao da trebaju veću vidljivost (Nikolinu Tomljanović, Ninu Romić, Gordanu Marković i Anu Kabalin) i to nije bio za njega neki novi potez. Za svoje je pjesme uvijek tražio izvođače koji bi im mogli udahnuti novi život. Dok je stvarao s bendom, njegove su pjesme pjevali mnogi drugi, od Ivane Kindl i Tereze do Massima; vjerojatno je baš njegova “Tišina” pobrala najveći uspjeh.
Na drugom samostalnom albumu, Bastiančić nastavlja dugogodišnju suradnju sa svojim diskografom. Priču objavljuje Dallas Records krajem 2024., usred božićnog ludila na radiju, opet u neko neobično vrijeme za objavu albuma, gotovo osuđenog da se ponovno izgubi u masi glazbe, ali Bastiančić nikad nije bio neki lik koji smišlja priče koje će prodati njegovu glazbu. Što ima reći, napiše u pjesmi i pušta da sama pronađe put do svog idealnog slušatelja.
Ovaj album napravio je vrlo organski, s bendom koji svira zajedno, oblikujući pjesme kao da su ponovno otkrili radost muziciranja, bez prevelikog ušminkavanja. Za stvaranje albuma, Sandro se oslonio na svoje vjerne suradnike – Zvonimira Radišića, Dinu Ivelju, Alena Tibljaša, Vedrana Križana i Anu Kabalin, no pridružila su mu se i neka nova imena: Leonard Berisha, Mauro Staraj i Martina Majerle, dok je Robert Funčić uvijek prisutan kao producent, aranžer i instrumentalist.
Uvodna pjesma “Pored mene” postavlja scenu svojim prozračnim tonom, akustičnom gitarom i vokalnom harmonijskom međuigrom. Naime, na ovom albumu Bastiančić nastavlja suradnju s Anom Kabalin, pratećom vokalisticom Parnog valjka, ali i pjevačicom koja posljednjih godina samostalno objavljuje glazbu. U “Pored mene” ona je samo vokalna potpora, dok u “Točno u podne”, posljednjoj pjesmi na ovom albumu, ipak preuzima glavnu riječ, makar u drugoj strofi.
Govoreći o ovom albumu, Bastiančić je spomenuo kako će krenuti u ostvarivanje velike želje – okupljanje stare postave matičnog benda. Ohrabren tom idejom, u novom izdanju objavljena je pjesma “Debeli” s En Faceovog albuma U krilu mjeseca, sada osvježena gostovanjem pijanista Zvjezdana Ružića i nazvana “Mr Debeli”.
Najavni singl albuma “Oblak”, duet u kojem mu se pridružila Martina Majerle, premijerno je izveden na 60. Chansonfestu. Ako ćemo o motivima, svakodnevni trenutci umotani u ljubavnu priču njegovi su autorski aduti. Bastiančić je posljednji trubadur, romantičar koji traži ljepotu u malim stvarima. Često su te slike vrlo doslovne i ostavljaju malo toga za zamišljanje. Nedostaje mi u novim stihovima začudnosti, iskošenog pogleda, kao što su ih imale, primjerice, “S dlana Boga pala si” i “U krilu mjeseca”.
“Jedan potez previše i teško nam je vratiti se tamo gdje smo zastali…” početni su stihovi središnje pjesme na albumu, “Jedan potez previše”, i možda najslikovitije opisuju one meni prijelomne trenutke ovog najnovijeg izdanja. Znam da cijeni Neila Younga, ali kad god slušam Bastiančićevu glazbu, priziva mi Jeffa Tweedyja i Wilco. To su ti neki trenutci u kojima Sandro ipak ne klizne u alt rock, već njegova pjesma postaje konvencionalni pop. Toj ideji folk/alt rocka na domaćem terenu najviše se uspio približiti Milan Glavaški sa svojim bendom Rebel Star.
Na pjesmi “Uvijek ista stvar” vraća se na iskrenu izravnost i melodičnost podržanu isključivo gitarama stvarajući uvjerljiv kontrast između vokala i instrumentalne pratnje. Uvijek ista stvar postaje uvijek ista priča već u sljedećoj pjesmi “Ne vidim kraj”. To su možda ti neki sitni propusti koji bi bili manje upečatljivi da je možda bio drugačiji raspored pjesama. Ovako vrlo jasno do izražaja dolaze slični konstrukti.
Na svom posljednjem albumu Priča, Sandro Bastiančić nema široki tematski raspon. U njegovom su fokusu odnos između dvoje ljudi, ljubavni odnos i sva promišljanja iznikla iz njega. Njegove su riječi ponekad promišljene, povremeno izazivaju, ali to je jednostavno još jedna klasična zbirka pjesama prožeta osobnim doživljajima.
„Želim ispričati svoju priču, koju ćete moći osjetiti kroz svaku pjesmu”, objasnio je Bastiančić dok je predstavljao album. Sve je započelo istoimenom pjesmom “Priča”, jednim od posljednjih ostataka njegove suradnje s grupom En Face. Planirana za drugi solo album, pjesma na kraju nije ušla u finalni odabir pjesama, no njen je naziv ostao kao simbol svega što je Sandro želio podijeliti s publikom. Sve na albumu on to nosi agilnom lakoćom, ali osjeća se čežnja za nekim starijim vremenima i iskustvima koja daje potreban mekani fokus. Kao neki životni dokument, slušatelja se odvodi na ovo melodično putovanje na kojem postoje kratkotrajni odjeci prošle slave – da je neko drugo vrijeme, “Oblak” s Martinom Majerle mogla bi biti “Dan kao san” s divasicom Martinom, dok je “Jedan potez previše” klasična Bastiančićeva pop pjesma s vrlo pamtljivim refrenom, pjesma koja me iz nekog razloga atmosferom podsjeća na “Kad prestane kiša”. Sve su pjesme s ovog albuma zadržale duh devedesetih, mikrokozmos koji je vjerojatno bio toliko stvaralački plodan ovom autoru da još i danas ima svoje odjeke. Njegujući intiman akustični zvuk, Bastiančić još uvijek istražuje art rock konstrukte i pritom zadržava pastoralni senzibilitet, a najnovijim radom skreće pogled prema svom sigurnom mjestu, pletući mrežu narativa ukorijenjenih u dobro poznatim mjestima.