Ivan Fece Firči: „Rock'n'roll praktički više ne postoji“

Nekadašnji bubnjar EKV-a i Lune, jedini Jugoslaven dobitnik dviju nagrada Sedam sekretara SKOJ-a, strastveni kulturnjak i violinist kojeg je Hendrix preobratio na rock’n’roll, Ivan Fece Firči nedavno je u Rijeci nastupio svirajući s Turistima

Firči ima čvrste veze s Rijekom / Foto: Luka Bešlić

Iako mu je draže iz terminologije izbaciti sintagme kao „bivša država“ ili „bivša Jugoslavija“ (jer „ako je bivša mora postojati i sadašnja“), a niti se smatra zakletim jugonostalgičarem, Ivan Fece – poznatiji i kao Firči – svejedno će zaključiti kako je „u Jugoslaviji postojao taj jedan element energije, a danas je sve pretvoreno u silikon i ritam mašinu.“

Zatekli smo ga u Rijeci, u opuštenom i prijateljskom izdanju, u društvu riječkih kolega glazbenika s kojima dijeli bliskost prema našoj industrijskoj luci.

Skupa s Parafima, Gradom i kao dodatni, ekskluzivni član Turista, Ivan Fece Firči uveličao je pretposljednju koncertnu večer ovogodišnje riječke Zvečke. S bendom je predstavio novi zajednički singl ”Požar u srcu”, plod dugogodišnjeg poznanstva njega i Vlade Simcicha Vave, kao i poznanstva s Parafima, koji su gostovali u Novom Sadu gdje živi, zbog čega je kreativna suradnja uvijek postojala kao potencijalna opcija.

„Vava mi je prije nekoliko mjeseci poslao prijedlog, ja sam ušao u studio u Novom Sadu i snimio bubanj za pjesmu, a oni su je miksali u Rijeci. Tako je nastala priča o pjesmi ”Požar u srcu”. Glazbenik mora svirati, a to što će svirati može biti samo bolje ako je uz  prijatelja. A ovo su moji prijatelji. Svi smo, kako Amerikanci kažu, season of weatharance. Ja sam glazbenik već četrdeset i sedam godina. Ima li tajne za nas? Mislim da nema“, podijelio je uz smijeh.

A tajna nije niti da Rijeka voli Firčija, ali i Firči – Rijeku. „Nekoliko stotina ljudi su moji poznanici, a mnogi bliski prijatelji tako da je meni sve prirodno – ja kad dođem u Rijeku, ja sam kod kuće“, naglasio nam je glazbenik. Iako se o njegovoj posebnoj i bliskoj obiteljskoj vezi s Rijekom mnogo zna (bivši je suprug Marine Perazić, s kojom ima dvoje djece), manje je poznato i da svoje glazbene uspjehe vezuje upravo uz nastup u poznatome klubu Palach, koji je igrom slučaja omogućio njegovom bendu Luni i jedinom im albumu Nestvarne stvari da se upišu u povijest glazbenog kulta Jugoslavije. Objašnjava:

„Marko Brecelj je netko koga sam ja upoznao kao člana grupe Buldožer, kad su imali hendikep s kombijem u Novom Sadu. Posudili smo mu instrument, a oni su bili gosti u mojoj kući mjesec dana. Ja sam mami slagao da imam fine momke iz Slovenije koji trebaju biti tamo. Pet godina kasnije svirali smo u Kopru gdje je Marko slučajno došao na koncert i prepoznao me. Pratio je bend, sjeo u auto i došao u Palach, u Rijeku s nama. Bio je toliko oduševljen da nam je omogućio da izdamo album za mariborski Helidon. Eto zašto nas mnogo stvari veže za Rijeku – zato što je početak Lune, zapravo, Rijeka“, objasnio je Firči.

Ivan Fece u New Yorku je konstruirao posebnu vrstu bubnja koji perkusionistima omogućuje kraće štimanje instrumenta / Foto: Luka Bešlić

Takva odskočna daska nije potpuno garantirala uspjeh Lune. Za to su se morali držati neizbježnog pravila a to je vježba, vježba i vježba. Sedam dana tjedno, minimalno četiri do pet sati na dan, svaki dan, što je u kombinaciji s talentom omogućilo Luni da se odmakne od poznatih formi. Luna je zakoračila u nepoznato, postala je „misteriozna, mračna, tamna, noćna, možda čak i svijetla u noći, u svakom slučaju ofarbana tim svojim tekstovima i misterioznim akordima te kontrapunktom ostatku bendova“ te puno širokogrudnija od uobičajenih žanrovskih kategorizacija s kojima se Firči „kategorički ne slaže“.

„Ja se niti dandanas ne volim svrstavati u kategorije zato što je nama, tada nesvjesnim bićima, jedino u cilju bilo da budemo originalni, da to izlazi iz nas. Cijela ta dark-rokerska terminologija, bacanje Lune u tu ladicu nastala je nakon što je Luna već davno umrla kao aktivan bend pa su nas morali staviti u neku ladicu. Jasmina Mitrušić Mina, Zoran Bulatović Bale i ja smo obrazovani muzičari koji su pohađali muzičke škole, dok Slobodan Tišma nije, on je jedan od najnačitanijih ljudi na svijetu i bio je zadužen za tekstove“, istaknuo je.

Najplodonosniji i najdinamičniji period Firčijeve glazbene karijere uslijedio je s Ekatarinom Velikom, kojoj se pridruživao u dva navrata, 1984. i 1988. godine. Opet je bila riječ o slučajnosti koja se može usporediti s upoznavanjem i kasnijom poveznicom s Breceljom. No u ovom slučaju akter je bio Milan Mladenović.

Davne 1978. godine, još i prije priče s Lunom, tadašnji bend Ivana Fecea imao je zajednički nastup u Novom Sadu s Limunovim drvom čiji je član bio Milan Mladenović. Jedna večer prijateljevanja utrla je stazu mnogim nadolazećim koncertnim susretima dvaju glazbenika, a splet okolnosti omogućio je Firčijevo pridruživanje tek bujajućoj novovalnoj sili, Ekatarini Velikoj.

„To je trajalo sve do moga odsluženja vojnog roka u Rijeci. A to je bilo u svibnju daleke 1985. godine. Nakon izlaska iz vojske prijalo mi je nešto opušteno, da ne moram raditi ništa, čak ni svirati u bendu. Sjećam se da se Milan baš ljutio na mene, ne ozbiljno, ali je mi je govorio: ‘Šta ti je, jesi poludio?’, a ja sam ga molio da me pusti da malo dišem. I onda sam nekih pola godine tu i tamo nešto gostovao, radio, sve dok Milan nije inzistirao da se vratim. Sve je dobro i leglo jer je tadašnji bubnjar Žika Todorović više volio glumu pa je otišao glumiti u nekom filmu. Svirao sam na cijeloj turneji. No već sam bio sazrio, dobio sam dobru priliku i u travnju 1989. sam već bio u Americi“, otkrio je Firči.

Firči je svirao i s Aerodromom, Plavim orkestrom, Fitom, Džakartom te drugim poznatim bendovima / Foto: Luka Bešlić

S Milanom je ostao u bliskom kontaktu sve do njegove prerane smrti koja je sve šokirala i označila kraj Ekatarini Velikoj. No kraj samo u smislu aktivnog djelovanja. Opus benda četrdesetak godina i dandanas je mjerilo kvalitete prema „silikonu i ritam mašini“ današnjice.

U listopadu ili studenom očekuje se i konačno sastavljanje prvog box seta Ekatarine Velike. Dok su druga četiri albuma izdana za diskografsku kuću PGP RTB završena, u sljedećih mjesec i nešto dana Firči će završavati mastering za prva četiri albuma koja je izdala ZKP RTV Ljubljana.

Kako objašnjava Firči, nema više niti kultnih albuma, kultnih tekstova, kultnih ličnosti, ono što smo nazivali kulturom sada je postalo reciklaža jednog te istog, a suština svega jest – seksepil. Razgovori i razmišljanja o budućnosti kulture samo su posljednji trzaji nekada živog i nezaustavljivog ljudskog duha, koji danas njeguju „samo starci koji sviraju i ponavljaju nešto za svoju dušu.“ A nekoć se doista ulagalo u kulturu i kulturne projekte, ali i u projekt Kultura i rock’n’roll, dok su razmjene bendova iz gradova u gradove, države u državu bile kamen temeljac kulturnog razvoja i umrežavanja umjetnika.

„Ta bolest kad jedeš jednoličnu prehranu zove se skorbut, a organizam ne podnosi to. U metaforičkom smislu kad pretvoriš u kulturno pitanje i odgovor, zato što je samo jedna ponuda – ponuda užasa, onda je sve osuđeno na propast. Rock’n’roll praktički više ne postoji, a ljudi ne razumiju da rock’n’roll nije muzika – rock’n’roll je stav. Rock’n’roll je način života, odnos prema svijetu koji je izražen kroz muziku. Ti ne moraš biti glazbenik da bi bio rock’n’roll“, zaključio je.