Davor Viduka: „U svemu može biti kompromisa, ali u glazbi ne!“

Davor Viduka je glazbenik, autor, gitarist i producent, koji je kroz više od trideset godina glazbene karijere prošao nekoliko bendova, od Majki gdje je svirao s Baretom do Pipsa, ali sve je započelo njegovim matičnim bendom Greaseballs, čiju su karijeru naprasno zaustavila ratna zbivanja. Nakon rasprodane Tvornice s Kojotima, najavljuje rasprodan isti prostor s Kawasaki 3P-om

Koliko gitara – toliko bendova u kojima svira Davor Viduka / Foto: Tomislav Čuveljak (privatna arhiva)

Kad smo razgovarali, Davor Viduka taman je  odsvirao rasprodanu Tvornicu s Kojotima i uzbuđeno najavio okupljanje Kawasaki 3P-a.  Njegov je rad dovoljno zanimljiv da objasni kako su Kojoti doživjeli tako snažan revival koji ne jenjava već godinama, ali i što ga sve čeka s Kawasaki 3P-om, koji je u samo četiri dana rasprodao zagrebačku Tvornicu kulture.

Jesu li Kojoti tamo gdje si zamišljao da će biti?

Ako govorim od povratka Kojota, definitivno jesu. Prije, kad smo bili klinci u devedesetima, puno je perifernih faktora utjecalo na mišljenje o Kojotima. Danas su bitni samo glazba, tekstovi, kvaliteta pjesama i izvedba na koncertima, a sve smo to popravili u odnosu na prvu fazu, po mom mišljenju. Od reuniona nismo imali neke velike planove. Stvarno nismo razmišljali što će biti dalje. Sve je ovisilo o tome kako će nas ljudi prihvatiti na tom povratničkom koncertu. Da je koncert prošao osrednje ili samo OK, ne bismo nastavili dalje, a pošto je prošao tako da se dandanas tučemo po glavi zašto ga nismo snimili – tolika je masa ljudi došla zbog nas. Doslovno se mogla vidjeti ljubav u zraku između publike i nas. Ljudi su došli s transparentima iz cijele države! Suluda večer… Tako nešto stvarno nismo očekivali pa je logično da smo nastavili svirati dalje. Uza sve to, dobili smo puno ponuda za daljnje koncerte čak i prije nego što su nas ljudi vidjeli i čuli, bez da su znali tko će svirati u povratničkim Kojotima. Mogli smo biti katastrofa, ali mi smo svejedno dobili ponude za koncerte. Inicijalna ponuda stigla je od čovjeka kojem vjerujem i koji mi je prijatelj preko trideset godina, od Dražena Gorete. On nam je i dandanas menadžer. Kroz te dvije godine odsvirali smo puno koncerata i 2019. objavili meni najkvalitetniji album do sad, Sve je pod kontrolom, koji je prošao super do korone, a onda je sve stalo. Imali smo deset mjeseci da ga promoviramo i svirali smo po cijeloj ex-Yu.

Sad smo objavili dva nova singla i rasprodali Tvornicu i ja bih rekao da su Kojoti napravili puno više nego što sam prije tog prvog, povratničkog koncerta očekivao.

Koliko često si rock bend poput vašeg može dopustiti svirke u gradu poput Zagreba, a da ne svira u polupraznom prostoru, da se dogodi ovaj efekt krcatog i rasprodanog prostora, da se traži ulaznica više?

Gle, ne ovisi to o vrsti glazbe. Nijedan bend si ne smije dopustiti da svira prečesto jer onda dosadi publici. Mi sad idemo u Križevce, Karlovac, Rijeku, ići ćemo i do Bosne i Hercegovine, nadam se. Tijekom godine radimo solo koncerte, ali onda kreće ljeto i festivali.

“Danima” i “Nismo djeca” posljednje su pjesme koje će se nekad naći na novom albumu. Ima li smisla uopće pitati kada će stići nasljednik albuma Sve je pod kontrolom ili se i dalje vodite singlom po singlom?

Ja sam pobornik albuma, stara garda, old school, ali nekako čak i meni više odgovara ovako singl po singl. Ja sam i producent od zadnjeg albuma pa moram biti 24 sata u studiju dok svi snimaju. Danas me, možda najviše od cijelog tog procesa, uveseljava autorski proces, a onda i snimanje. Dok sam imao dvadeset-trideset godina, prvenstvo su ipak imali koncerti. Da snimamo album u jednom komadu, to bi čak i meni bilo previše. Ovako snimamo tri po tri pjesme. Tako je optimalno da budemo prisutni svakih par mjeseci s novim singlom i da onda finalno to sve spojimo u album. Ovaj novi album će, uz sve internetske platforme, definitivno izaći na vinilu i to nas veseli.

Uskoro krećemo snimati drugi dio albuma, pa ovako računajući, bilo bi super da do kraja godine snimimo cijeli album. U ovim godinama, u ovom statusu benda, i s obzirom na to da ćemo stalno objavljivati singlove, stvarno mi vrijeme ništa ne znači. Ne znači mi puno hoće li album izaći krajem ove godine ili početkom sljedeće.

Kažeš, s godinama su ti se promijenili prioriteti. Stvaraju li ti onda koncerti danas stres?

Ne, nisu mi koncerti stres, samo danas više uživam u studiju nego prije kada nisam imao ovoliko studijskog iskustva. Na koncertima se samo možda malo više umorim nego prije. Obožavam koncerte i dalje, dajem sve od sebe, kao i cijeli bend, bilo gdje da sviramo. Nikad nisam rekao da idem odraditi gažu ili gig. Uvijek sam govorio da idem odsvirati koncert. To je bitna razlika. Gaža mi je pogrdna riječ. To je princip Take the money and run. Mi to nikad nismo znali raditi. Ja ne znam kako se šverca na koncertu ili odrađuje gaža. Od prvog koncerta u životu s petnaest godina pa do ove rasprodane Tvornice uvijek sam davao sto posto koliko sam mogao u tom trenutku. Da ne kažem nogometnim rječnikom 110 posto! (smijeh)

Kojoti u Tvornici kulture / Foto: Matej Grgić

U posljednjem singlu “Nismo djeca” komentiraš problem koji sve više primjećuješ kod svoje generacije. Misliš li da si uspio pokrenuti neke razgovore ovom pjesmom?

Nadam se da jesam, gledajući reakcije mnogih ljudi koji su mi rekli „baš sve što si rekao u tekstu, događa se i meni“. Čak su mi redatelj Dimitar Dimitrovski i njegova producentica Arijana rekli da su pričali o tome baš par dana prije nego što sam ih pitao da snimaju spot. Mi smo ta nesretna generacija koja je dobila krila, taman smo trebali poletjeti u život, a onda smo zbog rata gadno aterirali. Nažalost, znam puno ljudi koji se nisu snašli u cijelom tom kaosu, koji su gadno završili, kojih više nema. Zato sam napisao stih Nismo djeca, ali nikako da odrastemo. I sâm se ponekad tako osjećam. Onaj dio „Kako si?“ napravljen je kao small talk skeč u pjesmi, na buldožerski način. Svi te pitaju kako si, a nitko ti iskreno neće reći kako je, a tko zna kakvi bedovi i depresije ga peru. Pjesma je dobila 130 tisuća pregleda u samo dva tjedna. To nismo dostigli ni s jednom pjesmom s prošlog albuma. Za rock’n’roll bend, to je stvarno puno.

Majke, Pipsi, Kawasaki. Dakle, svojevrsno iskustvo migranta. Jesi li se ikad osjećao kao autsajder u ovim bendovima s obzirom na to da su Kojoti ipak tvoj matični bend?

Ne, nikada se nisam osjećao loše, jer sve su to kvalitetni bendovi, s time da bih odmah odvojio Kawasaki 3P. To je bend u kojem sam dvadeset godina član i suautor većine pjesama. Toliko dugo nisam bio niti u jednom bendu. Sada smo se nakon pauze od par godina ponovo odlučili okupili i baš sam jako sretan zbog toga. Tu je još i moj prvi srednjoškolski bend Greaseballs, s kojim sam odmah doživio uspjeh. Snimili smo prvi album za tadašnji Jugoton, ali su nam pozivi u vojsku i početak rata zaustavili potencijalnu karijeru. O tome se isto radi u pjesmi ”Nismo djeca”. U Majkama (u kojima sam bio u dva navrata po godinu dana) i Pipsima bio sam samo gitarist. Svirao sam u puno bendova i skladao pjesme za druge, što je u biti moja primarna djelatnost. Ja sam samostalni umjetnik – skladatelj, iako me riječ umjetnik oduvijek živcirala. Ja sam glazbenik. Kao autor i gitarist, Zagreb sam više-manje pokrio! Evo, čak sam nedavno gostovao na četiri pjesme Zadruzi na koncertu kojim su obilježili trideset godina postojanja, i Croatia Records je nedavno objavila baš taj live album. To je sreća! Jedno sam vrijeme razmišljao u kojem bih još bendu možda nekada volio svirati i to je definitivno jedino TBF, ali oni nisu iz Zagreba pa bi to bilo vrlo teško izvedivo.

U niti jednom bendu se nisam osjećao kao autsajder. Dapače, svugdje su me dobro primili i sa svima sam ostao u dobrim odnosima. Čak je Dudo Ripper tada na početku Pipsa znao biti oštar prema drugim članovima benda, a prema meni je bio izrazito OK, unatoč tome što se nisam tamo dugo zadržao. Ja sam valjda jedini gitarist o kojem Bare nije ružno govorio. Ne znam zašto ima tu naviku, ali prema meni je uvijek bio OK. Čak je živio jedno vrijeme kod mene, pio rakiju s mojim starim. S njim mi je uvijek bilo jako zabavno.

Oko čega te hvata nostalgija kad se prisjetiš situacija koje si proživio u svojoj karijeri?

Meni je sve bilo bolje prije. Ne znam je li to zbog toga što sam bio mlađi, ali bila je jača rock’n’roll scena, takozvana Fiju Briju scena, koja je od Zdenka Franjića došla do svake godine krcate velike dvorane Doma sportova. Bilo je toliko muvanja, događanja, bilo je toliko zabavno da si od svakog izlaska mogao napisati roman. Bilo je najnormalnije da izađeš van i u šest ujutro završiš u marici. Devedesete su bile potpuno lude! Neki su krali u privatizaciji, neki su uništili državu dok smo mi ludovali i jako dobro se zezali. Naš odgovor na sve to bio je hedonizam. Naravno, u nekim bi ih pjesmama ponekad štrecnuli, ali to nije došlo do njih jer su oni slušali tamburaše.

Imaš li sad potrebu „štrecnuti“?

Na zadnjem albumu Kojota ispalo je da sam napisao najviše protestno-socijalnih pjesama. Valjda mi se nakupilo svega što sam stariji i svjesniji situacije u kojoj živimo. Prije to Kojote baš nije previše zanimalo. Kad je čuo “Evolucija ide u pogrešnom smjeru”, Željko Ljubobratović je napisao u recenziji da je od Kojota zadnjih očekivao tako iskrenu antikorupcijsku i direktnu stvar.

Davor Viduka u Majkama / Foto: Ven Jemeršić (privatna arhiva)

Što je po tebi najveći gorući problem domaćih glazbenika?

Nedostatak infrastrukture – nema klubova za sviranje. Ima ih u Zagrebu, ali u ostatku države je koma. Iako postoji mlada scena koja je povezana, nedostaje rock’n’roll scena. Na prste možeš nabrojati žestoke rock ili garage bendove.

Koji su to bendovi?

Majke, Kojoti. Psihomodo je malo previše pop, ali OK, uživo su žešći. Ima gomila mlađih koji nisu toliko poznati, primjerice Erotic Biljan & His Heretics, Garage In July, TV Eye. Prije su bili Babies jako dobri, ali to je sve premalo za neku garage rock scenu. Naravno, postoji dosta dobrih punk ili alternativnih grupa, ali izrazito me veseli inicijativa profesorice Ane Bajo, koja je okupila i gura već godinama Superval, srednjoškolsku scenu bendova među kojima stvarno ima jako zanimljivih grupa od kojih će par njih sigurno uspjeti, na primjer DkD. Kao što se prije desetak i više godina pojavio Jeboton, pa odavno svi znaju za Porto Morto ili IDEM, super projekt njihova trombonista. Znači, ima puno dobrih bendova, ali fali infrastrukture. Potrebno je više ulaganja u kulturu, konkretno alternativnu, i u više klubova. Dovoljno je otići do Slovenije i pogledati kako to sve može super funkcionirati.

Po pitanju čega si beskompromisan kad je riječ o glazbi?

Po svim pitanjima, počevši od toga što ću napisati, kakav tekst, kakvu muziku, s kim ću svirati, što ću svirati. To je najbitnije. Otkad sam se s petnaest godina prvi put popeo na pozornicu KSET-a, do dandanas je tako. U svemu može biti kompromisa, ali u glazbi ne!

Postoji li nešto za što bi volio da se nije dogodilo u glazbi Kojota?

Nisam zadovoljan s nekim tekstovima, pogotovo s prvog albuma, jer smo imali samo par dana da ih prevedemo s engleskog na hrvatski. Tako su neki ispali nezgrapni. Ničeg se ne sramim, ali mislim da su neki tekstovi mogli biti bolji. Jednostavno, to nisam imao u sebi. Alen i ja smo tada pisali svaki po pola tekstova otprilike. Ovaj album je tekstualno neusporediv. Kao da je to neki drugi čovjek pisao. Uopće to ne mogu objasniti, ali 2016. mi je odnekud došlo da mi dobri, kvalitetni tekstovi dolaze sami i da ih ja samo zapisujem. U biti, ja sam katalizator. Za Kawasaki 3P su ti tekstovi bili preozbiljni, a za solo album nisam bio siguran u to da pjevam glavni vokal. Tad sam se sjetio Brunetta Subiotta iz nekadašnjeg pulskog garage benda The Spoons, koji mi je bio daleko najbolji frontman u Hrvatskoj. Tad je živio u Ljubljani, snimio sam mu tri demo pjesme koje su mu se jako svidjele i dogovorio sam probu, čak i studio, a onda ga je dva tjedna prije termina strefio infarkt. Strašno. Tako da su mi Kojoti došli kao budali šamar. Kad smo se ponovno okupili, imao sam već četrdeset pjesama od kojih je samo jedna završila na albumu! (smijeh)

Novi album neće biti toliko ozbiljan, ali probat ćemo nadmašiti Sve je pod kontrolom.

Davor uzbuđeno najavljuje povratničke koncerte Kawasaki 3P-a

Što je presudno utjecalo na formiranje tebe kao glazbenika, da si odlučio svirati, a ne zarađivati na neki drugi način?

Ja to nisam odabrao, to sam znao oduvijek, ali to nije stvar novaca i egzistencije, nego sam to jednostavno morao raditi. Kad ne bih imao novaca, radio bih neki dodatni posao. Praktički, otkad znam za sebe, bavim se muzikom. S tri godine sam uzeo mami igle za štrikanje i svako jutro udarao po kutnoj garnituri na kazetu od Beatlesa. I veli brat da sam bio totalno u ritmu. Uopće se ne sjećam toga. Sa šest ili sedam godina skupio sam dovoljno novaca za neku najgoru gitaru i prvi dan skinuo “Get Back” od Beatlesa. To je valjda talent, sve ostalo je rad. Oduvijek sam to imao u sebi. Jednostavno, da me stavite u bilo koju prostoriju s bilo kojim bendom, ja ću se snaći. To mi je prirodni habitat. Oduvijek to radim bez ikakvih kompromisa. Čak mi nije bio kompromis ni prvi singl Natali Dizdar ”Ne daj”, pjesma u kojoj sam autor glazbe, a koja ju je lansirala, bila je hit 2004. i najviše rotirana pjesma te godine. Uvijek sam radio što sam volio i to je valjda recept.

Kawasaki 3P okupio se dosta iznenada i u samo četiri dana rasprodali ste koncert 5. travnja u Tvornici kulture. Koji je tvoj komentar?

Užasno mi je drago da se Kawasaki 3P vraća. Nedostajao mi je jako u ovom vremenu dok nismo svirali. Publika Kawasakija je nevjerojatno odana bendu i na to smo jako ponosni. Mi smo dugo radili da je skupimo u tolikom broju i podatak da smo prodali 1500 karata u par dana je nevjerojatan. Možemo samo biti ponizni i dati sve od sebe kao i uvijek. Vjerujem da smo mogli rasprodati dvije Tvornice, ali polako, bit će još koncerata. Ovaj je poklon onim najbržim, najvjernijim fanovima K3P-a i bit će pakao. Mislim da će mi život sada postati puno zanimljiviji i intenzivniji. Možda će mi biti organizacijski teže, ali to me veseli jer radim s bendovima i ljudima koje volim i koje dugo poznajem. Kawasaki je stvarno počeo samo iz te neke lude ideje, a dogurali smo do rasprodanog Doma sportova, gomile suludo dobrih koncerata, ali i četiri odlična albuma. Već se dogovaraju i daljnji koncerti. Prvi slijedi u Rijeci, 3. svibnja u Pogonu kulture, onda nas čeka jako veselo ljeto, pogotovo mene jer imam i Kojote. Organizacija odlično radi i sve se stigne kad se radi ono što se voli, a ja definitivno radim ono što jedino znam i volim.

Za kraj, toliko smo pričali o rocku, a sada je vrijeme u kojem vlada trap. Imaju li rokeri šanse u takvom vremenu?

A čuj, trap je došao, ali tko zna koliko će dugo ostati. Kako god okreneš, sve te najveće rock’n’roll face i dalje pune najveće dvorane. Hoće li tako i treperi za trideset ili pedeset godina, ne znam. Ja im želim svu sreću, ali nekako više mislim da je to trend. Rock’n’roll traje od početka pedesetih. Rap jako volim, još od Beastie Boysa i Run-D.M.C.-ja, i to je odavno priznati smjer u glazbi. Njega uopće ne bih uspoređivao s trapom, pogotovo ne ovim balkanskim.

Davor Viduka smatra da se na prste mogu nabrojati žestoki rock ili garage bendovi u Hrvatskoj