Retrospektiva: Massimo u tri poglavlja

Massima smo nekoliko puta zaboravili pa ga iznova otkrili kao pjevača, gitarista i muzičara. Otišavši gotovo pa na vrhuncu svoje karijere, on nam je ponovni zaborav učinio nemogućim.

Posljednja retrospektiva ove kalendarske godine bit će posvećena Massimu Saviću, talentiranom interpretu, odličnom gitaristu i glazbeniku kojemu je skromnost bila velika vrlina. Na sceni je proveo gotovo četiri desetljeća, a preminuo je u Zagrebu 23. prosinca u 61. godini života, nakon kratke i odvažne borbe s karcinomom pluća. Pamtit ćemo ga po obradama i prepjevima, ali i eleganciji te profesionalizmu na kojemu je inzistirao do kraja.

Godine 2016. Massimo je za srbijanski dnevni list Danas rekao da je njegovo ime „jedno veliko poduzeće, koje zapošljava jako puno ljudi“ i da je preponosan što se nalazi „na vrhu piramide koja prehranjuje mnogo obitelji“ te da je jedina kvaka u tome što se ne smije razboljeti.

U skladu sa svojim uvjerenjima svoj je posljednji koncert Massimo održao niti pedeset dana prije svoje smrti. Na tom koncertu, koji je 5. studenog održao u rasprodanoj zagrebačkoj Areni, publika nije mogla ni naslutiti da se pjevač bori za život te da pjeva s drenom u plućima i zdravstvenim timom u zapozorju.

Pomanjkanju ikakve sumnje da je tako sigurno je doprinijelo to što je njegova figura oduvijek jednako vitka, a predanost živoj izvedbi mjerljiva u litrama znoja i vidljivoj tjelesnoj iscrpljenosti. Razgovor o tom koncertu sjetio me na uvodne kadrove filma Toma, ali i na činjenicu da je Massimo otišao s prijeko zasluženim tihim dostojanstvom, kako je i odabrao živjeti, iako je moglo biti puno gore.

Naime, niz umjetnika koji su liječenje odgađali ili tek napola dovršili zbog odgovornosti prema svojoj umjetnosti i mašineriji koja stoji iza nje, nije kratak. Ipak, u našim se vodama tako nešto ne susreće često i nema sumnje da će posljednji Massimov pečat biti upravo taj, pečat čelične magnolije.

Da je predmet u kupaonici, Massimo bi bio ručna mlaznica tuša, najbolji partner akustici tog prostora. Da je pločnik, suze bi mu stajale na put. Da je vremenska prognoza, bio bi jesensko jutro.

AUTORSKI KLJUČ

Massimov je život obilježen kontrastima, a prvi se krije u samom imenu. Massimo Moreno Savić, za prijatelje Max, rođen je 1962. godine u Puli, a prve tri godine života proveo je u mjestu Raša u Istri. Majka Elde bila je Talijanka i medicinska sestra, od nje je dobio talijansko ime, a otac Sergio slijepi partizan s korijenima u zadarskom zaleđu,  točnije u Banjevcima u blizini Vranskog jezera, od kojega je primio slavensko prezime. Priča je to nalik onoj o sarajevskom slavuju Kemalu Montenu, ali s puno više stranputica.

Roditelji su mu se razveli dok je još bio dijete, a otac je njega i majku napustio kada je saznao da ima leukemiju te je nekoliko godina kasnije od te bolesti i umro. Massimo je svoga oca zapravo upoznao tek osamdesetih kada je do njega došla kutija s knjigama koje je ostavio za sobom.

Najveći dio djetinjstva Massimo je proveo u Istri, ali i u bijelom svijetu. Kada su se njegovi roditelji rastali, on se preselio s majkom u Aversi, mjesto pokraj Napulja, gdje se upoznao s njezinom obitelji, ali i talijanskim jezikom, pjesmama, kulturom.

Godinu dana proveo je živeći u Milanu, a dvije i pol u Sydneyju, gdje je njegova majka radila kao voditeljica posluge u kući bogate židovske obitelji Moss, u elitnom dijelu grada. Stoga je Massimovo školovanje bilo trojezično, a s četvrtim, jezikom glazbe upoznao se igrom sretnih i nesretnih slučajnosti. Naime, kao nesigurnom tinejdžeru, prva mu je želja bila privući pažnju djevojaka, a druga da vozi cross motor.

Majka je podigla kredit da bi mu ostvarila potonju želju, pa samim time i prvu, ali je jedna fatalna prometna nesreća u gradu presudila da se ta sredstva prenamjene za nešto sigurnije. Stoga je u robnoj kući u Rijeci Massimo kupio svoju prvu gitaru, Gibson SG, koji se tamo zatekao božanskom i policijskom intervencijom. Nakon samo dva ili tri mjeseca bio je spreman zvati se rock gitaristom.

Do samoga kraja smatrao se više gitaristom, a manje pjevačem. Naime, sviranje gitare bila mu je svakodnevna potreba, navika, disciplina koju se njeguje, a glas mu je bio bogomdan te u njega nije morao ulagati vrijeme, niti ga je trebao redovito trenirati i čuvati. Kako je sâm često govorio, glas ga nije ostavljao na cjedilu, bez obzira na to što o njemu nije posebno brinuo.

Zaljubivši se u vlastitu muziku i s namjerom da osnuje bend Massimo 1979. godine odlazi u Zagreb gdje završava srednju školu. Na taj ga je korak ohrabrio njegov prijatelj i socijalni radnik Branimir, kojega je upoznao kao mladi delinkvent, a koji mu je obećao da će se brinuti za njegovu majku dok njega nema.

S (također nedavno preminulim) zadarskim gitaristom Vedranom Čupićem, bubnjarom Brankom Terzićem i basistom Emilom Krnjićem Massimo je 1982. osnovao bend Dorian Gray. Glazbeni novinar Dražen Vrdoljak taj je bend preporučio velikom Siniši Škarici, a bend je vrlo brzo potpisao ekskluzivan ugovor s Jugotonom. Tako je Dorian Gray postao kratkovječan, ali iznimno zanimljiv Jugotonov projekt nadahnut post punkom, synth popom i goth rockom osamdesetih. Članovi benda sami su pisali pjesme, a upravo je kontrast koji priziva ime Wildeova antijunaka Doriana Graya bio ključan za stvaranje zvuka njihova prvijenca Sjaj u tami.

Dizajn naslovnice toga albuma potpisao je dizajnersko-fotografski par Sanja Bachrach i Mario Krištofić, s kojima je Massimo surađivao sve do nedavno te ih je višekratno navodio kao ljude koji su mu obilježili karijeru. Čitajući o Massimu često ćete čitati o drugim ljudima, ponajviše o onima kojima je bio zahvalan na ulozi koju su igrali u njegovom životu i njegovoj karijeri.

Na prvom albumu bendu su se pridružili klavijaturist Toni Ostojić i jazz-saksofonist Miroslav Sedak-Benčić, a njihov najveći hit bila je i ostala naslovna stvar, inače prepjev pjesme “The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore)” grupe Walker Brothers. Tada to nikome nije bilo ni u primisli, ali samo dva desetljeća kasnije, taj će mladi, alternativni i nadobudni Massimo, doživjeti svoj muzički preporod i to kroz obrade pjesama onih kojima je tada bio alternativa, a čije su pjesme postale tkivo našeg naroda.

Sjaj u tami prodan je u približno trideset tisuća primjeraka, što znači da je privukao dovoljno pažnje da Jugoton plati za nastavak te priče. No ne i dovoljno da je preplati. Naime, snimanje drugog albuma otelo se kontroli izdavačke kuće, a dugove prema švedskom studiju platili su mladići iz benda. Jedini izvorni član benda u toj je fazi bio Massimo. Bio je to jedan od tužnijih raspada u povijesti naše scene, a baš zbog njegove prirode Massimo je vrlo teško ušao u solističke vode.

Tih je godina prijateljevao s članovima beogradske novovalne scene, među kojima se ističe druga postava kultnog EKV-a. S njima je Massimo dijelio glazbene afinitete, a kao prateći vokal gostovao je na njihovom drugom, eponimskom albumu iz 1985. godine. U društvu EKV-a i boema zvali su ga grof ili lord, jer je bio za nepodopštine i za eksperimentiranje s drogama, ali je istovremeno vodio računa o higijeni i diskreciji.

Za Massimovu solo karijeru najzaslužniji su bili kantautor Zrinko Tutić i producent Tihomir Tini Varga. Od njih je Massimo najviše naučio, postavivši se odmah u ulogu šegrta, vječnog đaka, ravnopravnog svima koji žele razvijati i njegovati kako svoju, tako i njegovu vještinu. Prva Tutićeva pjesma u Massimovu katalogu bila je “Zadnja noć“ koja mu je 1986. donijela nagradu za najbolju vokalnu interpretaciju na beogradskom festivalu MESAM.

Sa Zrinkom je napravio tri albuma u tri godine: Stranac u noći 1987., Riječi čarobne 1988. i Muzika za tebe 1989. godine. Godine 1990. i albumom Zemlja plesa ta suradnja nije u potpunosti prekinuta, ali započele su neke druge, važnije, između ostalih i ona s Eni Kondić koja mu je uskoro postala i supruga. Tekstove su mu tada pisale Alka Vuica, Marina Tucaković i drugi, a ni u ovoj fazi Massimo nije zazirao od obrađivanja i posuđivanja.

Ratnih godina Massimo je snimio dva albuma. Prvi je album autorskih pjesama na engleskom jeziku Elements objavljen 1992. godine za slovensku izdavačku kuću Helidon. Taj album, koji podsjeća na zvučnu kulisu svake romantične dramedije iz devedesetih, što nije negativna kritika, svjedoči o Massimovim inozemnim aspiracijama, ali i autorskim dometima.

Massimo je bio član udruge Labin Art Expressa u okviru koje je nastao band Metal Guru. Godine 1998. taj je bend predstavljao Hrvatsku na EXPO-u u Lisabonu.

Kako je oduvijek bio svjestan vlastite specifičnosti i činjenice da će u našoj regiji njegovu publiku uvijek činiti odmetnuta manjina, tako nas nimalo ne čudi što je pokušao s albumom na engleskom jeziku. Nešto slično imao je želju ostvariti i na talijanskom jeziku. Međutim, kako je otkrio u jednom televizijskom intervjuu, ući na veliku glazbenu scenu, kakva je talijanska, nije nimalo jednostavno, a on je, bez obzira na porijeklo, u tom svijetu ipak bio stranac.

Drugi album u prvoj polovici devedesetih i kobna točna njegove karijere bila je, nažalost nezaboravna, Benzina. Nakon “Benzine” Massimo se neko vrijeme odbija baviti glazbom i prebacuje se u marketinške vode. Naravno, razloga za odmicanje od estrade bilo je više, ali činilo se da mu komercijalni uspjeh plaćen gubitkom umjetničkog integriteta ne treba ili da mu, u najmanju ruku, nije dobro sjeo. Bio je to kraj suradnje sa Zrinkom Tutićem.

Glazbi se vratio polako, i to još jednim prepjevom. Bila je to “Eleno Kerko”, prvi singl s albuma Makedonsko srce kuca u 7/8, na kojem je nekadašnji bubnjar grupe Leb i sol Garo Tavitjan, okupivši vrsne pjevačice i pjevače iz regije, snimio makedonske tradicionalne pjesme u novom jazz-rock ruhu.

Uslijedio je slabo zapaženi eponimski album iz 2002. godine koji nije imao značajan odjek, ali je svima najavio njegov povratak muzici. Zatim je u Opatiji 2003. godine Massimo dobio priliku na večeri posvećenoj pjesmama Arsena Dedića otpjevati njegovu “Ne plači”. Njegova je izvedba te pjesme, za razliku od njegovog albuma, glasno odjeknula te ga učinila bliskim prijateljem Arsena i Matije Dedića, s kojima je nastavio suradnju.

Slične ovacije Massimo je doživio nakon dirljive izvedbe Runjićeve “Ostavljam te samu” te Gibonnijevih hitova “Libar” i “Oprosti”. Tako je iz nekoliko sretnih slučajnosti rođena ideja o albumu obrada na Massimov način, a uz aranžersku pomoć Ive Popeskića, svirku Elvis Stanić banda i uredničku ruku znalca Dražena Turine Šajete nastao je album Vještina, objavljen 2004. godine.

Ta će 2004. godine postati prijelomna za Massimovu karijeru, ali ne samo zbog Vještine, već i zbog suradnje s grupom Meritas, odnosno njihovog dueta “Odjednom ti“ s kojim su nastupili na Dori te godine i zauzeli sedmo mjesto. Tih godina snimio je tri pjesme za kompilaciju Tribute to EKV.

Godine 2006 objavljena je Vještina II, a dvije godine kasnije Massimo se vraća s albumom autorskih pjesama Sunce se ponovno rađa koji je opet obilježio jedan duet, ovoga puta “Zar više nema nas” s Nenom Belanom. Na albumu Dodirni me slučajno iz 2011. snimio je čak tri dueta, s Ninom Badrić, Zoranom Predinom i Arsenom Dedićem. Poput mnogih prepoznatljivih vokalista svoju sreću pronalazi spajajući svoj glas s drugima koji su mu više ili manje nalik. No najveći uspjeh postiže pjesmom “Iz jednog pogleda” autora Predraga Martinjaka.

Snimku koncerta kojim je Massimo odao počast velikog Franku Sinatri, Massimo Sings Sinatra, Massimo je objavio pet godina prije Dylanovog Shadows in the Night, a veliki povratak sceni obilježio je s nizom koncertnih albuma. Posebno mjesto među njegovim koncertima imaju oni održani oko Valentinova.

Godine 2015. objavljen je 1 dan ljubavi na kojemu se našao veliki hit, “Suze nam stale na put“, a posljednji album Sada objavljen je 2018. godine. Na njemu se našao duet s nezaobilaznom Vatrom, “Nama se nikud ne žuri”. Mentoriranje u The Voiceu dodatno ga je povezalo s Ivanom Dečakom, a posljednja tri singla napravio je u suradnji s njim. To su “Mali krug velikih ljudi“, “Putujemo i kad stojimo“ te “Zamisli”, posljednja skladba Rajka Dujmića i Massimov posljednji singl.

Massima će oni koji ga vole pamtiti kao izvrsnog i emotivnog interpreta, koji zna da se za izvrsnost vrijedi žrtvovati. Kraj života dočekao je na kao ugledni estradni umjetnik, prepoznat kao izniman vokalist, prijatelj vrhunskim glazbenicima i podrška mladim izvođačima i autorima. Da je umro samo dvadeset godina ranije, pitanje je kako bismo ga pamtili. Njegova je karijera pokazatelj da se stranputice, kao i pokušaji i pogreške, skromnima i čestitima na kraju ipak isplate.

MASSIMO U BROJEVIMA

Massimova diskografija broji petnaest studijskih i šest albuma uživo. Osvojio je petnaest Porina: dva za najbolji album pop glazbe (“Dodirni me slučajno“ i “1 dan ljubavi”), tri za pjesmu godine (“Zar više nema nas”, “Suze nam stale na put” i “Mali krug velikih ljudi”) i čak deset za najbolju mušku vokalnu izvedbu, što ga čini rekorderom u toj kategoriji. Sve su te nagrade došle nakon prijelomne 2004. godine.

Massimo se više puta okušao kao mentor, odnosno član žirija u pjevačkim showovima. Prvi put bilo je to 2015. u RTL-ovom showu X Factor Adria, drugi put dvije godine kasnije u RTL-ovim Zvijezdama, a treći put 2019. u hrvatskoj inačici svjetski poznatog projekta The Voice.

Da se radi o čovjeku koji se s lakoćom mogao ostvariti se i u nekoj drugoj sferi, gledatelji HTV-a mogli su se osvjedočiti u humanitarnoj epizodi emisije Tko želi biti milijunaš? emitiranoj u došašću 2005. godine, u kojoj je Massimo s Ninom Badrić otvorio milijunsko pitanje. Bio je filmofil i čovjek mnogih skrivenih interesa.

U trećoj sezoni HRT-ove emisije A strana s Tonyjem Cetinskim otpjevao je pjesmu “23. prosinac”, koja govori o tome kako je teško izgubiti nekoga u vrijeme Božića, kada su ljudi poslovično radosni i puni nade. Na taj je datum na kraju i sam otišao, ostavivši iza sebe kćer Mirnu i suprugu Eni.

Iako je većinu karijere proveo pjevajući tužne ljubavne pjesme, njegov je brak s Eni bio vrlo skladan i stabilan, a Massimo je za svoje djevojke uvijek čuvao najbolje od svojih riječi, pa i samoga sebe. Doista je bio umjetnik kontrasta.

Na kraju ovoga poglavlja preporučujem intervju koji je Massimo početkom ove godine dao Ivanu Stankoviću u njegovoj emisiji Što sam tebi i ko sam sebi.

ŠKRIPAVA LADICA

Tekstom o Massimu Saviću već su proškripali Rajko Dujmić, Zrinko Tutić, Kemal Monteno, Alka Vuica i Damir Turina Šajeta koje smo već imali u ovoj rubrici, a vrijedi spomenuti da je Massimo obradio Adolfa Dadu Topića (“Da li znaš da te volim”), Olivera Dragojevića (“Ostavljam te samu“) i Damira Urbana (“Moja voda”), s kojim dijeli najviše sličnosti. Među njima su bendovska prošlost, brojne suradnje, zavidne vokalne vještine te motivski par „svijetlo“ i „tama“.

Massimo se kretao u malom krugu velikih ljudi i ondje uživao veliko poštovanje, ali taj mu je status godinama izmicao, svim talentima usprkos. Upravo je po tom diskontinuitetu njegova priča posebna.

Massima su, osim s velikim vokalistima, kakvi su bili Scott Walker ili svestrani David Bowie, uspoređivali i s vokalisticama. Tako je zadobio nadimak „muška verzija Josipe Lisac“. Začudo, taj ekscentrični dvojac, iako je povremeno dijelio tekstopisce, skladatelje i koncertni prostor, nije ostvario značajniju suradnju.

Usporedba s Bowiejem tiče se njegovih žanrovskih izbora, boje glasa, načina na koji je otišao, ali i stava koji je imao prema starenju, konačnosti i smrtnosti, pa i ideji da svijest o smrti umjetnike tjera da više, bolje i jače stvaraju.

Bowie je preminuo na pragu svoje 70. godine, a dojam koji imamo o njemu jest da je bio puno stariji. Toliko je „života“ proživio i promijenio. Kada sam saznala vijest o Massimovoj smrti, od svih me podataka najviše iznenadio taj da je imao samo 60 godina. Možda nije imao desetak stvaralačkih faza, ali je dugo bio među nama i čini se da je itekako mogao dati još.