Glazbenici koji sviraju u više bendova

Glazbena scena u Hrvatskoj, iako bogata talentiranim i kreativnim ljudima, prije svega upornim i dosljednim, nosi sa sobom niz specifičnih izazova koji oblikuju život glazbenika.

Svirati u jednom bendu već može biti izazov sam po sebi, a kamoli ako glazbenici djeluju u više projekata istovremeno, balansirajući pritom između različitih uloga, stilova i rasporeda. Upravo nam oni pričaju o radostima i izazovima takvog izbora.

Poslala sam ista pitanja različitim glazbenicima. Svi su oni iskusni i vrlo aktivni, a ono što su podijelili sa mnom bilo je jednako raznoliko koliko i njihove karijere. U ovom sam tekstu pokušala sažeti njihove poglede i prikazati kako iza odluke da sudjeluješ u više sastava ne stoji samo želja za svirkom već čitav splet osobnih, kreativnih i praktičnih razloga.

Njihove priče otkrivaju koliko je važno ostati vjeran vlastitom glazbenom izričaju, ali i kako se prilagođavaju potrebama različitih projekata dok pronalaze ravnotežu između umjetničkog poziva i stvarnosti svakodnevnog života.

Sugovornici

Tomislav Mihaljević danas je aktivan u dva glavna benda – kao stalni član pratećeg sastava Tonyja Cetinskog i Matije Cveka. Uz to, kada ostale obveze to dopuštaju, predano surađuje sa zborom Izvor, gospel sastavom The Messengers te sa sestrama Palić. Uglavnom svira klavijature i pjeva, ali i aranžira.

S druge strane, Nikola Babić bubnjar je u bendovima Kawasaki 3P i Plastic Knives te u pratećem sastavu Dine Petrića. Tijekom svoje dosadašnje karijere svirao je u najrazličitijim glazbenim sastavima, od underground punk do komercijalnih projekata, čime je stekao bogato iskustvo.

Bobo Grujičić također je bubnjar koji paralelno svira u više bendova – Kojoti, Turisti i Paraf samo su neki od njih. Kako bi održao kontinuitet svirki čak i u trenutcima kad nema nastupa, redovito se sastaje i s hobi bendom koji svira nedjeljom navečer, isključivo za vlastiti gušt.

Mario Rašić primjer je glazbenika koji balansira između uloga basista, aranžera i producenta. Član je Majki Gorana Bareta, ali također ima ključnu ulogu u Balkan Zoou. Suradnja s Amirom Medunjanin samo potvrđuje njegovu žanrovsku fleksibilnost.

Toni Tkalec ima nevjerojatno širok raspon angažmana – gitarist je u Pavelu i bendovima Natali Dizdar i Mateja Miloševa, producent je i (su)autor Miriiam i Tine Kresnik. Osim toga, aktualni su mu i autorski projekti Jam Ritual i Vešmašina, dok s druge strane svira i u D ELVIS tribute bendu s Mariom Kovačem.

Toni Starešinić jedan je od onih glazbenika koji neprestano balansiraju između više projekata. Lider je sastava Chui, ali i svog solo projekta Survival kit. Aktivno sudjeluje u Mangrooveu sa svojom suprugom Željkom Veverec, koju prati i u njenom solo projektu Je Veux. Ista ekipa svira i obrade kao Željka At Ease Quartet, a ponekad su i poluinstrumentalni sastav Super Funk Session, no kad nastupa samo s bubnjarom Đurom Dobranićem, tada su Tony & Guy instrumentalni duo. Aktualan je i sastav Zmaj Orko Star, a već je godinama zapažen i kao klavijaturist u pratećem bendu Josipe Lisac.

Ivan Pešut studijski je gitarist i producent, a na pozornici ga možemo vidjeti uz Marka Tolju, Severinu, Niku Turković te u raznim orkestrima na televiziji (Porin, Zagrebački festival…). Također, ima vlastiti kvintet te projekte kao što je An Evening with Eric Clapton’s Songs.

Na kraju, Josip Radić spaja autorski rad s izvođačkom karijerom. Valentino Bošković stvorio je svojevrsni glazbeni pokret, a nastavio se autorski izražavati kroz bendove Kensington Lima i Izgubljeni vikend. Svira bas gitaru i pjeva u Buđenju, Beatles Revival Bandu i Pavelu. Uz sve to, surađuje s brojnim izvođačima, čime održava svoju sveprisutnu poziciju.

Gušt, potreba ili nešto treće?

Sviranje u više bendova često nije samo logistička odluka, već i duboko ukorijenjena motivacija koja proizlazi iz ljubavi prema glazbi. Iako se motivi razlikuju među glazbenicima, zajednička nit koja povezuje njihove odgovore jest strast prema glazbenom stvaralaštvu, koja im omogućuje da istraže različite žanrove, surađuju s različitim glazbenicima i ne zapadaju u rutinu.

Za Babića je motivacija prije svega u različitim glazbenim pravcima koje može svirati, ali i u dobroj ekipi. „Mogu i volim svirati različite vrste glazbe, ali možda je još važnija ekipa“, ističe. Ipak, priznaje da je za njega važan i financijski faktor. „Ako ne možeš živjeti od jednog projekta, moraš svirati u više njih“, naglašava Nikola.

Sličan pogled dijeli i Rašić, koji svoju motivaciju vidi kao kombinaciju gušta, potrebe i profesije. „Nikada ne gledam glazbu kroz žanrove niti ju trpam u ladice.“ Za njega, baš zbog te multižanrovske funkcije, glazba je i hobi i profesija, a ta ga sloboda ispunjava u svim njegovim angažmanima.

Mario Rašić / Foto: Filip Kovačević

Tako razmišlja i Pešut: „Od samih početaka bavio sam se studijskim snimanjem pa je raznovrsnost dio tog posla. Nakon toga je čudno svirati samo jedan žanr ili isti repertoar godinama. Takve promjene, a pogotovo jednokratni projekti, održavaju kondiciju i dobri su da ne budeš predugo na autopilotu.“

Iako su Tkalec i Radić spomenuli praktične aspekte svojih glazbenih karijera, poput potrebe za dodatnim angažmanom, njihova motivacija također dolazi iz ljubavi prema glazbi. Toni ističe da je još od tinejdžerskih dana volio svirati: „Kad su se pojavile prilike, rijetko sam odbio“, kaže on, dodajući da mu novac omogućuje da si priušti novu glazbenu opremu koja mu vjerojatno ne treba. Za njega, uspjeh je biti dio različitih projekata i uživati u procesu, a šali se kako je kolektivna večera najbolja priprema za svirku: „Čim bolja kužina, to bolja svirka!“ Njegov subornik iz benda, Josip Radić, priznaje da sviranje u više bendova za njega nije samo potreba, već i privilegija. „Volim svirati i ne znam reći ne“, smije se Josip, koji je napustio posao od 8 do 16 kako bi se posvetio glazbi. Za njega, to nije bio samo način života već i prilika za kreativnu slobodu.

Grujičić priznaje da mu je teško točno odrediti što ga danas pokreće, ali sviranje je za njega postalo prirodan dio života, „stara navika koja teško izumire“, kako sam kaže. U bend Kojoti ušao je još sredinom devedesetih, gotovo slučajno, ali ta slučajnost traje do danas. Turiste je stvarao s ostalim članovima, dok sviranje s legendarnim Parafom doživljava kao veliku čast.

Na kraju, Mihaljević naglašava da su za njega različiti angažmani uvijek bili osobna preferencija i gušt. „Uvijek sam volio multitaskati, svirati u raznim sastavima“, kaže Tomislav, no za njega je djelovanje u različitim sastavima više išlo u smjeru kreativnog istraživanje nego potrebe: „Puno mojih kolega ima jedan bend za svirku na svadbama i tijekom godine odsviraju 70-ak svadbi te nemaju problema s egzistencijom. Vjerojatno im tako najviše odgovara. Probao sam i to, no mene je jednostavno puno više vuklo ovo prvo.“

Različite uloge i iskustva u bendovima

Sviranje u više bendova donosi im prilično slične, ali i poneke različite izazove, a jedno od ključnih pitanja jest – kako se razlikuju uloge glazbenika u svim tim različitim sastavima? Za mnoge, ove razlike nisu samo glazbeno-tehničke, već i organizacijske i društvene.

Jedan od najčešćih odgovora koji se ponavlja među glazbenicima jest da je u bendovima u kojima su lideri ili autori, poput vlastitih projekata, njihova uloge puno slobodnija i fleksibilnija. „Moji autorski bendovi moja su igrališta, tu mogu sam određivati pravila“, kaže Radić, koji dodaje kako mu je ta sloboda omogućila veće kreativno zaigravanje, dok je u drugim bendovima, u kojima je samo izvođač, potrebno više poštovati ustaljene norme i dinamiku benda. Nakon skoro dvadeset godina iskustva sviranja i putovanja, naučio je kako je najvažnije pravilo bivanja u bendu: ne budi seronja! „Koliko god bio dobar na svom instrumentu, za dugoročnu i održivu karijeru važnije je da si dobar u kombiju. Kad su basista Guya Pratta pitali koja je tajna njegove dugogodišnje uspješne suradnje s izvođačima poput Pink Floyda, Madonne, Bryana Ferryja i Roberta Palmera, odgovorio je: ‘I give good bus.’“

Josip Radić / Foto: Benjamin Strike

S druge strane, Starešinić spominje kako je uloga glazbenika u bendu Josipe Lisac uglavnom svedena na pratećeg glazbenika, koaranžera i povremenog autora glazbe, dok u drugim projektima zalazi i u organizacijski dio, ali i onaj gdje su glazbenici često i Katica za sve: „Najčešće sam i šofer i psiholog. Često sam i medijsko lice sastava.“

Za Nikolu Babića razlika između sviranja za nekog i sviranja u vlastitom bendu često se svodi na balansiranje između praćenja postojećih aranžmana i unosa vlastite kreativnosti: „Možeš preuzeti postojeći aranžman, ali uvijek nastojim dodati svoj pečat.“ Iako su uloge glazbenika u različitim bendovima često određene specifičnostima tih projekata, postoji i konstantan faktor – osobni pristup. Mario Rašić ovdje je vrlo jasan: „Ne mijenjam ni svoj pristup muzici ni ljudima. U svakom od žanrova i bendova pronađem sebe.“ S druge strane, Mihaljević smatra kako su ga neke uloge gurnule izvan zone komfora i, ako se glazbenik povremeno nađe u takvom okruženju, benefiti mogu biti veliki.

Bobo Grujičić rezimira svoje iskustvo ovako: „Na pola prstiju jedne ruke mogu nabrojati negativna iskustva, a uloga je uglavnom ista – najglasniji sam i najviše pričam!“ Ovaj šaljivi, ali iskreni komentar ističe kako su pozitivni odnosi među glazbenicima ključni, a uloge često ostaju prepoznatljive i konzistentne, bez obzira na bend.

Kreativna sloboda i logističke akrobacije

Sviranje u više bendova svakako donosi niz prednosti i izazova. Svi su zaključili da je ključna prednost upravo žanrovska raznolikost. Kroz njihove odgovore još su se protezali i kreativna sloboda, glazbeni rast, veća izloženost različitim glazbenim žanrovima, više svirki, kao i prilika za osobni razvoj kroz različite suradnje.

Međutim, izazovi kao što su preklapanje datuma nastupa i organizacijski problemi, a onda i njihovo rješavanje, od presudne je važnosti za svakog glazbenika koji se odlučuje na ovakvu praksu. Većina glazbenika tvrdi da su dobre organizacijske vještine i fleksibilnost ključne za uspješno balansiranje tih obveza. Kako bi izbjegli kaos, mnogi se oslanjaju na dogovore sa svojim bendovima i jasno definirane prioritete.

Babić smatra da stalni angažmani omogućuju neprestano učenje i glazbeni rast, jer ono što naučiš u jednom bendu možeš primijeniti u drugom, a slično mišljenje ima i Rašić, koji ističe kako različiti stilovi i muzički karakteri u bendovima doprinose njegovom glazbenom iskustvu.

Tkalec ističe da je organizacija ključ u svakodnevnom životu glazbenika, jer se datumi svirki mogu lako preklapati, a Radić napominje kako su ponekad rasporedi toliko ispunjeni da nastaju situacije u kojima mora putovati s jednog kraja države na drugi, dok traži zamjene i načine kako da uskladi sve obveze.

Starešinić priznaje da bi bez Google kalendara bio totalno pogubljen, ali i da je izazov kada se u kratkom razdoblju izmijeni više različitih repertoara, „tada je ponekad teško skakati s jednog na drugi i koncentrirati se na pravi način“.

Ivan Pešut / Foto: Mislav Žabarović

Pešut je skrenuo pozornost i na dinamiku svakog sastava, gdje ljudi imaju svoj način funkcioniranja i reakciju na raspored, od samog početka putovanja, do planiranja ručka i ponašanja iza pozornice. Na kraju, Mihaljević ukazuje i na dinamiku bookiranja nastupa, kada je usklađivanje rasporeda posebno izazovno u periodima kad je broj nastupa veći, kao što su ljeto ili prosinac, a tada si, nadovezuje se Babić, presviran i često ti nedostaje odmora od svega.

Uskladimo toplomjere, pardon, datume: kolegijalnost i preklapanje angažmana

„Ako se datumi preklapaju, nepisano je pravilo da se svira svirka koja je prva dogovorena“, objašnjava Tkalec, a to potvrđuje i Starešinić. Međutim, s obzirom na činjenicu da često postoje situacije u kojima se datumi ne mogu pomaknuti, session glazbenici poput Pešuta obično predlože kolege koji ih mogu zamijeniti: „Nije prevelik taj pool ljudi i potencijalnih svirača tako da se brzo nađe rješenje.“ Preklapanje obveza u bendovima nije ništa novo, ali veći izazov predstavlja stav i razumijevanje glavnih izvođača i menadžmenta, koji moraju balansirati logističke izazove kad dođe do preklapanja termina. Babić kaže da moraš svirati u kompatibilnim bendovima, kad jedan svira više, drugi manje, ali Mihaljević to opovrgava: „Ako se baš poklope Tony i Matija na isti dan, onda pokušam razlučiti gdje je važnije da se pojavim taj dan. Primjerice, ako Matija ima koncert u Domu sportova, a Tony svirku na manjem eventu, razumnije je da Tonyja zamolim da mu pošaljem zamjenu. I obratno. Moram priznati i da imam dosta sreće što obojica pokazuju veliko razumijevanje u ovakvim situacijama pa sve uspješno funkcionira već četiri godine.“

Kad se svira u više bendova, reakcije drugih članova mogu biti zanimljive, ponekad i pomalo kontroverzne. Iako neki smatraju da je to prirodan dio scene, drugima može biti izazovno nositi se s činjenicom da neki članovi benda imaju i druge projekte. Nikola Babić to vidi kao nešto zabavno, uvijek to predstavlja u šali, pa reakcije uglavnom budu u tom tonu. Naravno, zna biti i skepticizma, ali to je, kako kaže, jednostavno dio igre. S druge strane, Mario Rašić ima potpunu podršku svojih kolega. Toni Starešinić ističe da je takav način rada u alternativnim krugovima zapravo očekivan – svi su u više projekata pa nema mjesta iznenađenjima.

Toni Starešinić / Foto: Tomislav Sporiš

Dakle, određivanje prioriteta znači također upoznati svoje kolege sa situacijom i jasno komunicirati s njima o rasporedima, dok ključ uspjeha definitivno leži u dogovoru i povjerenju. Na kraju, svaka situacija zahtijeva prilagodbu i dobru volju svih uključenih.

Što jedni imaju, a drugi ne?

Svi bendovi imaju nešto specifično što hrani njihove glazbenike, bila to kreativa, neki poseban osjećaj pripadnosti ili posebno glazbeno iskustvo. Iako je teško usporediti različite projekte, mnogi glazbenici ističu da su u određenim bendovima doživjeli posebne trenutke koje drugi nisu mogli pružiti.

Nikola Babić, primjerice, naglašava koliko uživa u kontrastima svojih projekata: „Ako sviraš velike svirke s proslavljenim izvođačem, to ne možeš uspoređivati sa svojim malim nekomercijalnim projektom koji vučeš godinama.“ Mario Rašić pak ne pravi razlike među svojim bendovima. Za njega, sva tri benda koja trenutačno vodi ili u kojima svira nude jednaku količinu zadovoljstva. S njim se slaže i Tkalec, ali priznaje da najviše uživa u punim dvoranama i trenutku kada publika preuzima kontrolu i pjeva s bendom, a takve stvari doživljava kad je na pozornici s Pavelom i Natali Dizdar.

Nikola Babić / Foto: FB

„Svaki bend nudi svoje emotivne drame i fešte“, objašnjava Starešinić.

Za Ivana Pešuta je, ipak, najposebnije svirati u svom bendu jer tu „kroji priču po svojim vizijama“. Tako razmišlja i Radić, kojemu su autorski bendovi najdraži: „Imao sam sreću da sam prošao, uvjetno rečeno, sve etape sviranja: od malih mjesta i nastupa u najneuglednijim rupama ispred par pijanaca pa sve do nedavnog gostovanja Neni Belanu i Fiumensima u rasprodanoj Areni. No, što sam stariji, sve mi je draže zatvaranje u studio od odlaska na gažu“, kaže Radić, otkrivajući da je za njega kreativna sloboda u autorskom stvaranju sada važnija od nastupa na velikim koncertima: „Uvijek je lijepo svirati uživo, to se s malo čim može mjeriti, ali koncerti su jedna priča, a naporna putovanja, probe i neuredan san sasvim druga priča.“

Na sceni i izvan nje

Neki su izazovi univerzalni za sve umjetničke profesije – nestabilna financijska slika, manjak radnih prava, stalna potreba za samoorganizacijom, a neki su vrlo konkretni i osobni. Nikola Babić otvoreno priznaje kako mu je najveći izazov zapravo biološki ritam – s preko stotinu nastupa godišnje, njegov organizam sve teže prati noćni život. „Sit sam zabave“, ironičan je, ali nije teško iščitati umor koji se nakupio s vremenom, posebno zato što previše zapostavlja privatni život. Na njega se nadovezuje Radić koji također ističe važnost fizičkog zdravlja, pogotovo nakon što ga je bolest nakratko udaljila s pozornice. „Tijelo teže prašta na pragu četrdesete, nego u ranim dvadesetima“, kaže. Dva otkazana nastupa nisu značila samo dvostruki stres, već i dvostruki gubitak prihoda – i to je realnost mnogih freelancera u glazbi. I dok višestruki angažmani mogu donijeti određenu financijsku stabilnost, ona je uvijek relativna. Također, postoji i potreba za uspješnijim balansom obiteljskog i poslovnog života, no Radić napominje kako je to stvar na kojoj treba svakodnevno raditi, ne samo u glazbeničkom svijetu.

Ivanu Pešutu glazba nudi fleksibilnost, ali i odgovornost: „Za prava se moraš izboriti i nikad nemaš garanciju da će ti netko čuvati leđa. Ovisiš o vlastitoj reputaciji i svaki krivi korak utječe na to što radiš. Život glazbenika ili umjetnika općenito nema radno vrijeme. Nekad radiš tri dana bez pauze, ali možeš spontano odlučiti ne raditi ništa pet dana, iako se ne sjećam da sam to ikad napravio.“

Toni Tkalec humorom ublažava svoju realnost u kojoj „što više radi, to je siromašniji“. U studiju, na probama, na pozornici – stalno je u nekom trošku, ali i stalno gura naprijed. Strah od kvara opreme mu je najveći stres. „Uvijek nosim dva pojačala!“ objašnjava, ali posve je pozitivan kad razmišlja: „Ne postoji izazov koji ne budem riješil’, to su davno donesene odluke.“

Bobo Grujičić / Foto: Julian Labrović

Grujičić podsjeća da izazova u ovom poslu ima baš kao i u mnogim drugim profesijama. „Tu su i profesionalne bolesti, pa kratak vijek trajanja karijere, a kod nas i specifičnost – veličina, odnosno manjina tržišta. Dandanas mislim da imam više noćnih kilometara za volanom nego dnevnih“, dodaje kroz smijeh, otkrivajući koliko je dinamičan i ponekad naporan život glazbenika.

Raznoliki angažmani u industriji

Nikola Babić, na primjer, nije samo bubnjar – on podučava i mlađe generacije.

Mario Rašić svoju glazbenu strast usmjerava na produkciju, skladanje i aranžiranje, čime dodatno širi svoj glazbeni opus. Za njega je glazba sveobuhvatan proces, od stvaranja do izvođenja, bez potrebe za dodatnim poslovima izvan te sfere.

Toni Tkalec / Foto: FB

Toni Tkalec planira korak dalje, uz produkciju kao svoj fokus, želi osnovati vlastitu izdavačku kuću, kako bi pomogao ne samo svojim bendovima, već i drugim glazbenicima da dođu do šire publike. Slično razmišlja i Ivan Pešut, koji osim što vodi nekoliko bendova, također se bavi produkcijom, snimanjima te miksom i masteringom, čime održava svoju kreativnost živom.

Toni Starešinić okušava se u glazbi za kazalište i televiziju, što mu donosi dodatnu širinu u glazbenom stvaralaštvu, dok Josip Radić, uz sviranje, aktivno piše.

Posebnost u ovom krugu predstavlja Bobo Grujičić, koji se, iako duboko povezan s glazbom, ipak bavi i poslom izvan glazbene industrije. „Ne bih se mogao baviti menadžmentom u glazbi. Tu bih morao ozbiljno zavući ruku u vreću kompromisa, a to mi baš i ne ide“, kaže. Već više od 20 godina radi u putničkoj agenciji My Travel, koju s ponosom naziva „agencijom s najviše bubnjarske opreme na svijetu“, što jasno pokazuje koliko mu je glazba ipak dio života, čak i kada je u pitanju posao koji nije izravno vezan za glazbenu industriju.

Što na kraju?

Život glazbenika na sceni nije nimalo jednostavan, ali u njemu leži autentična sloboda i strast prema stvaranju. Kroz sve izazove – bilo da su to iscrpljujuće turneje, financijska nesigurnost ili stalna potraga za kreativnim izrazom – glazbenici uviđaju da upravo ti momenti oblikuju njihovu glazbenu osobnost. Sviranje u više bendova te balansiranje između različitih žanrova i uloga nije samo način preživljavanja u industriji; to je način života koji im omogućuje da stalno rastu, izazivaju sebe i ostvare posebnu povezanost s glazbom i publikom. Na kraju, ovim glazbenicima svaki bend nudi nešto jedinstveno, ali svi oni dijele isti cilj: ostaju predani glazbi kroz različite forme – edukaciju, produkciju i vlastite glazbene inicijative, čime kontinuirano obogaćuju i šire scenu.

Tomislav Mihaljević / Foto: FB