Velid Đekić: „Let 3 na sceni zrcali sliku sluđenog društva"

Nevjerni psi i druge priče nedavno je otvorena izložba u riječkoj Galeriji Kortil koja pruža sažeti uvid u bogatu povijest događaja koji su definirali ono što danas poznajemo pod sintagmom riječki rock. Nastala na ideju donedavne voditeljice Galerije Kortil, Jolande Todorović, izložba je realizirana zahvaljujući nepresušnom znanju i entuzijazmu riječkog istraživača kulturne baštine Velida Đekića (uz vizualni potpis Mladena Stipanovića), što je bio savršen povod razgovoru o riječkoj rock ostavštini

Plakat izložbe Nevjerni psi i druge priče

Povijest riječkog rocka povijest je rocka u Jugoslaviji i uopće u socijalističkom dijelu svijeta.  Specifičnost riječkog lokaliteta i njegova kulturna otvorenost faktori su koji su udarili temelje glazbenoj revoluciji dvadesetog stoljeća, koja se dovodi u blisku vezu s političkim mijenama i kulturnim razmjenama Istoka sa Zapadom. Nedavno otvorena izložba u riječkoj Galeriji Kortil Nevjerni psi i druge priče osvjedočenje je formativne uloge riječke rock scene u kreiranju rock senzibiliteta naših prostora, ali i presjek najbitnijih događaja koji su omogućili riječkoj sceni da od svojevrsnog rokerskog groundbreakera stasa u jednog od rock protagonista, čiji se utjecaj proteže i na suvremenu hrvatsku alternativnu scenu.

Dvadeset plakata koji pružaju summa summarum, ali i predstavljaju tip of the iceberg onoga što se događalo na riječkoj sceni posljednjih sedamdeset godina rezultat je višegodišnjih istraživačkih predradnji prezentiranih u okviru onoga što bismo mogli okarakterizirati kao enciklopedijske crtice – mahom rezultat istraživačkog opusa Velida Đekića, koji je više svojih knjiga i članaka posvetio upravo fenomenu riječke rock scene.

Kako svaka priča o rock’n’rollu ima politički karakter, tako se ni riječka po nekim defaultnim karakteristikama ne razlikuje mnogo. Dakako, nije u pitanju isključivo puko laskanje kada ju se smatra i proziva jedinstvenom – jer ona to doista jest – no smještanje u društveno-političke okvire određenog razdoblja pruža onaj esencijalni okvir za razumijevanje njezine evolucije i genealogije. Razvrgavanje kratke ljubavi Staljina i Tita kasnih četrdesetih omogućilo je dinamičniju kulturnu razmjenu Zapada i odmetnutog dijela Istoka, čijim glavnim akterom postaje lučka Rijeka – novi kanal zapadnjačke distribucije resursa, ali i popularne kulture.

– Prednost pozicije i političke orijentacije države koja se otvarala prema Zapadu omogućila je uvjete za prihvaćanje popularne kulture. Jugoslavija je u tomu prednjačila u odnosu na ostale socijalističke zemlje. A zašto baš zapadni dio države i zašto baš Rijeka? Upravo zato što su ovdje dolazili američki brodovi s mornarima, koji su dopremali hranu i oružje Jugoslaviji, zbog čega se dogodio direktan susret sa zapadnom kulturom. Budući da je Rijeka lučki grad, mornari su u njoj tražili zabavu, bilo je mnogo noćnih klubova i onda su ovamo donijeli rock’n’roll uživo. I prije našeg prvog rock kluba, Husara, ovdje se svirao rock’n’roll, mada ga nisu izvodili rokerski nego džezerski bendovi koji su tu i tamo znali ubaciti neku rock temu, aranžirajući je na svoj način – objasnio je Velid Đekić.

Rani dani – priča o klubu Husar

Tako su bili postavljeni kulturni temelji za širenje epidemije zvane rock’n’roll. Najvibrantnije asocijacije koje se danas vezuju uz riječki rock potiču spomen kultnog kluba Palach, no inicijalno začeće riječke rock scene vezuje se uz godinu 1957., kada se otvara Husar. Sa stajališta društvene kohezije, ističe Đekić, vlasti su blagonaklono gledale na različite oblike udruživanja mladih ljudi. Nastao na spontanu inicijativu mladih, projekt Husar naišao je i na podršku Saveza socijalističke omladine, a ono što je učinio u kulturi dalo bi se okarakterizirati i kao svojevrsni oblik revolucije koji je brojnim kroničarima scene prošao ispod radara. Značaja Husara nisu bili svjesni ni njegovi osnivači, a sam čin stvaranja organiziranog prostora za zabavu s popularnom vrstom glazbe cijelu priču čini još zanimljivijom stavljanjem u međunarodne relacije. Uzmemo li u obzir godine, prvi njemački rock klub otvoren je 1959. godine, a kultni Cavern Club koji je iznjedrio Beatlese tek je od 1960. zaživio kao rock klub.

– Otvoriti rock klub 1957. je ekstremno rano, a on je istovremeno disko klub. Tada pojam disko nije postojao, dečki i cure iz Husara su tu vrstu zabave nazvali ples s ploča. No, što je disko u prijevodu negoli ples s ploča? Donijeli su unutra gramofone, montirali svjetla, organizirali naplaćivanje ulaznica i redare. Repertoar u tom disko klubu činile se ploče s naglašenim ritmom, a to je tada rock’n’roll. Naglašen ritam treba za ples, tad još disko glazba iz sedamdesetih nije postojala i prema tome, to je rock klub i disko klub u jednom, a njime je označen apsolutni, službeni početak riječke rock scene. Takvo što još nije postojalo nigdje u Jugoslaviji ni socijalističkom svijetu pa čak ni u dobrom dijelu srednjoeuropskih zemalja – dodao je Đekić.

Činjenica da se klinci okupljaju, slušaju glazbu, plešu i zaljubljuju se u lokalnim okvirima ne predstavlja mnogo, no gledano s izvjesne udaljenosti, postaje jasno da se i na taj način piše povijest popularne kulture. U narednim godinama Rijeka je postala neizbježnim poprištem kulturnih događanja i koncerata zapadnih izvođača koji su odlučili nastupati u tom, za njih vjerojatno mračnom i kriptičnom, socijalističkom dijelu svijeta. Kino Partizan, današnji Teatro Fenice, ugostio je britanskog Colina Hicksa i Cabin Boyse 1960. godine, također pionire tzv. „talijanskih urlatora“, a 1965. i sastav Rockin’ Vickers, čijim je članom bio Lemmy Kilmister iz kasnijeg Motorheada. Bilo je jasno kako je rock’n’roll svirka postajala sve atraktivnijim uvoznim kulturnim proizvodom, a taj zarazni zvuk najednom se infiltrirao u pore grada. Posljedično je nastao i prvi jugoslavenski rock sastav koji je oformila skupina sušačkih gimnazijalaca 1960. godine. Isprva su djelovali bez naziva, a 1962. su se odlučili za naziv Uragani.

Velid Đekić potpisuje da su Uragani prvi rock bend u Jugoslaviji

No, na početku gradske diskografske priče, sve je muške heroje diskografski preduhitrila jedna žena. Margareta Juvan je 1963. godine objavila prvo diskografsko izdanje riječkog rocka, a kontinuitet ženske prisutnosti na riječkoj sceni faktor je koji potvrđuje njezinu snagu, otvorenost, razvijenost – i demokratičnost. Poznata i kao Eti, Margareta Juvan je ime koje je vokalnom suradnjom s njemačkom grupom Inner Space (kasnije Can, osnivač krautrocka) potvrdila međunarodne poveznice riječke scene.

Ono što je, naime, odjeknulo izričitijim umrežavanjem i kontinuitetom koji se daje pratiti i dandanas svakako jest pankerski dio priče, koji je kasnih sedamdesetih godina udarničkim entuzijazmom preplavio grad, kako Đekić ističe, držeći se parole „punk bend u svakoj ulici“. Prvi od prvih, svojevrsni stjegonoše pokreta, bili su Parafi, a epicentar zbivanja – klub Palach.  Klub u Kružnoj otvoren je 1966. pod imenom Indeks, a poveznica s češkim studentom Janom Palachom – koji se usred Praga sam zapalio u znak otpora sovjetskoj okupaciji – dogodila se kada je jedna grupa riječkih studenata bila na praksi u Čehoslovačkoj. U povratku su studenti napravili veliku izložbu fotografija koja je bila povod preimenovanju kluba 1969. godine.

– Jugoslavija se uplašila kako scenarij Čehoslovačke s ruskim tenkovima slijedi i njoj, a izračunavši kako su u Narodnooslobodilačkoj borbi najveći teret rata iznijeli mladi ljudi u prosječnoj dobi oko dvadeset godina, zaključili su – ako Rusi napadnu, mlade ljude mora se imati za sebe, zbog obrane države. I zato, što god si u to doba zatražio od predstavnika vlasti, oni bi ti dragovoljno izašli ususret i zato se dogodio procvat omladinskih klubova. To je rezultiralo i time da je Indeks preimenovan u Palach, kao simbol otpora ruskoj hegemoniji – zaključio je Đekić.

Profilirajući se kao prostor političkog otpora, klub Palach postao je i prostorom demokratičnijeg umjetničkog izričaja, prostorom kohezije riječke rock scene čije je zlatno razdoblje bilo krajem sedamdesetih godina i u osamdesetima, kada je funkcionirao kao hrvatski CBGB (njujorški klub, epicentar njujorške punk i novovalne scene). Svijest o postojanju globalne rock scene pojačavala je i činjenica cirkuliranja stranih tiskovina koje su se mogle kupiti na riječkom Korzu i u Opatiji. New Musical Express bio je izvorištem svih relevantnih informacija o zbivanjima u svijetu rock glazbe, kako Velid ističe „prava Biblija informacija“ i hrana domaćem senzacionalizmu u medijima, a koji je s čuđenjem i šokom iz daljine izvještavao o londonskim klincima ekscentričnog stila i ponašanja.

Paraf je pokrenuo punk revoluciju u Jugoslaviji

U toj novovalnoj, pankerskoj poetici riječka i ljubljanska scena dijelile su jednaki entuzijazam, tvoreći jednu bratsku vezu koja je „disala zapadnije od istočnijih dijelova Jugoslavije“. Po jezičnoj liniji imalo bi više smisla da je takva veza stvorena sa Zagrebom, no hrvatska metropola bila je mahom rasadnik plesnog pop zvuka koji nije „nikako mogao progutati taj riječki punk“.

– Bila je jedna simpatična epizoda u osamdesetima, ja sam bio u Zagrebu u uredništvu Poleta, a u Ljubljanu je dolazio tada svjetski hit sastav Human League. Oni su stvarno bili apsolutni vladari svoga dijela scene, ali u pitanju je elektronički komercijalni pop pa je ljubljanska scena preko Radija Študent pozivala ljude da ne dolaze na taj koncert, jer da je to ljigava komercijala, sramota od glazbe i slično. I onda su u Poletu u Zagrebu pljuvali po blesavim ljubljanskim pankerima jer da nisu u stanju prepoznati nikakav potencijal u takvoj glazbi. Govorimo o tim poetičkim razlikama koje su dominirale u te dvije scene, a Rijeka i Ljubljana su u tom smislu zajednički disale. Mi smo odavde stalno odlazili na koncerte novih svjetskih bendova u Ljubljanu – prisjetio se Velid.

Riječke pankerske budnice s konca sedamdesetih početkom nove dekade otvorili su prostor novim, maglovitijim i depresivnijim zvučnim kulisama koje su ozloglašeni pop  proširile za mali milijun artističkih definicija, što je u konačnici utrlo put odobravanja i electro pop glamuru kao antipodu borbenosti punka. Godine 1982. Denis & Denis poput virusa u programu kompjutera zarazili su medijski prostor, no elektronički krajobrazi počeli su se oslikavati još krajem pedesetih godina, a prva takva kompozicija snimljena je 1959. na Radio Rijeci. Sklonost eksperimentu još jedna je važna sastavnica riječkog zvuka, koja je ostala u kronikama mnogo manje zastupljena od (re)aktivnog potencijala riječke scene. Novim tragom „riječkog bunta“ krenuo je, dakako, Let 3 koji je skeptike izbavio iz sumnji o svojevrsnoj disperziji glavnog rock faktora, no kako nova vremena nagovještavaju i nove promjene, tako se i političnost Leta 3 transformirala i inkarnirala u jednom prikladnijem obliku. Nastavljajući na poetičke principe Termita, Let 3 razvili su se u novom smislu, stavljajući prividnu paradoksalnost političkog i parodijskog u jedan jedinstven glazbeni spoj.

– Politika je uvijek bila u priči, rock’n’roll jest došao zahvaljujući politici i onda je logično da se upleo u same iskaze. Rani klinci koji su pjevali „ja te volim, ti me ne voliš“ nisu plasirali politički iskaz, ali kasnije je nova generacija to drugačije postavila, pjevajući o Golom otoku i slično. Rock Leta 3 živi u društvu koje je potpuno sluđeno društvo, u kojemu su društvene vrijednosti poremećene, a ono što oni rade na sceni je zrcalna slika tog društva, samo što ovo društvo često puta glumi da je bolje, demokratičnije, istinoljubivije nego što realno jest. Oni nemaju potrebe to skrivati, pokazuju tu sluđenost društva onakvog kakav jest, ja sam to nazvao „karnevalizacijom“ društva, što je termin ruskog literarnog teoretičara Bahtina –  istaknuo je Đekić.

Ženske snage obilježile su riječki pop i rock

Taj slom vrijednosti mnogi će povezati i sa slomom rock’n’rolla, čiji senzibilitet ne samo da se rapidno mijenja, nego i čija je potreba za očuvanjem lokalnog identiteta faktor koji gubi na težini. Primjer toga su brojni bendovi koji su se od svojeg matičnog jezika okrenuli k globalnoj monolitnosti engleskog, što je ujedno i odraz mijena u kulturnoj politici određene sredine. No, ne treba zatomljivati sklonosti narednih generacija, barem ne kada je u pitanju žanrovski izričaj. Iako je Rijeka kroz dekade gradila svoj pravi „riječki“ zvuk, prisutan je taj univerzalni faktor vremenske fluidnosti koji ju potiče na stalne promjene i transformacije. Svaka glazba zbori priču jedne generacije, no ono što se pokazalo kao konstanta u vremenu su ti „rani zasadi koji su buknuli, pretočivši se kasnije iz generacije u generaciju po senzibilitetu i sklonostima.“ Nekoć je, dakako, Palach imao veću ulogu kao okupljalište danas, no nisu važni cigle, zidovi, krov – važni su ljudi.

– Mladi ljudi danas mogu ići samo po kafićima i to šalje jasnu poruku – nisu nikomu potrebni ako ne donose novac. To nisu klubovi mladih ljudi, to su klubovi za mlade ljude.  Zahvaljujući gradu Rijeci koji je također malo drukčiji od ostalih gradova, Palach egzistira kao neka okamina iz socijalističkog vremena, otvoren je za mlade ljude, stvoren da oni u njemu nešto rade, sami stvaraju, za razliku od ostalih sličnih klubova u Hrvatskoj koji su mahom zatvoreni.

Čak i kad je u lošoj fazi, volim reći kako je Palach važan i takav kakav je, zato što je teren koji pruža šansu. Mladi čovjek se može premjestiti s okupljališta na okupljalište, ali stvar je u tomu da se virus Palacha već proširio gradom. Virus Palacha ide s njima – zaključio je Đekić.

Novi žanrovi na ovim područjima stvarani su u Rijeci, od folka do hip-hopa