Matija Dedić u tri poglavlja

Matija Dedić je bio jedan od rijetkih hrvatskih džezista s kojim je bila upoznata šira hrvatska javnost. Em zato što je bio Arsenov i Gabin sin, em zato što je surađivao s brojnim estradnim glazbenicima. Napustio nas je preran0

Retrospektiva o Matiji Dediću oduvijek je bila u planu – negdje u ožujku, kada je rođen. Na In memoriam nisam ni pomišljala. Početkom lipnja, približno deset godina nakon Arsenova odlaska, hrvatska je glazba izgubila i drugog Dedića. Ta me tragična brojka odmah sjetila na oca i sina Britvića. Naime Saša, još jedan sin jedinac, koji je na svoj način pratio glazbene stope svog slavnog oca Drage, također je stradao deset godina nakon očeve smrti.

Matija je bio jedan od rijetkih hrvatskih džezista s kojim je bila upoznata šira hrvatska javnost. Em zato što je bio Arsenov i Gabin sin, em zato što je surađivao s brojnim estradnim glazbenicima. Moja generacija posebno pamti njegovu suradnju s Tinom Vukov, a negdje u potiljku čuvam i informaciju da je pomogao Natali Dizdar na početku karijere, premda za to ne nalazim potvrdu. Sigurna sam samo u to da je Matijino uplitanje u nečiju karijeru uvijek bio znak prestiža te da smo i mi laici znali da to nešto znači.

Međutim tek sam čitajući tekst knjižice koja je pratila njegov autorski koncert u ZKM-u iz 2023., održan u povodu njegova 50. rođendana, 25 godina trija Matije Dedića i 100 godina od smrti Dore Pejačević, shvatila o kakvom se virtuozu radi. Ta knjižica, čiji je autor Davor Hrvoj, predstavila ga je kao klasičnog pijanista opsjednutog djelima samozatajne Našičanke, skladatelja čija djela džezeri obožavaju svirati i zaigranog improvizatora koji je, barem u svojoj biografiji, uspio izbrisati granice što dijele žanrove, scene i glazbenike.

Posebno me se dojmio ondje zabilježen komentar meksičkog bubnjara i skladatelja Antonija Sáncheza, u kojemu on izražava čuđenje što je glazbenik poput Matije došao iz mjesta koje nije poznato po snažnoj jazz sceni, jer je teško napredovati ako ne sviraš u sastavu s iskusnijim glazbenicima. O tome zašto je tomu tako, što tu znače Arsen i Gabi, a što Boško Petrović, netko bi mogao jednog dana napisati knjigu. U međuvremenu, pročitajte ovaj kratki uvod u bogato nasljeđe Matije Dedića.

AUTORSKI KLJUČ

Rođen je 2. ožujka 1973. u Zagrebu, a s klavirom se upoznao kao četverogodišnjak. U glazbenu je školu krenuo prije nego u redovnu. S devet godina nastupio je sa Zagrebačkim komornim orkestrom i održao zapaženi koncert u sklopu Šibenskog dječjeg festivala. Tijekom te izvedbe u Šibenskom kazalištu nestalo je struje i orkestar je prestao svirati, ali ne i on. U polusjeni je izveo koncert do samog kraja, a rasvjeta se u kazalištu upalila tek nakon njegova nastupa, što je na odabranu publiku ostavilo snažan dojam.

Kao osobu i kao umjetnika oblikovalo ga je odrastanje u obitelji glazbenika. Odrastajući uz majku Gabi Novak i oca Arsena, od ranih je dana bio okružen raznovrsnim glazbenim utjecajima. U njihovom domu slušalo se štošta, i Morricone i Mozart, dok je jazza bilo najmanje. Ipak, Matija ga je vrlo rano otkrio. S tim u vezi više je puta istaknuo da je jazz u obitelj donijela Gabi, dok se Arsenov utjecaj na njega ponajprije vidio u tome što mu je savjetima pomogao da njegove faze mladenačkog dokazivanja potraju što kraće.

Nakon srednje glazbene škole školovanje je nastavio na Jazz odjelu glazbene akademije u Grazu, gdje je diplomirao 1997. Tijekom studija pohađao je radionice uglednih džezisti kao što su Wynton Marsalis, McCoy Tyner i Bobo Stenson te upijao znanje od prof. Haralda Neuwirtha, a usto privatno pohađao sate kod Jamesa Taylora, Barrya Harrisa, Hala Galpera i Billa Dobinsa. Predanost glazbi donekle ga je udaljila od vršnjaka. Za njega nisu postojali ni ljetni ni zimski praznici.

S dvadeset godina prvi je put posjetio Ameriku, Meku jazza. Tada je prvi put izbliza vidio kako, čime i što vrsni svirači sviraju. U Los Angelesu je slušao Danila Pereza, a u Santa Monici Branford Marsalis Quartet s Kennyjem Kirklandom, jednim od njegovih najvećih uzora, uz Keitha Jarretta i Gonzala Rubalcabu. Prisustvovao je i nastupima Lestera Bowiea te Betty Carter, a ono što mu je bilo najupečatljivije je to što je sve te glazbenike slušao iz neposredne blizine, u klubovima, gotovo na dohvat ruke.

Oduševljenje izvedbama u intimnoj atmosferi te susret s različitim stilovima i izričajima dodatno su obogatili njegov autorski pristup, učvrstivši poveznicu između europske glazbene tradicije i suvremenog američkog jazza. No klasična je izobrazba i dalje usmjeravala njegov autorski rad, od načina sviranja do harmonijskih rješenja, pri čemu je često koristio disonance, klastere i tehnike inspirirane Debussyjem i Bartokom.

Još kao student počeo je profesionalno svirati i surađivati sa zagrebačkim glazbenicima. Sve je krenulo sredinom devedesetih, kad se upoznao s bubnjarem Krunom Levačićem te s njim, trubačem Davorom Križićem i kontrabasistom Mladenom Barakovićem osnovao Boilers Quartet. “Zahvalan sam što sam u životu sreo Krunu Levačića. To je najbitnije što mi se dogodilo u životu, a pogotovo u našoj zemlji. Mladen je zahvalan, a Davor ima nevjerojatnu kreativnost. Kod nas je bitno da se cijelo vrijeme slušamo. Nema gledanja u pod. Sviramo kao da igramo košarku. To je konstantna napetost, kao kod dodavanja lopte, koja kruži između nas četvorice. Netko je baci, nije bitno tko, a drugi je vrati”, rekao je o svom prvom sastavu 1999. u razgovoru s Davorom Hrvojem.

Boilersi su u različitim kombinacijama zajedno snimili pet albuma: Some Blues, Abstract Lights, Boško Petrović & Boilers, That’s It i Live in ZeKaeM. Zajednički album s Boškom Petrovićem bio je posebno značajan za generacijskim jazom podijeljenu zagrebačku jazz scenu. Kvartet je svirao i u inozemstvu, a najvažniji nastup održali su u londonskom klubu Vortex. I tom je nastupu poseban pečat dao kratkotrajni nestanak struje! Kvartet se, zahvaljujući tom nastupu, našao na Timeovoj listi najboljih jazz sastava koji su te godine gostovali u Londonu. U to su vrijeme Boilersi imali i kratku turneju sa sastavom legendarnih Bennyja Golsona i Kennyja Burrella.

U drugoj polovici devedesetih Dedić je svirao s Levačićem i kontrabasistom Žigom Golobom u kvartetu Tamare Obrovac, u kojem je do kraja ostao stalni član. Često je isticao da se upravo pod utjecajem Tamarinog vudua uspio smiriti i pokazati što najviše voli svirati. Tamara Obrovac Quartet je u razdoblju od 1998. do 2023. objavio tri albuma: Ulika, Ulika Revival i Nuvola. Nadalje, s Levačićem i Golobom, u omiljenoj trio formaciji, snimio je i albume Octopussy te Mr. K. K., posvećen tada preminulom Kirklandu.

Godine 2002. Matija je bio polufinalist na četvrtom Montreux Solo Piano natjecanju mladih jazz klavirista, održanom na poznatom Montreux Jazz Festivalu. Bio je jedan od jedanaest finalista među četiristo pijanista iz cijelog svijeta, što je izazvalo veliku pozornost u Hrvatskoj i značajno pridonijelo popularizaciji hrvatskog jazza.

U intervjuu s kraja devedesetih navodi se da su ljudi počeli komentirati “Malog Dedića ima svagdje”, na što je on odgovorio: “Činjenica je da me ljudi zovu, a ja ne vidim razloga da kažem ‘ne’ tim ljudima. To je jedno. Drugo, želim živjeti životom glazbenika, realno teškim, kako već ljudi žive od New Yorka do Kaira. Želim osjetiti pravi glazbenički život kojeg sam, zbog pedigrea i oslatih stvari, bio lišen (VL, 1999., br. 12745).” Treći razlog za česte suradnje bio je, naravno, ekonomske prirode, što je uvelike bilo uvjetovano položajem jazza, na koji se i danas gleda kao na marginalnu pojavu, koja uglavnom niti privlači pozornost, niti generira zaradu.

Početkom dvijetisućitih izašao je Solo Part 1, a zatim i Handwriting, na kojem je ugostio svoje roditelje, ali i niz kolega s glazbene scene. Već na idućem, Tempera, reinterpretirao je Gibonnija, za čiju je glazbenu estetiku tvrdio da mu je bliska zbog harmonijske progresije, velikog broja zajedničkih nastupa, ali i osobnog uživanja u njegovim baladama. Za svoj je šesti samostalni album Matija odabrao skladbe svojega oca, naslovivši ga Drugi pogled. Na tom izdanju predstavio je vlastite jazz interpretacije poznatih Arsenovih pjesama iz različitih razdoblja njegove karijere, uključujući hitove poput “Kuća pored mora”, “Razgovor s konobarom” i “Moderato cantabile”, ali i glazbu iz filma Glembajevi te temu iz televizijske serije U registraturi.

Godine 2006. snimio je Visiting Bruxeless, svoj prvi album s međunarodnim trijom, koji su uz njega činili čuveni belgijski kontrabasist Jean-Louis Rassinfosse i mladi češki bubnjar Marek Patrman. Taj sjajni album donosi snimke s njihova zajedničkog nastupa u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, kao i one nastale u studijskim uvjetima iste dvorane dan ranije.

Na albumu se nalazi skladba “Dora”, posvećena prvoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević, čija će djela Matija kasnije snimiti na nekoliko vlastitih izdanja, uključujući album Kontesa / Contessa, jedini na kojem izvodi isključivo njena djela. S Dorinom je glazbom Matija prvi put došao u kontakt još kao dijete, zahvaljujući profesorici Blaženki Zorić, a kasnije je razvijao novi način njihove interpretacije te, posredno, radio na popularizaciji njezina lika i djela.

Life of Flowers iz 2008. bio je svojevrstna kompilacija neobjavljenih snimaka, na kojoj je uz Matiju zasjao dugi niz suradnika. Između ostalih, na kompilaciju je uvrštena i izvedba pjesme “Kad u te nestane mi vire”, klavirski duet s Oliverom, snimljen u pariškoj Olympiji. Te godine objavio je i božićni jazz album.

From The Beggining, na kojem je spojio spaja jazz standarde s autorskim djelima, njegov je drugi album nastao u suradnji s međunarodnim triom. Njega su, tom prilikom, činili kontrabasist Larry Grenadier i bubnjar Jeff Ballard. Zatim je snimio Friends.

Svoj jedanaesti, ali prvi album za inozemnog izdavača, MD in NYC Matija je snimio 2011. u jednom od najpoznatijih njujorških glazbenih hramova, Skyline Recordings studiju, s kontrabasistom Vincenteom Archerom i bubnjarom Kendrickom Scottom. Album je dobio izvrsne ocjene američkih jazz kritičara. Od ukupno deset skladbi, šest ih je potpisao Matija, dvije su djela poznatih jazz glazbenika, a uvrstio je i po dvije pjesme koje inače izvode Sting i Beyoncé.

Kasnije je za međunarodno tržište snimio još pet albuma.: Sentiana, Ligherian Rhapsody – Piano Solo Improvisation, Dedicated i Influences, te Hybrid s Jurom Puklom. Za to vrijeme na domaćem su tržištu objavljeni Tragovi u sjeti i Tragovi u sjeti 2 sa Zoranom Predinom, Jazzy Bach s Darkom Jurkovićem Charlijem, Fortune Smiles sa Šimunom Matišićem te Family, ostvaren u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a i Silvijem Glojnarićem koji je priredio aranžmane za sve skladbe na tom albumu.

Nakon očeve smrti 2015. Matija je snimio dva nova albuma posvećena Arsenu. Prvi je bio Matija svira Arsena, a drugi Dedicated. Matija je ovaj album snimio samostalno, naglašavajući pritom vrijednost Arsenove glazbe, ali i vlastitu muzikalnost i pijanističku vještinu. Album je kasnije dobio i koncertnu verziju, snimljenu 2016. u ZKM-u, a taj je nastup Matija opisao kao koncert svog života.

Male ljubavi … Susreti i Tajna vještina proizašle su iz slične motivacije, odnosno Matijine želje da oda počast skladateljima koji nisu vezani uz jazz, ali kojima se divio. Na prvom se nalaze Arsenove, Runjićeve i pjesme Kemala Montena te dvije tradicionalne pjesme “Što te nema” i “Kradem ti se u večeri”, a na drugom Gibonnijeve. Na izdanju iz 2021., Ladies, ugostio je niz članica svoje obitelji te žena iz svog kruga prijatelja i suradnika, a sam se album odmah nakon objavljivanja našao na prvom mjestu top liste najprodavanijih domaćih albuma. Na Matija Dedić Plays Sergio Endrigo odao je počast talijanskom kantautoru i prijatelju svoga oca, rođenom u Puli.

Posljednji nastup imao je 11. svibnja u zagrebačkom kinu SC, mjesec dana prije prerane smrti, a njegovo posljednje izdanje je Matija Dedić – Family & Friends iz 2023. godine.

MATIJA DEDIĆ U BROJEVIMA

U nešto manje od tri desetljeća karijere Matija Dedić snimio je više od 30 albuma i svirao na desecima klavira diljem svijeta, od SAD-a i Švedske do Turske i Argentine. Dobitnik je nagrade “Mira Sakač” te brojnih prvih nagrada na republičkim i saveznim natjecanjima u bivšoj državi, kao i nagrade Crni Mačak. Za svoj skladateljski rad primio je i nagradu “Miroslav Sedak Benčić” koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Osvojio je ukupno 38 Porina, među kojima su i četiri za najbolju skladbu, a višestruko je nagrađivan i Statusom kao najbolji jazz klavirist.

Iako do kraja posvećen jazzu, Matija se okušao i u skladanju za kazalište i film. No u tome nije vidio svoju budućnost. “Baš sam stage man i zato su pozivi za pisanje glazbe za film i kazalište rjeđi, jer i sami redatelji znaju da mene to baš i ne raduje previše”, rekao je 2020. u razgovoru s Hrvojem. Ipak, vrijedi istaknuti njegov rad na ZKM-ovoj jazz predstavi Legenda o pijanistu (Novecento) u režiji Katje Šimunić. Ta je predstava u potpunosti odgovarala njegovom senzibilitetu i omogućila mu da u kazališnom kontekstu oživi duh jazza. Pored toga, radio je i za predave Umišljeni bolesnik Zlatka Boureka, Zlatno tele i Luđakinja iz Chaillota Krešimira Dolenčića te Kamene svatove Zvonka Festinija.

O njegovu privatnom životu malo se toga znalo, osim da je s dugogodišnjom partnericom Marinom Scotti 2002. dobio kćer Lu. Poznato je, međutim, da je uz glazbu gajio veliku strast prema košarci. Iako visok svega 166 cm, počeo ju je trenirati još kao dječak, a nastavio igrati i tijekom studija u Grazu, gdje je nastupao za klub u drugoj ligi. U jednom je intervjuu iz 2000. izjavio da mu je košarka, odmah nakon glazbe, druga stvar koja ga zanima u životu. I jazz je povremeno uspoređivao s igranjem košarke.

ŠKRIPAVA LADICA

(Pripremite se na duge nizove imena i imajte na umu da su skraćeni.)

Među domaćim glazbenicima s kojima je Matija Dedić radio su Boško Petrović, Ladislav Fidri, trio Black Coffee, Quartet Sensitive, Zagreb Jazz Portrait, Jazzy Blef, Jurica Ugrinović, Nenad Jure Vrandečić, Marko Križan, Darko Jurković Charlie, Josip Novosel, Elvis Stanić, Miljenko Puljić, Saša Nestorović, Ratko Divjak, Miro Kadoić, Hrvoje Rupčić, Henry Radanović, Tonči Grabušić, Borna Šercar, Šimun Matišić, Filip Pavić, Ivan Bonačić, itd.

Značajan dio njegova opusa vezan je uz Boilerse (Boilers Quartet, Boilers All Stars i Boilers Big Band) i Tamaru Obrovac te njegov trio. No Matija je svirao i solo te djelovao u duo kombinacijama s drugim pijanistima: Bojanom Zulfikarpašićem, Vasilom Hadžimanovim i Zvjezdanom Ružićem. Osim Žige Goloba i Levačića u njegovom su triju svirali basisti Mladen Baraković, Renato Švorinić, Martin Djakonovski, Goran Rukavina, Luka Veselinović i Zvonimir Šestak te bubnjari Jadran Dučić Čićo, Dejan Terzić i Borko Rupena. Kao gost solist, Matija je nastupao uz Jazz orkestar HRT-a, HGM jazz orkestar Zagreb i Jazz orkestar Hrvatske vojske.

Osim s vodećim džezistima povremeno je svirao i s najpoznatijim hrvatskim glazbenicima iz drugih žanrova. Među njima su najprije članovi njegove obitelji, a zatim Gibonni, Oliver, Massimo, Rundek, Vanna, Lidija Bajuk, divasice Ivana Husar i Maja Vučić, Vesna Pisarović, Kristijan Beluhan, Lea Dekleva, Alen Slavica, Severina i mnogi drugi.

Izvan Hrvatske snimao je sa saksofonistima Jurom Puklom i Chrisom Cheekom, violončelistom Noahom Hoffeldom, kontrabasistima Jean-Louisom Rassinfosseom, Larryjem Grenadierom, Vicenteom Archerom, Scottom Colleyjem, Johannesom Weidenmuellerom, Mattom Brewerom i Thomasom Brameriem te bubnjarima Marekom Patrmanom, Jeffom Ballardom, Kendrickom Scottom, Antonijom Sanchezom, Johnathanom Blakeom i Manuom Katcheom.

Osim s glazbenicima koji su sudjelovali na snimanjima njegovih albuma, ostvario je suradnje i s drugim uglednim jazzistima svjetske scene, kao što su John Hollenbeck, Niels-Henning Ørsted Pedersen, Gregory Hutchinson, Tommy Emanuel, Ignacio Berroa i drugi.

U The Allen Roomu njujorškoga Lincoln Centra svirao je uz legendarne jazziste, kontrabasista Bustera Williamsa i bubnjara Lennyja Whitea.

Jedan od njegovih kolega, Howard Curtis, opisao ga je ovim riječima: “Matija je jazz glazbenik za 21. stoljeće. Posjeduje stabilne temelje, usvojio je jazz tradiciju, u njegovom sviranju čujem europske, klasične utjecaje. Slobodan je, napredan glazbenik, može napraviti što god poželi. Kompletan glazbenik! Ima profinjen osjećaj za harmoniju, a njegove su improvizacije prožete sofisticiranim melodijama. Izuzetno je dobar pijanist. Njegovo sviranje ima bogat ritmički puls. Uvijek sam bio impresioniran njegovim skladbama. Kad zajedno sviramo, iskre frcaju.” Na sličan način o Matiji, kao o vrhunskom glazbenom komunikatoru i virtuozu, govore svi koji znaju verbalizirati jazz. No on je radije birao razgovarati tipkama i notama, jezikom koji je najbolje poznavao i najiskrenije osjećao.