Tomislav Gracin: „Ne mora sve iz Splita zvučati kao maslina i drača“

Kantautor kojem tepaju da je „splitski Nick Drake“ uskoro izdaje treći album s polunaratorskim pjevanjem i nježnim prebiranjem po žicama. Tomislav Gracin u svome pubu organizira nastupe glazbenika sličnog profila jer drži da grad Split nema sluha za kulturu takve provenijencije

Tomislav Gracin drži da je mitologizirani splitski dišpet samo izlika za nerad

Postoje tako neki ljudi za koje skoro i ne znaš da postoje. Ljudi koji rade lijepu glazbu po svom guštu, ne podilazeći nikome. Jedan od njih izvrsni je splitski kantautor Tomislav Gracin koji je dosad izdao dva samostalna uratka jednostavnih naslova Mono i Dva. Gracinova ljepota ne krije se u gitarističkoj virtuoznosti i tehničkoj savršenosti. Vjerujem da ga to i ne zanima. Nježno prebiranje po žicama praćeno tihim polunaratorskim pjevanjem, uz par rifovskih iznimaka i cijelu zbirku odličnih tekstova kao da nam otvara skrivene svjetove pomalo neshvaćenog trubadura kojeg zovu „splitski Nick Drake“.

Njegove pjesme teško ćete čuti na radiju, čak ni u večernjim terminima – gdje itekako pristaju. Odavno je umjetnost marginalizirana i bačena u smetlište pred nadolazećim instant hitićima. Gracin je ujedno vlasnik kultnog puba Basket koji, osim odličnih glazbenih set lista, služi i kao koncertni prostor uvrnutih bendova ili izvođača te kao književni klub. Ovih dana izišao je novi singl “Zao glas“ kao najava trećeg albuma.

Opisati tvoju glazbu, koja se na prvu čini vrlo jednostavnom, i nije najlakši zadatak. U njoj se mogu osjetiti utjecaji legendarnih kantautorskih likova poput Boba Dylana, Leonarda Cohena, Nicka Drakea, Roberta Wyatta, Arsena Dedića, Tome Bebića, ali i Radioheada. Kako bi je ti definirao?

Dobro, ljudi me to često pitaju pa potražim odgovore na netu, imam već složen neki CV, sažetke onoga šta su sastavili oni koji su si dali malo truda pa definirali ovo što radim. Inače, danas svi kopipejstaju te stvari. Sigurno se osjeti utjecaj Nicka Drakea jer mi je odgovaralo da se mogu izraziti na drukčiji način, da ne idem u neke visoke lage. Ali ja sam generacija koja je skidala mjuzu s kasetofona, sve što se moglo odsvirati na gitari, a moglo se sve.

Svirali smo po tulumima, nas pet najboljih prijatelja; ja sam bio neki drugi vokal. Dejan Vojnović (hrvatski rekorder na 100 metara, sada teniski trener op. a.) bio je lead vokal i solo gitarist, a ja sam znao odsvirati na stotine pjesama. Tako sam, osim pjevačkih utjecaja, puno petljao po toj akustičnoj gitari, skidao pjesme i putem izmišljao akorde, ponekad i slučajno. Gomila hvatova u mojim pjesmama ne postoji u nekoj kajdanci, plod su igranja i kombiniranja.

Putem sam skužio kako funkcionira kompozicija, što predstavlja bas u odnosu na harme i bubanj, a najljepše je kada te stvari otkrivaš sam. Imam i piano koji su svirale sestre, one su išle u neke glazbene škole, ja nikad. Čak sam kratko vrijeme svirao bubanj u bendu.

I onda sam taj prvi album snimio sam, sve instrumente, sve što je bilo u mojoj domeni. Glazba je na neki način matematika za muzikalne ljude i kada istražuješ, ona ti vraća. Sve te ljude koje si naveo volim i cijenim, a da nisam preslušao toliko glazbe i moja bi zvučala drugačije. Dylan u svojoj ranoj fazi pjeva kao slavuj, poslije se poigrava formom i ritmovima, na neki način izmišlja samog sebe svako malo, da mu ne bude dosadno. Sada pjeva kako i priliči čovjeku njegovih godina.

Toma Bebić je velik, ali on je bio ispred svog vremena. Ljudi u Splitu su ga držali za redikula, nitko ga nije ozbiljno shvaćao, a njegove su pjesme temelj ovog podneblja. O Arsenu ne treba trošiti riječi; on je druga dimenzija, tekstualno i glazbeno. Iako njegovi i moji tekstovi možda nemaju puno poveznica, on je najviše utjecao na mene što se tiče odluke da se počnem baviti hrvatskim jezikom i odbacim engleski, kao neku „dječju fazu“. Ali mislim da su Beatlesi najviše odredili moj glazbeni ukus, dali su mi širinu i potaknuli da podignem svaki kamen koji su oni podigli pa vidim što se događa u određenim žanrovima.

Tomislav je vlasnik kultnoga splitskog puba Basket

U pripremi je treći album. Možemo li očekivati neka glazbena iznenađenja?

Da, treći album je u pripremi, malo se oteglo. Sviramo te pjesme već neko vrijeme; što bendovski, što ja solo. Usput su nastale još neke nove, uzbuđen sam radi toga. U istoj smo postavi: Jakov Salečić na bubnju, Frane Duilo na električnoj gitari i tipkama raznoraznim, ja se prebacujem s akustične na električnu, klavir i natrag. Da ne bude dosadno. Josip Kaloper je novi, na basu. Pjesme su i drukčije i nisu, ima tu svega. Bend daje novu dimenziju i ideje, ali to je vječita borba, haha. Ovih dana izišla je nova pjesma “Zao glas” i prateći spot, netipičan za singl možda, ali volim tu pjesmu; nešto je drugačija od svega prije. Miks je radio Branko Dragičević (Valentino Bošković, Gdinjko…), čarobnjak i prijatelj i hvala mu što se uhvati mojih traka kad mi zapne. Spot je snimao Pavel Penev, Bugarin sa zagrebačkom adresom. On nas je gledao u Booksi u Zagrebu i ‘naloži oko toga da nam radi video. Sniman je na Zlarinu prije par mjeseci. Bit će spooky kao i pjesma, frka teška.

Split je imao uvijek dobre izvođače, naročito zabavne i pop glazbe, ali one malo izvan navedenih gabarita možemo na prste jedne ruke izbrojati. Osim tvoje malenkosti, Billie Joan, Dunja Ercegović poznatija kao Bad Daughter… Poznavajući splitski dišpet, ushite i razočaranja na entu, baš ovo podneblje izgleda kao plodno tlo za takve glazbenike.

Pa ne znam baš za taj dišpet, to je netko izmislio kao izliku za nerad. Postoji samo taj drive koji jest ili nije u tebi i tjera te stvarati. Ne bih ni odvajao žanrove na zabavne ili pop ili alternativne. Meni je super svaka dobra glazba. To su izmislili glazbeni urednici da bi male ribe mogli šutnut’ nogom u guzicu. Ako ćemo pravo: najbolji hip-hop bend došao je iz Splita, TBF, najbolji funk u Hrvatskoj svirao je Dino Dvornik, s rockom nismo baš na „ti“, ali to je stvar podneblja. Postoji dosta novih bendova u Splitu, ali moraš se dobro oznojit da bi došao do portala, a o TV i radio stanicama da ne pričam. M.O.R.T. je top bend, OK, nije iz Splita, ali Sinj je tu blizu. Oni nisu išli na dišpet, nego rade ljudi iz gušta prave stvari.

U tvom kantautorskom glazbenom izričaju, za razliku od pokojnog Tome Bebića, ne osjeća se mediteranski ugođaj…

Ne znam. Vjerojatno ne. Nisam razmišljao o tome. Ne mora sve iz Splita zvučati kao maslina i drača. Tko zna kakvu bi glazbu Toma radio da je moja generacija.

Mnogi zapažaju određenu sličnost s iskazom Tome Bebića, ali i mnogih drugih kantautora

Koliko te poznajem, zadovoljan si neopterećenim glazbenim radom po svom guštu, bez diskografskih kompromisa i vremenskih  ograničenja. Je li ti ikad palo na pamet pokušati snimati za neku veću diskografsku kuću u kojoj bi marketinški bio bolje pokriven?

Jako sam opterećen svojim radom, ali to je u službi glazbe i konačnog proizvoda. Super je kada te netko prati i pomaže u onome što najviše voliš, ali možda nisam dovoljno interesantan. Nitko me nije kontaktirao i nudio nešto. Ja sam ipak u prvom redu glazbenik, ne mogu se baviti marketingom, barem ne u tolikoj mjeri.

Na promociji tvog prvog samostalnog albuma Mono, moderatorica je poseban naglasak stavila na odlične tekstove, istaknuvši kako izbjegavaš trivijalnost u svojim stihovima. Koliko su tekstovi pjesama bitni slušatelju i otkud crpiš ideje za njih?

To je isto relativno. Postoji glazba kojoj ne priliče neki prepametni tekstovi. Sve je stvar konteksta, glazbene podloge, žanra. Meni su bitni tekstovi, ali to sam ja. Hoću da mi oni znače nešto, da stojim iza njih, da je tu neka priča, makar bila jasna samo meni. Treba me nešto kopkati da napišem tekst, trebam bit’ „u zoni“, da tako kažem. Najgore je kada sam zadovoljan.

Usprkos medijskom ignoriranju i skromnom broju spotova na YouTubeu, koncerata nikad nije manjkalo. Osim klupskih splitskih koncerata nastupao si i na SuperUhu u Primoštenu, Varaždinu, Zagrebu, Mostaru, Beogradu, Herceg Novom… Na koji način koncertni promotori dobiju saznanja o tvom radu?

Da, baš nas je prije neki dan napustio Steve Albini, prije njega smo svirali na velikom stageu na SuperUhu. Ma mislim, ljudi čuju glazbu preko raznih platformi pa zovu, treba se malo više potruditi. Ima krasnih ljudi kojima se sviđa ono što radim i imaju alate za promoviranje. I ovim putem im zahvaljujem, prepoznat će se. Nadam se da ćemo ovaj album promovirati malo bolje.

Tomislav Gracin s bendom svirao je prije Stevea Albinija na SuperUhu

Prije desetak i kusur godina Nina Romić je  u zagrebačkom klubu Močvara pokrenula zanimljiv projekt, Začarana šuma, s ciljem afirmacije kantautorskog rada, što je pokrenulo cijelu novu scenu. No, čini se kao da je šuma polako utihnula…

Nina je divna, da, inspiracija. Život odvede ljude u raznim smjerovima, neki nastave raditi glazbu, neki ne. To je normalno. Ljudi se nađu u nečem drugom možda. Dosta je ljudi tada izašlo s vlastitom glazbom van i to je velika stvar.

U svom bircu osim glazbenih večeri  i koncerata organiziraš promocije knjiga i pjesničke večeri. Pub koji je s vremenom prerastao u malo kulturno središte Splita, nije li tako?

Bitno mi je da se određeni profil ljudi iz Splita okuplja u bircu, neću lagati. Imam tu sreću da sam relativno neovisan pa mogu raditi stvari onako kako želim. Iako je Basket omanji pub i nije pravi koncertni prostor, dosta je ljudi tu sviralo. A.J. jazz, Seine, Daske, Rolo, Nina Romić, New Gondoliers, Stray Doog, sjajan srpski bend koji je na svom albumu ugostio svjetski poznatog autora Devendru Banharta… da ne nabrajam sve. Nemoguće je tu raditi komercijalne koncerte, ali s vremena na vrijeme volim ljude počastititi nekim zanimljivim imenom jer je kultura iznimno važna. Grad Split to ne kuži. Njima je bitna jeftina zabava, instant profit, sport. Ne znam. Sramota je da tu nema neki festival pa moramo na koncerte u Šibenik ili Zagreb. Nitko ne zna tko je u starom Rimu igrao finale prvenstva gladijatora, ali neke umjetnike iz tog vremena smo zapamtili.

Koliko znam, pripadaš velikim fanovima vinila koji su opet u modi pa me sve navodi na pitanje: možemo li očekivati da treći album, osim na platformi Bandcampu, ugleda svjetlo dana i u starom dobrom izdanju?

Da, ploče imaju neku posebnost. Počeo sam ih kupovati već s osam godina i nikad nisam prestao. Volio bih izdati ploču, da, obećajem da hoću. Ali to ne znači da sam isključiv. Nemam ništa protiv bilo kojeg formata. Mislim da je najbolji zvuk na CD-u, ako već pitaš. Slušam glazbu i sa stickova, Bandcampa, Spotifyja, kompa, sve drobim.

Nije ti na pamet palo raditi akustičnu zbirku covera poznatih hrvatskih glazbenika na svoj osebujan način ?

Jedino u smislu nekakvog projekta. Kad netko svira cover na probi, spreman sam odmah napustiti prostoriju.

Dio albuma prvijenca otpjevan je na engleskom jeziku. Stvar gušta ili možda pokušaj koketiranja s inozemnim klupskim scenama?

Nisam osjetio bliskost s pjesmom kad je na engleskom. Shvatio sam da zvuči nekako prebanalno, samo rijetki to mogu izvući u nešto vrhunski. Onda bi valjda i trebao razgovore raditi na engleskom, a nisam toliko dobar u tome. Volim hrvatski jezik, to je dio moga bića na određen način i nastavljam u tom smjeru.

Sve više pop rock izvođača ne libi se nastupati na nekom od hrvatskih festivala koji donose veliku promidžbu. Vidiš li se ti barem na Šibenskom festivalu šansone?

Ne znam, možda. Nije problem festival niti Šibenski festival, ali ne volim glazbu gurati u utrke. To je za konje, kako je neko pametan rekao. Možda Glastonbury, haha.