Ususret Zagrebačkom festivalu
Branimir Mihaljević: „Glazba mora biti radost, energija i ljepota“
Branimir Mihaljević, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, nam govori o nadolazećem jubilarnom 70. izdanju manifestacije.
O afirmiranosti festivala mnogo govori činjenica da su u njemu sudjelovali i pobjede odnosili neki od današnjih glazbenih velikana i velikanki poput Ive Robića, Gabi Novak, Josipe Lisac, Tereze Kesovije, Krunoslava Kiće Slabinca ili Zdenke Kovačiček, a na festival se svake godine odlučuje prijaviti sve više glazbenika. Svoju je dugu povijest i tradiciju počeo oblikovati još 1953. godine, a tim će povodom posebno 70. izdanje obilježiti i izdavanje monografije festivala, specijalna emisija te tjedan ispunjen događajima. Žiri je odabrao čak 18 pjesama, a pobjednika ovogodišnjeg izdanja saznat ćemo u petak, 17. ožujka.
Sve je to razlog za još jedan intervju s umjetničkim direktorom festivala, glazbenikom i skladateljem Branimirom Mihaljevićem.
Od elektroničkog benda do Alke
Iako je Branimir već dugo na sceni, a potječe iz obitelji koja je blisko vezana uz festival, uvodno se pitanje, kako bismo ga pobliže upoznali, odnosilo na njegov put od glazbenih početaka do pozicije direktora Zagrebačkog festivala.
Branimir Mihaljević / Matej Grgić
„Iako je moja cijela familija generacijama vezana uz glazbu, nitko od njih nije bio vezan za studijski rad i glazbenu produkciju kao ja, a moji glazbeni početci idu upravo iz tog smjera. Imao sam bend koji se bavio elektroničkom glazbom i jednom mi je prilikom na našem koncertu u Saloonu prišao Dino Dvornik i rekao mi da mu se sviđa ovo što radimo, ali da nismo dobri vokalni interpretatori i da su nam tekstovi očajni“, iskreno je započeo Branimir i nastavio:
„Tada nas je spojio s Alkom Vuicom i naš nikad izdani album postao je njen prvi album. Bile su to rane devedesete i kada sam došao sa svojim klavijaturama u studio ton majstoru Franji Valentiću, on me pozvao da zajedno radimo albume Hari Mata Harija i Dine Merlina. Nakon toga zvali su me mnogi, prvenstveno da sudjelujem u produkciji, a kasnije sam se dokazao i kao skladatelj. Imao sam tu sreću da su kroz prošla tri desetljeća veliki pjevači i bendovi poput Željka Bebeka, Olivera Dragojevića, Miše Kovača, Crvene jabuke, Zlatka Pejakovića, Tereze Kesovije i mnogih drugih pjevali moje pjesme. Radio sam i s velikim autorima poput Đorđa Novkovića, Tončija Huljića, Nenada Ninčevića i mogu reći da sam iz svake suradnje uvijek naučio nešto novo, a radovalo me da sudjelujem i u gradnji karijera mladih izvođača te koristim stečena iskustva. Kroz tu sam glazbenu širinu doznao mnoge istine koje me i danas vode u svim novim projektima pa tako i kroz ulogu direktora Zagrebačkog festivala.“
Zagrebački je festival obilježio njegov čitav život na više razina, a uspomena koje veže uz njega ima toliko da teško izdvaja samo jednu omiljenu.
„Moja je majka kao glazbena urednica Radio Sljemena festival pratila profesionalno, a otac je sudjelovao puno puta. Nekoliko je puta pobijedio, a čak ga je dva puta i vodio. Pamtim osamdesete kada sam kao klinac dolazio u dvoranu Lisinski i slušao praizvedbe velikih pjesama koje su kasnije postajale bezvremenski hitovi. Teško mi je izdvojiti samo jednu uspomenu jer svaki je festival poseban doživljaj“, govori.
Monografija povodom jubileja
Branimir nam otkriva i kako će ovo izdanje po mnogočemu biti posebno. Po treći će put biti dodijeljena i nagrada za poseban doprinos festivalu, prethodno pripala Alfiju Kabilju i Ivici Krajaču, a ove će godine biti uručena svestranom velikanu domaće glazbe – Dragi Dikliću, čiji su evergreeni poput ”Još samo večeras” i ”Opet si plakala” obilježili ovu manifestaciju, a koji se na poziciji umjetničkog direktora festivala, istoj ovoj na kojoj je danas Branimir Mihaljević, zadržao čak 17 godina i tako zauvijek ostavio svoj trag te velikim doprinosom obilježio manifestaciju.
View this post on Instagram
Branimir nam je ispričao i neke detalje o ovogodišnjem izdanju.
„Festivalska je večer samo jedna, no u tjednu Zagrebačkog festivala bit će događanja u Johannu Francku gdje ćemo predstaviti i monografiju 70 godina Zagrebačkog festivala u izdanju Večernjeg lista, izložbu fotografija, festivalski CD te CD s najvećim hitovima Zagrebačkog festivala u izdanju Croatia Recordsa. Isto tako, u suradnji s HRT-om pripremamo specijalnu emisiju povodom sedamdesetogodišnjice, a već neko vrijeme na CMC televiziji emitiraju se emisije posvećene najvećim hitovima festivala. Posebno me raduje što ćemo u samoj festivalskoj večeri ugostiti neke od doajena festivala koje sam zvao da nam se pridruže u dvorani te uručiti nagradu za poseban doprinos gospodinu Dragi Dikliću, koji je, osim što je skladatelj i izvođač, bio čak 17 godina na poziciji direktora Zagrebačkog festivala.“
Branimir Mihaljević / Matej Grgić
Valjalo bi napomenuti i kako će, samo tri dana nakon uručenja nagrade, 18. ožujka, Drago Diklić u Tvornici Kulture održati veliki koncert u čast svom prijatelju Ivi Robiću povodom stogodišnjice njegova rođenja, koja se obilježavala 28. siječnja ove godine. Jedinstvena je to prilika za čuti evergreene čak dviju legendi domaće glazbe čije su pjesme besmrtne.
Dotaknuli smo se i velike i bogate monografije koja će ovaj tjedan ugledati svjetlo dana.
„Knjigu promoviramo dva dana prije festivala i moram pohvaliti ekipu iz HDS-a na čelu s Josipom Radićem te ekipu iz Večernjeg lista na čelu s Draženom Klarićem koji su uložili veliki trud da ona izgleda ovako kako izgleda. Obogaćena je mnogim člancima i fotografijama, a meni je najveće iznenađenje bilo kada sam vidio fotografiju sa Zagrebačkog festivala iz 1988. na kojoj sam prepoznao sebe kako sviram Moog klavijaturu koju sam za taj nastup posudio od pokojnog Muca Ismailovskog iz Srebrnih krila. Siguran sam da će mnogima zaigrati leptirići kada se vide u knjizi, a onima koji nisu bili dio festivala dat će predivno svjedočanstvo jednog vremena, glazbene priče koja traje čak sedam desetljeća“, govori Mihaljević.
Što su uopće trendovi?
Zanimljivo je istražiti povijest jedne manifestacije kao što je Zagrebački festival i na taj način uvidjeti razlike u trendovima koji su se mijenjali tijekom godina, primijetiti koje su pjesme, autori i izvođači zauvijek ostavili trag na našoj sceni, koliko je festival utjecao na uredništvo radio stanica i čije ukuse zadovoljava te tko je ciljana publika.
S obzirom na to da je u prošlogodišnjem intervjuu direktor festivala izjavio kako je najvažnije da pjesma za festival ima „novi, moderniji zvuk“, zanimalo me koja je njegova definicija modernog zvuka, na što je rekao da „moderan zvuk nije nužno eksperimentalno nekomercijalan kako bi mnogi pomislili. Moderan zvuk je ono što slušamo svaki dan na radio stanicama, a nije staromodno. S tim da moramo razlikovati riječi staromodno i retro. Retro je super“, kaže.
Branimir Mihaljević / Matej Grgić
Učinilo mi se i kako su mnogi glazbenici nakon pobjede ili sudjelovanja na festivalu dospjeli u etere radio stanica te pronašli svoje mjesto pod suncem mainstreama. Diktira li Zagrebački festival trendove i lansira li pjesme u mainstream te što izvođačima donosi pobjeda na festivalu?
„Pa, čini mi se da je Matiji Cveku sve nekako krenulo nakon pobjede na Zagrebačkom festivalu s pjesmom ‘Ptice’. Nije to zasluga festivala, već njegovih autora i njega samog, no neko kasnije prepoznavanje kroz osvojene nagrade kao što su Porin te Cesarica za koju je osvojio glasove publike, sigurno je svojevrstan vjetar u leđa. Ne znam bi li grupa Detour odlučila prijaviti pjesmu koja je napravila veliki uspjeh na Doru da prije toga nisu pobijedili na Zagrebačkom festivalu“, priča.
Očito je da glazbenici cijene status festivala te da im služi kao kakva afirmacija. Taj je status zaslužio tijekom godina, jer pobjeda je na festivalu obilježila početke brojnih karijera poput one Ive Robića, Gabi Novak, Josipe Lisac, Drage Diklića, Zdenke Kovačiček ili Kiće Slabinca koji danas uživaju status glazbenih legendi i najveći su uzori mladim glazbenicima kojih se svake godine sve više odlučuje prijaviti na Zagrebački festival i upisati svoje ime u njegovu dugu tradiciju. Ta me činjenica ponukala na pitanje o korelaciji festivala te glazbenog uspjeha i statusa nekih od prethodno nabrojanih velikanki i velikana.
„Imao sam prilike razgovarati s nekima od njih na tu temu. Uvijek su birali najbolje pjesme za festival, oblačili su najzanimljivije haljine i odijela i ta je večer za njih uvijek bila posebna. Nije ništa drugačije ni danas, samo što su drugi izvođači naša glazbena sadašnjost i budućnost, ali princip je isti“, govori pa zaključuje da imamo odlične generacije izvođača i autora te da ga raduje sve što budućnost nosi.
„Nema brige za našu mainstream glazbu“, dodaje.
Respektabilan žiri
Izbor je za pjesme Zagrebačkog festivala svake godine sve širi i raznolikiji, a ove su godine uz umjetničkog direktora Mihaljevića uredništvo činili Tony Cetinski, Uršula Tolj, Tomislav Mrduljaš i jedan od naših urednika Igor Jurilj. Zašto baš oni, na koji se način formira uredništvo i što urednika festivala čini kompetentnim za taj posao objasnio je Branimir.
„Svake godine zovemo barem jednog glazbenog novinara, ove je godine to bio Igor Jurilj. Uršula Tolj vrlo je progresivna urednica širokog glazbenog shvaćanja, Tomislav Mrduljaš niz godina vodio je odličan Splitski festival, a Tony Cetinski ima zavidnu glazbenu karijeru. Naša je osnovna zadaća ne propustiti neku odličnu pjesmu, što se u velikoj količini pjesama koje poslušate u dva dana lako može dogoditi. Na kraju odaberemo najbolje pjesme od onih koje smo izdvojili. Mislim da smo zajedno napravili odličan posao“, smatra direktor.
Branimir Mihaljević / Matej Grgić
Demistificirao nam je i kako izgleda proces izbora pjesme:
„Sjednemo u prostorije HDS-a na dogovoreni dan u deset ujutro te slušamo pjesme po redu kako su prijavljivane. Svatko ima svoj sistem. Moj je model da ih pokušam svrstati u A, B ili C kategoriju, gdje su pod A one pjesme koje izvođačem i autorskim dometom smatram upravo pjesmama koje bez prevelikog razmišljanja zaslužuju biti na festivalu, dok su pod C, rekli bismo, necjelovita djela lošije kvalitete i interpretacije. Puno komentiramo, slušamo međusobne sugestije i na kraju zajedno donesemo konačnu odluku“, priča nam.
Festival se od 1953. godine održavao u različitim izdanjima gradeći svoju tradiciju i ugled, a sadašnji se umjetnički direktor čini iznimno zadovoljan njegovim trenutačnim obličjem pa nam govori kako bi jedino volio da se održi u još većoj dvorani s još više publike, ali ništa osim toga zasada ne bi mijenjao. Prisjećajući se starijih izdanja prepričava kako je kvaliteta na prvom mjestu.
„Zagrebački festival uvijek je držao svoj nivo. Kako s pjesmama, tako i s produkcijskom kvalitetom. U vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina postojala je vrsta izvođača i pjesama koji su mogli primjerice na Beogradsko proleće, Mesam ili neki drugi festival u regiji, no nisu nikako mogli na Zagrebački. S druge strane, svi izvođači Zagrebačkog festivala bili su itekako poželjni na svim festivalima u regiji“, govori.
S pozornice u eter
S obzirom na to da velike stvari obilježavaju veliku godišnjicu koju je tijekom svog mandata dočekao upravo Branimir, zanimalo me što smatra najvećim uspjehom ili postignućem koje je ostvario u toj ulozi.
„O tome bi trebali pričati drugi, no osim kvalitetnog programa, drago mi je da su se nakon prošlogodišnjeg festivala skoro sve pjesme u nekom trenutku našle u top 20 emitiranja na radijskim postajama, a drago mi je da se taj trend nastavlja i dalje pa svjedočimo tome da je već tjedan dana prije održavanja festivala čak 15 pjesama u top 40 najemitiranijih, od kojih čak polovicu pjesama u prvih 20 čine pjesme s ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala. Kako festival financira Hrvatsko društvo skladatelja, to je lijep način da se društvo oduži svojim skladateljima stvorivši platformu za nove singlove svojih autora, a važno je da su mediji i u konačnici publika to prihvatili“, smatra.
Branimir Mihaljević / Matej Grgić
Što se mladih imena koje ne možemo čuti na festivalu ili u radijskom eteru tiče, govori:
„Nije baš da špijuniram što drugi rade, ali svakako primijetim sve dobro što se događa oko nas. Drago mi je da su i ove godine na festivalu neka mlada imena koji su po prvi put na našoj festivalskoj pozornici. Puno očekujemo od njih, kako na festivalu, tako i u budućnosti.“
Na kraju, odgovorom na pitanje o vrijednostima koje bi Zagrebački festival želio i trebao prenositi te promicati, zaključuje:
„Svi žele biti najbolji što mogu, no do sada nisam primijetio da je bilo nekog većeg rivalstva ili ljubomore među sudionicima. Glazba mora biti radost, energija i ljepota i siguran sam da ćemo upravo to gledati 17. ožujka u dvorani i u direktnom prijenosu na HRT2.“
