08
stu
2022
Kolumne

Tonska proba

Streaming amputira glazbu

Zvučni zid

Danas je doživljaj slušanja glazbe lišen konteksta / Foto: Andrea Picquadilo (Pexels)

share

Streaming je platforma u kojoj su albumi manje važni od pojedinačnih pjesama i gdje povijesni kontekst, imidž te supkulturni kapital – stvari koje su nekada bile sastavni dio mentalnog i materijalnog glazbenog paketa – više zapravo nisu bitne

Dok diskografi na ovim prostorima marno rade na revalorizaciji bogatoga prijeratnog glazbenog nasljeđa na ovim prostorima, uglavnom na vinilima, kulturni radnici otvaraju izložbe i muzeje, a publicisti pišu knjige, rijetko koji glazbeni hit iz tog razdoblja postaje popularan na organski način kao što je to uspjelo hitu “Running Up That Hill” Kate Bush zahvaljujući seriji Stranger Things.

Doduše, ljetos je jako popularna bila na TikToku ubrzana verzija naslovne pjesme drugoga Bajaginog albuma S druge strane jastuka, što je možda potaknulo mlađu generaciju da posluša još koju pjesmu tog glazbenika.

Jesu li Bajagine brojke zbog toga na streamingu krenule uzbrdo, zasad je teško utvrditi, ali možda je i to pridonijelo činjenici da je rasprodao tri koncerta u Lisinskom tri dana zaredom. U Hrvatskoj baš i nema fenomena nanovo otkrivenih pjesama, osim onih koji se vežu uz sport (Daleka obala: “Morska vila”, Severina: “Djevojka sa sela”…).

Ranije ove godine, “Running Up That Hill” neočekivano je postala najpopularnija pjesma na svijetu. Brojke streaminga za singl Kate Bush iz 1985. skočile su za nevjerojatnih 9.900 posto samo u SAD-u. Top ljestvice su se zatresle: gornji dio nacionalnih top ljestvica na kojima se smjenjuju uobičajeni sumnjivci – BTS, Bad Bunny, Adele, Drake, Ed Sheeran, Taylor Swift i ostali ugostio je skladbu s 37 godina starog art-rock konceptualnog albuma. Recimo, kao da sad “Ena” Haustora dobije i Porin i Cesaricu i Rock&Off i ostale nagrade svih glazbenih udruga za najizvođeniju pjesmu.

Upravo taj neočekivani uspjeh pjesme “Running Up That Hill” govori nešto o tome kako otkrivamo i konzumiramo glazbu 2022. godine. Živimo u svijetu u kojemu glazba nikada nije bila dostupnija. Svaki uređaj koji ima internet, od hladnjaka do bicikla, može biti reproduktor glazbe koja je nadohvat ruke zahvaljujući streaming servisima.

Gotovo cijela povijest popularne glazbe dostupna je, ili besplatno ili sa simboličnim iznosima, dodirom na zaslon ili pritiskom na gumb. Više-manje može se naći baš sve ikad snimljeno: čak i ako je nešto nemoguće naći na Spotifyu ili Deezeru, postoji vjerojatnost da će netko kakvu zaboravljenu glazbu prišarafiti na YouTube ili na kakav blog nakon što je kopira s radija, kasete ili vinila.

U stilu teorije da je neki vic, dosjetka ili meme toliko glup da je smiješan, jedna od teorija koja je nedavno dobila na snazi ​​jest da je glazba sada toliko pristupačna i da slušatelji, suočeni sa svime odjednom, sve više igraju na sigurno i drže se samo isprobanog i testiranog.

Ta teorija na globalnoj razini objašnjava i činjenicu da tek šačica trenutačno popularnih izvođača neprestano drže vrh ljestvica albuma, uključujući mahnite rekorde Taylor Swift. Unatoč statistici koja kaže da se 60 tisuća novih pjesama dnevno učita samo na jednu uslugu streaminga, tek jedan ili dva nova izvođača godišnje pridružuje se vrhu ključnih top-lista u Americi i Engleskoj.

Na tim tržištima, u 2022. godini, čini se, najučinkovitiji način promicanja glazbe je da se ona postavi u TV emisiju, film ili reklamu. Osim megahita Kate Bush ideja je poduprta neočekivanim valom ponovnog zanimanja za pjesmu “Right Down the Line” Gerryja Raffertyja (mnogi će se iznenaditi da je on snimio još nešto osim evergreena “Baker Street”).

Pjesma s albuma iz 1978. City to City preko noći je postala omiljena generaciji Z nakon što je više puta korištena u posljednjoj sezoni američke teen serije Euphoria. To nam kazuje da ljudi čiji je posao plasirati glazbu na soundtrack danas imaju veći stupanj utjecaja na ukus javnosti od najistaknutijih rock kritičara ili radijskih urednika u doba najveće relevantnosti njihovih medija!

Publika koja ne čita osvrte i recenzije i ne sluša neformatirani radio, informacije o glazbi dobiva isključivo putem urednika na streaming platformama koji sastavljaju kurirane playliste te algoritama koji pokušavaju predvidjeti koja bi im se glazba mogla svidjeti na temelju njihovih navika slušanja.

Diskografske kuće danas cijene mjesto na Spotifyevoj ili Deezerovoj tjednoj listi New Music Friday jednako kao visoku poziciju na nacionalnim top-listama radijskih emitiranja. Možda ćemo svjedočiti i ciljanom spoju izvođača različitih žanrova samo kako bi se našli na što više različitih playlisti specifičnih za žanr.

Je li slučajno što je Let 3 radio duete s Vucom, s Terezom Kesovijom, s TBF-om i s Alkom Vuicom? A na novom albumu ima još mnogo iznenađenja koja će sigurno završiti na raznorodnim playlistama. Što je sljedeće: Hiljson Mandela i Drugi način, Lana Jurčević i Ministranti, Jimmy Stanić i Thompson?

No, specijalizirane playliste prilično su amputirane samom svojom anonimnošću – nemoguće je razraditi ukuse i motivaciju njihovih bezličnih sastavljača na način na koji su to radili glazbeni kritičari ili specijalizirani DJ-i.

Osim toga, postoji nešto duboko nelagodno u tome da računalo daje glazbu na žlicu, da algoritmi određuju ono što se sluša i uvjeravaju nas da će nam se dopasti pjesme za koje nikad nismo pomislili da bi nam se mogle dopasti. I sad nam se ipak sviđaju.

Je li činjenica da je Saša Matić dvaput rasprodao zagrebačku Arenu ove godine (dakle, dvostruko više od bilo kojega hrvatskog izvođača!) a da ga nije bilo ni u jednom nacionalnom mediju slučajna? Ne bih rekao.

Ima li neki treći put za pronalaženje i osvještavanje nove glazbe osim glazbene kritike i algoritama? Je li to možda TikTok koji svako toliko isproducira pomamu za nekim hitom kao što je to bio “Dreams” grupe Fleetwood Mac?

Definitivno ne, što pokazuju neuspješni pokušaji diskografskih kuća da tako promoviraju nove zvijezde. TikTok je svakako korisno pomoćno sredstvo, ali s obzirom na svoju zatvorenost, efekte ima jedino unutar vlastite zajednice koju mahom čini generacija Z. I pritom je glazba i dalje kulisa, a ne smisao.

To je zato što streaming potiče dekontekstualizaciju. To je svijet u kojem su albumi manje važni od pojedinačnih pjesama, u kojemu se slušatelja nagoni da se ne usredotočuje na izvođača, već na pjesmu (protivno izjavi Petea Townshenda: „Glazbu pokreće pjevač, a ne pjesma“), gdje se glazba servira sa svim popratnim vizualnim elementima potisnutim u maleni kut ekrana i gdje povijesni kontekst, imidž te supkulturni kapital – sve ostale stvari koje su nekada bile sastavni dio mentalnog i materijalnog paketa – više zapravo nisu bitne.

Glazba lišena svoga kulturnog konteksta, s nanovo napisanom povijesti glazbenika, prethodno nezamislivo obilje izbora koji očito ograničava horizonte, izvođači koji streme prema golemom uspjehu, a da nisu postali ni izdaleka slavni: to je stvarnost konzumacije glazbe u 2022. godini.

Da, tradicionalni načini na koje funkcionira glazbena industrija u postpandemijskoj godini potpuno su izokrenuti (ne nužno nagore: I Sting i Massimo su prije pandemije mogli računati na tri četvrtine posjetitelja manje nego na koncertima proteklog tjedna u Zagrebu), ali nije sasvim jasno što ih je zamijenilo.

Činjenica jest da je nakon dvije sušne godine glazba jednostavno eksplodirala i da mnogi žele pokriti gubitke izazvane pandemiju ali i iskoristiti val žudnje za kontaktom s glazbenicima. Ponuda glazbe na streaming servisima je beskonačna, a njezinu budućnost odredit će onaj tko prvi instalira magnet za otkrivanje pravih vrijednosti, od hitova do evergreena sa svim emotivnim odlikama.

Moglo bi Vas zanimati