Alfi Kabiljo – Zlatni Oktavijan za životno djelo

Hrvatsko društvo filmskih kritičara odabralo je skladatelja Alfija Kabilja za laureata Zlatnog Oktavijana za 2022. godinu. Zlatni Oktavijan posebna je nagrada filmskih kritičara za životno djelo i poseban doprinos hrvatskoj kinematografiji i filmskoj kulturi. Ovom je prigodom snimljeno specijalno izdanje emisije ‘Posebni dodatci’ gdje je na HRT3 nagradu ovom velikom skladatelju – ne samo filmskih uspješnica – predstavio predsjednik HDFK Hrvoje Pukšec. O skladatelju je govorio filmski kritičar i glazbeni izdavač Željko Luketić, a razgovor je moderirala muzikologinja Irena Paulus.

U nastavku u cijelosti prenosimo prigodni tekst objavljen na Zoni filma – filmskom portalu HDFK:

Kad je na motovunskom festivalu kod primitka nagrade za 50 godina rada rekao da je član stranke hedonizma, renesansni Alfi Kabiljo poručio je svima da vole život. Možda je upravo u toj sugestiji i ključ osvrta na njegov: čovjek kojem je vlastiti bio ograničavan u najmlađim danima i dovođen u pitanje zbog izvanjskih arbitrarnih poimanja poćudnosti.

Kabiljo dijeli rođendan s carem Dioklecijanom, ali istog 22. prosinca 1935. rođen je i portugalski novovalni redatelj Paulo Rocha. Dijete zagrebačke židovske glazbene obitelji sin je kolekcionara gramofonskih ploča. Prije negoli je počeo pohoditi glazbenu školu kao pučkoškolac, uviđao je važnost poznavanja spektra glazbene kreacije: od takozvane zabavne do ozbiljnih, klasičnih formi što će ga u budućnosti oblikovati kao fleksibilnog, versatilnog kompozitora. Dok su odrasli oko njega bivali izloženima ratnim marševima s europskih bojišta, Kabiljo je u zagrebačkoj Mesničkoj ulici bio izložen klasici i pedagogiji Rudolfa i Margite Matz, spiritusa movensa glazbenog života u Zagrebu, od kojih prigrljuje i afinitete za komornu glazbu. No osim što je prakticirao klasičnu glazbu u obitelji i glazbenim školama, pratio suvremene produkcije u dokoličarenju ratnim i poslijeratnim Zagrebom, Kabiljo kao adolescent opsesivno gleda film u gradskim kino dvoranama.

Pod ustaškim režimom zbog poznavanja dužnosnika, obitelj mu uspijeva sačuvati i glavu i stan, za razliku od dijela rodbine pogubljene u jasenovačkom logoru. No 1944. u bijegu od domaćih fašista skriva se u crkvi u kojoj će godinama nakon praizvedbe Jalte izvesti slavan kraj ovog mjuzikla čije se ime najviše veže za Alfija Kabilja. Ustaše će ga tako triput zatvarati, što će biti i mračnim nadahnućem za rad na filmskoj glazbi. Njegov filmsko-skladateljski put započinje nakon usavršavanja kompozicije u Parizu kada sklada za tada mladoga Lordana Zafranovića. Tragična iskustva iz vremena diktatura prenijet će u skladbe u Zafranovićevim povijesnopolitičkim dugometražnim igranim filmovima Okupacija u 26 slika (1978.) ili Pad Italije (1981.) Lordana Zafranovića iliti Ridleyja Scotta njegovu Hansu Zimmeru. Rad s redateljem, ali i onaj na filmu započet proljećarske 1971. na filmu Ave Marija (Moje prvo pijanstvo) (1971.) Kabilja usmjerava prema velikim simfonijskim orkestrima, odredivši mu tako i način skladanja u cjelokupnoj karijeri.

Eklatantan primjer fuzije stilova, glazbenih tropa, spajanja „tonalitetno-modalnog i prošireno tonalitetnog i atonalitetnog svijeta” (Paulus) jest rad na historijsko-materijalističkom antispektaklu Seljačka buna (1975.) i njegovoj televizijskoj adaptaciji Anno domini 1573 (1979.) Vatroslava Mimice. Bio je to njegov prvi povijesni film u kojem je sljubio glazbu suvremenog 20. stoljeća s jezikom ranonovovjekovlja.

Kada se radi o filmskoj glazbi, običava skladati za velike simfonijske orkestre – zahtjevnim terenom za koji je preduvjet istančano znanje orkestriranja. Kroz cijelu karijeru isticat će važnost vizualizacije kod glazbene izvedbe, bilo da je riječ o igranom ili dokumentarnom filmu, odnosno videospotu. Upravo u filmskom mediju odnosno kinematografiji Kabiljo pronalazi plodonosno tlo za potpunu manifestaciju svijesti izvan uma: žanrovska fleksibilnost medija potražuje erudiciju kada je riječ o glazbi, gdje se ovaj skladatelj sklon mnogobrojnim stilovima i brzom skladanju, izražava s lakoćom. Ne treba pritom isključiti ni zanemariti činjenicu da je prije studija kao srednjoškolac naučio filmsku montažu kao praktičnu vještinu koja mu je nakon diplome osigurala posao na televiziji. Brzina i spretnost „slaganja“ preduvjeti su i montiranja i skladanja jer uključuju kombiniranje sadržajnih elemenata u koherentnu cjelinu.

Dok u glazbi skladatelja usmjeravaju note, akordi i ritmovi kako bi stvorili melodiju ili pjesmu, montažeri koriste snimke, zvuk i ritam kako bi stvorili film. Oboje zahtijeva oštar osjećaj za vrijeme, strukturu i emociju. Baš kao što skladatelj može preurediti elemente komada glazbe kako bi poboljšao njezin učinak na slušatelja, montažer može prilagoditi i usavršiti sadržaj filma kako bi pojačao njegov učinak na gledatelja.

Kuriozitet je kako je gotovo istovremeno s radom na Zafranovićevoj Ave Mariji bio proglašen prvim skladateljem zabavne glazbe u SFRJ kao autor hitmejker šlagera i šansona, odnosno mjuzikla. Na njegovu su glazbu zapjevali velikani zabavne glazbe poput Vice Vukova, Kiće Slabinca, Ive Robića, Arsena Dedića, Radojke Šverko, Josipe Lisac, Gabi Novak i Sanje Doležal. Njegov opus obuhvaća popularnu glazbu, kao i operu, glazbu za balet, a – vjerojatno ono po čemu ga najviše prepoznajemo – mjuzikle. Njih je počeo skladati također neposredno prije prvih filmskih partitura. Njegov prvi mjuzikl bio je Velika trka (1969.), ali vrhunac karijere tek je slijedio.

Jalta, Jalta (1971.) redatelja Vlade Štefančića, po libretu Milana Grgića, prvi je veliki hrvatski mjuzikl, a do ovog trenutka broji oko tisuću izvedbi, što naglašava njegovu popularnost i tematsku aktualnost i pola stoljeća od praizvedbe. Mjuzikl je postao jedna od najistaknutijih skladateljskih uspješnica Alfija Kabilja, s više od dvije stotine izvedbi u prvoj godini i nebrojenim pohvalama kritike i publike. Radnja se odvija na marginama povijesnoga političkog susreta Staljina, Churchilla i Roosevelta u Jalti 1945. godine, gdje su u središtu pozornosti odnosi i razmirice triju sobara. Jalta, Jalta je i danas aktualna jer reflektira nepisani sukob između velikih sila koji se odražava na male narode i države, no unatoč tome, premisa mjuzikla je nadnacionalna nada za pacifističku budućnost, sažeta u neslužbenoj završnici, himni “Neka cijeli ovaj svijet” koja se i danas izvodi na raznim svečanostima, a dio je hrvatskoga kulturnoga tkiva.

No jeka njegovih pjesama nošena je preko europskih granica i morem do Amerike pa u bogatom opusu od tisuću skladbi među kojima su mnoge u pedesetak igranih filmova i televizijskih serija, deseci u naslovima inozemnih produkcija. U vrijeme kada je Jadran film postao jednim od glavnih odredišta za europsku produkciju američkih filmova, Kabiljo dobiva priznanja u Hollywoodu, Londonu, Beču, Helsinkiju, Stockholmu i Cannesu. Radio je na filmu Gymkata (1985.) za studio Metro-Goldwyn-Mayer i na filmu kojeg osobno najviše ističe, Scissors (naslova Final Instinct za europsko tržište, 1990.) redatelja Franka de Felitte, sa Sharon Stone u glavnoj ulozi.

Glazbu za film Sky Bandits (1986.), snimljenu s National Philharmonic Orchestra u Londonu i koja je bila u utrci za nagradu BAFTA, smatra jednom od svojih najboljih simfonijskih partitura. Ujedno je jedini hrvatski skladatelj čiji je soundtrack za ovaj film izdala najveća svjetska izdavačka kuća za filmsku glazbu, Varèse Sarabande.

Teško je pobrojati naslove skladbi, potom i lovorike koje potpisuje Alfi Kabiljo, a pritom se ne očešati o klišeje kada je riječ o znatiželjniku poput njega. Kabiljo doista jest polimat, renesansni i univerzalni čovjek: arhitekt po struci, glazbenik po obrazovanju, skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac, libretist i producent po užoj i široj specijalizaciji. Hobistički poznavatelj istarskoga vina koje ga vitalnim čini jednako koliko i njegov impuls prema sportu: kao skijašu Ante Kostelić mu je postavljao štapove na Sljemenu pod starije dane.

U mlađim je danima bio pionirskim prvakom Zagreba u kraulu, a natjecao se i na Pionirskom prvenstvu SFRJ. U stolnom se tenisu također natjecao prije negoli je stol zamijenio terenom, gdje je potom bio dio  veteranske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Umagu. I da priča postane doista filmska, Kabiljo se okušao se i na ledu gdje je čvrsto stajao uz mentorstvo Gospona Fulira – filmskog velikana Relje Bašića. Upravo svestrani kreativac obilježen etiketom „kralja hrvatskog mjuzikla“ na kazališne je daske krajem devedesetih postavio uglazbljenu satiričnu komediju Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970.).

Kabiljo, otac hrvatskog mjuzikla, istodobno je i rekorder po broju nagrada na festivalima zabavne glazbe, ali i po uspješnosti filmskih partitura. Europske nagrade za filmsku glazbu Camille održane 2022. godine u Hrvatskoj po drugi put kada je međunarodni stručni žiri nagradio Alfija Kabilja – doajena filmske glazbe – nagradom za životno djelo. Nagradu mu je u ime ECSA-e uručilo Hrvatsko društvo skladatelja čiji je predsjednik bio 1996. do 1998. godine.

Najugledniju hrvatsku diskografsku nagradu Porin dobio je 2004. godine za doprinos hrvatskoj glazbi, a zadnjih dvadesetak godina najproduktivniji je na polju komorne glazbe kojom je zamijenio filmsku, iako je u pretpandemijskom razdoblju skladao partiture za dokumentarni film Priča Eve Schwarz (2017.) redatelja i urednika Ivice Dleska, te televizijski serijal Predsjednik (2020.). No ni pandemija koronavirusa nije sputala našega najproduktivnijeg skladatelja pogonjenog potrebom za rad i dječačkom znatiželjom: u razdoblju samoizolacije pisao je šansone, među kojima je i Balada o Nini Kernjusu, prvom čovjeku koji je umro od korone u Hrvatskoj.

Usporediti Alfija Kabilja s Johnom Williamsom jest nepravedno utoliko što bismo tražili referentan lik, no utoliko je prikladno s obzirom na to da je riječ o njemu najdražem skladatelju filmske glazbe koji je jednako obilježio američki film i glazbu koliko Kabiljo u Jugoslaviji i kasnije Hrvatskoj.

Specijal emisije Posebni dodaci dostupan je od subote, 6. svibnja na HRT3 ili televiziji na zahtjev, a pored dvodijelnog specijala s laureatom HDFK prikazat će se i dokumentarni film Alfi Kabiljo – Moji mjuzikli.