Tajči u dva poglavlja

Ona je dijete kazališta i zagrebačkih ulica. U mladosti su je uspoređivali s Marilyn Monroe, a danas prati stope američkih kantautorica, spajajući u svom radu glazbu i duhovnost, još uvijek zanesena radošću koju donosi igra pod reflektorima. Ona je posljednja jugoslavenska pop zvijezda i jedna od istaknutijih članica hrvatske dijaspore u SAD-u, Tatiana Cameron Tajči, rođena kao Tatjana Matejaš 1970. u Zagrebu

Nadimak Tajči Tatjana je Cameron dobila još kao mala djevojčica, a njegovo drugo značenje, tai chi, u smislu drevne kineske zdravstveno-terapeutske metode, uvijek joj se dopadalo. Njen život obilježili su učenje, putovanja i obiteljski život, potraga za nečim trajnim u svijetu prolaznih fenomena.

Tajčina biografija slijedi uzorak koji smo već mogli prepoznati u brojnim životnim pričama naših scenskih velikana – pred publikom je otkako je prohodala. Prvi javni nastup imala je sa samo četiri godine, a djetinjstvo i mladost provela je glumeći u kazalištu, pjevajući u zborovima, učeći jezike i svirajući nekoliko instrumenata, da bi se sa samo 17 godina probila na estradu. Ono što je zatim postigla ipak je dio samo njene priče.

Na vrhuncu slave napustila je sve što je mirisalo na status, od frizure do imena, i krenula ispočetka. Danas iza sebe ima tisuće održanih koncerata i predstava te svakodnevicu ispunjenu glazbenim i književnim izdanjima, suradnjama s dobitnicima Grammyja i aktivnom ulogom u zajednici. Trenutačno živi i radi u Nashvilleu.

STOPAMA INTERPRETATORA

Tajči je prva kći majke Štefice i oca Stanka, glazbenika i ton-majstora Hrvatskog radija, te starija sestra Sanji i polusestra Tonki, koje su obje također u umjetničkim vodama. Rano djetinjstvo provela je s očevom brojnom obitelji na Gupčevoj zvijezdi.

Otac je najzaslužniji što je rano došla u doticaj s pločama i ljudima iz glazbenog svijeta. No zaljubljivanju u scenu kumovala je teta. Ona ju je kao četverogodišnjakinju, bez znanja roditelja, odvela na audiciju festivala Djeca pjevaju. Pjevajući “Plovi mi, plovi, čamčiću moj” Tajči je prošla te svojim nastupom osvojila žiri i publiku. Nedugo zatim upisala se u glazbenu školu i počela pjevati u zboru.

U glazbenoj školi je najprije svirala violinu, s obzirom da je imala odličan sluh, ali se prebacila na klavir, koji je najviše htjela svirati. Zatim se s obitelji na nekoliko godina preselila u Veliku Goricu, tada jednu od zagrebačkih općina, gdje je okupila Plave cvjetove, dječji glazbeno-scenski sastav s kojim je organizirala svoju prvu turneju, i to po vrtićima. Sa samo desert godina bila je urednik programa i redatelj njihovih priredbi.

Ondje se odigrao i njen glumački debi. U školi je glumila Snjeguljicu, i to na engleskom. Po povratku u Zagreb, uključila se u Zagrebačko kazalište mladih, s kojim je 1985. snimila film i otputovala u Moskvu. Prvi veliki uspjeh u kazalištu postigla je u predstavi U koga se uvrglo ovo dijete, koja ju je odvela na još jednu turneju, ovog puta po Mađarskoj i cijeloj Jugoslaviji.

Sa samo trinaest godina prvi je put zapjevala s očevim bendom na Rabu, a istodobno je snimala jinglove za jutarnji radijski program i gostovala u emisijama Dječje redakciji Televizije Zagreb i zboru Zvjezdice. Uz jezičnu gimnaziju upisala je i srednju glazbenu školu.

Napustivši snove o karijeri rock-pjevačice sa svojim bendom počela je graditi samostalnu karijeru u pop glazbi. Postala je dio grupe pratećih vokala Vrle usne i pjevala na albumima grupe Valentino, Borisa Novkovića i Alena Slavice. Na Zagrebačkom festivalu 1987. nastupila je s pjesmom “Noć od kristala” i osvojila treću nagradu publike i nagradu za najboljeg debitanta. Iste godine je s grupom Hari Mata Hari snimila hit “Sedamnaest mi je godina”.

Na krilima tih uspjeha počinje se ozbiljnije baviti pop glazbom i češće nastupati na festivalima. Slušala je Srebrna krila, Nove fosile i Abbu, a svoje rane honorare trošila na ploče, obrazovanje i garderobu. Zbog čestih nastupa u kazalištu, po diskotekama i na hotelskim terasama, srednjoškolsko obrazovanje završila je izvanredno, zadržavši pritom status odlikašice.

Na Mak-festu 1988. u Makedoniji dobila je nagradu za nastup s pjesmom “Kabala” i već tada krenula istraživati mogućnost da svoju karijeru nastavi vani. Naime dobila je priliku snimiti četiri pjesme u Londonu ali, zainteresiranosti glazbenog mogula Richarda Bransona usprkos, posao s Britancima nije sklopila.

Novo poglavlje priče otvorila je suradnja s Edvinom Softićem koji joj, manjku iskustva usprkos, postao menadžer, ali i upoznavanje s tada već iskusnim Zrinkom Tutićem, autorom pjesama s njena prva dva albuma i vođom projekta koji je 1990. zaludio Jugoslaviju. Ono što je trebao biti tek debitantski album mlade dame koju gotovo nitko osim njenih suradnika nije shvaćao ozbiljno, preraslo je u posljednji masovni pop-projekt u bivšoj državi.

Tutić je autor osam od deset pjesama s Tajčina prvijenca Hajde da ludujemo, dok su stihove potpisali Alka Vuica (naslovna i “Moj mali je opasan”), Fahrudin Pecikoza (“Ti nemaš prava na mene”), Miroslav Drljača Rus (“Dvije zvjezdice”) i Stevo Cvikić (“Generacijo moja”). Album je snimljen u Studiju Rockoko u Bošnjacima, uz mladog Nikšu Bratoša u ulozi producenta i aranžera.

Tajči na početku nije bila oduševljena idejom da nastupi na Jugoviziji, ali želja da promovira svoju prvu ploču bila je jača od predrasuda koje je imala prema festivalu. Neočekivana pobjeda ju je preko noći učinila zvijezdom, a kako je Jugoslavija te godine bila domaćin Eurovizije, na račun Rivine pobjede, pripreme za njen nastup bile su ozbiljne i pomno praćene. Ludilo je kulminiralo izradom lutke s njenim likom, što je bio presedan.

Veliku ulogu u Tajčimaniji imao je njen pomno izgrađeni imidž fatalne žene s naivnim izrazom djeteta. Tutić ju je glazbeno vidio kao nešto između Wendy James (Transvision Vamp), Deborah Harry, Kylie Minogue i Paule Abdul, ali prilagođeno našem podneblju. Prateći tu viziju Irina Damić Radovčić i Višnja Trusić su Tajčinu ljubav prema životu pretočile u do savršenstva dotjeran imidž “podsljemenske Lolite”, odnosno “slavenske Merlinke”.

Taj joj imidž nije bio nametnut. Samo koji mjesec prije Eurosonga komentirala je da zna da će zbog njega vjerojatno biti meta raznih privrednika, poduzetnika, oglašivača. “Mnogi će zacijelo na meni pokušati zgrnuti novce i to što će me tretirati kao robu, nimalo me ne brine. To je sastavni dio posla. Samo se pri tom ne smije izgubiti mjera.” (VL, br. 9534)

Tajčin velik adut bio je i prirođena scenska prisutnost, odnosno potpuni manjak treme kojom se nije zarazila ni u jednom trenutku. Na Euroviziji je na kraju bila sedma, a album Hajde da ludujemo prodan je u platinastoj nakladi, više od 300 tisuća primjeraka, što je u državi zahvaćenoj ekonomskom krizom bio ogroman uspjeh. Ona si je od zarade kupila mali stan.

Drugi album Bube su u glavi donio je lagano izmijeni imidž i nove hitove poput naslovne pjesme ili “Smokvice”, na kojima je također radila ekipa s prvog albuma. Njena slava nije jenjavala, ali život u Hrvatskoj poprimio je druge boje. Ona je tada donijela za mnoge nejasnu, pa i sebičnu odluku da ode na školovanje u SAD. Iako je u svojim intervjuima nerijetko isticala želju da pjeva u mjuziklima, njen potez je mnoge iznenadio.

Početkom 1992. Tajči je s džeparcem i dva kofera otputovala u New York na prijemni ispit za poznati njujorški konzervatorij za scenske umjetnosti (American Musical and Dramatic Academy) te dobila stipendiju kao najbolji strani kandidat. Uz pomoć ljudi iz hrvatske crkve u 42. ulici i povremenih poslova, prošla je kroz to izazovno razdoblje, a nakon diplome dobila čak dvije glavne uloge, što ju je ohrabrilo da ostane u SAD-u.

Promijenila je imidž i ime, postavši Tatiana Matthews i vrativši se svojoj prirodnoj, kovrčavoj, svijetlo smeđoj kosi. I dalje je bila tema kad bi sletjela u Hrvatsku, iako je njeno mjesto mlade nade tada već zauzeo Tutićev novi projekt, Severina iliti Paloma nera. Hrvatski je mediji i radio postaje ipak nisu zaboravili, kao ni mlade pjevačice kojima je i dalje bila uzor, a među kojima kao karikatura Tajčine bizzaro budućnosti istaknuto mjesto zauzima Maja Šuput.

Tajči je s vremenom ipak nestala s radara. U međuvremenu je u SAD-u izgradila posve novu karijeru, obitelj i život oslobođen tereta iz prošlosti. Zbog toga njena pojava i nastupi u Hrvatskoj danas izazivaju toliko pažnje.

No rijetko tko zna reći što je sve Tajči radila u Americi, gdje je nekoliko puta promijenila sredinu i više puta širila polje djelovanja. Živjela je u New Yorku, Los Angelesu, Cincinnatiju, a konačno se skrasila u Nashvilleu. Njen život u Americi pratile su osobne krize u kojima joj je glavnu utjehu pružala duhovnost. Prvi album koji je snimila u Americi je album duhovne glazbe, Struggles & Graces iz 1997. godine, ujedno prvi na kojemu se predstavila kao kantautorica.

U Kaliforniji se bavila produkcijom koncertnih ciklusa i tematskih programa te vodila liturgijsku glazbenu pratnju. Sa suprugom Matthewom Cameronom pokrenula je projekt “I Do Believe”, s kojim je godinama obilazila američke gradove, održavši više od tisuću koncerata u kršćanskim vjerskim zajednicama. Godine 2006. The Enquirer je objavio priču o njoj, odnosno o putu koji je prešla od kraljice scene bivše Jugoslavije do pjevačice duhovnih pjesama u američkim crkvama.

Premda njenu američku diskografiju nije jednostavno posložiti, u njoj se posebno ističu dva izdanja, kantautorski albumi Need A Break iz 2008. i Awaken iz 2013. Prvi je odjek njenog djelovanja u crkvi, a drugi nešto razigraniji, “križanac glazbe za kafiće i plesa oko vatre uz malo nashvilleskog sjaja”, kako ga je opisao anonimni fan.

Tu su i album uspavanki A Chance To Dream iz 2006. te tri albuma obrada, uključujući Tajci sings Jazz, kao i nekoliko izdanja kršćanske glazbe, među koje ubrajam i obiteljski božićni album. Na svojim američkim izdanjima Tajči uglavnom pjeva na engleskom, dok neke pjesme s hrvatskom inačicom izvodi na kajkavskom narječju.

Prvi koncert u regiji nakon dugogodišnje pauze održala je u Međugorju, a kasnije su uslijedili nastupi u različitim prigodama – od Jazzice u Bjelovaru, gdje je nastupila uz pijanista Johna Di Martina, preko koncerta s poznatim izraelskim scenskim umjetnikom Motijem Giladijem povodom proslave 26 godina diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela,pa sve do festivala kajkavskih popevki, adventskih nastupa, Megadance partyja i sličnih nostalgijom natopljenih događaja.

Ključne stavke njene glazbene karijere u SAD-u su poduzetništvo, samodostatnost i to što je bavljenje glazbom pretvorila u obiteljski posao. “Ponosna sam što nisam čekala da me drugi zovu na nastupe, nego bih sama iskreirala koncert, predstavu ili konceptualni glazbeni događaj, postavila ga, producirala i izvela”, rekla je Tajči u jednom intervjuu.

I dalje je vrlo aktivna pa se kraj njenim glazbenim projektima ne nazire. Želja joj je pjevati više jazz pjesama i naučiti jazz improvizaciju na klaviru te iznova postaviti svoj cjelovečernji mjuzikl My Perfectly Beautiful Life, premijerno izveden u Cincinnatiju, 2010. godine.

TATIANA CAMERON U BROJEVIMA I LADICAMA

Osim kao scenska umjetnica i kantautorica, Tatiana Cameron ostvarila se i kao kazališna producentica, televizijska voditeljica, životna trenerica, govornica na konferencijama, spisateljica i majka. No glazba će uvijek ostati ono po čemu je najpoznatija, baš kao što će nastup na Euroviziji 1990. ostati vrhunac njene međunarodne karijere, a Hajde da ludujemo njena najprodavanija ploča. Ipak, u tapiseriji njezina života to su tek detalji.

Čini se da ju je bavljenje glazbom u sredini u kojoj nije popularna usrećilo više nego slava koja ju je zatekla u mladosti. Nezadovoljstvo kojim ju je ona ispunila velika je tema njenih intervjua posljednjih nekoliko godina, posebno otkad je javnost upoznata s tim da je u mladosti bila žrtva seksualnog nasilja i da je na vrhuncu slave bila suicidalna. Odlazak u SAD nije bio puki hir, kao ni ostanak u sredini u kojoj se morala iznova dokazivati, iznova pronaći i spasiti.

“Meni je status celebritija u regiji pomogao utoliko što sam vrlo rano shvatila što ne želim u životu te što mi je zaista važno. Brzo sam osjetila samoću, prazninu i nesigurnost u kojoj se puno celebritija zna naći jer nemamo alate ili svijest o tome što smo i tko smo”, otkrila je.

Uvijek nasmijana Tajči godinama se borila s depresijom, u koju je ozbiljnije zapala nakon očeve smrti. Preživjela je i relativno naglu smrt svog supruga Matthewa, za kojeg se udala na Božić 1999. u Zagrebu i s kojim ima tri sina: Dantea Xaviera, Evana Amadeusa i Blaisea Ludwiga. Zajednički su osnovali Cameron Productions, ali i Clifton Performance Theatre, u sklopu kojeg je Tajči vodila kazališne i druge radionica te na scenu postavljala dječje mjuzikle.

Godine 2014. zajedno su pokrenuli talk show Waking Up in America, usmjeren na razgovore o životnim prekretnicama. Emisija je imala tridesetak epizoda, a među gostima su bili autorica Glennon Doyle i klizačica Lucinda Ruh. Trudeći se naučiti bolje postavljati pitanja svojim gostima, Tajči je ušla i u svijet life coachinga.

Danas je certificirana trenerica s nizom položenih tečajeva pod rukom, svakodnevno vodi meditacije i online tečajeve, radi s klijentima i mladim talentima kao mentorica te volontira u zatvoru, u sklopu organizacije koja pomaže ženama žrtvama trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja.

Godine 2016. objavila je svoju prvu knjigu, Turning Points, zbirku eseja i intervjua iz vlastite televizijske emisije. Pisala je i blogove za Huffington Post te članke za sarajevski časopis Svjetlo riječi i u međuvremenu objavila još četiri knjige, od kojih je jedna dostupna i na hrvatskom jeziku: (ne)Slomljena, odnosno u izvorniku (un)Broken: The Songs My Father Taught Me. U tom memoaru ona kroz kombinaciju poezije, dnevničkih zapisa i fotografija progovara o tome kako joj je očeva omiljena glazba pomogla prevladati najteže životne trenutke.

Godine 2024. Tajči je sa svojim novim partnerom Davidom Langleyjem gostovala u HRT-ovoj dokumentarnoj seriji Sretni gradovi, gdje je govorila o svom životu u Tennesseeju. Sudjelovala je i u sinkronizaciji hrvatske verzije animiranog filma David.

Poznato je da često surađuje sa sestrom Sanjom, glumicom i glazbenicom koja također živi i radi u SAD-u, gdje je odavno izašla iz sjene svoje starije sestre, što će u Hrvatskoj teško doživjeti. Tajčini sinovi nisu krenuli majčinim stopama, no i oni su na neki način kreativci. Dante radi u VR agenciji, Evan je user experience dizajner, a Blaise studira režiju.

Slobodno vrijeme Tajči provodi u šetnji sa svojom kujicom Lunom, u vrtu uz povrće, mirodije i cvijeće, čitajući knjige, gledajući filmove i serije, kuhajući za obitelj i prijatelje, ili jednostavno uživajući u miru kraj prozora.

U tim trenucima možda se i sjeti kakvu je reakciju svojevremeno izazivala njena pojava, urezana u moždane vijuge nekoliko generacija, no možda je ponosnija na život koji je izgradila mimo toga, bez pomoći vojske suradnika i fanova, ali i konteksta. Tajči je simbol ranih devedesetih, ali i slika onoga što čovjek može otkriti o sebi i postići kada krene svojim, neutabanim putem.