Od Mame Juanite do Mame ŠČ

Kako se lik majke kroz desetljeća razvijao u popularnim pjesmama iz naše diskografije, od idealizirane figure do modernijih i subverzivnih prikaza

Prva majka hrvatske diskografije bila je – Mama Juanita. Naime meksička melodrama Jedan dan života bila je kod nas 1952. godine ogroman filmski hit. Priča o dvojici prijatelja koji se za vrijeme revolucije nađu na suprotnim stranama postala je dio općeg leksikona tihe generacije, kao i pjesma iz filma. Obradu tradicionalne meksičke rođendanske pjesme “Las mananitas“ na hrvatski je prepjevao Mario Kinel, a otpjevali su je Ivo Robić i Miljenko Sutlović.

Filmska Mamá Juanita u mnogočemu je bila nalik Gospi žalosnoj, što je majčinski ideal koji i danas ima važno mjesto u našoj popularnoj kulturi. Istovremeno njezin je sin revolucionar bio blizak idealu partizanskog borca, jednom od temelja tada mlade i izolirane komunističke države. Osim što je izrodila čitav glazbeni žanr, požrtvovna mama Juanita nastavila je svoj život u nekoliko stotina kasnije snimljenih pjesama posvećenih dragim majkama.

Uistinu, živa ili pokojna, uz nas ili u daljini, nesretna ili zadovoljna, figura majke u našim životima nosi veliku težinu. Ona je mjesto s kojega se odlazi u život i kuća kojoj se može vratiti. Štiti svoje dijete od laži, a nekad i od istine. Bodri i kori, a na kraju uvijek bude kriva za sve. S obzirom na kompleksnost majčine uloge, odnosno uloga, način na koji se njezin lik najčešće prikazuje u našoj popularnoj glazbi čini se gotovo karikaturalnim.

Što nam desetljeća zabavne glazbe mogu reći o tome kako percipiramo majčinstvo? Je li majka  u popularnim pjesama ikada kći, supruga ili sestra? Ima li ona svoje interese i snove ili je dobrovoljni uznik svoje djece, vječno pred njihovima vratima da sluša i liječi bolne im uzdahe? Ima li majka šansu da postane nešto više od stare uplakane patnice?

Odgovore na ova pitanja pokušala sam pronaći analizirajući više od dvjesto hrvatskih pjesmama koje u svom naslovu sadrže neki od oblika riječi mama a nastale su u nekom od žanrova popularne glazbe u posljednjih sedamdesetak godina. U zagradama ću navoditi autore tih tekstove. Istraživanjem nisam obuhvatila instrumentalne skladbe, narodne napjeve, obrade, uspavanke te vjerske i dječje pjesme, koje sigurno zaslužuju posebne članke.

Od Mame Juanite do Mame ŠČ/ilustracija: Hrvoje Dešić

S obzirom na to da je polazište za istraživanje zapravo moja predrasuda da u našem društvu, pa tako i našoj popularnoj glazbi prevladava tradicionalno viđenje majčinstva, posebnu pažnju pridala sam pjesmama koje odudaraju od te formule ili koje su u ovom kontekstu subverzivne.

ARHETIP MAJKE ILI NJEZIN IDEAL

Kad kažem da je Mama Juanita nastavila živjeti u stotinama kasnije snimljenih pjesama, mislim upravo na pjesme izgrađene oko arhetipa majke, odnosno idealizirane inačice roditeljice, hraniteljice i njegovateljice. Takva majka utjelovljuje bezuvjetnu ljubav i žrtvu, nesebična je, brižna i marljiva, a svojoj djeci na raspolaganju je od njihova rođenja do vlastite smrti.

„Uvijek brižna, nježna si bila, ti si pažnja i ljubav sama“ riječi su rođendanske pjesme “Majko, majčice” (Blanka Chudoba) iz 1955. godine. Desetak godina kasnije Ivo Robić pjevao je o sinu koji se vraća majci uz riječi „majčice draga, tebi opet sad se vraća tvoj mili sin, ti ga primi i utješi pa odsada čitav život ostani s njim“ (Kinel). Mišo Kovač je, pak, pjevao da su najljepše oči njegove majke, jer je u njima uvijek „mir, tople riječi i kada šuti, u njima uvijek sam ja dok spava ili dok se budi“ (Đorđe Novković).

Na početku karijere Lidija Bačić pjevala je „k’o majčina ljubav nema baš ničeg na svijetu tom“ (Marko Tomasović), a “Kako samo mater zna” (Vjekoslava Huljić) iz 2020. odraz je iste ideje, da od majčine ljubavi nema ništa jače. U ovom kontekstu neobična pjesma “Ne plači, materino čedo” (Željko Sabol) ispjevana je iz perspektive požrtvovne majke, a ne djeteta. Ona tješi svoje dijete nakon očeve smrti, skrivajući u brizi za dijete brigu oko vlastite sudbine.

„Ti koja čekaš i kad znaš da neću doći, k’o ptica strepiš i ne znaš za mirne noći“ riječi su pjesme “Oprosti mi, mama” (Bratislav Zlatanović), koje progovaraju o nemogućnosti zahvale savršenoj majci. Naime dijete takvoj majci nikad ne može vratiti primljenu ljubav. Od takve majke teško se rastati, pa je motiv rastanka, nerijetko vezan uz svadbeni kontekst, također vrlo čest u popularnim pjesmama (“Ne plači, majko”; Tomislav Ivšić).

Majka je dom, utjeha, ali i prva učiteljica. Odraz toga vidimo u pjesmi “Da sam tvoje riječi slušao, majko” (Arsen Dedić), u kojoj sin ispašta zbog oglušivanja na majčine pouke. Međutim majka rijetko progovara u popularnim pjesmama. Dapače, ona je često s druge strane stola ili telefonske žice, spremna da sluša o jadima svoje djece kada to nitko drugi ne želi.

Majci se povjeravaju slatki sni (“Tko me je, majko, budio”; Stjepan Benzon), ljubavne strasti (“Majko da li znaš”; Zdenko Runjić ili “Majko stara”; Matko Jelavić), izdaje i prevare (“Da sam znala, majko stara”; Dragutin Pecek), varljivi uspjesi (“Mama napokon sam uspio”; High5), gorka razočaranja (“Na zub su me uzeli mama”; Coco Mosquito), očajničke molitve (“Draga majko”; M.O.R.T.) i bijesni monolozi (“Majko mila”; Saša Antić).

Zanimljivo, majka koja sluša jade svoga čeda prisutna je u svim žanrovima. Taj je model preuzet iz narodnih napjeva, s tim da su oni obično bili strukturirani kao razgovor. U modernoj preinaci te formule majka obično šuti i, što je posebno neobično, nema niti druge djece, niti drugog posla. No postoji razlika između načina na koji se taj model koristi u popularnoj i alternativnoj glazbi.

Naime u rock i rap pjesmama majčino se ime spominje kao poštapalica ili psovka, bez povjerenja u njezino svjetlo i bez očekivanja utjehe ili savjeta.  No figura majke u pop glazbi i dalje je simbol utočišta, povratka u djetinjstvo, dom kojemu se vraćamo bježeći od izazova suvremenog života. „Mama, vraćan ti se doma, judi su mi grubi, želin opet malo biti dite“ (Gina Damjanović), riječi su jedne od novijih pjesama na tu temu. Takav prikaz podržava tradicionalnu sliku majčinstva u kojemu nema puno prostora za majčinu osobnost i samo njene želje i snove.

Možda najzanimljivija pjesma u ovom korpusu nalazi se na EP-ju Mojoj majci iz 1954. godine. To je pjesma “Sve majke” (Heda Piliš), ispjevana iz očeve perspektive. U njoj sin iz pjesme postaje otac, a titulu najljepše majke daje svojoj supruzi, majci svoga sina. Iako se pjesmom prelama stereotipni opis majčinstva („svaka žena zna te majčine sreće sjaj, kakvu god žrtvu traži ta sudbina od nje, majka za svoje dijete rado podnijet će sve“), po tom jednom detalju ova je pjesma poprilično jedinstvena.

Nadalje jedan od istaknutih podtipova idealizirane majke jest tip majke (a često i sestre, kćeri te supruge) pomorca, koji zbog njegove specifičnosti izostavljam s ovoga popisa. No, kako je teško zamisliti majku savršeniju od one koje je odsutna, ostavljenu ili pokojnu majku izdvajam kao poseban tip.

OSTAVLJENA ILI POKOJNA MAJKA

Čežnja za majkom kojoj se ne može obratiti ili doći, bilo zato što je pokojna ili daleko, osnova je nekih od najljepših pjesama o majkama u našoj nacionalnoj pjesmarici. Autorska sevdalinka “Tebi, majko, misli lete” u tom je kontekstu glavni uzor kasnije skladanim pjesmama o napuštenoj i nerijetko usamljenoj majci. Pisanje ili dobivanje pisma jedan je od čestih motiva u tim pjesmama.

Zapravo, ako ne brojimo “Mamu Juanitu”, koja je ipak prepjev strane narodne pjesme, prva autorska pjesma o majci u našoj diskografiji je “Ah, piši mi mati” (Vjekoslav Knežević) iz 1953. godine, koju je kasnije popularizirao Vice Vukov. U njoj sin od majke traži da mu piše o zavičaju; o moru, lovoru, boru i rivi. Tako nakon majke paćenice dolazi ona koja se stapa s domom i zavičajem kao njegov najvjerniji poslanik.

Mišo Kovač pjesmom se čudio kako ga materino pismo uvijek nađe „kada nema mira, ni luke, ni lađe“ (Krste Juras). Ana Štefok u “Tebi, mama” (Drago Britvić), umjesto pisama, majci šalje pjesme, a samohrana majka u pjesmi “Mama” (Stevo Cvikić) svoju majku u pismu uvjerava da ne brine za nju i njezina sin. „Kao nekad ti, ja mogu sama“ pjevala je te stihove Jasna Zlokić.

Mišo Bartulica i Vlado Tančik svoja su pisma u razmaku od tridesetak godina ispisali po uzoru na Jesenjinovo, s jednom važnom razlikom – mole majku da piše i o sebi. „O svemu što ponekad te boli, k’o ti umorno lice gleda, k’o te tješi kada ti to treba“, pjeva Bolero, a „kakvi te to snovi bude, da ne pitam druge ljude”, pjevaju Slavonske lole. Sinovi koji loše žive, puno piju i malo spavaju nisu rijetki u našim pjesmama, ali oni koji pitaju za majčinu sreću mogli bi biti endemi.

Pozdravi i pisma iz tuđine bili su posebno popularni devedesetih, u ratno doba, a ta formula, iako sada živimo u internetskom dobu, i dalje dobro prolazi na regionalnim festivalima. Oni uz tradicionalne vrijednosti čuvaju i stare pjesmotvorne obrasce. Moderni obrat te popularne teme početkom novog tisućljeća donio je Vis Pacijenti. Sin iz pjesme “Majka sina na bauštelu zvala” ne čezne za majkom i zavičajem. Utješen je njemačkim markama.

Međutim što kada majka ne može odgovoriti na pismo ili poziv svoga djeteta? Tu sliku prenosi čitav niz pjesama. “Gdje si, majko, da me budiš” (Britvić), “Puste bi šolde majko da” (Teo Trumbić), “Da me čuješ, materina sliko” (Željko Pavičić), “Mama, tužan je Božić bez tebe” (Željko Krznarić), “Majko jedina” (Miroslav Škoro), etc. Te su pjesme nerijetko vezane uz biografije svojih autora, odnosno iskreni izraz čežnje za preminulim majkama. U tom se nizu ističe duet Olivera Dragojevića s Renatom Drinovac “Vrati nam se, mama”.

„Majko, čuješ li me, plaši me sad ova tama, kao nekad u snu, čuvaj me mama“ vapi Doris u pjesmi “Majko” (Marina Tucaković), osjećajući da je pokojna majka još uvijek uz nju. „U vonju lancuna i friškega kruva, još ćutin te, kraj ognjišta stara, u sjeni sudara još slušan te“ pjeva Oliver.

Specifičan obrazac za takve pjesme razvio se u klapskim pjesmama. Prema njemu, o majci se pjeva govoreći o predmetu uz koji je bila vezana. Jedan od starijih primjera takve pjesme je “Konistra moje matere” (Stjepan Benzon). U toj pjesmi konistra, odnosno košara uz pomoć koje je majka hranila svoju djecu, postaje simbol njezine ljubavi i žrtve. Na majčinu krepost upućuju i slične pjesme novijeg datuma, primjerice “Uljanica moje matere” ili “Materina spara”.

Ipak, najupečatljivije pjesme o čežnji za majkom su one ispjevane na majčinoj samrtičkoj postelji. Jedna od najpoznatijih među njima je obrada, ali zaslužuje spomen. Riječ je o pjesmi “Mama” (Britvić), prepjevu “La mamme” francuskog šansonijera Charlesa Aznavoura. Ona prenosi slike s te postelje oko koje su se skupili i kći i sto sinova, u trenutku kad se sva ljubav svijeta sažima u krik. Dirljiva “Uspavanka za mati” (Mario Vukelić) iz 1995. evocira tu šansonu.

Lik majke koja je namjerno napustila svoje dijete, koliko mi je poznato, nije još ušao u našu pop pjesmaricu. Najbliže tome je majka iz pjesme “Mama, s razlogom se brines” (Predrag Kraljević). U skladu s naslovom, majčino vrijeme da bude utočište svome sinu naglo je isteklo, a majka na sinovo „ja trunem“ kaže: „truni, sinko“.

MAJKA KAO METAFORA

Pjesme u ovoj kategoriji personificiraju domovinu, rodno mjesto ili čak prirodu kao „majku“. Fokus je na ideji pripadnosti, kulturnom identitetu, zaštiti i njezi koju pruža entitet, a ne osoba.  Prve majke u tom smislu svakako su hrvatske regije. Bilogora, Dalmacija, Istra, Lika, Posavina, Slavonija, etc., sve su regije u barem jednoj pjesmi nazvane majkom. Popularnost tih metafora ne jenjava. Godine 2005. Tedi Spalato i Oliver Dragojević imali su na tu temu duet “Matere dvi” (Branko Slivar). Sličnih pjesama ima, simbolično, more.

No devedesetih je majka postala i domovina Hrvatska. „Hrvatska mati me rodila, hrvatska zemlja othranila“ (Siniša Doronjga), „što su sinu materina njedra, to je meni domovina“ (Mario Mihaljević), „krvav je i dug taj staž, ti si moja majka hrabrost, tek mi znamo, moja mila mati, izdržiš li da će izdržati“ (Arsen Dedić), neki su od za vrijeme Domovinskog rata ispisanih stihova. I danas iznimno popularna “Croatio mati (Croatio, iz duše te ljubim)”, o sinu koji voli zemlju „ka i mati dite“ napisana je nekoliko godina ranije.

Neke pjesme posvećene majkama tih su godina zaživjele kao himne i budnice, a jedna od poznatijih među njima je sigurno “…Mojoj majci (Jasenko Houra)“. Kako se ljubav prema majci lako pretapa u ljubav prema rodnom kraju, spomen majke nerijetko nalazimo i u pjesmama o gradovima. Neobičan primjer za to je “Mačkamama” (Danko Borozan) u kojoj figura iz urbane osječke povijesti postaje sinegdoha za čitav Osijek.

Ako majka nije neka od hrvatskih regija ili Hrvatska sama, vjerojatno smo napustili žanr popularne ili narodne glazbe. “Mama ŠČ!”, s kojom je Let 3 sablaznio pola Hrvatske i bar četvrtinu Europe, je metaforična majka Rusija, a “Mater Raša” iz pjesme Po metra crijeva odnosi se na Labinsku republiku, kratkotrajnu samoupravu iz povijesti Labinštine.

O zemlji, odnosno planeti kao majci kod nas nije ispjevano stotinu pjesama, ali navodimo čak tri upečatljiva primjera. “Majko zemljo” (Janez Bončina) majčinskoj figuri pripisuje moć okrijepe, što pristaje uz tradicionalnu viziju majčinstva. S druge strane “Zovi ju mama” (Aklea Neon) njezinu figuru vidi kroz prizmu ekološkog aktivizma, kao majku o kojoj treba brinuti. Zanimljivo, ova tema nije ostala u domeni alternativne scene. Majci zemlji pjevala je i Meri Cetinić u stihovima „tvoje more što se njiše, sa mnom putuje i pjeva, sa mnom diše“.

MAJKA ZAŠTITNICA

Majka zaštitnica most je prema posljednjem tipu majke – dovoljno dobroj majci – onoj koja ne može uvijek primjereno odgovoriti na potrebe svoga djeteta. Majka zaštitnica često je stroga majka koja svojim nadzorom sprječava romantične susrete ili želi osvetiti povrijeđeno dijete. Ono što je specifično za ove pjesme jest to da su često ispjevane iz perspektive zaljubljenog mladića, kojemu je djevojčina majka prepreka do njezine sobe. Takve su “Tvoja je mati legla da spava” (Maja Perfiljeva) i “Zašto tvoja mama stalno ulazi” (Nenad Ninčević).

Pandan tome su pjesme ispjevane iz kćerina ugla. Primjerice, “Meni mama neda da…” (Ninčević) i “I mama mi je rekla to” (Ivan Krajač). Majku koja štiti od ljubavnih brodoloma često susrećemo i u narodnim pjesmama. Što se tiče rock pjesama, vrijedi spomenuti “Ona ima svoju dragu mamu” od Metka i “Tvoja mama sjajno kuha” od Nenada Bacha. U obje pjesme majka ima veliki utjecaj na život svoje kćeri i jedan je od glavnih motiva pjesme o dami iz visokog društva.

Posebna vrsta majke zaštitnice je majka koja proklinje bivšu ljubav svoga sina te joj prijeti osvetom, primjerice labilna majka iz kultne TBF-ove “Matere”. No čest stereotip je i majka koja svojom ljubavlju guši dijete, za koju je najbolji primjer “Pusti me, majko” (Gordan Franić). „Pričala si uvik svima kako za sve iman dara…a za one bure i nevere u mom srcu nisi znala“, pjeva u toj pjesmi Neno Papić.

Razvoj te teme možemo iščitati iz pjesme “Vratit ću se, majko” benda Pitaj klince. Mate Ponjević i Sven Šantić u njoj otvaraju jednu generacijsku priču, o milenijalcima koji su predugo djeca a ne žele biti.

DOVOLJNO DOBRA MAJKA

„Dovoljno dobra majka“ je pojam preuzet iz psihoanalize koji opisuje majku koja ne živi isključivo za svoje dijete, a što je, paradoksalno, čini boljom od savršene majke. Ona je daleko slojevitija od dosad opisanih majki i puno je češće susrećemo u dječjim, nego u popularnim pjesmama. Nije posebno zastupljena ni u alternativnoj glazbi. Primjeri koji figuru majke prikazuju nijansirano i kritički te su odraz realističnog pogleda na majčinski poziv u konačnici sam pronašla na neočekivanim mjestima.

Novi fosili imaju čak dvije pjesme u kojima se iz dječje perspektive ukazuje na neki majčin – iz dječje idealističke perspektive – nedostatak. Prva je “Kaži mi, mama” (Volarić) u kojoj kći majku pita zašto je ona sama, a „Zlatka sa prvog kata ima sestru i dva brata“. Druga, “Vikend mama, vikend tata” (Momčilo Popadić) otkriva nam endemsku vrstu majki u ovom kontekstu – majku koja radi izvan kuće.

Sanja Trumbić, koja je devedesetih pjevala “100 kuna daj mi mama”, početkom novog tisućljeća ulazi u ulogu zaposlene majke u pjesmi “Hallo mama”, s autobiografskim elementima iz života majke koja radi na estradi. Javni posao ima i majka u pjesmi Ante Casha “Ne kuva ko moja mater” – ona je influencerica. Zarađuje i majka u pjesmi “Mama, budi jamac!” (Hrvoje Prpić), ali manje od svoje djece koja je se sjete samo u krizi.

No možda najsubverzivnija od svih pjesama zahvaćenih ovim istraživanjem je “Hvala ti, majko” (Luko Paljetak) koju je otpjevala mlada Dubravka Jusić 1982. godine. „Hvala ti za svaku stvar, čak i za koji udarac ljut“ ide puno dalje od ičega što su smislili pankeri i rokeri te implicira zreli zaključak da majka ne treba uvijek biti dobre volje i na raspolaganju djeci. Tabu u pjesmi je nasilje kao odgojna metoda, ali to nije bio fokus ovog istraživanja. Također, Paljetkova pjesma spominje majku i oca kao „strašan par“, pridajući majci tako i ulogu partnerice, žene.

U drugim pop pjesmama u kojima se majka ljuti tema je često generacijski sukob (npr. “Mama viče, tata vice”; Krajač). Nešto više karaktera pokazuje i „mater koja uvijek tjera svoje“, čiji se glas čuje (!) u “Materinoj doti” (Juras). O strepnjama rastavljene i samohrane majke saznajemo u već spomenutoj Cvikićevoj “Mami”. „Hej, živote, nisam pogriješila ja, ja sam ga beskrajno voljela“, pjeva u toj pjesmi Zlokić, napominjući da i ona može, kao njezina majka nekada, sama.

Zanimljivu pjesmu “Dala majka sinove” o majci koja ne želi žrtvovati sina za domovinu otpjevala je Alka Vuica 1999. godine, što je barem koncem devedesetih bilo kontroverzno. Ipak, najzanimljivija pjesma iz ove kategorije je “Kako ćemo reći mamama” (Josip Pintarić) iz 2014. Par se nakon prekida pita „kako ćemo reći mamama, tvoja i inače plače bezveze, moja te već vidjela u odijelu, tvoja je već ionako na Normabelu“.

Jedinstvena pjesma govori o majkama koje često žive kroz svoju djecu, navezane na snove o njihovoj budućnosti nad kojom nemaju kontrolu. “Kako ćemo reći mamama” odraz je drugačijeg, empatičnog pogleda na majčinu ljubav. Navodi nas na pomisao djeca od majki više ne očekuju isključivo žrtvu, patnju, suze i bol. “Majka djevojčica” (Filip Riđički) nastavak je te priče.

Da su se kulturni trendovi i percepcija majčinstva kroz razdoblja i žanrove u hrvatskoj glazbi mijenjali, ali i to da su određeni arhetipovi ostali neobično postojani, nameće se kao zaključak ovog istraživanja. Majke su prešle put od savršene do dovoljno dobre, što nas upućuje na to da se tradicionalna uloga majke polako redefinira unutar popularne kulture, usprkos tome što su tradicionalne uloge duboke ukorijenjene u našem svjetonazoru. U budućnosti, možda ćemo vidjeti još smjelije, raznovrsnije i realnije prikaze majki.

U međuvremenu bih vas zamolila da obratite pažnju na tekstove pop pjesama. Pop glazba u stanju je nesvjesno oblikovati naše vrijednosti i očekivanja. Ako već imate ili jednog dana dobijete dijete, razmislite želite li od njega hvalospjev ili razumijevanje? I što mislite da vašoj majci više treba?

ilustracija: Hrvoje Dešić

Ovaj je tekst financiran od strane Agencije za elektroničke medije, putem projekta poticanja novinarske izvrsnosti.