Ibrica Jusić u tri poglavlja

Ibrica Jusić, šansonijer i daleko najugledniji ulični svirač na našoj sceni, jučer je imao 80. rođendan, obilježavajući pritom i šezdeset godina izuzetne glazbene karijere. Rođendan slavi radno, retrospektivnim koncertom 60 godina u svakom slučaju vas volim u splitskom HNK te za četiri dana u novoj osječkoj koncertnoj dvorani Franjo Krežma

Ibrica Jusić, osebujni dubrovački umjetnik ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi, spojivši stihove naših pjesnika sa skladbama nadahnutim francuskom šansonom, Mediteranom i sevdahom. Njegov umjetnički put od skalina Dominikanskog samostana u Dubrovniku do Zagrebačkog festivala i prestižnih koncertnih dvorana, poput njujorškog Carnegie Halla i sidnejske opere, priča je o upornosti, neponovljivom talentu i bogatom nasljeđu „tihe generacije“.

Jusićeva karijera, obilježena autorskim radom koliko i obradama više ili manje poznatih popularnih i tradicijskih pjesama, svjedoči o posvećenosti umjetničkom pozivu koja nadilazi jezične, kulturne i vremenske granice.

Da je predmet u špajzu, Ibrica Jusić bio bi stara staklenka domaće marmelade, s okusom izgubljenih vremena. Da je lik iz bajke, bio bi usamljeni glazbenik koji pjeva o neuzvraćenoj ljubavi i povremeno razgovara sa životinjama. Da je doba dana, bio bi nedjeljno predvečerje.

AUTORSKI KLJUČ

„Odnesite me, braćo, u neko drugo vrijeme, gdje ništa više nije po starom i izgubite negdje na otoku nekom mene sa psom i gitarom“. Tako idu stihovi Zdenka Jelčića koje je Ibrica Jusić interpretirao na svojoj prvoj LP ploči Skaline od sudbine iz 1975. godine. Prizor iz te pjesme, iako ona nije dio njegova aktualnog repertoara, i dalje je nezaobilazan dio Ibričina brenda, kao i stepenice na kojima je njegova glazbena karijera započela.

U vrijeme tog albuma Jusić je već bio etablirani izvođač s karijerom u usponu, dok je njegov pet godina stariji brat Đelo tada vodio već proslavljene Dubrovačke trubadure, čija je popularnost tada polako jenjavala. Ibrica se, da bi se distancirao od njihove priče i pronašao vlastiti put pod glazbenim suncem, profilirao kao samostalni ili usamljeni trubadur. Njegov osobenjački imidž upotpunio je pas koji je u priču ušao početkom sedamdesetih, kao poklon jednog francuskog producenta.

Ibrica Jusić rođen je 1944. u Dubrovniku kao Ibrahim, u obitelji begovskog podrijetla koja je nakon Drugog svjetskog rata osiromašila. Bio je treći od četvero braće među ukupno sedmero djece. Otac Arif, harmonikaš i trgovac, te majka Emina, poznata po svom lijepom glasu, prenijeli su djeci duboku ljubav prema glazbi – snazi koja ih je spašavala od gladi i duhovne oskudice. Kako su mu roditelji bili porijeklom iz Blagaja kod Mostara, tako su se u kući njegovali i bosanski sevdah i talijanska kancona, kao što je to bio slučaj i u obitelji Kemala Montena.

Ibrica je već s osam godina pjevao je u zboru i glumio u predstavama dubrovačkog kazališta Marina Držića, a prvi zarađeni honorar potrošio je na gojzerice. Prvu gitaru u kuću donio je najstariji brat Kemal, no nju je ubrzo prisvojio Đelo, koji je u Ibrici probudio strast prema sviranju. Ipak, nikada ga nije učio svirati, niti ga uključio u svoj mladenački vokalno-instrumentalni sastav. Naime Ibrica je prosvirao tek u Odgojnom zavodu na Malom Lošinju, gdje je proveo nekoliko godina te, uz gitaru, izučio i tapetarski zanat.

„Boravak u domu sačuvao me od toga da postanem mali dubrovački razbojnik“, rekao je Jusić, u više navrata objašnjavajući da su razlozi za njegov odlazak u popravni dom bili prije svega politički, vezani uz njegovo porijeklo i društveni status. Slično objašnjenje ponudio je i za uhićenja koja je kao odrastao čovjek doživio u Francuskoj i Njemačkoj u godinama nakon Hrvatskog proljeća, u kojemu je sudjelovao pjevajući studentima. Neispričani dio te priče mogao bi biti vezan uz njegovu narav i reputaciju kakva obično prati osobenjake i vukove samotnjake, a savršeno pristaje liku trubadura.

Nakon povratka iz popravnog doma u Dubrovnik Ibrica se zaposlio u kazalištu kao scenski radnik. Zatim se zaljubio u Njemicu Barbaru i otišao u vojsku, s namjerom da se iz nje što prije vrati i s voljenom ode u Njemačku, gdje ga je čekao posao u Volkswagenovoj tvornici. Međutim ti su planovi propali, a on se našao sam na ulici. Nakon što ga nisu pustili u Labirint bar, gdje je prije odlaska u vojsku svirao s Đelom, Ibrica je sjeo na stube kod Dominikanskog samostana i spontano zapjevao jednom zaljubljenom paru. Na njihov nagovor vratio se na mjesto zločina već sljedeće noći – i ostao zauvijek.

Bilo je to 1965. godine, tri godine prije njegova trijumfalnog debija na Zagrebačkom festivalu, nakon kojeg su novine sve češće i sve više pisale o njemu.

„Svake večeri poslije ponoći na stepenicama Dominikanskog samostana započinje trubadurov improvizirani koncert. Gitarom i pomalo tužnim glasom okuplja oko sebe sve budno i željno romantike. Stepenice su uvijek pune: osamljenici, strani i domaći turisti, zaljubljeni mladići i djevojke – to je njegova publika“, zabilježeno je u Večernjaku u proljeće ’68.

Ibričin prvi EP objavljen je samo nekoliko mjeseci nakon nastupa na Zagrebu te godine, gdje je izveo skladbu Pere Gotovca “Celuloidni pajac” na tekst Janeza Menarta u prijevodu Zvonimira Goloba. Upravo je Gotovac mladog pjevača savjetovao da ne ode u Njemačku, nego u Zagreb te ga hrabrio da ustraje u svom snu, posudivši mu čak i novac da si kupi prvu pravu klasičnu gitaru. Posrednička uloga u toj priči pripala je Jagodi Buić, kojoj je Ibrica posvetio i pjesmu s tog EP-ja, a koja je spojila poznatog skladatelja s mladim umjetnikom sa skalina.

Na Zagrebu ’68. uz Ibricu su debitirali i Monteno, Drago Mlinarec te Đorđe Novković (kao autor i klavijaturist u Pro arteu), što Jusićev uspjeh s “Celuloidnim pajacem” izdaleka čini još impresivnijim. Naime proglašen je najvećim otkrićem tog izdanja festivala, a svoj je naslov opravdao u idućim godinama, nastavivši suradnju s Golobom i Gotovcem. Već idućeg proljeća festivalska je publika nagradila “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, a 1970. “Mačku”.

Jusić je tada debitirao i na Splitskom festivalu. No važnijim od Prokurativa pokazale su se stepenice na splitskom Peristilu, gdje se više puta potvrdila ljubav između Ibrice i grada pod Marjanom.  Zanimljivo, početničkim uspjesima usprkos, Nenad Turkalj 1971. zapisuje da Jusića kao „jednu od naših najkvalitetnijih ličnosti istinske, umjetnički vrijedne estrade“ tek treba otkriti, pozivajući skladatelje da pišu za njega. No, Ibrica je već tada, u strahu od političkog progona, otišao u Pariz, prikrivajući to željom da usavrši francuski jezik.

Godine 1973. objavljen je njegov eponimski kompilacijski album, a dvije godine kasnije – deset godina nakon što je počeo pjevati – prva ploča Skaline od sudbine. Pjesme za taj prvijenac skladali su on i Đelo, dok su stihove posudili Drago Britvić, Luko Paljetak, Gustav Krklec i drugi pjesnici, koju su odredili njegov šansonijerski put. Naime on je karijeru proveo kao majstor pjevanog stiha bez da je stihove pisao. Njegovo je vrijeme na sceni obilježeno prije svega novim interpretacijama remek djela poezije, kako iz popularne, tako i iz visoke kulture.

Nakon debitantskog Ibrica u sedamdesetima objavljuje još tri albuma: Nostromo, Emina i Ne dajte da vas zavedu, koji formalno prate prvi i na kojima počinje obrađivati i već proslavljene pjesme poput Zuppina “Pisma ćali”, Šantićeve “Emine” ili Shakespeareovog soneta 66 (“Sit svega toga”). Zatim odlučuje napraviti album s Krstom Jurasom kao glavnim tekstopiscem, što je iskorak u odnosu na dotadašnju praksu. Čovjek bez kafića uključuje i jedan od Ibričinih većih hitova – “Ljubi san vašu ćer”, s kojom je u Opatiji 1976. osvojio nagradu publike.

Prekretnica u njegovu radu bio je simfonijski album Ibrica iz 1981., napravljen u bogatim mediteranskim aranžmanima maestra Đele koji su pratili Paljetkove stihove. Ibrica Jusić + pas soba 501 osoba dvije iz 1983. među „pjesnike“ koje Ibrica pjeva uvodi otočane Jakšu Fiamenga i Momčila Popadića. Dizajn naslovnice te neobične ploče potpisao je Mirko Ilić. Osamdesetih Ibrica objavljuje i album na francuskom jeziku La vie te album Hodaju ljudi… s tri pjesme prepjevane sa švedskog. Ti su albumi odraz njegova boravka u inozemstvu.

Ibrica je u dva navrata živio u Francuskoj, a krajem osamdesetih tri je godine proveo i u Švedskoj. U poznatom francuskom kabaretu Don Camilo nastupao je godinu dana, a sâm Jacques Brel mu je, kad je 1974. godine čuo „balkansku verziju“ svoje pjesme “Ne me quittes pas” rekao: „Kao da sam to napisao za vas, a ne za sebe“. U Kineskom teatru u Stockholmu završio je zahvaljujući gospođi koja ga je kontaktirala nakon nastupa na televiziji, a tamo je pozornicu dijelio s velikanima poput Elle Fitzgerald, Santane i Boba Dylana.

Dugu diskografsku pauzu, u koju su stale i ratne godine, Ibrica je prekinuo live albumom Dan prije, snimljenim u ZKM-u, a zatim i albumom Hazarder, na kojemu je obradio dvanaest pjesama gorkog barda Leonarda Cohena, koje je na hrvatski preveo Srđan Depolo. Uslijedili su Amanet i Amanet 2, albumi na kojima se vratio obiteljskim korijenima i, obrađujući omiljene sevdalinke na pariški način, ulovio val revitalizacije sevdaha koji je na prijelazu tisućljeća zahvatio raseljeni Balkan i svjetsku world scenu. O uspjehu tih albuma svjedoči podatak da su se vrlo dobro prodavali i službeno i na crnom tržištu.

Amanetom je započela njegova suradnja s Elvisom Stanićem čiji je bend, s članicama zbora Ladarice, gudačkim kvartet i violinistom Sašom Olenjukom, značajno proširio Ibričin inače jednostavan koncertni postav. Njihov zajednički nastup u HNK objavljen je kao album. U međuvremenu je snimio i ploču Kavana Mediteran, na kojoj su se našle neke njegove nove i neke stare pjesme. Svoje posljednje studijsko izdanje, Porinom nagrađenog Harlekina, objavio je 2015. godine, kao hommage kolegama, skladateljima i pjevačima kojih više nema.

Nekoliko je puta nastupio na Dori, a najveći uspjeh, peto mjesto u ukupnom poretku, postigao je pjesmom ”Još samo ovaj put” 2004. godine. Redovitim nastupima i povremenim singlovima, Ibrica Jusić kontinuirano održava svoju studijsku i festivalsku aktivnost, koja, barem formalno, podsjeća na njegove početke.

Romantični Ibrica vjeruje da će svoju karijeru završiti tamo gdje je i počela – na skalinama u rodnom gradu, ali ne tako skoro. Naime čak četiri babe vračare, i to sa svih strana svijeta, prorekle su mu da će poživjeti debelo iznad 90 godina.

IBRICA JUSIĆ U BROJEVIMA

Premda je karijeru započeo autorskim skladbama, od kojih je samostalno potpisao oko stotinu, Ibrica je svoje ime u svijetu i kod kuće ipak proslavio obradama i prepjevima, u prvi plan stavljajući vrhunske stihove i jednostavnu, ali emotivno preciznu interpretaciju. Objavio je petnaestak studijskih albuma i tri albuma uživo te nekoliko kompilacija. Napisao je vrlo malo tekstova, a posebnu vrijednost u tom kontekstu ima pjesma “Ponoć”, koja opisuje njegov ponoćni koncert.

Jusić je bio među prvim popularnim pjevačima koji su održali samostalni recital u Kneževom dvoru i u Lisinskom, a u dugoj karijeri obišao je i slavne svjetske pozornice, poput njujorškog Carnegie Halla. Njegovi najznačajniji suradnici bili su brat Đelo, P. Gotovac, Z. Golob, L. Paljetak i K. Juras, te u novije vrijeme Nikša Bratoš, Marko Tomasović, Robert Pilepić i Elvis Stanić. Počasni je član Bosansko–hercegovačko–američke akademije znanosti i umjetnosti te dobitnik Porina za životno djelo.

Ibrica nije bježao od kontroverznih pjesama. Njegov “Trubač sa Seine”, za čije je stihove „ja skoro prosjak, a duh slobode širim“ rekao da su mu životni moto, bila je jedna od prijeratnih himni našeg iseljeništva. Političke reakcije svojevremeno su izazvala i “Dubrovačka proljeća” posvećena Milanu Milišiću, dubrovačkom književniku srpskog porijekla koji je smrtno stradao tijekom napada na Dubrovnik. Za vrijeme Domovinskog rata Ibrica je svirao u uniformi i s gitarom prošao brojna ratna bojišta, za što je i odlikovan.

„Kad s gitarom dođeš među borce, vidiš da im je zapravo do priče, a ne do pjesme. Bio sam im i zabavljač i pedagog i psihijatar. Nitko me nije tjerao u uniformu, ali obukao bih je opet. Ako treba i gitaru zamijenio drugim instrumentom“, rekao je u intervjuu iz ratnih godina. Iako je početkom devedesetih bio prvi na listi HDZ-ovih izvođača, tvrdi da nikad nije bio član stranke. Drži se uvjerenja da umjetnik uvijek mora biti u opoziciji, barem kulturnoj.

Važan dio Ibričina kulturnog djelovanja čini njegov angažman u kazalištu, ponajprije na Dubrovačkim ljetnim igrama te na Danima satire u nekadašnjem Jazavcu, današnjem Kerempuhu. Na Igrama je sudjelovao pjevajući Gotovčeve skladbe u predstavama Edward II, Kolumbo i Aretej, a 1977. godine sam je napisao glazbu za predstavu Životopis Mike Pracata, u kojoj je i nastupio. Anegdota o njegovu sukobu sa slavnom kostimografkinjom Marijom Žarak i danas se prepričava.

Osim kao dubrovački šansonijer, Jusić je sasvim sigurno najpoznatiji kao ljubitelj životinja, odnosno šaptač psima, koji od sedamdesetih nastupa u društvu svojih ljubimaca. Prvi među njima bio je belgijski ovčar Vagabundo, a najmlađi je japanski akita Simba. Čini mi se da, prema tome kojeg se od Ibričinih pasa najviše sjećate, možete naslutiti koliko ste stari. U mom je sjećanju najživlji dugodlaki koli Arčibald, ali treba spomenuti i mješanca Oskara te još jednog belgijskog ovčara Bonda i mačka Kikija.

Ibrica od početka svoje karijere živi na dvije adrese, preko zime u Zagrebu, a preko ljeta u rodnom Dubrovniku. Ima približno trinaest gitara, a početak karijere obilježio mu je veliki graditelj tih instrumenata Ernest Köröskenyi. Ibrica čitav život odlazi na sate pjevanja, a kondiciju održava i baveći se sportom. Privatnost je godinama ljubomorno čuvao, a javnosti je danas poznato da ima jednu bivšu ženu, jednu bivšu zaručnicu i dvoje djece. Sin Kristijan živi u Francuskoj a kći Emina u Švedskoj. Oboje su glazbenici.

ŠKRIPAVA LADICA

Utjecaj francuske šansone bio je jedan od važnijih kad je u pitanju nastanak suvremene hrvatske autorske pjesme, a ključnu ulogu u tome imala je Ibričina generacija autora i interpreta. Šansonom se smatra skladba koja prati umjetnički vrijedne poetske predloške i traži poseban, odnosno naglašeno emotivan i sugestivan način izvođenja. Pritom šansona, iako dolazi od francuske riječi za pjesmu, nije samo „pjesma“ u općem smislu – to je oblik izražavanja u kojem tekst ima primarnu ulogu, dok muzika služi da ga nadopuni.

Neki od najpoznatijih šansonijera u 20. stoljeću bili su Francuzi Jacques Brel, Charles Aznavour, Edith Piaf i Françoise Hardy, a kod nas je poseban značaj imala zagrebačka škola šansone s Arsenom Dedićem, Hrvojem Hegedušićem, Gabi Novak i Anom Štefok među svojim „đacima“. Ibrica među njima stoji kao rijedak primjer izvođača koji je godinama, svim trendovima usprkos, ostao vjeran šansoni, okupljajući na svojim koncertima ne samo staru publiku, već i mlade.

„Lirska gitara, osebujan timbar glasa i osamljen trubadur inspiriran poezijom ljubavi“, glasi jedan od starih opisa Jusićevih koncerata, koji se iznova potvrđuje svaki put kad Ibrica s gitarom i psom stane pod reflektore. Njegova su dugovječnost, prepoznatljivost i stabilnost višestruko nagrađene, djelomično i zato što je pravovremeno pokazao da ne namjerava živjeti na staroj slavi. Premda će biti zapamćen kao romantični šansonijer čiji se koncerti prigodno organiziraju oko Valentinova, crtice iz njegove biografije i diskografije, upućuju na sklonost društvenom komentaru, pa čak i satiri.

Tijekom šezdeset godina karijere, Ibrica Jusić ostao je vjeran svom dubrovačkom odgoju, odnosno trubadurskom duhu i poeziji, unoseći autentičnu emociju u svaki stih i akord. Njegova glazba, prožeta mediteranskim duhom, simbol je grada pod Srđem i melankolije koja evocira sjećanja na jednostavnija vremena. Istovremeno, ona suptilno propituje društvene vrijednosti, ostajući relevantna za sve generacije.