Hrvoje Hegedušić u tri poglavlja

Jedan od posljednjih živućih predstavnika Zagrebačke škole šansone, skladatelj i producent Hrvoje Hegedušić, ovogodišnji je dobitnik priznanja za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu, a ove jeseni ulazi u deseto desetljeće svog života

Hrvoje Hegedušić prisutan je na sceni više od šest desetljeća, još od 1957. godine, kada je osnovao svoj prvi vokalni kvintet. Na njoj je djelovao kao izvođač, skladatelj, aranžer, tonski snimatelj i producent, oblikujući zvuk mnogih značajnih domaćih izdanja, od Bijelog dugmeta do Haustora, te sudjelujući u organizaciji i oblikovanju brojnih domaćih festivala, uključujući Doru.

Spajajući poeziju i glazbu ovaj je Zagrepčanin ostavio dubok trag u domaćoj šansoni i tzv. zabavnoj glazbi. Njegove skladbe, među kojima su “Balada iz predgrađa”, “Bokeljska noć” i “Da sam ja netko”, prerasle su svoje vrijeme i žanrove unutar kojih su nastale, kao pravi evergreeni. Sa svojom generacijom kantautora, među kojima se ističu Arsen Dedić i Zvonko Špišić, postavio je temelje autorske glazbe na hrvatskom jeziku, ostavljajući neizbrisiv trag u domaćoj diskografiji i radijskom eteru.

AUTORSKI KLJUČ

Hrvoje Hegedušić rođen je 1935. godine u Ožegovićevoj ulici u Zagrebu, blizu Kvatrića. Majka Nine rođena je u bokokotorskom mjestu Herceg Novi, u muzikalnoj obitelji Darlić, porijeklom s otoka Visa. Otac Mladen bio je potomak znamenite i dugovječne podravske obitelji Hegedušić, čije prezime mađarskog porijekla u prijevodu znači “guslar”. S takvim nasljeđem Hrvoju je bilo teško izbjeći glazbu – ili barem umjetnost. Naime Krsto Hegedušić, čuveni slikar i začetnik Hlebinske slikarske škole, te njegov brat Željko, također likovni umjetnik, bili su mu stričevi.

Odrastao je uz sestru Vlastu, a njihovo je djetinjstvo obilježile su česte selidbe zbog očeve službe u Pošti. Obitelj je, osim u Zagrebu, živjela i u Osijeku te Beogradu. Otac je, osim kao šef TT tehnike u pošti, radio i kao predavač na Elektrotehničkom fakultetu, gdje je sredinom pedesetih tri godine studirao i njegov sin. Hegedušić je 1951. godine završio nižu glazbenu školu, smjer glasovir, a tri godine kasnije maturirao je u II. (muškoj) gimnaziji, koju je tada, između ostalih, pohađao i njegov budući kolega, skladatelj Alfi Kabiljo.

Prvi ansambl osnovao je sa svojim bratićem, koji je ideju za njegovo osnivanje dobio od dvojice iz svog razreda, koji su pak utemeljili sastav koji će kasnije biti poznat kao Kvartet 4M. Nadahnuti njihovim primjerom, 1957. formirali su vlastiti vokalni kvintet, koji je kroz dvije godine dobio i poziv za snimanje ploče s obradama latino pjesama. “Rock‘n’roll su tada svirala samo djeca bogatih, jer je oprema bila puno skuplja, a mi smo svi u Glazbenom zavodu pjevali oko jednog mikrofona”, prisjetio se tih godina Hegedušić u intervjuu za Nacional.

U tom su kvintetu, uz njega, pjevali Ivan Bauer, Ivica Bobinec, Boris Pavlenić i Krešimir Lastrić, a kasnije im se pridružio i Mladen Kovačić, nakon čijeg je odlaska sastav nastavio djelovati kao kvartet pod imenom Vokal 4. U to vrijeme Hegedušić je počeo raditi kao ton majstor u dramskom programu na Radio Zagrebu, gdje će ostati sve do 1984. godine.

Sa svojim kvintetom pedesetih je nastupao i u popularnom Varijeteu Vikija Glovackog. “Moj otac, kao profesor elektrotehnike, tada je zarađivao 3.000 dinara mjesečno, a ja sam za mjesec nastupanja u Varijeteu zaradio 50.000 dinara.” Zbog dobre zarade, donio je odluku da trajno odgodi povratak na fakultet. Ipak, priznao je da su mu tri godine druženja s elektrotehnikom itekako pomogle u životu. Kao budućem ton majstoru, bilo mu je od velike koristi što je znao kako upregnuti tehnologiju da služi glazbi. No on nije jedini elektrotehničar u našim glazbenim krugovima; najpoznatiji predstavnik te struke u glazbi svakako je Zdenko Runjić.

Godine 1963. s Arsenom Dedićem, Anđelkom Kovačićem i Bobincem Hegedušić je pokrenuo novi vokalni kvartet i preko njega ušao u krug mladih glazbenika, koji su publici htjeli skrenuti pažnju na pjevani tekst, na stihove, kao i na vrijednosti jezika na kojemu se pjeva. Pod nazivom Studio 64 iliti “Salon odbijenih” 17. siječnja 1964. u Dramskom kazalištu Gavella održala se prva Večer šansona na Zagrebačkom festivalu. Tada su pjevali Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Hegedušić, a među skladateljima i tekstopiscima bili su Zvonimir Golob i Pero Gotovac. Ta je večer udarila temelje onome što danas zovemo Zagrebačkom školom šansone.

Hegedušić je uglazbio stihove brojnih domaćih pjesnika, a i danas ga se prepoznaje po “Baladi iz predgrađa” Dobriše Cesarića. Drugi čije je stihove razgrtao da bi u njima pronašao muziku bili su Tin Ujević, Antun Gustav Matoš, Vjekoslav Majer, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Janez Menart, te neizbježni Drago Britvić i Zvonimir Golob. Naglašenu muzikalnost Cesarićeve poezije Hegedušić je otkrio na predavanju akademika Ive Frangeša na Filozofskom fakultetu, gdje je upoznao i svoju prvu suprugu.

Naime 1964. godine Hegedušić je, osim u šansonijerske, uplovio i u bračne vode, i to s pjesnikinjom. Tijekom desetogodišnjeg braka sa svojom prvom suprugom Majom Perfiljevom skladao je neke od svojih najboljih pjesama, koje su zatim proslavili sarajevski Indexi, Gabi Novak, Dalibor Brun, Vice Vukov i drugi. Među njima su “Da sam ja netko”, “Balada”, “Sanjam”, “Gazi, dragi, srce moje”, “Ne daj se srce”, “Otkad si tuđa žena” i “Bokeljska noć”.

Već 1973. Hegedušić je počeo surađivati s mladom pjevačicom Ksenijom Erker, koja mu je postala druga supruga. Njoj je napisao velik broj pjesama, no nastavio je surađivati i s drugim pjevačima, uspješno se profilirajući kao bolji skladatelj nego interpret.

Pjesme nikada nije radio s izvođačem na umu, odnosno uvijek ih je pisao prvenstveno za sebe. Tek nakon što bi završio pjesmu počeo bi razmišljao o onome ili onoj koji bi je mogli pjevati. Njegove su pjesme pjevali Krunoslav Kićo Slabinac, Radojka Šverko, Darko Domijan, Milo Hrnić, Novi fosili, Buco i Srđan, Duško Lokin, Mirko Cetinski, Tomislav i Vedran Ivčić, Mladen Grdović, Marina Tomašević i mnogi drugi.

HRVOJE HEGEDUŠIĆ U BROJEVIMA

Značajan trag u domaćoj diskografiji Hegedušić je ostavio i kao producent, aranžer i tonski snimatelj. Njegov je doprinos vidljiv na više od 200 albuma, među kojima su LP izdanje Kabiljova mjuzikla Jalta, Jalta, Ježeve kućice Branka Ćopića, prvom i (za sada) posljednjem albumu Haustora, drugom album uživo Bijelog dugmeta, Massimovom “Strancu u noći”, Danielovoj “Džuli” te brojnim drugim više ili manje kultnim izdanjima Jugotona i Croatie Records. Na tim se izdanjima često pojavljuje i u ulozi studijskog glazbenika.

Bio je vrlo aktivan kao skladatelj i producent, malo manje kao izvođač. Prije 1992. samostalno je objavio tek dva LP-ja: Balada iz predgrađa (1974.) i Pjevam pjesnike (1981.). Pjevanju se vratio za vrijeme Domovinskog rata, 1991. godine, kada je objavio skladbu “Vukovar” čiji su stihovi “Stoji grad” i danas neraskidivo vezani uz svaki spomen grada Vukovara.

U međuvremenu je objavio još šest albuma, uključujući Božić u obitelji, koji je snimio sa suprugom Ksenijom i kćerima Hanom i Martinom, te Moje najlepše kajkavske popevke – autorski otisak i S Hrvojem kroz Hrvatsku: popevka – kanat – pisma – Od Pitomače Do Opuzena, na kojima je snimio i nekoliko pjesama svoje treće supruge Ljerke Šemeš.

Iako je sudjelovao na brojnim festivalima zabavne glazbe diljem Jugoslavije, Hrvoje Hegedušić najviše je vezan uz Zagrebački festival. Ondje je prvi put nastupio na 1964. godine s Golobovim “Starim vrtuljkom”. Tijekom godina se tom festivalu vraćao kao izvođač i kao autor – kako vlastitih pjesama, tako i onih napisanih za druge izvođače. Dvaput je preuzeo ulogu njegova direktora, prvi put 2000. godine, a zatim kontinuirano od 2005. do 2012.

Usto je sa Špišićem, Zvonkom Zidarićem i Daliborom Paulikom osnovao međunarodni festival šansone Chansonfest, a od 2008. do 2012. obnašao je i dužnost predsjednika Hrvatskog društva skladatelja. Više puta bio je glazbeni producent Dore. Osim u Jugotonu i Croatiji Records te na televiziji i radiju, Hegedušić je niz godina radio u tonskom studiju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Višestruki je dobitnik diskografske nagrade Porin i brojnih drugih glazbenih priznanja. Među njima se ističu prva nagrada publike na Melodijama Jadrana 1966. te druga nagrada na međunarodnom festivalu Zlatni ključ Intervizije u Bratislavi 1967. godine za skladbu “Bokeljska noć”. Tu pjesmu i danas mnogi pjevaju kao narodnu, a donedavno je bila neizostavan dio repertoara svake dalmatinske klape.

Još neke od nagrada su prva nagrada stručnog žirija za šansonu “Balada iz predgrađa” na Zagrebačkom festivalu 1967., treća nagrada publike za “Da sam ja netko” na istom festivalu tri godine kasnije i nagrada Zlatna ptica od njegove diskografske kuće, za više od sto tisuća prodanih nosača zvuka, koju je primio kao aranžer.

Hegedušić je oduvijek vezan za more. Majka i prva supruga bile su mu iz Boke kotorske, svojevremeno je sa svojom drugom suprugom vodio kafić/bar/galeriju u Senju, a danas s trećom suprugom konačno živi na moru, u Selcu. Ima dvije kćeri. Starija Hana je poznata glumica, a mlađa Martina profesorica engleskog i španjolskog jezika.

ŠKRIPAVA LADICA

Hrvoje Hegedušić pripada jednoj od najvažnijih generacija kantautora u povijesti hrvatske glazbe – generaciji koja je, oblikovana zvucima talijanske kancone i francuske šansone, nastojala povezati bogatstvo hrvatskog lirskog naslijeđa s europskom glazbenom tradicijom. Dok su svijet osvajali Elvis Presley i Beatlesi, ovi su kantautori, što iz nužde, što iz nagona, ostajali vjerni svojoj melankoličnoj čežnji obojenoj lokalnim koloritom.

Listajući zbirke domaćih pjesnika i studentske časopise tražili su poeziju oko koje bi sklopili svoje melodije. Trudili su se očuvati autentičnost hrvatskog jezika ponajprije zato što je zabavna glazba u SFRJ šezdesetih godina bila uglavnom uvozna. Djelomično zbog čestih prepjeva stranih hitova, a djelomično zato što je skladana prema inozemnim uzorima.

“Tekst je nastajao kasnije, na već zadanu glazbu, što ga je unaprijed ograničavalo. Glazba u svakom narodu razvija se na temelju ritma jezika, a engleski je pun jednosložnih riječi. Zato su naši prevoditelji često imali problem – nisu znali koje riječi upotrijebiti, jer hrvatski ih ima vrlo malo”, objasnio je Hegedušić, napomenuvši da su zbog toga prepjevani tekstovi nerijetko zvučali besmisleno. Iz tih je razloga njemu i njegovim istomišljenicima bilo važno skrenuti pažnju na sadržaj pjesama i postaviti temelje autorske glazbe na hrvatskom jeziku.

Nakraju Hegedušić je našu glazbenu scenu kao pojedinac zadužio prije svega svojom svestranošću. Za njega je svaki aspekt glazbe bio podjednako izazovan – od solo karijere i snimanja do skladanja i aranžiranja. Umjesto da se usmjeri na jedno područje, s jednakim je žarom prihvaćao raznolike izazove. Njegova sposobnost prilagodbe različitim žanrovima i generacijama umjetnika učinila ga je nezaobilaznim imenom naše glazbene povijesti.