Unatoč zidu šutnje, pokušajima zabrana ili javnim zgražanjem, u Hrvatskoj su cajke sve popularnije. Cajka (pjesma, izvođačica ili slušateljica) iz undergrounda sve više ulazi u mainstream, od medija do koncerata

Zastrašujuće mitsko biće koje neprestano prijeti svim Hrvatima tako da mu se odupiru gdje god mogu, nastojeći zaštititi nejač od njegova pogubnog utjecaja zove se cajka. Cajka je srpskih korijena i svojim primitivnim tekstovima i iskonskim, rudimentarnim ritmovima lako može zatrovati svakoga tko ne pazi, pogotovo ako popije litricu više. Cajka je prije svega antihrvatska, onda je antiglazbena, a na kraju je protuprirodna za naše austrougarsko, non-balkansko, mediteransko, europskounijsko geokulturno okruženje.

Nema majci, da nekoj cajci bude otvoren ulaz na hrvatsku radijsku postaju.

Prvo, nema hrvatskih cajki; drugo, ako i ima, onda ima nešto srpsko u sebi – a ni Srbi ne smiju u medije; i treće, da je takva glazba i najpopularnija, cajke nemaju što tražiti u hrvatskome definiranom mitteleuropskom pop-rock rafinmanu.

Sve su ovo, dakako, sasvim neutemeljene, ali popularne i društvenomrežno prihvaćene predrasude i stereotipije.

Cajke su uvijek zahvalna tema za specijalizirane medije

Cajka danas ima multiplicirano značenje, odnosi se na pjesmu koja u hrvatskoj percepciji varira od izvorne narodne glazbe s područja Srbije i Bosne i Hercegovine do trapa, no najviše se odnosi na sve oblike turbo folka. Također, pod tim imenom podrazumijevamo izvođačicu te glazbe, ali i slušateljicu. Naziv ‘cajka’ vuče podrijetlo iz Vojvodine, inicijalno kao kraće ime za Jelisavetu ili Stanislavu, a označava ženski spolni organ na isti način kao što je Đoka kraće ime od Đorđe, a njime se tepa muškome spolnom organu. Naziv ‘cajka’ ušao je u narodni izričaj, u vojvođanske bećarske pjesme, pa je osobito popularan bećarac u šezdesetima bio “Cajka iz Novog Sada”. Izvedbom te pjesme istakla je Svetlana Miljuš i automatski zaradila nadimak Cajka.

Svetlana Miljuš Cajka objavila je nekoliko EP-ja i albuma s pjesmama znakovitih naziva “Klik-klak”, “Zumba Zum” ili “Keceljice od cice“. U epizodnim ulogama nastupala je u nekim srpskim serijama početkom sedamdesetih, a kako su gledatelji tada imali na raspolaganju samo jedan (1) TV program u zemlji od 22 milijuna ljudi, jasno je kako je njezin nadimak brzo postao sinonim za prpošnu pjesmu prikrivenoga lascivnog značenja s prigodnim zavijanjem. Tijekom godina zaboravilo se na Svetlanu Miljuš, no omot njezina singla “Klik-klak” neočekivano je završio na profilu Slasha iz Guns N’ Rosesa koji se prilično zabavio izgledom ‘estradne umetnice’.

Singl koji je oduševio Slasha

Odnos prema cajkama danas je u hrvatskom društvu i među hrvatskim slušateljima trojak. S jedne strane su proskribirane, benchmark su za glazbeni kič i neukus, nepoželjne su u svim jedinicama društva, od obitelji do države. S druge strane prihvaćene su i potrebne. Velikom dijelu mlađe generacije to je soundtrack odrastanja, upravo zbog prijašnjeg razloga: riječ je o glazbi koju mrze njihovi roditelji! Nekad se taj otpor prema roditeljima manifestirao u čim kompleksnijoj glazbi, sada je to svedeno na primalni krik. Cajke se uredno puštaju u klubovima, postoje specijalizirane radijske stanice, a na TV platformama cajke se mogu jednostavno pogledati kao i nogometne utakmice. Jazz i klasika gotovo nikako. Štoviše, cajke su u posljednjih par godina dobrodošle na portale i novine pogotovo naprave li veliku glupost, imaju velike grudi i prati ih velik broj followera.

No, najzanimljivija je treća struja, ona koja će javno govoriti protiv takve glazbe, zbog nacionalnih, stranačkih, državnih, stručnih ili nekih drugih razloga, ali će privatno uživati u cajkama. Zanimljivo, razmjerno rijetko će zahtijevati da cajke ne nastupaju negdje ili da se ne čuje takva glazba. Tu i tamo netko će rogoboriti da Miroslav Ilić ne smije nastupati jer je navodno prije nekoliko godina veličao četničkog vojvodu na nekom koncertu. Zanimljivo, 1987. , prema pisanju Slobodne Dalmacije, tom istom Miroslavu Iliću je Tonči Huljić htio napisati pjesmu za Splitski festival, ali je uslijedila pobuna drugih izvođača koji nisu željeli interpreta narodne glazbe na festivalu. Zdenko Runjić je Lepoj Breni ponudio za Splitski festival pjesmu “Adio Bella”. No, kad je čula demo-snimku na kojoj pjeva Oliver, rekla je da nije dorasla takvoj izvedbi i zahvalila se. Pjesmu je kasnije otpjevala Jasna Zlokić.

Osim ultimativnih zahtjeva za zabranom koncerata, bilo je i drugih treniranja strogoće nad glazbenim izričajima podrijetlom s istoka. Gradske vlasti u Đurđevcu tijekom ovogodišnje Picokijade zabranile su  izvođenje cajki (zašto ne i drugim danima?), odnosno, „u ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba“. Tko određuje što je primjereno i nisu li cajke, zapravo, zabavna glazba?

Više se diže panika da se zabrani nastup Bajage i drugih rock izvođača jer je netko iz neprovjerenih izvora načuo da je taj Bajaga nekad negdje prije trideset godina nešto rekao u korist četnika ili nije osudio zločin. Podsjetimo da smo upravo proslavili 27. godišnjicu završetka ratnih operacija u Hrvatskoj, da se pijetet prema žrtvama ne iskazuje zabranama izvođača iz druge države i da živimo u državi gdje cajke, odnosno, srpski turbo-folk izvođači pune arene i stadione u hrvatskim gradovima, jer publika to želi. Primjer? Na Fusion festivalu u Splitu više od 25 tisuća ljudi došlo je pogledati istaknute izvođače glazbe čije pjesme nazivamo cajkama. Ništa kontra cajki!

Cajke imaju svoju publiku koja je sve brojnija, a takva je glazba sve slušanija. Ima li boljeg dokaza od činjenice da na Billboardovih Top 25 pjesama koje se najviše slušaju u Hrvatskoj čak petnaest pjesama pripadaju zoni cajki ili trapa, a izvode ih pjevači iz Srbije te Bosne i Hercegovine. Aleksandra Prijović koja je usrid Splita pjevala na Fusionu na toj listi ima čak tri pjesme. S druge strane, hrvatskih izvođača trenutačno tu – nema! Nijednog.

Aleksandra Prijović

Cajke vjerojatno neće ući u programe mainstream radija i televizija (nisu niprije), ali žive u aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji s hrvatskim glazbenim eko-sustavom. Pritom tu nacionalni parametri nisu ni bitni. Repertoar Siniše Vuce prisutan je na gotovo svakoj svadbi u Hrvatskoj, on nastupa gotovo svakodnevno, a ipak – mediji su za njega zainteresirani tek kad se kandidira za gradonačelnika ili predsjednika, kad se fotografira sa suprugom na stadionu ili kad napravi kakav prigodni skandal. Njegova glazba kao da ne postoji. Isti je slučaj i s drugim izvođačima folkoholne glazbe koji popularnost stječu gotovo isključivo uživo i nas YouTubeu.

Pop, rock i jazz glazba koja dolazi s područja u kome su cajke ukorijenjene – iz Srbije – vrlo je rijetko na programima mainstream medija, no može se čuti pokoja pjesma Đorđa Balaševića, tu i tamo Bajaga, možda kakvi zalutali Idoli. No, kako vinili tih izvođača uredno dolaze u naše dućane, štoviše, Croatia Records postavlja se povremeno kao suizdavač (Artan Lili, Zemlja gruva, Bajaga…), medijska tišina tu i ne šteti puno. Glazba ionako dolazi iz podruma i s krova, streaming je kralj. Tako su i povici zalutali iz prohujalih ratnih vihora sve rjeđi i nemaju smisla.

Peti album Riblje čorbe reizdan je na vinilu

Pa ipak, dosad je postojala nenapisana granica koja se donedavno nije prelazila. Zbog pročetničkih izjava Bore Đorđevića, Riblja čorba je band non grata u Hrvatskoj. I kad su već svi prihvatili da je to tako, na tržištu se pojavilo vinilno reizdanje petoga studijskog albuma Riblje čorbe, Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju. Remasteriran u Abbey Road studiju na high-speed vrpci i rezan u pola brzine (tek treći album tako procesuiran, nakon prvijenca Timea i Modre rijeke Indexa), taj album na neki način predstavlja konačno otvaranje granica između hrvatske i srpske glazbene scene. Nema veze što je tim albumom počeo kreativni autorski pad Bore Đorđevića (istodobno je počeo i strelovit autorski rast gitarista Čorbe Momčila Bajagića Bajage koji se izborio da na albumu bude evergreen “Kad hodaš”, s obzirom na to da ga je prije odbio Zdravko Čolić), album danas ima mnogo veću važnost nego tada. Manje je bitno da je to jedini album Čorbe za Jugoton i posljednji album u kojemu je Bajaga svirao u bendu: bitno je da je objavljivanje albuma prošlo bez gnjevnih protesta.

Znači li to da smo kao društvo dosegnuli određeni stupanj zrelosti? Možda, a možda je letvica postavljena ipak još više: na eventualnom koncertu Riblje čorbe u Hrvatskoj.