Milan Manojlović Mance u tri poglavlja

Prošlo je približno devet mjeseci otkad je objavljena likovno-glazbena monografija Mance – Tajna starog hrasta i još godina više od vijesti da je Mance dobio Rock&Off-ovu nagradu za životno djelo. Onima koji o Manceu znaju malo, na te se vijesti podigla dominantna obrva, a onima koji znaju malo više, obje. Oni koji ne znaju ništa, nisu reagirali, osim ako su u toj knjizi ili nagradi slučajno prepoznali format na kojemu bi rado vidjeli svoje ime ili ime nekoga tko je njima velik i zaslužan. Kakve će tek senzacije izazvati reizdanje svih Manceovih albuma na vinilu? Saznajte ove zime ili idućeg proljeća

Četrdeseti u nizu, za one koji broje, Milan Manojlović Mance, rođen je na prvi dan proljeća 1958. godine u Karlovcu, a  od kraja šezdesetih šeta, pjeva, pleše, prebire i riše (u) Zagrebu.

Njegov spor ali neuhvatljiv život obilježen je pecanjem nevidljivih nježnosti i odsustvom težnje za uspjehom. Ilustracija je to Bebićevog aforizma „velik i nevin se postaje“, a javorova grana ne želi odati tajnu – kako. Stoga ćemo je, oslanjajući se na spomenutu monografiju, sami pokušati odgonetnuti.

Mance nikad ne bi bio predmet u kupaonici. On je kofera dva u predsoblju, a miriše na krokodilski papar. Da je zgrada, bio bi Staklena kuća Philipa Johnsona.

Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Mance je začetnik zagrebačke alternativne kantautorske scene. Mnogi ga smatraju karikom koja spaja zagrebačku školu šansone s relativnom mladim valom kantautor(ic)a. Pritom njegovo kantautorstvo proizlazi iz improvizacije i automatskog muziciranja te ostaje marginalno i hermetično. No njegov glazbeni put bio je običan. Od rođenja u malom gradu, oca vojnog lica i mladenačkog oduševljenja rock’n’roll pobunom preko potrage za pravim zvukom, suradnicima, sviranja u nekoliko lokalnih bendova do… da, u jednom trenutku priča ipak postaje neobična, utoliko što je krajnje obična i krhka.

Manceu su se dogodili poklonici, koncerti, izdanja, recenzije i intervjui, ali on je u glazbi ostao pješak-prolaznik. Njegovo potpuno predanje romantično slobodnoj, ali gorko usamljenoj kantautorskoj formi nikada se nije dogodilo.

„Odrastao je kao srednje dijete u tipičnoj obitelji, uz oca Simu, vojno lice, majku Jelku, domaćicu, te brata Branka i sestru Miru“, piše Mario Kovač u svom pokušaju Manceova životopisa. Djetinjstvo je proveo ganjajući lopte, lubenice i lokve na ulicama Karlovca, pecajući s ocem po rijekama i na moru, a u Zagreb je doselio kada je imao devet godina. Sklonost crtanju pokazao je vrlo rano, a zanimanje za glazbu počelo je u glavnom gradu pod utjecajem ekstrovertiranog starijeg brata. Slušao je tada bujajući progresivni rock i, od domaćih bendova, Grupu 220 i Time.

S petnaest godina osnovao je svoj prvi bend Sumrak u kojem je svirao bas. Njihov jedini nastup dogodio se na gitarijadi u Studentskom centru, između ostalih, pred Dadom Topićem iz Timea. „To mi je bilo iskustvo, ali više sam se ko jež neki prestrašio i vratio se crtežu,“ rekao je Mance na tu temu.

Njegov drugi bend, ujedno prvi koji je svirao njegove autorske, dadaističke pjesme, bila je Gospođa Nada (kasnije Piki Paus). I taj je bend pred publikom nastupio samo jednom, i to uz performans. Zatim se Mance okušao u kratkoročnom glazbenom projektu s Dunjom Koprolčec.

S četvrtim bendom povezao ga je brat. Bio je to Korowa (Milk) Bar, kasnije Karlowy Vary, jedan od prvih bendova Davora Gopca čiji je član u jednom trenutku bila i Margita Stefanović. Korowi se Mance pridružio na vokalima a s njima je napravio par autorskih stvari i odsvirao četiri koncerta.

Već tada Mance je imao reputaciju osebujnog i beskompromisnog umjetnika. „Slobodno i vrlo fluidno je razmišljao o tome što i kako stvara,“ svjedoči Tomo Johannes in der Mühlen. Bio je slobodan, ali ne i nasumičan. Ideju da pjeva automatski, da stihove izvlači iz glave u trenutku izvedbe, dala mu je curica od tri godine. No na takav ne-šablonski pristup glazbi, poznanici se slažu, utjecala je i njegova likovna crta.

Likovnu akademiju Mance je upisao 1978. godine, slučajno, kao student druge godine arhitekture. Na prijemni je, po priči, došao kao pratnja sestri Miri koja nije upala. Ondje je upoznao ruke generacije s kojima je kasnije oformio strip kolektiv ZZOT, čije je djelovanje potaknuto osnivanjem drugih, duhom sličnih kolektiva, poput Kugla glumišta.

U publikaciji o ZZOT-u, Mance je opisan kao „blag, nježan i intuitivan“. Ako je vjerovati riječima profesora Dalibora Paraća zbog tih je osobina i primljen na Akademiju. Njegova poetika od ranih je dana bila zarazna, krhka i nezatomljiva.

Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete Mance je svirao u kultnom impro sastavu Cul-de-Sac i uz to povremeno sudjelovao u performansima Kugla glumišta. Tih je godina krenuo i sa solističkim nastupima te upoznao članove benda Šumski (uključujući Kornela Šepera) kojima je kasnije više puta bio predgrupa. Kroz par godina moglo ga se čuti u KSET-u, u Klubu studenata Istre „Mate Balota“, u KSFF-u i na sličnim događajima, uglavnom u organizaciji studenata, ali ne i na kazeti.

Prva kazeta dogodila se 1996. godine, a za taj je izdavački pothvat odgovaran Šeper, tada student Filozofskog fakulteta. On je posudio svoje gitare Manceu, organizirao snimanje albuma uživo i napravio izbor pjesama za album. Prvijenac Čovjek iz Katange bio je jedan od najprodavanijih izdanja Šeperove izdavačke kućice Kekere Aquarium a Mance je bio otkriven.

Slušajući neslužbene hitove tog albuma, “Ja noćas ništa nisam jeo”, “Evelina”, “Broj 2”, “Rajka” i “Javorova grana”, brojni su studenti postali štovatelji Manceovog lika i djela. Podjednako brzo ozbiljno su ga shvatili i pojedini glazbeni kritičari. „Zadivljuje sposobnošću da s nekoliko kratkih rečenica pogodi bit stvari, a i ostavi prostor za iskliznuća improvizacije“, piše Zlatko Hunjić u fanzinu Žedno uho/Thirsty Ear u veljači 1997. napominjući da „izmišljanje tekstova na licu mjesta kod publike stvara dojam dezorijentiranosti, kao i nedoumicu treba li ga uzeti zaozbiljno ili lakonski odmahnuti rukom na još jednog ekscentrika.“

Mance je, kako piše Velimir Grgić u Nomadu 2000. godine, već po snimanju Čovjeka iz Katange bio „poput nejasno definiranog glazbenog božanstva kantautorskog (polu)svijeta grada Zagreba.“ No to pozitivno gibanje nije ga potaknulo na preusmjeravanje odnosno proširivanje umjetničkog djelovanja. I dalje nije imao svoju gitaru. I dalje je svirao na tuđima, često nenajavljeno, i djelovao po principu wu wei.

„Mance za mene predstavlja ultimativnu pop glazbu. Duhovit je i jednostavan, ima ravne harme, stihovi vam se odmah usijeku u pamćenje, a uz to je pošten i inteligentan.“ Tako je njegovu glazbu opisao Emil Tedeschi, još jedan poklonik.

Plavi bar, njegov drugi album, objavljen je 2000. godine, a uključivao je nešto novih i nešto starih pjesama snimljenih za potrebe prvog albuma. Bio je to njegov jedini album djelomično snimljen u studiju, koji se pokazao kao za njega nepoticajno okruženje. Ipak, taj je album donio pjesme “Kišni grad”, “Carinici narkomani”, “Soba bez slika” i “Kafić bez veze”, a Manceu jednog od stalnih suradnika i osobu od povjerenja, trubača Igora Pavlicu. Za “Kišni grad” snimljen je jedini Manceov spot u režiji Velimira Rodića.

Plavi bar je 2000. izašao i na kazeti i na CD-u. Naime Kapital Records, ogranak svježe osnovanog magazina za alternativnu kulturu Arkzin, tada je objavio dvostruki CD s albumima Čovjek iz Katange i Plavi bar, što su neupućeni vidjeli kao prvo diskografsko izdanje 42-godišnjeg kantautora.

Od tog izdanja Mance je redovito nastupao u Močvari (i vrlo rijetko izvan nje, a još rjeđe južno ili istočno od Zagreba). Ona je postala njegov go-to rink za borbu sa strahom od muzike. Da je nekoliko bitki dobio, svjedoči podatak da je snimanje trećeg albuma sâm potaknuo.

Tom prilikom, za Melodije sobe i predsoblja, snimljeno je više od sedamdeset pjesama, uključujući “Sve će biti dobro”, “Višnju”, “Sevha” i “Sedam dana”, a na albumu je sudjelovao veći broj muzičara nego na ranijim albumima. Pritom je u oblikovanju zvuka posebna pažnja pridana Manceovom sviranju gitare, još jednom posuđene.

„Genijalan spoj dječje nedužnosti, životne mudrosti i znakovita proročanstva.“ Tim je riječima Sven Pavlović, snimatelj i producent tog albuma, opisao ono što Mance radi. Pohvala nije manjkalo. No s druge strane svih pohvala stajao je Ilko Čulić. On je u svojoj je recenziji Melodija rekao da žali svakoga „tko kraj toliko dobre glazbe trati vrijeme na takav CD“.

Mance je u to vrijeme bio nominiran za Crnog mačka u kategoriji Rock nade te za Porina u kategoriji Najbolji album alternativne rock glazbe. Na pitanje kako se nosi s popularnošću koja mu se dogodila, Mance je Tatjani Gromači za Feral Tribune odgovorio: „Trudim se da budem i ja obožavatelj Mancea i odmah mi je sve lakše.“

Iako nikada nije otkazao već dogovoren nastup, s vremenom je postalo teško nagovoriti ga da nastup dogovori, teško kao prenijeti šit preko granice. Nakon promocije Melodija i nekoliko koncerata Mance se povukao sa scene. Kako piše Saša Rakezić/Aleksandar Zoograf u jednom od stripova u monografiji, „izabrao je da kreativnost crpe iz svoja četiri zida sklupčan u vlastitom mikrokozmosu.“

U Močvari je posljednji put nastupio na rođendanu kluba 2008. godine, a pred publikom u svibnju 2011. u atriju SC-a, otkud je sve i krenulo.

MILAN MANOJLOVIĆ MANCE U BROJEVIMA

Milan Manojlović ili Mali Mance (jer prvi Mance je bio njegov brat) je u pedeset godina bivanja na sceni iznjedrio tri dugosvirajuća albuma i jedan mali. Taj visoki čovjek predstavlja se kao svirač i crtač, što znači da je sve što je imao reći, rekao neobično dugim prstima.

„Sva tri Manceova albuma zapravo su moj izbor njegovih snimaka. Mance bi se, s izuzetkom Plavog bara, na svakom snimanju opustio pa snimio znatno više materijala,“ piše Šeper u Tajni starog hrasta. Izbor iz tog dodatnog materijala našao se na singlici koja je pratila knjigu Močvara i priča o URK-u. To je Manceovo četvrto službeno izdanje.

Kao što je više puta istaknuto, druga velika tema njegovog stvaralaštva su crteži i stripovi. Crtanje, kao demokratska, ali nedruštvena aktivnost, predstavlja njegovo najsigurnije utočište do danas. Od kraja sedamdesetih Mance je imao više od dvadesetak samostalnih izložbi i tako zadržao status slobodnog umjetnika. Kratko je radio kao nastavnik likovnog, a ilustrirao je i jednu neobjavljenu slikovnicu.

Kao zajedničke osobine svih Manceovih crteža Zoograf je izdvojio jednostavnost i minimalizam, ali i potencijal da budu dio priče. Naime, iako je može napustiti, on nikada ne odustaje od priče ili, vulgarno, strukture. Uz to u njegovim crtežima, kao i u pjesmama, uvijek ima hrabrosti i humora, čak i ako nema ljepote. Posljednja izložba Manceovih radova bila je kolektivna izložba Borbe s papirom u Galeriji Nova 2020. godine.

Kao član kolektiva ZZOT Mance se okušao i u animiranom filmu. T’ai Chi Zoot, koji su režirali i osmislili Helena Klakočar i on, prikazan je u sklopu promocije monografije, uz dokumentarni film Milan Manojlović ili Kult Mance.

Zanimljivo je da se dokumentarni film o Manceu pojavio prije službenog zvučnog zapisa njegove muzike. Bilo je to 1992. godine, a autor je bio njegov prijatelj Velimir Rodić, tada student filmske režije, a danas nagrađivani autor čije se ime najčešće veže uz dječji program. U spomenutom dokumentarcu zabilježene su “Soba bez slika”, “Javorova grana”, “Sedam dana” i “Zašto nisi došla na ples?”. Kasnije je Manceova glazba korištena u nekoliko domaćih filmova.

Povrh toga Mance se desetljećima bavi i kazalištem. Više puta sudjelovao je u predstavama/performansima Kugla glumišta, često u ulozi svirača. Veza između njega i te kazališne skupine potječe iz osamdesetih a traje do danas. Zbog toga su i njegova pojavljivanja u javnosti nakon 2008. godine uglavnom bila vezana uz kazalište i projekte Damira Bartola Indoša. Kao glumca možete ga vidjeti i u spotu “Jeane! Jone!” grupe SexA.

Njegova sklonost performansu spojila ga je s mnogim multimedijalnim umjetnicima. Godine 1991. izveo je i jedan samostalni glazbeni performans pod nazivom PerfoR MancE. U sklopu njega gostovao je niz glazbenika. Među njima su bili Damir Prica Capri, Darko Rundek, Dragan Pajić Pajo, Ivan Marušić Klif, Zlatko Burić Kićo i mnogi drugi.

Njegov sin Miro Manojlović nastavlja obiteljsku tradiciju baveći se glazbom, filmom i kazalištem te surađujući s brojnim akterima na improvizatorskoj sceni. Kći Ida pošla je majčinim stopama i radi u poliklinici SUVAG.

ŠKRIPAVA LADICA

Što se tiče naših, dosad otvorenih ladica, Mance se najudobnije može osjećati u onoj sa svestranim Tomom Bebićem za kojega je, također, karakterističan prividno neozbiljan pristup bavljenju glazbom, utjecanje likovnoj umjetnosti i ogroman utjecaj na nove naraštaje pjesmotvoraca. Malo manje ugodno bilo bi mu sa Satanom Panonskim no on je, također, velik dio svog vremena posvetio likovnom stvaranju i bizarnostima. Osim s njima neizbježno ga povezujemo i s generacijski bliskim Rundekom te Dunjom Knebl. No uz malo mašte možemo ga spojiti i s Valentinom Boškovićem, koji ustraje na neobičnim koncertnim planovima i apsurdima.

Glazbeni kritičari Mancea godinama uspoređuju. S Bobom Dylanom, Sydom Barrettom, Lou Reedom, Danielom Johnstonom, Rokyjem Ericksonom, Jonathanom Richmanom, pa i Satanom Panonskim, Goranom Baretom, Štulićem, Dedićem i drugim ekspresivnim ekscentricima. Jedan takav bio je Manceu Mance. Njegovo ime je Marko Brecelj.

Određeni utjecaj na njegovo pisanje imao je i Davor Slamnig koji je početkom osamdesetih surađivao s Buldožerom. Osim Brecelja Mance je u svojim pjesmo-skicama citirao i Branimira Štulića, Loua Reeda, Davida Byrnea, itd. Neke „iz respekta, a neke s blagom ironijom“, bilježi Kovač. Posuđivao je i gitare i riječi. Nije htio da ima. Na dobrotvornom koncert za kupnju električne gitare reper El Bahattee poklonio mu je svoju akustaru.

Neki su tako, a drugi obrađivanjem Manceu odali počast. Među drugima su Miki Solus, Sara Renar, Horkestar, Zvuk broda, Ugowsky, etc.

Monografija Mance – Tajna starog hrasta donosi nekoliko Manceovih neponovljivih priča, isječaka s kazete koja mu se vrti u glavi i u svakom proturječju traži istinu a u svakoj istini nešto ljepše od nje. No na suhom ne ostavlja ni one kojima paradoksi uzrokuju mučninu. Od Mancea iz prve ruke saznajemo da voli blues, ženski glas, filmove… da je najbolju pjesmu o moru napisao Toma Bebić i da treba ići među ljude.

Taj čovjek, jednom nogom u djetinjstva a drugom u dubokoj starosti, svojevremeno je davao i intervjue, za Nomad, Student, Vijenac, Zarez. Svaki od tih intervjua hrabar je pokušaj izvođenja zaključaka koji Manceu stoje kao ribi kandže. Vidjeli ste onaj citat da je život „putovanje, a ne odredište“ mali milijun puta, ali koliko ste puta vidjeli čovjeka koji nikad nigdje ne stiže, namjerno? Tako nekako to izgleda, intervjuiranje Mancea.

Ipak, iz njegovih je riječ jasno da prati i razumije što se događa oko njega, što bi se trebalo događati i zašto se ne događa to nego nešto drugo. U svoj svojoj neobičnosti razgovori s Manceom pokazuju da se s njime lako povezati jer on (pred)osjeća svakoga. Kao i njegova muzika privlači ljude, što povećava njegov strah od njih i strah od muzike, pozornice, planova. No čini se da bez tog straha ne bi bilo ni muzike, ne za nas. Ona je ta koja mu je dovela pojedince koji su važne epizode svog života posvetili razmicanju njegovih zastora i skidanju paučine s njegovih grana.

Iako često nevidljiv, Mance je ostao „lik koji grad čini gradom“. Tako glasi jedan od komentara u monografiji, ujedno potencijalni odgovor na pitanje zašto se u Manceu toliko toga spaja i zašto o njemu skoro svatko ima nešto za reći. On je „sasvim individualno kolektivno nesvjesno koje je pošlo u šetnju”, poentirao je prije desetak godina Marko Pogačar. Jedini koji je uspio, rekao je nedavno Kićo, Manceov prijatelj i dobitnik europskog Oscara.