Retrospektiva: Darko Rundek u 3 poglavlja
Novi, 23. gost rubrike Retrospektiva je polivalentni umjetnik Darko Rundek koji ovih dana nizom od šest koncerata u KSET-u proslavlja 20 godina kultnog albuma Ruke.
Nakon duljeg boravka u Dioklecijanovu gradu, a ususret bijeloj zimi, selimo na sjever. Tamo nas vodi Darko Rundek, najprije tekstopisac, pjevač, skladatelj i gitarist, a zatim pjesnik, ekološki aktivist, bivši glumac te redatelj radijskih drama rođen 1956. godine u Zagrebu, a koji posljednjih godina živi u trokutu Povlja – Zagreb – Pariz.
Nizom od šest koncerata u KSET-u sa svojom Ekipom ovih dana proslavlja dvadeset godina albuma Ruke, a koncerti su već danima rasprodani.
Rundek je na glasu kao jedan od najoriginalnijih autora i izvođača u našoj regiji, „renesansi čovjek“ koji je za mnoge najbliže modernom magu što mogu zamisliti. Ono po čemu ga prepoznajemo su njegove plavetne oči, žilavi okvir, duboki glas i neobičan izbor suradnika. Svojoj publici taj odmjereni, blagi i tihi buntovnik više od četrdeset godina uporno, samouvjereno i sa stilom nudi viziju manje pohlepnog, manje hladnog, svjetlijeg i slobodnijeg „trećeg“ svijeta.
On je višekratno dokazan i, svim pobunama usprkos, vrlo dobro prihvaćen od šire javnosti, a citiraju ga i oni koji njegove vizije odbijaju učiniti stvarnima. Jedan je od rijetkih koji mogu za života nositi titulu nacionalnog blaga, ali baš je zato on vjerojatno nikada ne bi prihvatio.
Da je predmet u kupaonici, Rundek bi bio ogledalo. No, ne kao simbol taštine, već kao magijski predmet u kojemu svoj odraz nalaze naša vlastita svjetlost i često zamagljena istina. Da je pločnik, nalazio bi se u dijelu grada kojeg zima zaobilazi. Da je vremenska prognoza, bio bi crveno sunce.
Da je Rudek predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić
AUTORSKI KLJUČ
Darko Rundek porijeklom je iz zagorskog sela Bočaki u općini Konjščina, gdje su mu rođeni majka i otac. Djetinjstvo, sve do prvog razreda osnovne škole, proveo je u Jertovcu, drugom selu iste općine. Zagorju se često vraća u pjesmama. Meknite se gorje, idemo vu Zagorje pjeva 1981. u pjesmi “Duhovi”, a pođimo na selo, tamo još ima mira 1988. u pjesmi “Ula ulala”. Isto tako, navodno je osamdesetih godina članove legendarnog Haustora vodio u mobu kod svoga djeda. Pred veliku krizu 2008. uhvatio se u koštac s Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, poezijom koja je spomenik seoskom životu i kajkavštini.
Danas, kao vegan i ekološki aktivist, dio godine provodi u Povljima na Braču, gdje ima maslinik i vrt. Zapravo je nalik na prijatelja koji se seli na selo iz pjesme bratskog benda Šumski. No, napravimo par koraka unazad. Darko se ipak rodio i sazrio u Zagrebu, a zagrebačke magle pratile su ga gdje god je pošao. Stoga je upravo rasvijetljeni ili tamni grad sa svojim širokim ulicama i mokrim asfaltom jedan od ključnih motiva u njegovim pjesmama.
Njegova ljubav prema poeziji započela je u srednjoj školi na nastavi jezika i književnosti, a glazbu je postupno otkrivao uz mlađeg brata Dubravka, prijatelje i radio. Dvije godine je studirao ruski jezik i komparativnu književnost, zbog čega je zavolio rusku avangardu, ali je nakon toga ipak upisao režiju na Akademiji dramske umjetnosti gdje je diplomirao 1982. godine. No, ljubav prema filmu kod njega je ubrzo zamijenila ljubav prema radiju, pa je desetak godina, od početka osamdesetih sve do preseljenja u Pariz, Rundek radio na Radiju Zagreb. Tih desetak godina bio je i član Haustora, postojano najcjenjenijega novovalnog benda koji je Zagreb dao, posebno iz današnje perspektive, a uvelike zahvaljujući Rundeku.
Haustor je nastao iz srednjoškolskog benda (Samuela) Srđana Sachera koji je, sve dok 1984. nije napustio bend, za njega radio glazbu, a povremeno i tekstove. Glavni, a kasnije i jedini tekstopisac bio je Rundek. Prvu postavu Haustora s njima su činili Ozren Štiglić, Zoran Perišić, Damir Prica i Nikola Santro. U različitim postavama Haustor je od 1981. do 1988. objavio četiri studijska albuma, dok su pjesme pravljene za peti na kraju završile rasute po Rundekovim samostalnim albumima, da bi 2017. bile objavljene kao EP Dovitljivi mali čudaci.
Fokus ove retrospektive bit će na Rundekovoj ulozi u stvaranju legende o Haustoru, odnosno njegovim tekstovima, iako ništa manje važni nisu bili ni nastupi uživo. Naime, fenomenu Haustora iznimno je doprinijelo Rundekovo kazališno iskustvo, kao i partnerstvo sa Sandom Hržić, koja mu je pomogla osmisliti masku njegova „pomaknutog kabaret majstora“.
Priča je to nalik onoj o Ziggyju Stardustu, ali puno skromnija. Možemo reći da je Rundek bio prvi alternativni glazbenik na našoj sceni koji je imao alate kojima bi izgradio svoj alter-ego za nastupe. Naime, kostimima se tada bave uglavnom pop zvijezde, a nešto slično radi tek Oliver Mandić u Beogradu, kojemu je tadašnji izgled osmislio konceptualni umjetnik Kosta Bunuševac. Utjecaj pantomimičarski bijelog lica i plavog radničkog kombinezona te imidža bezvremenskog vanzemaljca na našoj se sceni danas osjeti jače nego tih osamdesetih.
Da Rundek nije uvijek bio staložen i samozatajan svjedoči nam jedan intervju s početka osamdesetih u kojem on otkriva nekoliko zanimljivosti o sebi. Među njima su adresa, kilaža, visina, pozicije ožiljaka, planeta… i to da ne voli voće. No, neke se stvari, čini se, ipak ne mijenjaju. Kao i danas, omiljeno prijevozno sredstvo bio mu je bicikl, a hobi poljoprivreda.
Njegovim pjesničkim imaginarijem od samoga početka, odnosno od LP-ja Haustor, dominiraju nokturalni motivi; svjetlost u različitim fazama dana, ali i ona umjetna, urbana; različita vodena tijela i pojave; crna, plava i crvena boja.
Pišući o Urbanu, njegov sam opus svela na tri ključna motiva, odnosno opreke: voda, tama-svjetlost i riječ-tišina. Kod Rundeka možemo zabilježiti slično, međutim, kao opreku tišini on postavlja buku, ritam i bubanj, dok zloslutnom mraku pridružuje crnilo kože, očiju ili zemlje. Rundek ne zazire od toga da bude morbidan, ali smrt i tama za njega nisu uvijek mračne. Njegova tama i svjetlost nisu bez boje. Rundekova je paleta nalik Mondrianovoj, a kao još jedan važni motiv kasnije će se pokazati slutnja rata, nemira i kontrole te igra hladnoće, zime i inja s toplinom, vatrom i bakljama.
Da Rundekove pjesme lako pronalaze put do nove publike pokazuju nam “Ena”, “Šejn” i “Uzalud pitaš”, pjesme s posljednja dva možda i slabija albuma Haustora, Bolero i Tajni grad, koje su i danas među omiljenim pjesama benda. No, njihovim najboljim albumom ipak se smatra drugi, Treći svijet. Na njemu su objavljene “Zadnji pogled na Jeršaleim” s onim jednim stihom maestralno ukradenim od A. B. Šimića, zamamne “Babilonske baklje“, slikama i zvukovima bogate post-punk šansone “Donje strane munje“ i “Skriven iza lažnih imena“ te nekada davno kontroverzna “Radnička klasa odlazi u raj”.
Bolero, treći album, nosi Rundekovu prvu pjesma na engleskom, “Take the Money and Run”, ali i jednu od najposebnijih pjesama Haustora i čitave Rundekove karijere, “Šal od svile”. Naime, dok je većinu njegove diskografije lako povezati zajedničkim motivima i stilom, “Šal od svile” svemir je za sebe. Posljednji album Tajni grad nosi neke i danas rado slušane pjesme, kao što su “Skidaj se”, “Bi mogo da mogu” i “Ula ulala”, ali označava kraj Haustora i, na neki način, početak Rundekove solo karijere, koja mu tada nije bila u planu.
U planu je bio Haustor rock-teatar o kojemu govori u intervjuu koji je 1989. godine, pred odlazak u Pariz, dao novinaru magazina Pop Rock.
Kako 1990. sa svojom partnericom i zahvaljujući njoj seli u Pariz, gdje uskoro dobivaju sina, tako velik dio njegovih pjesama tada nastaje na putovanju. U tom se razdoblju vozni park njegovih stihova s crvene Škode, parobroda i konja proširuje na avione, vlakove i brodove od papira a, još više nego prije, progoni ga Zagreb. No, osnovna paleta boja i motiva je zadržana. Nove ladice otvaraju se tek za ples, članove obitelji i okuse, a pjesnik sve češće pjeva o slobodi i slika mjesta na kojima se priroda u pokretu spaja s krajolikom duše.
Od devedesetih Rundek piše na francuskom, španjolskom i redovito kombinira jezike unutar pjesama. Isto tako, kao i na albumima Haustora, pojedine pjesme nose svojevrsno komično olakšanje, ali i razotkrivaju njegov Weltschmerz. Teatar je uvijek tu negdje, kao i folklor, dok se struktura pjesme sve lakše prepušta slučaju.
Kada je nakon nekoliko godina muzičke stanke napisao nove pjesme i poželio ih snimiti, bilo mu je važno da to snimljeno što više razlikuje od Haustora. Tako se i odlučio za samostalnu karijeru, iako je sebi uvijek privlačio i dovodio vrsne muzičare i autore.
Nije dugo čekao da se afirmira kao samostalni autor. Već je njegov prvi samostalni album, ApoCalypso iz 1998. godine, osvojio ledena srca kritičara i vruće plesne podije te ga uveo u rječnike kao pojam alternativnog, a uspješnog glazbenika. Kao Darko Rundek objavio je još dva albuma, U širokom svijetu i ranije spomenute Balade. Dva je snimio s Cargo Orkestrom, Ruke i Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da! te još toliko s Cargo Triom, Plavi avion i Mostovi. Album obrada međimurskih narodnih pjesama Mura Mura iz 2019. napravio je u tandemu s Ekipom Ftičeki i vokalisticom Andrejom Kurelec Košavić, a Brisani prostor iz 2020. godine samo s Ekipom. Za to vrijeme paralelno radi glazbu za filmove i kazališne predstave te u međuprostoru ostvaruje izvrsne suradnje s uglavnom mlađim izvođačima.
Najveći odjek imali su albumi ApoCalypso i Ruke, poznati po naslovnim singlovima. Baš je zbog toga proslava dvadeset godina tih albuma probudila velik interes publike. Bio je ovo galop kroz ogromnu diskografiju koja skriva i neke od najbolje čuvanih tajni domaće glazbe iz dijaspore. Takva se glazba sluša rijetko, ali pažljivo.
Već nekoliko godina Rundek radije svira u manjim dvoranama i odbija nastupiti na festivalima koji koriste jednokratne plastične čaše. Svojim pjesmama upozorava na ekološke probleme, ali i na zamke kapitalizma, demokracije i malograđanštine.
DARKO RUNDEK U BROJEVIMA
Rundek iza sebe ima oko 250 glazbenih djela, trinaest studijskih i tri albuma uživo, Ulje na vodi snimljen 1982., a objavljen 1995. godine te Zagrebačka magla iz 2004. i Live u Domu omladine iz 2007. godine. Dobitnik je devet Porina, a bio je nominiran za još pet. Njegov sin ima šest imena, David Vid Viktorije Dimitrije Sebastijan Ernest, jer je rođen u Francuskoj, a ondje je moguće djetetu dati šest imena. Toliko o brojevima.
Krajem osamdesetih Rundek se kao basist pridružio zagrebačkom impro jazz eksperimentalnom glazbenom sastavu Cul-de-Sac, s kojim je svirao i prije nekoliko godina na 31. Beogradskom džez festivalu. Svirao je i s Ljetnim kinom te Jazz Orkestrom HRT-a.
Na popisu njegovih suradnika najzvučnija su imena Arsen Dedić i Rade Šerbedžija s kojima je još 1986. godine izveo svoju pjesmu “Na nešto me sjeća taj grad”, ali i bendovi Pips, Chips & Videoclips (“Plači“, 1997), Letu štuke (“Sunce“, 2005), Porto Morto (“Hodaj“, 2019) te pjevačica Natali Dizdar (“Mjesecu je dosadno“, 2009). Najneobičnija bila je suradnja s producentima Ivane Brkić kojoj je dao pjesmu “Da si bar ovdje sada”.
Rundek je kao skladatelj filmske i glazbe za kazališnu scenu sudjelovao u desecima tuđih projekata. Ovdje ne ubrajam filmove u kojima se tek koriste njegove postojeće pjesme. No među skladbama rađenima za filmove, istaknula bih one iz animiranog filma Ježeva kućica Eve Cvijanović, prema priči Branka Ćopića i iz dokumentarca Generacija ’68 Nenada Puhovskog za koji su Rundek i Cargo Orkestar nagrađeni Zlatnom Arenom 2016. godine.
Osim što je pisao glazbu za film, Rundek je i glumio, najčešće manje uloge. Tražiti ga možete u Orlu Zorana Tadića, 100 minuta Slave Dalibora Matanića, Ruševinama Janeza Burgera i Pogledu sa Ajfelovog tornja Nikole Vukčevića. Za ulogu kazališnog redatelja Hermana u Ruševinama dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu na Slovenskom filmskom festivalu 2004. godine.
Godine 2001. u Zagrebu je objavio svoju prvu zbirku poezije naslovljenu Duhovi: pjesme. U njoj se nalaze tekstovi pjesama snimljenih s Haustorom i kasnije te nekoliko onih koje su korištene kao songovi u predstavama, radio-dramama i filmovima. O njegovoj je poeziji sveprisutni Miljenko Jergović tim povodom napisao da „može i hoće ono što hrvatsko papirnato pjesništvo nije moglo i znalo, a to je izaći iz zatvorenog (…) prostora unutarnjih fascinacija (…), i biti kozmopolitska, otvorena i aleksandrijski začudna, široka i istovremeno komunikativna na način na koji komunikativan mora biti svaki song“.
Osam godina kasnije objavljeno je drugo prošireno izdanje iste zbirke, Uhovid: sve pjesme i songovi. Sa svojom suputnicom Sandom Hržić povremeno i prevodi. Zajedno su preveli mističnu perzijsku poemu Jezik ptica Faridudin Atara.
Hrvatski novinar, rock-kritičar i glazbenik Ante Perković o njegovim je pjesmama napisao knjigu Rundek, između u kojoj je prikazao priče koje postoje iza, između, ali i ispred odabranih pjesama.
Po političkom uvjerenju Rundek je, kako sâm kaže, rojalist, odnosno vjeruje da je za društvo bolje da ga vodi mudar i odlučan čovjek, nego da građani gube vrijeme podijeljeni u tabore u borbi za, u konačnici, beznačajne stvari.
ŠKRIPAVA LADICA
Od svih autora koji su se dosad zatekli u ovoj rubrici, Rundek najviše toga dijeli s Damirom Urbanom. Osim kultnog statusa u alternativnoj glazbi, dubokog glasa, stilskih transformacija i bliske suradnje sa suprugom, ovdje su i zajednički motivi svjetla i sjene, vode i tišine.
Upravo zbog spomenutih transformacija i dostojanstvenog života na sceni kroz četiri desetljeća stoji mu i mjestimična usporedba s Bowiejem. Na kraju krajeva, obojica su bili, odnosno jesu na „ti“ sa svojom smrtnošću. Nešto je morbidno u njima, ali grije.
Aleksandar Dragaš Rundeka je, sasvim opravdano, usporedio i s drugim Davidom – Byrneom, ponajviše zbog njegove uspješne bendovske i kasnije solističke karijere. U istom intervjuu Rundek je naveo da su ga strani mediji uspoređivali i s talijanskim kantautorom i pijanistom Paolom Conteom i muzičkim povjesničarom Amerike Tomom Waitsom, što mu je posebno imponiralo.
Darko Rundek je drugi, odnosno treći novovalni autor kojemu smo posvetili retrospektivu. Prvi je bio nešto stariji Jasenko Houra, a drugi Momčilo Popadić koji je pisao tekstove za splitski Metak. S Lidijom Bajuk i Dunjom Knebl dijeli ljubav prema kajkavštini i folkloru, ali za razliku od njih nije usko vezan za etno ili world scenu, kao ni za elitističku jazz scenu. Čak ni u osamdesetima nije bio strogo vezan za jednu specifičnu scenu. Naime, Haustorov je izričaj bio mješavina domaćeg i američkog novog vala, reggae i ska glazbe, zagorskog funka i Panovih frula.
No Rundekov je autorski pečat, iako ne zazire od citiranja drugih, dovoljno prepoznatljiv, šaren, snažan i svevremen, pa se rijetko kome mora objašnjavati kakvu to glazbu on radi. Dok govorimo o njemu, žanrovi se mogu odmoriti.
