Tonči Huljić u dva poglavlja

U domaćoj popularnoj glazbi malo je autora čiji se rad prepoznaje brže i komentira žešće od rada Tončija Huljića. Njegove su pjesme obilježile desetljeća, njegove odluke oblikovale brojne karijere, a njegov estetski ukus postao je mjera oko koje su se lomila mišljenja publike i struke. Dok jedni u njemu vide simbol estradne komercijalizacije, drugi prepoznaju rijetku sposobnost razumijevanja tržišta, publike i vremena u kojem pjesma treba živjeti

Prije nego što je stekao zloglasnu reputaciju, Tonči Huljić bio je tek još jedan splitski dječak s previše interesa i ambicija da bi ostao u jednoj ladici. Od prvih autorskih koraka i rada u bendu, preko stvaranja pop-institucije Magazin, do producentske snage koja je devedesetih preoblikovala domaću glazbenu scenu, njegova karijera svjedoči o stalnoj prilagodbi i rastu, ali bez odricanja od vlastitih uvjerenja.

AUTORSKI KLJUČ

Tonči Huljić rođen je 1961. godine u Splitu kao sin jedinac dvoje otočana: Ivana, ekonomista s Hvara, i Marije, zdravstvene djelatnice s Krka. Djetinjstvo pamti kao sretno i neopterećeno, iako obilježeno visokim očekivanjima te izraženom roditeljskom brigom za njegovo obrazovanje. Pohađao je glazbenu školu, crtao stripove i animirao ih. Svoju buduću suprugu i suradnicu Vjekoslavu Tolić upoznao je još u osnovnoj školi, gdje je već tada bila cijenjena kao pjesnikinja.To mu je tada, priznao je, išlo na živce, ali je njen talent kasnije pretočio u dobar posao.

Studirao je na Pravnom fakultetu, ali se naposljetku ipak odlučio za glazbu. Karijeru je započeo krajem sedamdesetih u Dalmatinskom magazinu, hotelskoj grupi mladih batala koji su, na nagovor autora svojih prvih pjesama, skladatelja Tea Trumbića, u bend uveli pjevačicu Majdu Šoletić. Mladi Huljić se grupi, koja je već imala diskografski ugovor s Jugotonom, pridružio najprije kao zamjena za klavijaturista i gitarista, a zatim je počeo i skladati.

Kao autor debitirao je na Splitskom festivalu 1981. s pjesmom “Sjećanja”. Iste godine Dalmatinski magazin nastupio je na Zagrebfestu s pjesmom “Ne brini ništa”, čiji je tekst napisala njegova buduća supruga, a koja će ulogu glavnog tekstopisca u Magazinu preuzeti osam godina kasnije. Debitantski album Slatko stanje grupa je snimila s pjevačicom Marijom Kuzmić i s pjesmom “Dišpetožo moja mala” osvojila prvu nagradu stručnog žirija na Splitu ‘82.

Dalmatinski magazin uskoro je postao Magazin, a Mariju je zamijenila Ljiljana Nikolovska, zaštitni znak tog ranog, odnosno “starog Magazina”. Drugi album grupe je, zahvaljujući naslovnom hitu “Kokolo”, dosegao rekordnu tiražu. Glazbu za album uglavnom je skladao Huljić, uz doprinos Zdenka Runjića, svog mentora, dok su tekstove pisali Zvonimir Stipičić, Jakša Fiamengo i Nenad Ninčević.

Na trećem album O La-La autorstvo dijele Huljić i Ninčević, čija je autorska karijera i počela u Magazinu. Plodna suradnja dvojice mladih glazbenika iznjedrila je niz uspješnica kao što su “Tamara”, “Oko moje sanjivo”, “Piši mi”, “Put putujem”, “Sve bi seke ljubile mornare”, “Kad u vojsku pođeš” i “Pa nek’ živi rad”. Albumi grupe Magazin postigli su platinaste i dijamantne naklade, a diskografski uspjeh pratile su višegodišnje turneje po jugoslavenskim republikama te gostovanja u Kanadi i SAD-u.

Na eponimskom albumu iz 1987. grupa je počela surađivati s hitmejkericom Marinom Tucaković, zaslužnom za hitove “Tri sam ti zime šaptala ime”, “Rano, ranije” i “Čekala je jedna žena”. Pritom su tekstove za osmi studijski album grupe Magazin, Dobar dan, posljednji na kojem je pjevala Nikolovska, potpisale Tucaković i Tolić, koja se s Tončijem te godine i vjenčala. Prvi veliki hitovi bračnog para bili su “Ljube se dobri, loši, zli” i “Balkanska ulica”.

Ljilju je u grupi 1995. zamijenila vrckasta Danijela Martinović, s kojom je Magazin prvi i jedini put nastupio na natjecanju za pjesmu Eurovizije. S pjesmom “Nostalgija”, u duetu s opernom pjevačicom Lidijom Horvat Dunjko, pobijedili su na Dori i osvojili šesto mjesto u Dublinu.

Nakon tri albuma s bendom, uključujući Da mi te zaljubit u mene s pjesmom “Svileni”, Danijela je započela uspješnu samostalnu karijeru, istovremeno uspostavljajući obrazac koji su kasnije slijedile njene nasljednice – nastavila je suradnju s obitelji Huljić, koja je tijekom devedesetih polako stjecala zloglasnu reputaciju u hrvatskoj glazbenoj industriji.

Tonči je povremeno skladao za druge izvođače, primjerice Zlatka Pejakovića, ali Magazin je bio njegova prva ljubav i prioritet. Devedesetih se to počelo mijenjati. Osim zamjene za pjevačicu, da bi se poštedio turneja i posvetio autorskom radu, Huljić je pronašao i zamjenu za sebe, svirajući nadalje samo na najvažnijim koncertima grupe. Paralelno je bio u kreativnom partnerstvu s Runjićem na Melodijama hrvatskoga Jadrana, gdje je redovito predstavljao svoje izvođače. Osnovao je i vlastitu producentsku firmu – Tonika.

Uz Danijelu, njegove i Vjekoslavine pjesme tada snimaju i izvode Jasmin Stavros, Doris Dragović, Renata Konačić Minea, Petar Grašo i Joško Čagalj Jole koje su mediji grupno prozvali najprije Huljićevim, a zatim i najjačim estradnim klanom u domaćoj popularnoj glazbi.

Tri su stvari bile zajedničke Huljićevim štićenicima: imali su potpuno povjerenje u njega, dobro su skrivali svoj privatni život, a pod njegovo krilo nisu ušli kao početnici. Stavros je već snimio svoje najveće hitove, “Umoran sam”, “Dao bi’ sto Amerika” i “Kad se prijatelji rastaju”, a Dragović nekoliko platinastih ploča. Minea je imala zapaženi nastup na Dori s pjesmom “Good Boy” (v. Danijel Popović), Grašo je bio kantautor čiju je prvu pjesmu otpjevao Oliver, a Jole je pjevao po svadbama. Čak su i buduće pjevačice Magazina imale relevantno radno iskustvo.

Huljić si je kao zadatak uzeo održavanje već uhodanih karijera jer je uzimanje novih, a posebno mladih glazbenika zahtijevalo puno više truda. Supervizorske aktivnosti njegove Tonike uključivale su sve od odabira garderobe za pjevače do režiranja njihovih spotova jer je Huljić smatrao da autor može naplatiti svoj rad tek ako prati i kontrolira život svojih pjesama od početka do kraja. Pritom nije patio od toga da njegovi izvođači budu superzvijezde. Znao je da zlatna sredina donosi stabilnu i profiliranu karijeru.

Jelena Rozga u Magazin je došla kao osamnaestogodišnjakinja s angažmanom u zagrebačkom HNK, nakon što je njena majka poslala fotografije i snimke glasa svoje kćeri Tončiju. On se za nju navodno odlučio i prije nego ju je čuo uživo jer ga se dojmila snaga njena imena. Jelena je ubrzo snimila svoju prvu pjesmu “Aha”, s kojom je, uz baletnu točku, nastupila na Dori 1996. Iste godine s Magazinom je snimila “Suze biserne” i album Nebo boje moje ljubavi, a ostalo je skoro pa povijest – barem za nas koji smo bili tamo.

Ako je Nikolovska bila zaštitni znak starog Magazina, Rozga je postala sinonim za ono što je Magazin postao. Hitovi poput “Gutljaj vina”, “Opijum” i “Minus i plus” bili su odmak od dalmatinskog popa koji je proslavio grupu i razlog zbog kojih je od devedesetih medijski diskurs o Magazinu (i Huljićevu klanu) obilježen izrazima poput “istočnjaštvo”, “kič”, “šund”, “kuruza”, odnosno njihova je glazba bila predstavljena kao domaća inačica cajki.

Na tu temu, Huljić je krajem devedesetih rekao sljedeće: “Ako ovaj narod ima pravo na političke izbore, onda ima pravo izabrati i što želi, a što ne želi slušati. Takozvani ‘demokrati’ koji pokušavaju nametnuti nešto, što ne prolazi nigdje, nikad nisu učinili ništa ni ovdje ni vani. Sustavno pljujemo ono što je naše i cijelo vrijeme imamo kompleks od svijeta koji traži da budeš svoj, a ne da ga oponašaš.” (VL, 11.02.2000). Po svemu sudeći, čovjek koji je nastojao vratiti dignitet hrvatskoj estradi okrivljen je za njegov gubitak.

Struka, koju je predstavljala nagrada Porin, zamjerila mu se kad pjesmi “Suze biserne” nije dodijelila kipić za hit godine. I to toliko da je u kasnijim intervjuima govorio da pohvalu kritike ni ne želi jer je, po njegovu mišljenju, loša za posao.

To što je glazbu otvoreno doživljavao kao posao i u tome nije vidio ništa sporno stvorilo je jaz između njega i njegovih štićenika s jedne strane te kolega i medija s druge, koji se održavao kako tuđim naporima tako i Tončijevom tvrdoglavošću. U tom kontekstu, činjenica da je Rozga s pjesmom “Bižuterija” 2011. godine osvojila Porina za hit godine ostala je anomalija. Ipak, vrijeme je pokazalo da je Huljić bio korak ispred drugih. Čak je i njegova želja da novinari afirmativno pišu o našoj sceni postala industrijski standard.

Struka ga nije mazila, ali HRT mu je višekratno poklanjao povjerenje. Tako je sa svojim pulenima Huljić još dvaput ostvario izniman rezultat na Eurosongu. Godine 1998. Danijela je s Grašinom pjesmom “Neka mi ne svane” osvojila peto mjesto u Birminghamu, a Doris je zamalo pobijedila s “Marijom Magdalenom” 1999. u Jeruzalemu – zbog kontroverzi oko pravila i jakog skandinavskog lobija završila je četvrta. Huljić se na Euroviziju vratio i 2001. s Vannom (“Strune ljubavi”) te s 2009. s Andreom Šušnjarom i Igorom Cukrovom (“Lijepa Tena”), ali zadovoljštinu nije dobio.

Međutim pošlo mu je za rukom da ostvari kontakte za vlastitu inozemnu karijeru, iako je godinama ponavljao da posao ne stanuje na Euroviziji.

Mel Bush, producent kojega je upoznao nakon Danijelina nastupa na Euroviziji, a koji je potom Danijelu angažirao kao predizvođačicu Vanessi Mae u Puli, s Huljićem je osnovao australsko-britanski i svjetski uspješni kvartet instrumentalistica Bond. Sastav je izvodio spoj popa, klasike i etna – upravo onaj glazbeni hibrid po kojemu će se Huljića pamtiti. U isto vrijeme Magazin je snimio “Dani su bez broja” s legendarnom Esmom Redžepovom.

Kuruza je bila prevedena u crossover i world music, a Huljićeve skladbe ušle su u strane reklame i filmove, na olimpijske mimohode i pokorile azijsko tržište. Istina je da je i u Engleskoj bilo kritičara koji su mu zamjerali miješanje klasike i popa, no na krilima tog uspjeha Tonči je na svjetsku scenu izveo kvintet Wild i šibenskog pijanista Maksima Mrvicu. Mrvičin drugi album Piano Player bio je hit u Maleziji, Kini, Indoneziji, Tajvanu, Singapuru, Hong Kongu, pa čak i u Hrvatskoj, dok Huljićevu skladbu “Croatian Rhapsody”, koju je Maksim proslavio, mnogi smatraju tradicionalnom kineskom pjesmom.

Osim što je uspješno surađivao s Mrvicom, Huljić je 2009. snimio i svoj instrumentalni debi Waterland. U tom se trenutku Huljiću moglo zamjeriti štošta, ali ne i to da neprestano smišlja nešto novo, što je u svijetu kompozicije najplemenitija i najvrjednija osobina autora.

Zamjeriti mu se mogla uloga u produkciji čak četiriju hrvatskih sapunica, uključujući prvu – Villa Maria – u okviru TV produkcije AVA, koju je vodio s Romanom Majetićem. No glasnije su odjeknule tužbe za plagijat, primjerice u slučaju Danijeline “Neka mi ne svane” i Mineine “Da me ‘oće Stipe”. S tim da nijedan od tih slučajeva nije značajnije narušio njegov ugled, baš kao ni teme iz možda najgorih hrvatskih serija.

Potvrda da Huljiću nema kraja došla je s Madre Badessom, glazbenim projektom u kojem je spojio mediteranski temperament, pop-formu i povijesno-jezičnu baštinu grada Splita. Njime je, vlastitim riječima, porušio sve ograde i klišeje kojima je robovao. Goran Bregović oblikovao je zvuk benda, ističući trubu, mandolinu, harmoniku i klavir, te Huljića potaknuo da i sâm pjeva.

Madre Badessa je u suradnji s Grašom i Bregovićem debitirala albumom Ka hashish, a širu je pažnju privukla drugim albumom Panika, čiju je filozofiju pratio i dokumentarni film Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće. U međuvremenu su napravili još tri albuma, potvrdivši da je koncept koji povezuje tradiciju, ironiju i suvremeni glazbeni izraz itekako plodan.

Huljić je u međuvremenu pokrenuo orkestar Madre Badessa Classic, kojemu se u zemljama u kojima nastupaju pridružuju lokalni filharmonijski ili simfonijski orkestri, te predstavio projekt Mediteraneo, na kojemu također sudjeluje niz uglednih svjetskih glazbenika. I napravio duet s Vojkom V.

Magazin je nastavio žariti i povremeno paliti i bez Tončija i Rozge. Autorsku i producentsku palicu postupno je preuzeo njegov sin Ivan, a bend je u međuvremenu prošao kroz još jedan šaržer pjevačica. Nakon brojnih audicija Rozgu je zamijenila Ivana Kovač, kći legendarnog Miše Kovača, čiji je izbor predstavljao jasan odmak od dotadašnjeg imidža Magazina. Bila je i jedina nesplićanka u nizu. S Magazinom je snimila dva albuma, uključujući kompilaciju Bossa n’ Magazin, na kojoj je deset najvećih hitova grupe obrađeno u lounge i bossa nova aranžmanima Fedora Boića.

Dolaskom Andree Šušnjare Magazin se vratio provjerenoj formuli. Još jedna plavokosa, naoko krhka Splićanka osebujnog glasa bez poteškoća je nastavila uhodanim stazama, a već prvim singlom “Sijamski blizanci” grupa je najavila novi uzlet. Pjesmuljci kao što su “Maslačak”, “Kemija” i “Još se ne bi udala” po popularnosti su se približili uspjesima iz devedesetih. Album Mislim pozitivno! iz 2014. zasad je posljednje studijsko izdanje benda, koji od tada objavljuje isključivo singlove te od 2024. nastupa s novom pjevačicom – Lorenom Bućan.

Huljić je u međuvremenu napravio mjuzikl i skladao misu. Libreto za mjuzikl Pacijenti iz 2016. napisao je ni manje ni više nego Miro Gavran, a izvedbe su bile rasprodane mjesec dana prije premijere u Lisinskom. Uslijedila je Žuta minuta, glazbena predstava koju je radio s članovima svoje obitelji, a u najavi su, naravno, i novi projekti.

Prvu pop misu u svijetu, kako je opisana njegova Misa Mediterana, skladao je s kćerkom Hanom, nadahnut crkvenim skladateljima iz srednjeg i novog vijeka koji su tako živjeli od muzike. Misu je odobrio i Vatikan, a o njoj je za naš portal pisao Trpimir Matasović, ocijenivši da sakralno-pop projekt nadilazi domaće standarde žanra i zaslužuje pozitivnu ocjenu.

TONČI HULJIĆ U BROJEVIMA

U gotovo pola stoljeća dugoj karijeri Tonči Huljić skladao je i producirao više od 1370 pjesama. Osim već spomenutih izvođača, te pjesme su snimali i Oliver Dragojević, Marko Perković Thompson, Jasna Zlokić, Siniša Vuco, Alka Vuica, Sandi Cenov, Boris Novković, Nina Badrić, Amira Medunjanin, Zdravko Čolić i Domenica. Stilom se znao prilagoditi svakome od njih, naglašavajući uvijek da su pjesme koje im piše pjesme za ovaj prostor i vrijeme. “Nastojim raditi s osobama koje šire pozitivnu energiju, osobama koje nisu ekscesne”, rekao je o načinu na koji bira izvođače.

Najvjernija partnerica u svim pothvatima bila mu je supruga Vjekoslava, ali Tonči je na brojnim projektima surađivao i s drugim tekstopiscima i skladateljima, od kojih su neki postali dio njegove obitelji – Grašo se 2022. oženio njegovom kćeri. Nadalje, bez obzira na rijetke suradnje s novim licima, Huljić je sjedio u žirijima nekoliko domaćih talent-showova: Operacija trijumf, X Factor Adria, Nikad nije kasno i Hrvatska traži zvijezdu.

Korištenje folklornih motiva u njegovoj je glazbi prisutno od osamdesetih, samo se recepcija konačnih proizvoda razlikovala. U svoju autorsku logiku pokušao je prevesti narodnu glazbu iz različitih podneblja, nikad ne gubeći iz vida da je osnovno obilježje etno pjesama to da ih je narod prihvatio. Mjeru koju je tražio, između komercijalnog i umjetničkog ostvarenja, na kraju je pronašao u samostalnoj karijeri – ne u grupi ili sa svojim pitomcima.

Mediteranski ugođaj i raznoliki glazbeni utjecaji oblikovali su njegov skladateljski i producentski rukopis, dok je sposobnost prilagodbe šarolikoj publici i otvorenost prema spajanju naizgled nespojivog doprinijela njegovom kasnijem uspjehu na svjetskom tržištu.

Iako je davno odustao od Eurosonga kao relevantne platforme za domaće izvođače, svoje izvođače i grupu Magazin Huljić je godinama vodio na Doru, ostvarivši rekordan broj nastupa na tom natjecanju. Grupa Magazin čak je trebala biti prva hrvatska predstavnica na Eurosongu, ali 1992. godine Hrvatska još nije dobila dopuštenje da se natječe.

Album Suze biserne iz 1996. godine bio je prvo legalno izdanje jedne hrvatske grupe u Srbiji nakon rata. Huljić se zbog toga najprije ispričao, svalivši krivnju na inozemnog partnera, objašnjavajući da ne očekuje brzu kulturnu razmjenu između srpskih i hrvatskih umjetnika. Pet godina kasnije, 2001. Magazin je ipak nastupio u Sava centru u Beogradu. Otvorenost prema novim tržištima, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, dovela ga je i u književni svijet.

No u njega nije ušao pišući, nego kao nadahnuće. Boris Freiman je “Institut za proučavanje ingenioznog idiotizma, bolesnog primitivizma, sitnog lopovluka i raznih drugih umnih pizdarija u Hrvata” u svom romanu Kobne potaknosti nazvao njegovim imenom. Istovremeno su njegov život i djelo nadahnuli britansku spisateljicu Victoriju Rose da napiše knjigu Iconoclast Icon. Na taj projekt pristao je pod uvjetom da se knjiga ne prodaje na našem tržištu.

Huljić posljednjih godina često govori o vjeri i priznaje da mu je pomogla ukrotiti nemjerljivi ego. Otvoreno kaže i da je hipohondar te da na dulja putovanja uvijek vodi liječnika. Najveće zadovoljstvo, međutim, pronalazi u jednostavnim obiteljskim trenucima na Krku i Hvaru. Privatno je pronašao mir, ali poslovno još nema namjeru stati.