Peter Lovšin: „S Pankrtima smo probali promijeniti svijet, a toga u novoj glazbi više nema“

Ususret velikom koncertu slovenskih punk pionira, grupe Pankrti 20. lipnja u sklopu Ljeta u MSU, svega koji dan prije Dana antifašističke borbe, Peter Lovšin prenio nam je svoje glazbene, političke i kulturološke stavove

Bez dlake na mikrofonu – Peter Lovšin / Foto: T. Jagar/D. Krsnik

Osim koncerta na manifestaciji Ljeto u MSU, povod razgovoru s Perom Lovšinom bio je i prošle godine objavljeni koncertni album Turneja pomirenja – Live in Zagreb 1985., sniman u zagrebačkoj Dvorani Moša Pijade, 9. prosinca 1985. godine. Kako se sâm opisuje, on je glazbeni profesionalac koji jako voli izlete. Nastupao je pod raznim imenima, a jedno od posljednjih je Območje medveda, ili po hrvatskom, Područje medvjeda. Tako je nazvan i njegov posljednji album.

Pankrti su ušli u 46. godinu postojanja! Kako je danas izvoditi glazbu koja je pokrenula promjenu u kulturnom životu tadašnje Jugoslavije?

Meni je to na neki način sukob ne samo s prošlošću nego i sadašnjošću. Poslije Pankrta imao sam tridesetogodišnju solo karijeru s dvanaest solo albuma i dodatnih stvari, cjelovečernjim dokumentarcem, filmom. U životu se smiriš, pokušaš uživati u muzici, a nekad se sukobljavaš sa stvarnošću. To radim i u solo projektima, ali moto Pankrta je bio da smo u tijeku stvarnosti, a ne samo u sukobu – baš smo htjeli biti prisutni. Meni je muzika prijatna i kad je samo bijeg od stvarnosti, kad si na nekom otočiću i sviraš calypso. Volim grčku glazbu, sirtaki, ali kad god se nešto događa u društvu, pogotovo ovako opasne stvari kao danas, tada su Pankrti neko oružje s kojim možeš ići u konflikt. To je, naravno, ne samo pankerski nego i hipijevski angažman, da s muzikom probaš promijeniti svijet. Toga u novoj glazbi više nema. Evo, svi smo sad gledali Euroviziju. Svi slave svijet kao da je najbolje od najboljeg, a sve je nekako gore. Nitko se u društvu nije obračunao s onim periodom covida i dvije godine zabrane svega. Politika je propala već prije, ali sada je propala i znanost zbog farmacije i kapitala. Propali su mediji. Najviše me zabrinjava što je propala znanost jer je ona za mene nešto sveto. Svi najbolji znanstvenici sada rade za vojsku. Ni oblaci više nisu ono što su nekad bili. Mi smo malo više kod Alpa, ali posljednjih deset godina i oni su se promijenili. Nisam urotnik i čak sam se cijepio, ali sad sam zbilja ogorčen jer nema nikakvih znanstvenih analiza nakon pandemije. Čak i kad si student, da bi završio prvu godinu, morao si naučiti statistiku i obraditi podatke. U Ljubljani živim blizu kliničkog centra i svakih pet minuta čuješ sirene bolničkih kola. Nitko ne priča da je puno više umrlih. O bitnim pitanjima se ništa ne zna.

Koliko su vam bliske teorije zavjera?

Moram priznati da mi je puno bliže ono što je pričao Krešimir Mišak u zbilja super emisiji Na rubu znanosti, no kad sam pročitao Smrt transhumanizmu, sloboda narodu! uočio sam da postoji još jedan svijet. Prije smo mislili da postoji svijet ljevičarskih i desničarskih stranaka. Sad vidimo da je to možda samo jedna varka. Moram reći da još uvijek stvaram glazbu, volim plivati i skijati, volim normalan život, nisam na društvenim medijima, ali mi moramo početi pričati o teroru elita. Problem je u Sloveniji, a slično je i u Hrvatskoj, da više nismo vlasnici ničega. Nemamo više svoju aviokompaniju, imamo puno manje turista zbog toga, puno manje poslova, ali to nikog ne brine. To je sigurno bio nečiji plan.

Eviva anarchismo e la liberta: Pero Lovšin / Foto: Julian Labrović

Čujem da ste jako nezadovoljni državom ili politikom.

Kroz Pankrte mogu puno toga poručiti jer smo o tome već pričali. Skoro sve.

Je li uopće bitno to što vi pričate, ako je pokrovitelj ovog vašeg koncerta u Zagrebu Veleposlanstvo Republike Slovenije? Vrijedi li ukazivati na te stvari, ako vas s druge strane miluje država?

Znate li da su farmaceutske tvrtke glavni pokrovitelji liječenja bolesnika? To je jedan vrlo perverzan odnos. Oni ne žele zdrave ljude… Bio sam presretan jer nas u Sloveniji nitko od političara nikad nije subvencionirao. Sigurno i u politici postoje ljudi koji su odgovorni i koji razmišljaju na drugačiji način, koji su pozitivni. Mislim da je puno toga u umjetnosti vis-à-vis politike. Ne treba sva umjetnost biti ni društveno odgovorna. Draže mi je da politika financira i nešto što je samo lijepo nego da baci novac u tenkove. Previše toga je negdje skriveno. Nekad se barem znalo da postoji partija i mi drugi.

Dok se punk bunio zbog mnogih stvari i stvarno radio neku promjenu u društvu, čini mi se da se današnja ekipa buni samo radi bunta. Nema tu nikakvih promjena. Pobuna počinje i završava na fejsbucima. Kako vi gledate na te stvari?

U Sloveniji ima puno prosvjeda, ali problem je u zahtjevu. Oni jedino žele veće plaće. Meni se čini da nije problem samo u plaćama nego i u društvenom sustavu. Moramo mijenjati sustav. To sam rekao par puta u Sloveniji pa sad teško dolazim u novine iako su mi frendovi šefovi tamo. Kada smo se osamostaljivali, bili smo kontra rigidnom socijalizmu i komunizmu gdje ne možeš osobno napredovati. Nije bilo slobode govora, ali sada ispada da je sloboda govora osamdesetih bila puno veća nego sada. Prije koncerta Pankrta u Tivoliju imao sam gostovanje u jednoj televizijskoj emisiji i otad me zbilja više ne zovu. Rekao sam da smo htjeli promijeniti sustav, ali ne u ovaj vulgarni neoliberalizam. Sad smo trideset godina samostalni, ali mislim da bi bilo dobro da svakih deset godina napravimo neki rez, da kao nacija razmislimo gdje smo i kamo želimo ići. Ljudi su apatični i žele jedino malo više para. Dok ne pukne, još je sve u redu.

Ove godine je četrdeset godina od vaše verzije “Bandiere Rosse”. Dok je crvena zastava bila simbol slobode i napretka, naše su zemlje hrlile ovoj plavoj zastavi sa zvijezdama. No danas kao da je više vrijeme za onu pjesmu “Bella Ciao”, zar ne?

Prvo da kažem kako nismo imali nikakvih pretenzija oko ove pjesme osim što nam se neobično sviđala melodija i emocija teksta, ne toliko sâm tekst. Tada su radnici još imali emocije. Sad se vidi da su radnici toliko izrađeni i nema više radničke klase u tom smislu. Naši suradnici su sada ovi muslimanski radnici koji dolaze s Istoka, a mi ćemo im za ovu četrdesetu godišnjicu dati jednu novu, zouk verziju ove pjesme (smijeh). OK, to je zajebancija! Ono što je narod stvarao, ne samo u ovoj pjesmi, nego i u folk pjesmama posvuda uvijek traži moderno uho. Rock’n’roll je vrlo sličan slovenskoj narodnoj zabavnoj glazbi! Samo malo sviraš na drugi način, ali zapravo je isto. Rock’n’roll je u šezdesetima vodio puno boljem društvu, otvarao je mogućnosti. Vidiš, i punk je imao jednu ideju kako se suočiti sa svijetom.

Pankrti su uvjerljivi i nakon 45 godina / Foto: Julian Labrović

A danas se punk majice prodaju u high street trgovinama!

Da, da, majice Sex Pistolsa i Ramonesa. Puno je tih stvari gdje bih očekivao veći angažman ljudi. U kapitalizmu je bitna ta atomizacija ljudi.

U kojem smislu?

Tako da je svatko za sebe. Da nema društava. Zbilja su uspjeli u tome! Mi nemamo više zajednice. Možda se u nekom selu još okupljaju stariji u kafani ili gostioni, ali sindikat je ograničen na novac. Zbog toga su i rock’n’roll u cjelini gušili desetljećima. Nisam siguran zašto su morali umrijeti John Lennon ili Bob Marley, a to su bili najsnažniji ljudi. Ili zašto se Bob Dylan totalno morao povući iz politike.

Sad kad ste već spomenuli atomizaciju, kako je to bilo u počecima punk scene u sedamdesetima? Nekako se čini da su scene u Ljubljani i Rijeci bile povezane. Bio je to jedan val, zar ne? Koliko ste se podržavali?

Nije to bilo kao hippie pokret ‘67. u Los Angelesu, ali puno se toga događalo. Bilo je puno druženja ne samo u Rijeci i Ljubljani, nego i u Zagrebu. Beograd je došao malo kasnije. Prve koncerte smo imali zajedno, mi Pankrti, Paraf, Azra, Prljavci pa poslije Film, a onda i Električni orgazam. Bilo je dosta svirki posvuda. To je privuklo i medije i ljude. Sjećam se, prije četrdeset godina napunili smo Dom sportova bez ijednog intervjua.

Kakva je danas glazbena scena u Sloveniji? Čini se da je jezična barijera mlađim generacijama ipak veliki problem.

Kod nas postoje Severina i Petar Grašo. Puno je više popa, nažalost. Volio bih da je više rock’n’rolla. Evo, Parafi su svirali jedan super koncert. Žao mi je što ne vidim više Gustafe, oni su mi bili neobično dragi. Žao mi je što ne vidim Film. Svirao sam s Bogovićem par koncerata i to je bilo super. U Istri ima nekih bendova, ali oni su mi se isto žalili kako im je teško doći u Zagreb. Često sam u Istri pa čujem takve stvari.

Kakva je Ljubljana bila nekad, a kakav je ona grad danas?

Ljubljana je sada lijep grad. Kuće su fino ofarbane i ima puno kafića. Srećom, imamo krasnu arhitekturu s Ljubljanicom. Nekad je to sve bilo drugačije. To je teško razumjeti, ali kad gledam Ljubljanu iz ‘77./’78., gledam je artistički crno-bijelo, iako je energija bila crvena. Takva su mi sjećanja. Kad smo počeli svirati, bilo je pedeset bendova! Svaka je ulica imala neki bend. Poslije su to bili najviše punk bendovi, zatim novi val, a onda i hardcore. Svi su svirali, svi su plesali i pronalazila su se mjesta za koncerte na kojima se prije nije sviralo. Napravila bi se pozornica i okupili bi se ljudi. Postojali su kulturni domovi. Bila je sigurno pozitivna atmosfera. Sad jedva još koji bend svira.

Punk doslovno nije mrtav – Pankrti

Poslije Pankrta bili ste u Sokolima, zatim Vitezima i križarjima, sa Španskim borcima. Rekli ste da ste objavili još dvanaest albuma nakon Pankrta. Koliko su oni dio vašeg identiteta? Odnosno, tko je Lovšin bez Pankrta?

Ja sam jedan muzički profesionalac koji voli izlete. Snimio sam jedan album na Jamajki pa sam tamo bio skoro pola godine. Jednom sam s Krešom Tomecom iz Cubisma radio dva albuma kubanske glazbe. Još uvijek mi je dio identiteta pankerski. To je normalno. Čak i šlagere pjevam na isti način kao Pankrti, ali volim glazbu od Dylana do Amy Macdonald. Plesao sam pored Tine Turner kad je bila u Ljubljani. Bio je to jaki koncert ispred možda tri tisuće ljudi u Hali Tivoli. Bila je fantastična. Prije Pankrta! Puno poštujem muziku, sviram akustičnu gitaru, volim world music, afričku, šlagere…

Kakva je dinamika u bendu sada? Koliko sam upoznata, postavu čine Bogo Pretnar i Marc Kavaš, Boris Kramberger i Slavko Colnarič, ista ekipa koja je svirala i 1985., zar ne?

Ista kao na posljednja dva albuma!

Sad ste već dosta svirali po regiji. Kakav je profil vaše današnje publike? Jesu li to punk nostalgičari ili puno šarolikija publika? Otkrivaju li vas mladi?

Malo se to promijenilo tijekom godina. Kad smo posljednji put svirali u Zagrebu u KSET-u, došlo mi je deset momaka, ne više od dvadeset godina, da im potpišem ploče. Došla je naša stara publika, dok naše generacije više nema na koncertima (smijeh). Mislim, sigurno da još netko dolazi, ali to je publika 20-70 godina. Najviše me šokiralo kad smo svirali prije tri godine prvi put u životu u Nikšiću, u Crnoj Gori, gdje smo bili zabranjivani. Publika nas je znala. Bilo je puno obožavatelja i to onih od tridesetak godina. Ili recimo, Benkovac! Tamo je jedan fenomenalan festival. Benkovac i Nikšić su novi gradovi gdje smo imali super odaziv potpuno nove publike.

Kad smo već kod zabrana, u Jugoslaviji je postojala Komisija za šund, a danas smo posebno okruženi glazbom upitne kvalitete. Potiču li zabrane neke promjene? Jesu li zaslužene? Ili one pomažu da se voda ipak pročisti?

Znate što je bio najveći problem s komunistima? U principu su svi bili uvjereni da oni imaju pravo na odlučivanje i na mišljenje. Oni su mislili da sve znaju. Bolja mi je totalna anarhija nego nekakve zabrane. Recimo, zabranit ćemo šund. Što je šund? Čija je muzika šund? Ako neka muzika potiče mržnju, onda ne bih ugostio takve bendove i ljude.

U Zagrebu je prošle godine otvoren Muzej novog vala. Romantizira li se to vrijeme?

Ma zašto ne! Pričala mi je žena kako je bila u baš otkačenom muzeju u Zagrebu. Neka bude! Tko bi promovirao novi val ako ne oni koji su živjeli s tim? Premda neke pjesme od hrvatskih novovalovca, od Azre, Rundeka, Filma, Parafa, zaslužuju biti himne i narodne pjesme!

Stari romantičari obilježavaju 40 godina “Bandiere Rosse”