07
velj
2023
Priče

Måneskin effect?

Rock: comeback desetljeća

Rock Comeback Djeca Maneskin

Rock Comeback / Djeca (foto: Matej Grgić), Maneskin (promo The Loneliest)

share

Talijanska senzacija Måneskin ne treba previše slova ovih redaka za uvod i predstavljanje: senzacija su postali i prije Eurosonga i to 2017. pobjedom na talijanskom X Factoru.  Otad su na stabilnoj uzlaznoj putanji koja ih je dovela do pobjede na Eurosongu 2021. godine kada su bili konkurencija našoj Albini, a potvrda europskog i šireg slušateljstva nije ni blizu vrhunca. Dapače, objavom trećeg studijskog albuma RUSH! u siječnju 2023. zacementirali su se na sceni kao predvodnici nove generacije rocka.

Popularnost četvorka ne duguje nikome, pa ni Eurosongu ni Maxu Martinu koji im je kao vodeće svjetsko ime u popularnoj glazbi omogućio globalni probitak. Dapače, iz strasti kvarteta prema žanru na umoru proizlazi njihov jedinstven zvuk kao fuzija elemenata klasičnog rocka, rock and rolla, punka i suvremenih stilova popa. Ni sam bend nikad nije bio pretenciozan prema tradiciji iz koje su proizašli, ali ni ona, kao ni očigledna scenska prisutnost temeljena na campu i glam rocku sedamdesetih ne može fingirati karizmu proizašlu iz njihove energičnosti i srčanosti.

Nadalje, Måneskin kao pripadnici generacije Z prirodno promatraju važnost suživota s društvenim mrežama na kojima su bez previše vanjskih i kontroliranih utjecala oblikovali svoj mrežni imidž i time stvorili vjerne baze fanova. Instagram i YouTube omogućili su im eksponiranje prema vršnjacima pretežito odgojenim u zvuku EDM-a i hip hopa, ali i starijim generacijama odraslima na alt-rocku devedesetih, ranijih 2000-ih (White Stripes, Radiohead), te klasičnim punkerima i rockerima čije su glazbene ukuse usmjeravali velikani poput Bowieja, Iggyja ili Loua Reeda.

I dok Måneskin zasigurno nisu jedini glavni krivci za glasan povratak rocka o kojem smo i sami pisali u domaćem kontekstu, svakako su doprinijeli popularnosti žanra kod nove generacije, a koju prečesto patronistički uzimamo zdravo za gotovo. Energičnim zvukom, karizmom, rašpavim, a nazalnim vokalom Damiana Davida rasplamsali su iskru za rock i ustoličili ga u modernom glazbenom pejzažu.

Probitkom s ulice na najveće svjetske pozornice, o čemu je pisao i kolega Batinović, pokazuju da je moguće agitirati i mlade glazbenike, kao i mladu publiku da slijede glazbene podražaje koji su u trenutku nastanka ovog teksta nekonvencionalni, koliko god da bili tradicionalni. Måneskin su pomogli vidljivosti rocka u Italiji, Europi i šire, do razine da su postali najveći talijanski glazbeni izvozni proizvod od Pavarottija, ali po pitanju potencijala okupljanja masa ni tenorski kralj nije im do koljena. Stadionske turneje Amerikom i svijetom, otvaranje nastupa za Stonese, suradnje s Iggyjem Popom, rad s Maxom Martinom i prilično dug popis uspjeha u svega dvije godine od pobjede na Eurosongu dokazi su da za njihov fenomen postoji publika. A najstariji od njih ima tek 24 godine i, usput budi rečeno, dijeli rođendan s Elvisom i Bowiejem. Znakovito?

Dakako, bilo bi ishitreno i banalno reći da su oni presudan faktor revitalizacije rocka, ali svakako jesu katalizator i lakmus papir. Rock je od Little Richarda naovamo u sedamdeset godina života žanrovski dominirao zabavnom glazbom, ali generacijsko mu je njihalo određivalo intenzitet koliko i estetske odrednice, pa i ne čudi da glazbeni žanr kao “živa” materija u stalnoj mijeni ne rezultira samo odstupanjem od estetskih postavki nego i padom popularnosti kakvu promatramo posljednjih desetak godina.

Zato njegov povratak na scenu nužno treba promatrati kao složeni sraz kulturnih, društvenih i tehnoloških faktora, pri čemu je uspjeh mlade talijanske “kool djece” samo jedan od njih.

No koji bi bili općeniti razlozi pada popularnosti rocka u 2010-ima?

Najvažnije je pojmiti smjenu generacija koja za sobom nosi promjenu glazbenih ukusa: porast popularnosti žanrova hip hopa, elektronike (ponajprije EDM-a) i transformacije popa o kojoj smo pisali kada smo govorili o Marilyn Monroe. Ovi su žanrovi ponudili drukčiju paletu svježijih zvukova koji su rezonirali s mlađom publikom i oštro skrenuli s lokalne ceste rocka na autoput trapa. Žao mi je, boomeri, ali pomirite se s time.

Ovdje je i faktor kompetitivnosti unutar industrije zabave kojoj pripada i glazbena industrija. Prije svega se ovdje govori o snažnom utjecaju videoigara, razgranavanju društvenih mreža s kojom ranije rock generacije nisu stasale. Sredinom prošlog desetljeća posvjedočili smo i najvećem potresu u industriji glazbe: dominaciji streaminga u zabavi, od glazbe do filma. Nove platforme i novi komunikacijski mediji omogućili su novim generacijama personaliziranije oblike zabave, dok potpisnik teksta i stariji od njega svoje zabavne forme prije svega vezuju uz televiziju i fizičke medije (ploča, CD, VHS, MP3 player) koji su danas simpatični i nostalgični izlošci u globalnom muzeju povijesti popularne kulture.

Ne budimo mitomanijaci i priznajmo si i kako je rock unatoč svojim stilskim akrobacijama 21. stoljeća generalno pokazivao manjak inventivnosti i tvrdoglavu opsesiju “počecima”, “tradicijom” i mitovima. Bilo da se radilo o Americi, Britaniji, Njemačkoj ili – Hrvatskoj. Zar ne govorimo i dalje opsesivno o Novom valu u regiji iako se poodavno ukiselio i postao Stari Rasol? Možemo ga poštivati, ali ‘ajmo se već jednom odmaknuti kao kalcificirane glazbene pojave. No priznavali to sebi ili ne, upravo je ustajalost mladima neprivlačna i rezultirala je manjkom interesa.

Mladi o kojima govorimo i kojima, samo poslovično, svijet ostavljamo jesu dokaz zdravih demografskih mijena. Starenje boomerske generacije kao pokretača popularnosti rocka ranijih desetljeća dovelo je i do opadanja interesa prema rocku, dok su novije generacije postale naklonjenije demokratizaciji i demistifikaciji glazbenih struktura i mitova, počevši krajem stoljeća s hip hopom, što je pak proteklih godina kulminiralo globalnom dominacijom hip hopa.

No tijekom pandemije koronavirusa događa se fenomenalan pomak prema revitalizaciji rocka. Prije svega treba jasno reći da on nikada nije umro, premda je Manson 1998. već napisao himnu-eulogiju “Rock Is Dead”, ali možemo sa sigurnošću reći da je rock desetljeće bio na respiratoru.

Revitalizacija rocka od trenutka pandemije

Iako pratimo značajniji povratak rocka od pandemijske mini-ere, nezanemariv adrenalinski upliv dali su mu ranije bendovi poput The Strokesa, Arctic Monkeysa, The Black Keysa i, recentnije, australske senzacije Tame Impala i King Gizzard & the Lizard Wizard, barem u kontekstu mainstream rocka. U zajedničkim im nazivnicima nisu (samo) zarazni refreni ili energični nastupi nego inovativniji pristupi rocku kao žanru. Drugim riječima, eksperiment i poigravanje, posebice kod potonjih kojima je rock krovni termin, ali zaron u diskografiju pokazat će da su pretplatnici na eklekticizam, što ne možemo uvijek reći za mitologizirane klasike.

Tu su nam i festivali kao moderni industrijski standard koji su itekako kumovali žanrovskoj popularnosti i revitalizaciji žanra koji se na velika vrata vratio upravo zbog potrebe mlađih imena da u svoj zvuk upliću druge žanrove i stilove te time postaju atraktivniji publici koja mu nije isključivo sklona. Trend revivala i nostalgije također će igrati ozbiljnu ulogu u popularizaciji artefakata prošlosti. Dok će starije podsjetiti, mlađe će generacije osvijestiti prema zvuku kakav je nekad bio, a toga je vrlo svjesna filmska industrija čiji je trend kapitaliziranje nostalgije. Što su samo televizijske serije učinile od zaboravljenih pjesama iz različitih desetljeća rock povijesti?

Pojava podžanrova donosi i nove slušatelje sve sklonije fuzijama, post-žanrovima ili naprosto žanrovskim dokidanjima.

Koliko god da opservacija bila banalna i klišejizirana, nova imena reanimiraju ustaljene forme pa time eksperimenti novih imena poput Måneskina otpočetka, a posebno na najvježijem Rushu! u sferama rocka donose svježu energiju, ideje i generacijsku perspektivu koju prečesto ušutkujemo ili zanemarujemo. Kao pijan plota držimo se svojih sentimenata iz vlastite prošlosti kao da su mjerodavna za sve i za sve vijeke vjekova. Nisu. Kod nas je bilo vrijeme za neke nove predstavnike poput dua Djeca!

U naše vrijeme digitalizacije koja je omogućila decentralizaciju medija i komunikacije dovela je do pojačanja momenta individualnosti, a time i isticanja individualnih ideja te kojekakvih kreativnih praksi. Kultura interneta jako voli pristup ‘uradi sam pa tako danas danas više nego ikad prije nudimo strategije i ideje kako nešto stvoriti samostalno, svojim rukama, na novi način. Jedna od posljedica takve generacije jest i sklonost samostalnom stvaranju, plasiranju i promicanju glazbe. Princip uradi sam odražava ne samo etos, nego i duh otpora i bunta novih generacija prema tromim i ustaljenm strukturama i praksama iz prošlosti: ponajprije se misli na klasično izdavaštvo. Nove generacije DIY vole biti i sami svoji gazde, pa time imaju i veću autonomiju pri stvaranju i plasiranju glazbe. A što je rock negoli mentalitet bunta?

Treba uzeti u obzir i činjenicu da će popularnost rocka ovisiti o dijelu svijeta, pa će tako različite zemlje i kulture svjedočiti različitim razinama popularnosti rocka, ili bilo kojeg drugog žanra. Naravno, to pak ovisi o njihovoj glazbenoj, kulturnoj i političkoj tradiciji, kao i komunikaciji sa svojom društveno-kulturnom okolinom. Primjerice, Južna Amerika evidentira manji pad popularnosti rocka i metala negoli druge svjetske regije.

 

Ima li i treba li rock svoj zaključak?

Ne treba onda brzati sa zaključkom i predstaviti Måneskin kao Drugo poslanje rock Mesija, ali treba ih staviti u jednadžbu trenutne revitalizacije žanra. Mladi Talijani su snažan faktor štotije jer izlaze iz generacijske norme i trenda, sljubljuju najbolje od prošlosti, što će reći da su dobro odradili zadaću i postali mladi majstori svog zanata čiji su učitelji bili danas glazbeni divovi. No glazbena je industrija pod stalnim trendovima koji ne samo da izmiču velikom brzinom, nego su, jasno – totalno nepredvidivi. A jedan bend sam po sebi nikako nema moć diktirati smjer cijele industrije. Na kraju krajeva, to ni Bowie nije mogao, nego je dobro promatrao svoju glazbenu okolinu i reinterpretirao je na sebi jedinstven način, a i sam je bio negativno kritiziran u određenim trenucima eksperimenta koji se post-festum, retrospektivno promatraju kao ingeniozni ili inventivni.

No Måneskin svakako treba prepoznati kao utjecajno međunarodno ime koje nije svoj status dobilo preko noći: godinama su skupljali potporu publike, neposredovano održavali odnose s njima putem društvenih mreža s kojima su srasli. Svoje su nastupe oblikovali prema poznatim obrascima i pritom nisu izmišljali toplu vodu. Srčanost i energija vječno su na cijeni poput zlata te ne gube na vrijednosti u očima publike. Napravili su žestok žanrovski đuveč žanrova čije sastojke jasno prepoznajemo, ali kušamo ga kao ukusnu rokačinu.


Više na temu revitalizacije rocka:

Festival Snimi (n)ovo u KSET-u: na mladima rock ostaje
Festival Brijačnica u Tvornici 2022.
Djeca u Tvornici: distorzija scene
Ministranti: Rock je mrtav
Zvučni zid: Rock za neugodno starenje
Rock&Off: rock je mrtav – živio rock!

Moglo bi Vas zanimati