Vlado Simcich – Vava: „Nikad ne bih odbio Bregovićev poziv“

Poznati riječki književnik, glazbenik, autor i gitarist s bendom Turisti ove godine objavio je jedan od najboljih domaćih uradaka, sjajan EP 7+, a tu je i sedmi samostalni instrumentalni album Il suono senza pellicola. I to je samo dio njegove bogate produkcije

Promocija Vavine knjige Kapetan onkraja u Splitu

Površni poznavatelj glazbe na spomen imena Vlade Simcicha – Vave poveznicu će naći isključivo kroz ime upokojene riječke skupine Laufer ili kao autora najvećeg hita grupe E.N.I. ”Oči su ti ocean”, što je – naravno – miljama daleko od činjeničnog stanja. Dobra duša hrvatske rock scene ili, kako ga moj odličan riječki frend Damir Bajić – Baja oslovljava, nenormalno normalan i empatičan lik sveučilišnu diplomu profesora književnosti zamijenio je gitarom i masnim riffovima.

S bendom Turisti ove godine objavio je jedan od najboljih domaćih uradaka, sjajan extended play 7+. Tu je i sedmi samostalni instrumentalni album Il suono senza pellicola, rad na novom i vjerojatno posljednjem albumu kultnih Parafa, skroz friškom materijalu s ekipom nazvanom Boris & The Batts te promociji svog petog proznog ostvarenja Kapetan onkraja za splitsku nakladničku kuću Fragment. Razgovor smo vodili nakon promocije knjige u opuštenoj, familijarnoj atmosferi jednog splitskog restorana, a završili ga preko chata. Zbog svega navedenog, o Lauferu nismo imali potrebe pričati, iako jest dio Vavine lijepe prošlosti, ali ne i nostalgije.

Što je lakše, snimiti ploču ili napisati roman?

Eh, nakon dužeg staža u rock’n’rollu, zaključujem da je studijsko iskustvo ipak jednostavnije. Iako skuplje, dakako. Samo pisanje ne zahtijeva nikakav financijski output, ali zato je put prema kraju romana ili kratke priče, svejedno, nešto teži i posut sa stotinu zapreka i mnoštvom prepravki, usklađivanja, pa na koncu i uredničkih sugestija, savjeta…

U tvojim proznim djelima većinom se spajaju ljubav i neka angažirana tema. Ovaj put priča se naslanja na lik beskućnika kojeg si nazvao svojim imenom. Metaforika ili nebitan detalj?

Možda je u ovom romanu prvi puta tako jako naglašen taj socijalni trenutak, beskućništvo koje nastaje iz nemogućnosti i neimaštine. Znam za slučajeve kada je to i vlastiti izbor, put prema svojevrsnoj slobodi, bijeg od svih društvenih normi i konvencija, što u ovom slučaju nije tako. Da, Kapetan onkraja zaista istražuje i područje nestajanja ljubavi, ali i slučajne susrete koji donekle kompenziraju nedostatak emocionalnih pražnjenja. Što se tiče vlastitog imena u romanu – nije slučajnost. Ich forma, u kojoj je roman pisan, omogućuje ulazak u karakter lika u potpunosti, bez zadrške. Stoga sam i radi uvjerljivosti, preuzeo na sebe tu, u procesu pisanja, ulogu i ostavio mu u nasljedstvo svoje ime.

Navodno si puna tri mjeseca oblačio pohabanu odjeću kako bi se mogao što bolje ufurati u tu ulogu. Kako su tvoji kod kuće gledali na to?

Najprije nisu reagirale uopće. Nije ni da sam i inače neki super osviješteni dedicated follower of fashion, jednostavno me katkad nije previše briga za taj vanjski efekt. Ali u ovom sam slučaju, to jest projekt epizodi, odlazio u krajnost, istina. Želio sam na sebi osjetiti poglede i eventualnu antipatiju ili, dakako, empatiju okoline. Nije nedostajalo ni jednog ni drugog. Također, morao sam sebe tijekom pisanja dovesti u to psihičko stanje nestajanja, pa i depresije. Mislim da je ovo posljednje počelo uzimati maha, a ne valja zaboraviti niti uporno inzistiranje na starom olinjalom rasparanom skafanderu pa su cure sazvale obiteljski sastanak ne bi li saznale koji je moj problem. Ali svoje nakane odnosno cilj pokusa nisam otkrio sve do trenutka kad sam okončao pisanje rukopisa.

Turisti / Foto: Luka Bešlić

Jedan si od osnivača Ri Lit platforme 2012. koja je objedinila riječke pisce. Dvanaest godina kasnije riječka književna scena je dosta živa. Osim tebe, tu je i nagrađivana Tea Tulić, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Želja Horvat, Davor Mandić…

Da, oko mene su zaista sjajni, ali zaista sjajni pisci! Često nagrađivani, zapravo mislim da su postali nezaobilaznim dijelom regionalne literarne elite. Žmirić je inače moj stari kompanjon s kojim dijelim i onaj muzički dio karijere, iako nismo nikada zajedno zasvirali. Ali zato sam ga zamolio da ostvarimo nešto drukčiju suradnju i to upravo na ovom romanu gdje se entuzijastično upustio u urednički posao i pritom mi je puno pomogao da rukopis dobije svoj konačni izgled. Inače, Ri Lit sad isključivo vodim, a nastupao sam s društvom svega dva puta i shvatio da mi puno lakše i bolje ide ovo nepojavljivanje na bini. Ne mislim da sam dobar interpret; eto, u tome leži problem.

S prijateljima radiš  na novom projektu Boris & The Batts za koji je Sandro Bastiančić, tvoj veliki prijatelj još iz bendova En Face i Blagdan benda, rekao pomalo u šali na Facebooku kako je nastao kao reakcija za razbuđivanje pospanog rock’n’rolla… Kako je, zapravo, nastao taj bend?

Haha, šaljivdžija je Sandro, nema se što dodati. U svakom slučaju taj bend jest doista razbuđivanje, ali isključivo naših uspavanih rock korijena. Jer Boris Reinić, bubnjar, Sandro i ja smo činili okosnicu En Facea krajem osamdesetih, uz pjevača Sanjina Eterovića. A onda su nam se karijere razdvojile, Boris je postao šef barokomore na Sušaku, no prije toga je služio cijelu godinu svojom svirkom u Let 3 pa je onda na dugo zaboravio na taj najglasniji instrument. Kad smo se počeli družiti, bilo je to isključivo iz zafrkancije, bez ambicije; sviruckali smo Neila Younga, Stonese, MC5, T. Rexe, a onda je upravo Boris potegnuo pitanje – a kako bi bilo da probamo nešto autorski stvoriti? Pozvali smo potom u pomoć još dvojicu prijatelja – Hrvoja Gazdika koji je neumorno mijenjao gitare prvih nekoliko godina, a onda i Luku Benčića na klavijaturi, inače vođu grupe My Buddy Moose. Album Not in the Mood je u potpunosti gotov, uskoro očekujemo njegovo vinilno ukazanje u izdanju Dallasa.

Vlado Simcich Vava

Na promociji knjige spomenuo si kako osim koncertne aktivnosti uskrslih Parafa, koja traje već neko vrijeme, bend radi i na njihovoj oproštajnoj ploči koja bi trebala zaokružiti duži vremenski ciklus. Hoće li to uistinu biti tako?

Takav je plan, da. I taj je album negdje pri kraju, snimljeno je više od polovice materijala, a iza Nove godine vjerujem da ćemo zaključiti komponiranje preostalih skica koje već neko vrijeme obrađujemo u prostoriji. Uskoro, 2026. godine bit će ravno pedeset (!) godina od osnivanja Parafa i tu postoji zaista zamisao da se napravi taj finalni tour po ex-YU. Hoće li se to uistinu tako i dogoditi, vrlo mi je teško predvidjeti, ali svakako se nadam još dobrim svirkama s njima!

Na spomen Parafa na pamet mi pada riječko glazbeno ludilo od kraja sedamdesetih pa sve do kraja osamdesetih. Termiti, Kaos, Mrtvi kanal, Istočni izlaz, Umjetnici ulice, Grč, Idejni nemiri, VIA Viktor Kunst, Tadaima, Xenia, Strukturne ptice, Grad, Ogledala, Let 3, Laufer, Denis & Denis, Cacadou Look, En Face, Belfast Food, samo su neka od imena šarolike riječke scene koja se većinom okupljala oko kavane Kont i kluba Palach. Koliko se promijenila i što je ostalo  nakon četiri i pol desetljeća od opjevane riječke scene?

Ostali su mitovi, tako ispada. Ja sam i dalje zaljubljen u sve ovo nabrojeno, pogotovo iz prve polovine osamdesetih, i često slušam albume koji su naknadno objavljivani poput onih Kaosa, Ogledala, Mrtvog kanala… I danas su živi Let 3 i Grad, a katkad se srećem i s članicama Cacadou Looka pa provjerimo naša sjećanja u kolikoj mjeri odstupaju od moje ili njihove verzije nekih koncerata i okupljanja. Dobra stara vremena su upravo to – ostala su negdje daleko u vremenu, ali i dalje blisko odjekuju mojim bićem. Pa da, nostalgično zvuči, ali tako je sa mnom. Palach je bio naše mjesto, melting pot, ondje smo se družili, razmjenjivali ploče, iskustva, odmjeravali dužinu kose, čudili se novim instrumentima, zaljubljivali se u iste cure, osnivali bendove. Nezaboravno! Pred Kontom smo se uglavnom zafrkavali, grupirali pa put pod noge prema – opet – Palachu. Na koncert ili slušaonicu, štogod da je bilo na repertoaru bilo je cool!

Dosadašnji rad Turista, u kojem pored supruge Ive i tebe sviraju priznate glazbene face, bubnjar Bobo Grujčić i basist Sergej Hofman, primljen je pomalo rezervirano od medija, ali i slušateljstva. Po mom skromnom mišljenju, posljednji EP 7+ čini se kao vaše najzrelije djelo, možda i jedan od najboljih ovogodišnjih tuzemnih uradaka. Misliš li da bi mogao označiti prekretnicu u CV-iju Turista?

Dobro si primijetio da je naš status uglavnom nevidljiv na terenu. Objavili smo dosad tri albuma, pa onda i ovaj posljednji 7+ na 10-inčnom vinilu, no situacija se i dalje ne mijenja. No, rekao bih da nismo previše opterećeni neuspjehom. Ono je dijelom velikih mijena koje se događaju na našim prostorima, pozicija rocka gurnuta je u drugi plan, a očito je da mi i nismo baš najbolji ambasadori tog žanra pa ostajemo na marginama. Nažalost, ne mislim da će nam ovaj vinil predstavljati prekretnicu u našoj skromnoj karijeri.

Kako se Iva snašla u rock bendu, nakon što je došla iz nekog drugog glazbenog svijeta?

Imali smo na prvom albumu neku vrstu tranzicijskog autorskog pristupa, prilagođavao sam se njezinom senzibilitetu, ali ne u tolikoj mjeri da bi to mene kompromitiralo u bilo kakvom smislu. Pjesme koje sam tad napravio sviramo i danas, što znači da ih se nisam odrekao. Barem većine ne, haha… Što se tiče njezinog ukusa, mislim da je oduvijek naginjala rocku, čvršćem zvuku, ali ju je prilika na neki način postavila u vokalni sastav E.N.I. Da nisu 1997. pobijedile na Dori kao potpune autsajderice i tinejdžerice, tko zna kako bi se njezina pjevačka karijera razvijala… Spremni smo izgurati ovako još godinama ako nas zdravlje bude služilo, bez obzira na izostanak feedbacka publike i kritike. Naš je odnos dobar, međusobno se potičemo da budemo bolji i partneri i izvođači.

Na EP-iju se nalazi i pjesama “Time After Time”, američke pjevačice Cyndi Lauper. Odakle taj izbor?

Da, ali samo na virtualnoj verziji EP-ija. Vinil je ostao bez te obrade, a umjesto nje je snimljena još jedna autorska pjesma “Dan za danom”. Inače, “Time After Time” snimili smo kod kuće Iva i ja, tijekom najagresivnijeg lockdowna i upravo iz tog razloga, sentimentalnog, smo je stavili na EP.

Vavin sedmi instrumentalni album

Za razliku od bendovske, tvoja solo diskografija referira se na ambijentalnu glazbu. Ako se ne varam,  I suono senza pellicolo tvoje je sedmi instrumentalistički album podijeljen u dva dijela: Prima parte, Seconda parte. Pročitao sam nedavno recenziju navedenog glazbenog dijela po kojoj drugi dio albuma lišen ritma upada u nepotrebnu monotoniju. Moram priznati, ja sam ga doživio suprotno, kao da si zaplovio ogoljenim enovskim minimalističkim prostorom u kojem se jako dobro osjećaš. Kako se razvijala ideja?

Ovaj talijanski album je stvarno sedmi po redu i to mi se čini velikom brojkom, s obzirom na to da sam tu paralelnu fazu započeo 2008. CD-om Soundtrack. Na ovom sam se albumu, u tom prvoj dijelu, koji se inventivno zove Prima parte, puno igrao s loopovima, što je dosad uglavnom bilo tek iznimkom, ali u pravu si kad kažeš da se jako udobno osjećam plivajući u zvukovlju podložnom samo atmosferom minimalizma… To jest, prostor gdje se osjećam neopterećenim, lišen bilo kakvih očekivanja i ambicija potencijalnih konzumenata. Svakako oblik slobode u kojem uživam.

Živimo u vremenu u kojem umjetna inteligencija prodire u svaku civilizacijsku poru pa tako i umjetnost. Je li moguće, po tebi, generiranjem alata umjetne inteligencije smatrati neko prozno ili glazbeno djelo umjetnošću? Donosi li nam AI vrijeme umjetničku dehumanizacije ili možda dodatnu vrijednost?

Nisam se još testirao na taj virus. Ali mislim da imam prirodno urođeni imunitet na umjetnu inteligenciju. A na tvoje pitanje je li moguće stvoriti uvjerljivo glazbeno djelo takvim alatom, uvjerio sam se da jest! Prijatelj se voli igrati tim neobičnim izumom, a muzičke komade koje stvara su, temeljem njegovih naputaka, pravi pop hitovi. Iako ih zasad drži u svom računalu, no nikad ne znaš hoće li ih ipak pustiti u bespuća interneta. Što se tiče proznih radova, upravo član Ri Lita, Davor Mandić, nedavno je napravio priču, i pročitao je na nastupu, uz pomoć umjetne inteligencije. Dakle, i to postaje dijelom naše stvarnosti. Nezamislivo do neki dan, je l’ da?! Mislim da će i umjetnost u budućnosti dobiti i nešto rastezljiviju definiciju…

Voliš naglasiti kako n žalost živimo u turbulentnom podneblju koje je ispremiješano mržnjom, ksenofobijom, ratno-huškačkim zvonima. Može li se na ovim prostorima napokon zvonjava utišati?

Odavno sam prestao vjerovati da dolazi doba Akvarijusa, prosperiteta i nove renesanse… Mada, iako je tako, mora se priznati da živimo u uzbudljivom i nepredvidljivom dobu. Svijet se nalazi na nekoj prekretnici, ne vidim više da se znak mira vijori s bilo koje bandiere i čini se da čovjek voli ponavljati uvijek iste greške iz prošlosti.

Radio si s mali milijun glazbenika. Postoji li neko ime s kojim bi od gušta snimao, a nisi imao priliku do sada?

Hm, kad bih mogao birati, na prvom su mjestu oduvijek bili EKV, što sam tek jednim djelićem ostvario kroz suradnju s Firčijem na našoj pjesmi “Požar u srcu”, a nikada ne bih odbio Bregovićev poziv, jasno! Oduvijek volim Električni orgazam, dok od Leba i soli imam debi LP podebljan autogramima originalne četvorke pa to valjda dovoljno govori koliko ih cijenim, ali sam daleko, daleko ispod njihovog sviračkog nivoa…