Dirigent i aranžer više tisuća skladbi
Stipica Kalogjera u tri poglavlja
Danas devedeset godina puni maestro Stipica Kalogjera!
Kao istaknuti aranžer i dirigent, a u slobodno vrijeme i skladatelj, Stipica Kalogjera svojim je rukopisom uveličao nekoliko tisuća djela domaće zabavne glazbe. Napisao je oko četiri tisuće aranžmana za različite sastave, od manjih bendova do simfonijskih orkestara, za festivale, nosače zvuka različitih žanrova i televizijske programe. Radio je i mjuzikle te scensku glazbu za dječje predstave, TV serije i animirane filmove.
Najsjajniji trag ostavio je kao treće i često zametnuto ime u tandemu Runjić–Dragojević. Zvučnim imenom Kalogjera, koje dijeli s bratom Nikicom, povezao je rodnu Dalmaciju i Zagreb u kojemu je proveo najveći dio života. Obogaćujući svojom jedinstvenom perspektivom i kreativnim odlukama melodije uz koje se i danas odrasta, postao je sine qua non onoga što tradicionalno smatramo hrvatskom popularnom glazbom.
Da je predmet u špajzu Stipica Kalogjera bio bi soda bikarbona, najbolji prijatelj vašeg kućanstva. Da je predmet na ulici, bio bi skromna klupa, pouzdana i nenametljiva. A da je začin, bio bi bijeli luk – zamalo pa liječnik.
AUTORSKI KLJUČ
O životu Stjepana Stipice Kalogjere zna se puno manje nego o njegovim djelima. Rođen je u Beogradu 1934., točno četiri godine i pet dana nakon svoga brata Nikice. Njihov otac bio je publicist Niko Kalogjera, rodom iz Blata na Korčuli, koji je u jednoj beogradskog gimnaziji tridesetih predavao zemljopis i povijest. Tata Kalogjera se u Zagreb, gdje je diplomirao na Mudroslovnom fakultetu (Filozofski fakultet), s obitelji vratio 1947. godine.
Premda je glazba bila dio Stipičina života od najranijeg djetinjstva, tek dolaskom u Zagreb upisao je državni konzervatorij (danas glazbenu školu Vatroslava Lisinskog), gdje je učio svirati violinu i trubu te kasnije klavir. U mnogočemu je pratio stope svoga starijega brata. Kao i Nikica, upisao je i doktorirao na studiju medicine, ali je diplomu ostavio po strani i vratio se glazbi.
Nikica je od 1952. godine bio zaposlen u ansamblima zabavne glazbe tadašnje Radiotelevizije Zagreb (današnji HRT), a Stipica u istu kuću došao 1958, nakon jednogodišnje turneje po Njemačkoj i Francuskoj. Plesnom orkestru, kojim je tada ravnao Nikica, pridružio se najprije kao trubač, zatim kao klavijaturist, a na kraju i kao producent. Kronike kažu da je taj orkestar bio prvi u povijesti radija koji je svirao po notama i aranžmanima. Dotada se improviziralo.
Stipica je skladati i aranžirati počeo krajem pedesetih. Prvi aranžman napravio je za momke iz kvarteta 4M, koji su ga zamolili da im napiše aranžman za tada iznimno popularni hit Paula Anke “Diana”. Počeci svih naših starih festivala, pa tako i same zabavne glazbe, i njegovi su počeci. Bio je redoviti gost a povremeno i domaćin brojnih izdanja zagrebačkog, opatijskog i splitskog festivala.
“Ti si moja obala”, za koju je tekst napisao Drago Britvić, donijela mu je nagradu stručnoga žirija na Zagrebfestu 1960. godine. Njegove rane autorske skladbe početkom šezdesetih najčešće su izvodili njegova prva supruga Gabi Novak i (njezin budući suprug) Arsen Dedić. Pjesma koja je postala jedan od njezinih zaštitnih znakova “Vino i gitare”, pobjednička na festivalu u Opatiji 1967, plod je te zanimljive suradnje.
Na Splitskom festivalu Stipica je kao autor debitirao 1965. sa skladbama “Lipo li je šetat rivom” i “Poslije kiše dolazi sunce”. Prvih godina bio je skladatelj i aranžer, a kasnije je napredovao do šefa dirigenta i po stažu postao jedan od rekordera Splitskog festivala.
Njegovoj neuništivoj reputaciji u Splitu pomoglo je i to što je bio vjerni suradnik Zdenka Runjića i Olivera Dragojevića, još od njihove prve pjesme “Picaferaj”, napravivši s njima niz evergrina, od “Galeba” do “Bijelog Božića”.
„Stipica je mnogo pomogao i meni i Oliveru. On je treći član ekipe koja se, praktički, osim nekoliko izuzetaka, nije mijenjala“, rekao je u intervjuu iz 1986. o njemu Runjić. „Stipica i ja tako dugo zajedno surađujemo da, kad ja njemu preko telefona odzviždim melodiju, on već zna što sam zamislio, što hoću. Stipičini su aranžmani odlični. Stipica je za mene bez premca.“
Suradnju s Oliverom Kalogjera je nastavio i nakon što je „emancipirani Dalmatinac“ krenuo raditi s drugim autorima. Bilo je to devedesetih, u razdoblju koji je obilježila Gibonnijeva “Cesarica”. S Runjićem je, pak, Stipica radio i pjesme za Terezu Kesoviju, Vicu Vukova, Mišu Kovača, Josipu Lisac, Meri Cetinić, Nove fosile, Jasnu Zlokić i Gorana Karana.
„S jedne strane glazbena erudicija i talent, a s druge smisao za racionalno i organizirano, vrlo brzo su ga pozicionirale u sam vrh diskografske produkcije“, zapisao je o njemu Siniša Škarica, dodajući da je Stipica „svoj životni akord našao u aranžiranju i produciranju, disciplinama koje vam u pravilu čuvaju mjesto u sjeni kompozitora ili pjevačke zvijezde. Njegov izlazak na scenu svodio se na ulogu samozatajnog dirigenta festivāla ili ansambala za koje je pisao.“
Popis izvođača koje je zadužio dirigentskom i aranžerskom palicom je neiscrpan. Na njemu su Stjepan Jimmy Stanić, Hrvoje Hegedušić, Dalibor Brun, Milo Hrnić, Zlatko Pejaković, Mladen Grdović i, zaista, mnogi drugi. Pritom poseban dio Stipičine pjesmarice čine pjesme koje je pisao svojoj drugoj supruzi, s kojom je u braku od kraja šezdesetih, pjevačici Maruški Šinković-Kalogjera. Među njima se ističe “Ča je bilo, tega više ni”.
No treba istaknuti i one koje je pisao s Kemalom Montenom, poput “Dome moj” i “Moja posljednja i prva ljubavi”, te novije suradnje s Tončijem i Vjekoslavom Huljić, odnosno Magazinom i Danijelom Martinović. Upravo je sa štićenicima Tonike nastupio kao dirigent i aranžer na Eurosongu, 1995. s pjesmom “Nostalgija” i grupom Magazin te 1998. s pjesmom “Neka mi ne svane”, koju je također otpjevala Danijela Martinović.
U novinskoj crtici iz 1967. piše da je zbog pobjede pjesme “Vino i gitare” na Opatiji te godine, na adresu njena autora Stipice Kalogjere upućeno mnogo prigovora stručne kritike zbog „podilaženja ukusu publike“. Zabilježen je i njegov odgovor: „Stručnjaka je mala „šačica“, a auditorij slušalaca je golem. Želim da moje melodije budu – rado slušane!“ (VL, br. 2563). Lijepo je znati da mu se stara želja ispunila.
STIPICA KALOGJERA U BROJEVIMA
Stipica Kalogjera je u kratkom televizijskom intervjuu s mladim Mirkom Fodorom 1994. podijelio da je u svojoj dugogodišnjoj karijeri napisao čak 85 skladbi i 2983 aranžmana. Podatak je pročitao s papirića uz gromoglasni pljesak studijske publike. U istom razgovoru naveo je da u početku puno radio za Antona Martija, upravo u televizijskom programu.
Skladao je i glazbu za dva mjuzikla, Kaj-bojski glazbeni strip – O’Kaj 1974. i Kaj2O 1985. Autori oba su Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe. Stipica potpisuje i scensku glazbu za dječje predstave te glazbu za animirane filmove Krava na mjesecu, Inspektor maska i Miš na Marsu te dječje TV serije i emisije Mendo i Slavica, Višnja Lasta, Dječak na triciklu, Riki te Dječak i naočale.
Iako je bio i ostao miran i povučen, njegov je lik ipak zaživio na nekoliko naslovnica. Naime krajem sedamdesetih je za jednu slovačku, odnosno čehoslovačku izdavačku kuću imena Opus aranžirao djela slovačkih glazbenika. Ploče su objavljene pod njegovim imenom kao I Remember Slovakia i Holidays In Slovakia. Tom nizu izdanja pripada i kompilacija njegovih aranžmana za operne klasike My World Opera.
Stipica Kalogjera dobitnik je niza nagrada, a medicinu nikada nije javno prakticirao. Njegova i poput njega samozatajna supruga Maruška u rijetkom intervjuu s Goranom Pelaićem o Stipici je rekla da ima jednu manu. Naime ne zna se svađati.
ŠKRIPAVA LADICA
Gledajući opus Stipice Kalogjere, čovjek se mora zapitati a što to aranžer uopće radi. Da je riječ o zanimanju koje rijetki instinktivno shvaćaju, svjedoči i to što se pri ilustriranju tog zanata čovjek mora poslužiti metaforom. Jednom su se poslužili i scenaristi Porina 2010, godine kada je Stipici dodijeljena nagrada za životno djelo.
„Aranžer u glazbi bio bi ekvivalent prednjem veznom u nogometu. Nakon što kompozitor, odnosno vezni red stvori šansu za zgoditak, aranžer se mora pobrinuti da izvođač, odnosno centarfor dođe u najbolju moguću poziciju za postizanje zgoditka. U tom smislu Stipica Kalogjera je bio i ostao naš David Beckham“, rekao je tada jedan od voditelja, glumac Duško Modrinić.
Kako sama nisam vična nogometu, tako bih prije rekla da je aranžer ekvivalent montažeru na filmu. Oboje imaju zadatak preoblikovati sirovi materijal u smisleni proizvod koji privlači publiku. Aranžer kompoziciju oblikuje nizom kreativnih izbora. Bira instrumentaciju, slaže orkestraciju, harmonizira sve elemente pjesme na kojoj radi, koristeći pritom duboko razumijevanje mogućnosti i pravila svoga medija.
Na sličan način montažer organizira filmske kadrove i scene kako bi stvorio razumljivu, zanimljivu i uvjerljivu priču. Obojica spajaju tehničko i umjetničko znanje, a njihovi najvažniji alati na kraju su suradljivost, staloženost i odlučnost. Stipica i Nikica Kalogjera u tom su smislu naši Walter Murch i Sally Menke. Uz njih, kvantitativno i kvalitativno, može stati još maestro Stjepan Mihaljinec ili, iz mlađe generacije, Remi Kazinoti.
