U 24 godine izbora u Hrvatskoj, najveći hit je i dalje lupkanje Ive Josipovića drvenim udaraljkama u spotu njegovoga stranačkog pokreta

Na svakim izborima politički kandidati pokušavaju i pjesmom uvjeriti birače kako je baš njihov politički program onaj koji će donijeti prosperitet. Od prvih je izbora u Hrvatskoj tako, premda se stranke baš i nisu nabacivale hitovima prema biračima. Čak ni Socijaldemokratska partija nije iskoristila činjenicu da njihov član Vice Vukov izlazi na izbore 1990. oboružan vlastitom rehabilitacijom i izvanvremenskom skladbom u izvođačkom portfelju – “Tvoja zemlja”. No to ne bi bilo ni primjereno s obzirom na to da je riječ o pjesmi koja je obilježila Hrvatsko proljeće i romantičarskom osvitu hrvatske države nitko je po stranačkoj liniji nije niti znao, niti namjeravao svojatati.

Pjesma je tada bila percipirana u drukčijem kontekstu – samo dan prije drugog kruga prvih višestranačkih izbora organiziran je jedini Eurosong na ovim prostorima, u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Pobijedio je toga 5. svibnja 1990. Toto Cutugno s pjesmom “Insieme: 1992”, posvećenoj ujedinjenoj Europi, a gledateljima se ipak najviše urezao hit Tatjane Matejaš Tajči “Hajde da ludujemo”; naslov te pjesme mogao se u kuloarima čuti kao opis višestranačkih izbora. U tom su se  razdoblju iz ropotarnice povijesti vadile pjesme koje se nisu smjele javno pjevati, od “Ustani, bane” do “Vile Velebita”.

S druge strane, ondje su se lopatom bacale pjesme koje su bile dio identiteta jugoslavenskih naroda i narodnosti. Kako u Jugoslaviji nije bilo izbora jer je sve bilo dogovoreno po republičkom ključu, a funkcionirala je samo jedna stranka – Savez komunista Jugoslavije – te nije bilo potrebno ni smišljati pjesme za izbore. No pjesama o drugu Titu kao neprikosnovenu lideru bilo je u izobilju, od samoniklih u narodu do onih primijenjenih, koje su izvodili renomirani izvođači. Zanimljivo je kako se ta ideologija kulta ličnosti jednostavno prelila u novu državu, ali nijedan državni lider u 34 godine nije dobio pjesmu koja bi veličala njegov rad i djelo. Mogu zamisliti kako bi se prošlostoljetna poetika uklopila u aktualne političke lidere: “Druže Plenki, ljubičice bijela, tebe voli domovina cijela” ili “Zoki je lider, Zoki je genije, Zoki je komandant naše armije”. Da ne govorimo o tome koliko bi se biračko tijelo moglo kleti putem pjesme u stranačke ideale. Doduše, Niko Bete snimio je pjesme “Ustani, Franjo” (prepjev skladbe “Ustani, bane”) i “Gojko Šušak vitez je Hrvata”, ali pjesme se nekako nisu ulovile ni u narodu ni u stranci.

Političke pjesme koje se koriste u kampanjama, dakako, imaju široku primjenu u svijetu, korištene su stotinama godina kako bi se ojačao imidž političara koji se natječu za položaj. Ne samo da je to način na koji političari promiču ideale oko kojih su usredotočene njihove kampanje, to je također način na koji političari sebe žele prikazati u boljem svjetlu tako da dođu do što većeg odjeka u javnosti.

S vremenom su se pjesme za kampanje razvile od originalnih jingleova skladanih posebno za kandidata do upotrebe hitova popularne glazbe koju su političari usvojili kao metaforu za sveobuhvatnu temu svoje kampanje.

Od devedesetih naovamo političke stranke koristile su izvođače popularne glazbe kako bi se dodvorile biračima. Uglavnom bi ih angažirali za svoje skupove, a ponekad bi platili neku poznatu pjesmu kako bi povezali svoj stranački program s tekstom ili emocijom pjesme. Stranka demokratskih promjena tako očito cilja na urbanu populaciju starijeg uzrasta, pa se onda koristila pjesme u rasponu od evergreena Majki “Vrijeme je da se krene” do aktualnih “Rijekâ pravde” grupe Film.

Indikativno je da je i na tradicionalnome sletu u povodu sjećanja na druga Tita 1986. napravljena koreografija za potonju pjesmu. Ona je uvodna skladba za album Filma Signali u noći i nije socijalno angažirana, nego ljubavna. Imam utisak da je Jura Stublić nije ni htio nanovo snimiti kao dobar dio svoga repertoara, što zbog osobnog zadovoljstva snimkom, što zbog njezinoga mršavog dometa do publike. Sve dosad, pa će vjerojatno ta skladba ponovo ući na setlistu koncerata Jure Stublića i Filma.

HDZ ove godine nema službenu pjesmu, a dolazak Andreja Plenkovića na velike stranačke skupove praćen je hitom “Eye of the Tiger” skupine Survivor, korištene u filmu Rocky III, nakon što su članovi grupe Queen odbili ustupiti pjesmu “Another One Bites the Dust”. Premijer Plenković tako već gotovo deset godina pokušava i s ovom pjesmom raširiti pobjednički mentalitet, jedino što to baš ne odgovara profilu stranke koja se titulira kao svehrvatska. Ove godine tako nema uradaka glavnog HDZ-ova skladatelja Dražena Žanka, pa se uz vladajuću stranku u Hrvatskoj najčešće vezuje ovaj glazbeni trolist: “HDZ zna” Jacquesa Houdeka, “Kad je bilo najteže, rodio se HDZ” Mladena Grdovića i “Himna mladeži HDZ-a”, koju izvodi upravo Dražen Žanko. Bude li drugog kruga izbora, možda će Hrvatska demokratska zajednica ipak primijeniti svoja načela i biračima ponuditi pjesmu hrvatskog izvođača na hrvatskom jeziku.

Zapravo je začuđujuće da najveća hrvatska stranka ovoga puta nije u promidžbi koristila popularnu glazbu, s obzirom na to pop glazba može funkcionirati kao važno spremište za kolektivno pamćenje. Na površinskoj razini, pjesme kampanje povezuju sliku istaknutog kandidata sa srećom, optimizmom za svijetlu budućnost i napredak prema boljem sutra. Dakako, ako je pjesma dobro odabrana. Jer, bitan je zvuk pjesama. Ponavljanje linije ili refrena koji se lako pamti osigurava veću prisutnost u svijesti publike nego dekodiranje tekstova iskazanih u stihovima.

U tom smislu korištenje četrdeset godina stare pjesme grupe Film ima veći efekt (osobito na radijskim reklamama), nego, na primjer, novoskladane pjesme za Most i Možemo. Most je predstavio skladbu “Na tvojoj strani”, koju pjeva kantautor Sandro Bastiančić, i to je jedna od rijetkih pjesama koju on nije napisao. No puno veću pozornost u toj skladbi pokupio je Nikola Grmoja s rap dionicom. On je tako zamijenio uloge s pjevačima koji su postali političari (Miroslav Škoro, Davor Dretar, Vice Vukov, Krunoslav Slabinac, a možda uskoro vidimo i Alku Vuicu i Stjepana Jimmyja Stanića). Tako je dao pozitivan primjer i drugim političarima za skupljanje bodova uoči izbora. Ipak, nabrajanje onoga s čime se stranka ne slaže u pjesmi ne polučuje baš neki efekt.

Stranka Možemo! ozbiljno je shvatila posao stvaranja pjesme za izbore, no s neozbiljnim rezultatom. Glazbu i tekstu pjesme napisao je Mile Kekin, a pjesmu je otpjevala jazz pjevačica Maja Rivić. Pjesma je prikladna za dječje vrtiće, podsjeća me malo na onu “Kad si sretan”, jedino bi tekstualno ovdje više odgovaralo ime “Kad si nesretan”.

Domovinski pokret i njihove suradničke stranke također se nisu okoristile pjesmom kao oružjem, premda je njihov zastupnik Davor Dretar Drele, koji je nastupom na Megadance Partyju efektno podsjetio na svoj projekt Dreletronic. S obzirom na to da njihov negdašnji lider Miroslav Škoro nije s njima, možda bi angažiranje nekoga od izvođača s desnim stavovima kao što je Tram 11 pridonijelo zadovoljstvu njihovih birača.

Sigurno je da se novoskladane izborne pjesme neće baš pamtiti niti će biti zapažene izvan konteksta izbora, bez obzira na njihovu kvalitetu, kao što je to slučaj bio sa skladbom “Sretni ljudi” Mile Kekina. Pa ipak, jedan je hit ostao upamćen do danas, iako nije pripomogao Progresivnom savezu Ive Josipovića Naprijed Hrvatska – njegovo tupkanje drvenim udaraljkama jedan je od najraširenijih memeova u Hrvatskoj.